Kategorija
U okviru književno-kulturne manifestacije „Dani Zije Dizdarevića“ predstavljena je zbirka pripovjedaka Jah, šta ćeš..., novo izdanje sabranih priča jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pripovjedača. Tekstovi Naide Mujkić i Milana Miloševića podsjećaju na književnu vrijednost Dizdarevićevog djela i njegov trajni značaj za razumijevanje života bosanske kasabe i društvenih prilika vremena u kojem je stvarao.
Radovi Adijate Ibrišimović-Šabić, Naide Mujkić, Đane Kukić, Alije Pirića i Hadžema Hajdarevića donose različita književna čitanja i interpretacije poezije Maka Dizdara. Autori kroz svoje tekstove istražuju motive, simboliku i filozofsku dubinu Dizdarevog stvaralaštva, potvrđujući njegov trajni značaj u bosanskohercegovačkoj književnosti.
Paradoks je da Grozdani kikot ima više izdanja na njemačkom nego na bosanskom jeziku
Radovi Adijate Ibrišimović-Šabić, Naide Osmanbegović i Tamare Sarajlić-Slavnić donose različite perspektive čitanja poezije Izeta Sarajlića. Tekstovi istražuju Sarajlićevo mjesto u evropskom književnom prostoru, posebno njegove veze s ruskom poezijom, značaj motiva ljubavi u njegovom lirskom izrazu te kulturno-historijski kontekst njegovog života i književnog djelovanja. Uz analitičke osvrte priložene su i odabrane Sarajlićeve pjesme koje svjedoče o njegovoj poetici intimnosti, humanizma i kosmopolitskog duha.
U Bosni i Hercegovini, rodnoj zemlji u kojoj nije proveo veliki dio svoje karijere, Erih Koš je danas gotovo potpuno zaboravljen. Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine baštini neveliku, ali dokumentarno značajnu zbirku posvećenu ovom piscu
Tekst Miloša Jukića „Samo tišina“ donosi refleksivan osvrt na poeziju Suzane Lovrić i njenu istoimenu zbirku, promišljajući o unutrašnjem svijetu čovjeka, tišini i samospoznaji. Autor naglašava da je riječ o poeziji koja vodi čitatelja na „putovanje u mjestu“, prema vlastitom unutrašnjem biću, gdje se kroz tišinu i introspekciju otkriva pravi smisao života. Poezija Suzane Lovrić, nastajala kroz više zbirki, predstavlja proces ličnog sazrijevanja i povratka sebi, spajajući iskustvo, prirodu i duhovnu potragu u jedinstven poetski izraz.
Muhamed Kondžić u svojoj prozi često prikazuje čovjeka kao zatočenika – bilo stvarnih okolnosti, bilo vlastitih strahova, sudbine i savjesti. Njegove priče govore o malim ljudima koji se suočavaju s teškim životnim iskušenjima, moralnim dilemama i paradoksima svakodnevice. Jedan od takvih primjera je pripovijetka „U šahtu“, potresna priča o dvojici beskućnika koji pokušavaju preživjeti hladne gradske noći, dijeleći strah, siromaštvo i nadu u bolji dan. Kroz njihove sudbine Kondžić prikazuje surovost života, ali i snagu ljudske izdržljivosti i solidarnosti.
