Zaboravljeni pisci: Muhamed Kondžić

KONDŽIĆEVI SUŽNJI

    U iznimno bogatoj galeriji likova što ih je u samo jednom desetljeću svoga stvaralaštva (1979.-1989.) izgradio Muhamed Kondžić u svoja četiri romana i dvije knjige priča, dominirajuće mjesto pripada sužnjima, zatočenicima, bilo da su to zatočenici u osnovnom značenju riječi ili pak sužnji vlastitih svijesti i savjesti, poriva, ili da su, pak, kao markirani, od Boga obilježeni, neka vrst sudbinskog taoca na zemlji. Zar to, uostalom, nije i generalni, a izvedeni, stav cjelokupne filozofije i umjetnosti o položaju čovjeka u kozmosu, da pojednostavimo svekoliko iskustvo?! Ipak, Kondžićeva djela, napose njegova pripovijedna proza, kao da za ovakvo razmišljanje nude više elemenata nego djela drugih pisaca, njegovih suvremenika u našim literaturama. Ovo nije impresija (premda i ona u ovom slučaju ima vrijednost), nego čvrsto uvjerenje nekog tko se u veoma kratkom periodu suočio s Kondžićevim djelima u cjelini, a i piščevo inzistiranje na takvoj poziciji njegovih junaka više je nego znakovito. Ne bez razloga, dakako! U tih deset godina Kondžić je, kako rekosmo, objavio četiri opsežna romana i dvije knjige priča (i pripovijedaka), pa u tom, za stvaralaštvo relativno kratkom intervalu, takva gustina i takav naboj ne mogu, sve i da hoće, otkriti osnovnu inspiracijsko-motivsku matricu, koja je, usput rečeno, premda najtrošenija, još uvijek nepotrošena i nepotrošiva.

    Kad je ušao u literaturu romanom „Noć nema svjedoka” (1979.), Kondžić je žestokom strašću progovorio glasom uznika, glasom kojim govori sva svjetska literatura, polifono, orkestrirano. Sve što je poslije slijedilo, bilo je sa stišanom strašću, ali dosljedno istraživanje (dakako, literarno) i modificirano prezentiranje svekolikosti čovjekova zatočenja u vremenu i prostoru. U slučaju Kondžićevih djela i života njegovih junaka spominjanje vremena i prostora ima, možda, pomalo božje perspektive, gledanja odozgo na čovjeka kao na nekoga u labirintu tko se muči da pronađe izlaz; a trebalo bi, moguće, govoriti iz položaja čovjeka pred kim se svaki put iznova, kao nepremostiva planina ispriječi sudbina... Optika je ovdje veoma bitna i zato ćemo upotrebljavati oba rakursa (marginalno i ostale!), mada je pisac „samo” čovjek i njega zanima jedino čovjekova dimenzija viđenja vlastitog položaja, a on je, kako smo već rekli, pozicija „živih muka”, „noći bez svjedoka”, „uvježbavanja boli” i sličnih nemilosrdno točnih određenja čovjekovog bivanja.

    Premda i autor četiriju romana, Muhamed Kondžić je, senzibilitetom, prije svega pripovjedač. Uostalom, i njegovi romani su niz zasebnih priča (posebno je to vidljivo u „Limenom lijesu za Salcburg”, 1989.), epizoda s cijelim nizom drugih digresivnih pripovjednih tokova, dakako, znalački i sve vještije ukomponiranih u modemu romanesknu strukturu. A priče nema bez barem dva povoda: strasti ili nužde za pričanjem i pretpostavke za priču (elemenata priče), da i ne govorimo o umijenju koje smo pretpostavili. I da sad ne elaboriramo strast, nuždu ili uporište priče (događaj ili doživljaj), vratimo se onim elementima koje čitamo iz Kondžićevih priča: da bi priča uopće bila moguća, morala je prvo biti nužna njezina životna pretpostavka, a nje nema, barem kod Kondžića, ako nema izvanrednih prilika (ako to nisu redovite prilike?!) što ih znače rat, buna, eskalacija zla, paradoksalan obrat, fantastičnost samog življenja u onom dostojevskijevskom smislu. Naime, Kondžić nije od onih pisaca koji će praviti priču, on je piše, prepisuje iz života, a za to je potreban buran život, brojni izvanjski poticaji životu, čovjeku koji se tek tada legitimira, bilo pravim, bilo ekscesnim dijelom svoga bića. Tu značajku nose obje njegove pripovijedne knjige (romani također): u prvoj je to doba velike bune pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića, a u drugoj je više vrela (doba Otomanske Turske, vrijeme svjetskog rata, zatvori...).

    Bijeg u historijski udaljen milieu, kako se to voli reći, najmanje je „bijeg”. To je, naime, samo kostimiranje junaka uoči predstave, a cijela predstava iz knjige „Ham-Dagova osveta” (1984.) odvija se na pozornici onog historijskog i literarnog milieua koji znamo s najboljih stranica bosanskohercegovačke prozne književnosti, napose one muslimanske (u narodnosnom smislu) provenijencije. Činjenica, kako rekosmo, da je knjiga situirana u konkretno vrijeme, burno historijsko vrijeme (a koje u Bosni nije burno?) Gradaščevićeve bune ne oduzima knjizi, i pričama u njoj pojedinačno, na univerzalnosti, na svevremenosti. Osnovne značajke te knjige, kao što su čovjekovo življenje straha, mržnje, pohlepe, osvete... nisu „privilegij” nekog prostora ili nekog vremena, ali ih neko vrijeme i neki prostor u specifičnom trenutku više ili manje naglasi.

    U okviru muslimanske književnosti, u kojoj Kondžiću pripada jedno od istaknutijih mjesta, pisanje o Gradaščevićevoj buni i njegovu vremenu značilo je i znači i danas pisanje o samoidentifikaciji (prisjećamo se npr. Ibrišimovića) ili identifikaciji jednog od segmenata što ga znači odrednica „bosanski čovjek”, a što u najširem historijsko-literarnom smislu obujmljuju i najveća imena naše literature (Andrić, Selimović ili Kočić, Ćopić, Samokovlija, N. Simić, Kikić...). To “bosanski čovjek” ili „bosanski ljudi”, čini se, postaje tipično, postaje literarna činjenica s Andrićem i njegovim junacima koje on definira kao takve, definirajući, prije toga, njihovu zemlju. Kondžićevi junaci iz „Ham-Dagove osvete” su baš takvi, bosanski ljudi. To nam ne sugerira samo ambijent koji je ovdje ipak definirajući u strogom smislu te riječi (priča „Zemlja” je paradigmatična, ali niti izdaleka usamljena potvrda za ovo), nego i opća mjesta, globalna slika mentaliteta, manifestacije tih junaka ili autorova intervencija kod junaka koju obično nazivamo deskripcijom, duboko svjesni da nema „ne-autorove” intervencije. Ipak, vratimo se pričama i njihovoj zajedničkoj motivskoj niti koju smo već naznačili kroz strah i osvetu kao dominantne motivske odrednice. Očito je da ističemo ono što je u većini priča sam vrh oštrice, dakle posljedica, a ne povod ili uzrok. Sasvim je očito da osveti nešto prethodi, kao i strahu i mržnji (koliko god da oni mogu biti, i dobrim dijelom jesu, iracionalne kategorije), ali su nama (skupa s piscem) značajniji i literamo zanimljiviji fenomeni osvete i straha, i njihove pojedinačne, individualne mani­festacije, uz svu svijest da u pozadini svega jest osobni osjećaj sužanjstva. Ovo nije izvedena misao, nego prepisan stav samog pisca koji prvu priču u „Ham-Dagovoj osveti” naslovljuje „Sužnji”, premda je riječ o jednom sužnju i jednom gonitelju, što će reći da individualni osjećaj vlastitog sužan­jstva ne mora biti diktiran transparentno izvanjskim, nego može biti, a često i jest, intenzivniji ukoliko je riječ o produktu intime, svijesti. To neznano mjesto na kojemu se dijele sudbine gonitelja i progonjenog, jataka i odmetnika, sužnja i sužnjovlasnika je u najmanju ruku mjesto zabune, ako uopće i postoji i ako nije varljiva kazaljka između dva vala varljive sudbine (čovjek je uvijek na gubitku, prisjećamo se M. Selimovića). Kondžić ne bi bio pisac od dara kad to ne bi znao i otuda u njegovim pričama nema polarizacije na žrtve i mučitelje, na osvetnike i osvetitelje, na omražene i mrzitelja, a ako se i ponudi dijelnica između tih tipova ljudi, ubrzo je nestane i mi, izgubivši kompas, počinjemo uviđati kako se dvije sudbine (najčešće su u pitanju dvije) užljebljuju, ušiljuju u jednu.

    Sliku vremena, kulisu svojim pričama, odredio je autor rekavši „svak se svakog plašio, svako o svačijoj glavi radio, zlo se zlim brisalo, a dobra niodakle!” (Jatak). Time je na pripovijednoj pozornici ozakonjena sumnja, mržnja, osveta, mogućnost svakog zla, a sve to je sužanjstvo najnižim porivima, čak i onda kad se svijest o njemu, ili možda baš onda, uzdiže na pijedestal vrhovnog moralnog zakona, imperativa krvi koji i izmišlja osvetu i osmišljava je, racionalizira je. Mogućnost i smisao osvete nam se tako nameću kao problem dubo­ko ukorijenjen u sam zametak mnogih priča. Gorčina i ogorčenje zbog nepravde (zločina, uvrede, poniženja), a posebno nepravde učinjene s pozicije vlasti, moći, plodno je tlo za kontraefekte: mržnju, san o osveti i osvetu. Silina želje za osvetom ukazuje na intenzitet uvrede, poniženja, ali i stav, karakter, mentalitet povrijeđenog i u krajnjem – silinu volje za moći, jer osveta nikad nije izraz očaja i nemoći, niti pak nekog od pozitivnih moralnih načela što ga nude religije. Daljnje manifestacije želje za osvetom slijede intenzitet vanjskih poticaja. Krajnja konsekvenca (osveta ili odustajanje od osvete, ali oboje intenzivno odživljeno i oboje s čudnim, valjda samo njima svojstvenim erosom) nije ni važna jer i za osvetu vrijedi ono što i za ljubav (ljubav je velika samo dok se čeka), i to Kondžić pokazuje i u priči „Sužnji” ili „Džer-Baba”, „Ham-Dagova osveta” ili „Musafir”. Krajnji je rezultat isti. Od dileme Naz Omera „Da ubije psinu ili da ruča?” (sic!) do Hamove spoznaje „…kako ostade sam, bezimen, prazan i bez ikog svoga; ni žene-osvete ne oćuti u sebi da ga osokoli i osnaži” – nije dalek put, a često vodi (ako uopće i postoji drugi put?) oštricom noža, rubom s čije obje strane je provalija, sunovrat. Pa ipak, Kondžićevi junaci od tih misli „ni preko plavog neba” ne mogu pobjeći, one im daju snagu, kao Zupanovom Levitanu iz istoimenog romana inat, inat koji pomaže da se živi i preživi. Kondžićevi junaci žive i preživljuju za osvetu, ona je spiritus movens bez obzira na krajnju realizaciju. Dovoljno je i samo živjeti s os­vetom kao željom, kao imperativom, na kraju kao s – primitivnim porivom! Izvršenje osvete, realizacija želje u tom je slučaju posve suvišna jer je već ispunila svoj smisao, a istovremeno je i samu sebe moralno definirala. U životu, pa i u literaturi, osve­ta je nerijetko i nemoguća jer je objekt osvete često nevrijedan (postao) osvete! Paradoks? Da! Osveta je moja i ja ću je izvršiti – kaže se u Bibliji, pa je na toj crti i u čin odustajanja od osvete ukalkulirana i ta spoznaja besmisla osvete. Ham-Dagova os­veta, u istoimenoj priči naprimjer, dugo je usavršavana u žudnji, pa čak i u realizaciji. Što se dogodilo nakon toga? „Ništa. Samo tišina. Što je učinio? Mo­že li ovom smrću oživjeti brata, vratiti obeščašćenoj sestri obraz i zdrav razum? (...) Nikad u životu nije bio tako usamljen kao te noći, ni preplašen tom samoćom kao sad.” Nije drugačije ni u priči „Musafir”, čak je ostala dilema koju ne razrješuju niti pisac, niti osvetnik: „Stojeći jednako na avliji pitao se što je ustvari oborio olovom i koga je ubio? Svoju podlost i mržnju ili Ali Kalimovu čovječnost i hrabrost.”

    No, slično stoji u Kondžićevim pričama i sa strahom čiji mehanizmi jedva da su dokučivi, kao i dva posve oprečna tipa nade koja pisac uzgaja u dvije različite priče: dželatovu nadu u istoimenoj priči i nadu iz priče „Obećanje”. Formalno iste nade, ista očekivanja, ali tek po slomu obiju nada razvidi se do kraja polarizacija koju proizvodi neki viši princip. Slom dželatovih nada pokazuje krhkost principa po kojemu živi, a pomračenje uma samo krajnji, jedini izlaz; slom nada iz „Obećanja” je slava življenja, trijumf života. Pisac kao da je uopće sklon malim ljudima, kao da njima povjerava sudbinu svijeta. Od trenutka kad u vrijeme Husein-kapetanove bune pristaje uz obične male ljude (Ibrišimovića zanima sudbina Gradaščevića!), u pričama (u romanima je samo i jedino o njima riječ!) pisac ustrajava na tome da mali čovjek ne može uzrasti nikako nego na moralnoj skali, poput njegovog Turkuše koji od hodžice postaje (tek na svršetku) Dobri hodža ili poput junaka priče „Dukat” čije sve nade i maštanja završavaju na jedini mogući način – moralnim trijumfom pred sobom i pred Bogom, a sumnjičenjem pred posjednicima moći. Ipak, nije Kondžićevo pisanje, niti pisanje uopće, potaknuto, niti bi htjelo biti imenikom, katalogom svih manifestacija ljudskoga, kako mi to ovdje pokušavamo uopćiti; Kondžić je naprosto pripovjedač koji gleda život oko sebe i uobličava ga oko stalnih literarnih osa koje niti približno nismo ovdje imenovali, a koje će pisac u drugoj pripovijednoj knjizi lepezasto još više raširiti. Može se, uz stanovite ograde, reći da Kondžić sam sužava optiku na onu mjeru koja njemu otvara mogućnost da do kraja izrazi vlastiti tragos življenja, na onu mjeru na koju je obični, najobičniji čovjekov život, stjecajem okolnosti, doveden u poziciju da se suoči s vlastitim normama nasuprot svijetu i njegovim često jedva razumljivim zakonitostima (što smo djelomice primjerima pokazali), ako to one uopće jesu. Produkti takvih susretanja (obostrano provociranih!) odnosa, najčešće su tragični (ovdje namjerno previđamo komični efekt), a to da su paradoksalni, jedva da je potrebno posebno naglašavati. Neke već spomenute priče, poput „Dukata”, „Obećanja” ili npr. „Dželatovog sna”, čak i sve – potvrdile bi ranije rečeno, čak bi bile pravi uzorak, udžbenički model, teorijsko obrazloženje, što im, dakako, nije ni kompliment, niti pak mana.

    Da se život gorko igra ljudskim sudbinama znamo to, literatura to slijedi, Kondžićeva priča također, a onda smo, kao čitatelji, u poziciji da jedva razumijemo motivacije što graniče s fantastičkim, ako već samo po sebi nije ono što teorija danas naziva fantastikom. Ipak, ponovno se sjetimo Dostojevskog, život je fantastičniji od svake literature, pa i paradokse što ih donosi druga knjiga („Uvježbavanje boli”, 1987.) prihvatimo kao prepisivanje životne fantastike (priča „Čovjek sa broja tri”). Jasno je da je Kondžić sljedbenik upravo takve vrsti umjetničkog priopćavanja života, pa otuda o njemu ne govorimo kao o pričaocu, nego kao o vjernom bilježniku, da pojednostavimo. Pričalac je ovdje ono što u bosanskohercegovačkoj književnosti personificira npr. Ćamil Sijarić, dok su korak dalje bilježnici ili, prevedeno, malo više autorske ličnosti. Kondžićev pripovjedački nerv prepoznajemo baš u tim paradoksalnim situacijama koje, da nisu stvarne (literarno!), jedva da bi mogle biti konstrukcija. Zašto na ovome inzistiramo? Pa valjda zato što Kondžić tenziju u svojim pričama gradi baš na tim osnovama, što će pokazati i priče “Tajna jevrejske kuće”, „Plijen”, “Žuta angorska mačka” ili npr. „Kazna”, koja je u osnovi anegdotski postavljena, a po izvedbi i impresivnoj ljepoti ravna najznačajnijim pričama ostvarenim u istočnjačkoj maniri. Ipak, vidimo kako to izgleda tehnički: Kondžić paradoksalne situacije, fantastiku životne realnosti, najprije izolira, ekstrahira, vremenski ih udalji, oboji, neutralizira, a onda ih posvoji u vlastito iskustvo (a ima i te kakvo iskustvo!), stvarno ili fiktivno, i ukoloteči u jedan arhaizirani model pripovijedanja u nas. To „anakronosti” ne smeta da se predstavi vlastitim pečatom. Nimalo nov mehanizam, ali izrastanje paradoksa iz pred-pripovjednih prostora do njegovog vrhunca i klimaksa u priči dovoljno je dug period da se u priču unese naglašen osobni autorov pečat, koji čitamo i u priča­ma koje nisu vremenski i prostorno situirane u tzv. “turski period”. Već smo spominjali neke od priča, ali da im se iznova i malo temeljitije vratimo, jer su paradigmatične.

    Već spominjana priča „Čovjek sa broja tri” otkriva kad kod Kondžića počinje priča, kad priča uopće počinje svoj život: „Čudo se dogodilo, zbog čega vam i kazujem ovu priču”. Potrebno je čudo, ali osim tog „minimuma” pisac će u priču unijeti i paradoks: čovjek koji je poveden na strijeljanje, plaši se da se ne prehladi (!), mijenja mjesto u stroju sa susjedom i na njega se upire prst na broj tri! I eto, reći će pisac, što je čovjek. Ali, nije samo to čovjek, jer čovjek je milijun misli, uspomena, radosti i tuga, ljubavi i bolova, patnji i nadanja, reći će pisac, ali sve to ostaje izvan priče. Priča raste na nekom drugom (plodnijem) tlu, naime tamo gdje se prelomi zamišljena ravna crta života i počne otklon. To nalazimo i u priči „Tajna jevrejske kuće”, gdje „glava kuće”, majka, postaje rob vlastite fiks-ideje da u staroj židovskoj kući ima negdje skriveno blago. No, niti to ne bi bilo dovoljno za priču da pohlepa za zlatom (zlatna groznica!) ne proiz­vodi lančano „ludilo”, u početku traganja za zla­tom, a poslije i kaprica da se nadmudri „jedan mudri narod”. Niti smrt majke, niti skoro srušena kuća, niti prazni tanjuri nisu dovoljni da se ide ta­mo „gdje je započinjao besmisao”. Na crti wes­tern-priče (asocijacija nije nimalo slučajna) je i, gle, priča „Hajka”, koja univerzalni motiv gonjenika i gonitelja (teško obojici!!), ovdje hvatanje hajduka, izvodi na ravan na kojoj sukob dvaju karaktera znači sve. Lovac na ucjene čini (ne)tipičan potez, ostavlja sve jer jedno je hajduk kojeg traži i koji živi u njegovim preduvjerenjima, a drugo stvarni. Priča o angorskoj mački i zatvorenicima, koliko god izvanjski različita, prepisuje već naznačenu matricu, jer ništa nije kako jest ili sve je možda i drugačije. Mački je ljepše u zatvoru i sa zatvo­renicima nego vani, gdje će daleko od „razbojnika” i „zločinaca”, ljudi van zakona, biti gotovo ubijena. Taj paradoks, obrat tipa poznatog razmišljanja majmuna tko je u kavezu ili ludaka tko je lud – gdje sve ovisi o tome s koje strane rešetaka gledamo. Taj, dakle, paradoks slijedi ranije rečene i nipošto nije stvar vica, anegdote, nego je proslijed Kondžićeve pripovjedačke „filozofije”. Svjestan da su paradoksi neprirodna pojava, koliko god da ih je (anegdotsko ih tek pothranjuje!), da su na rubu slučajnosti, ako čak nisu slučajnost sama ili barem prilog inauguriranju slučajnog u zakonitost, pisac ne samo da ih ne ublažava, nego ih pothranjuje – gledajući kako njegovi junaci postaju zatočenici svijeta u koji nisu svjesni da li su zalutali ili su prometejski prikovani. Kondžićev je prilog poetici slučajnosti (sjećamo se romana i niza junaka u njima; npr. njemački časnik ne samo da ima vojničke, nego i ljudske probleme, što naša ratna proza još uvijek smatra ekscesom!) i osmišljavanje te slučajnosti razjedanjem iznutra mehanizmima po kojima u priči djeluju njegovi junaci. Ovaj elemenat Kondžićeva pripovijednog postupka, na razini asocijacija, prepoznajemo kao harmsovski, mada je pomak od „realističkih mehanizama” kod Kondžića bliži tipu južnoameričke proze koju znamo preko autora tipa Borgesa, Marqueza ili Cortazara. Otuda i ne iznenađuje misao iz priče „U šahtu”: „Izgleda da je u životu redovito sve u punoj suprotnosti...” U takvom svijetu i jasno je da je sakatost (hendikep) izvor mržnje, izvor životne destrukcije („Raka” ili „U šahtu”). Zatočenost (sužanjstvo) u vlastitoj ograničenosti proizvodi kod zatočenika suženu sliku svijeta i to u onoj projekciji u kojoj se zlo naslađuje vlastitom samodostatnošću. Proizvodnja mržnje ili osvete ovdje uspijeva i, sukladno izvanjskim okolnostima, proizvodi adekvatnu količinu zla. Glavni junak priče „Raka” može učiniti zlo veće od bezrukog u priči „U šahtu”, ali bi bilo drugačije da su okolnosti drugačije.

    Junaci u Kondžićevim pričama žive stalni nesporazum, sa sobom, s bliskima, s vremenom u

kojem žive. Nesporazum ih lomi, razdire između stvarnog i mogućeg, između htijenja i želja, izme­đu zadanog i slučajnog. To proizvodi zlo, ludilo, paradoksalne obrate koji priči znače transfuziju, ubrizgavanje svježe krvi na kojoj izrasta novo stablo priče, kao u priči „Hrast”, u kojoj se jedan život kalemi na drugi, ali upitajmo se zajedno s autorom: „Zar nije život jedan stalni nesporazum, ali tako izmontiran i udešen da funkcionira upravo savršeno” (U šahtu). Dakako, pripovjedača ne može zanimati cjelina montaže jer ostajemo kod toga da je priča, pripovijetka, isječak iz života, ali ono mjesto gdje Kondžić prepisuje životnu montažu u svoju priču identificirali smo na nizu mjesta kao moral(ne) (i) dileme, koje pisac često aranžira zavidnim lirskim uzmahom ili opservacijom.

    Gradeći priču ab ovo (tim postupkom se koristi i u romanima) i dosljedno je linearno izvodeći do kraja, Kondžić „anakronom” pripovjednom tehnikom nedvosmisleno pokazuje da mu je daleko važnije što će reći, kakvu će priču ispričati, nego kako će to učiniti.

    Zbog toga Kondžićeve priče rijetko kad izgledaju literarno prirodno završene. One ili završavaju diskretno sugeriranom poantom, zaključkom kojim se općinstvu daje na znanje da je priča gotova ili, također, na znanje i ravnanje, da priča može imati i svoj nastavak. Dakako, nije to bez šarma koji pokušava priči dati oblog patine. Da ovo posebno ne dokazujemo i pokazujemo, dovoljno je pogledati što u cjelini priče „U šahtu” npr. znači posljednja rečenica: „Tako je to s nama, drugačije ne može biti...” – koja je definitivna, zaključna ili pak u priči „Tajna jevrejske kuće”: „U svakom slučaju, to smo još ranije odlučili – pristajao je Dem i onda bi nastavljali da bulje u prazne tanjire ispred sebe...” – koja je otvorena, premda obje rečenice (i još mnoge završne u pričama) završavaju trotočjem!

    Iz ovoga je razvidno da tvoračka amplituda pri­če kod Kondžića vjerno prati svijet i svijest junaka, odgovara njegovim impulsima, suptilno prateći individualne reflekse, transformacije svijesti (profilirane znalačkim gradiranjem) i, što je najvažnije, podlaže se njegovim hirovima. Priča vodi pripovjedača, ima se dojam, priča priča pripovjedača, poduzmimo se Kondžićeva paradoksa na crti onoga: dogodilo se, priča može početi! Takva podatnost priči, unatoč eruptivnoj snazi i ritmu vlastitog krvotoka koji pisac priči diskretno daruje, od Kondžića je, premda je on autentična stvaralačka osobnost, napravila zatočenika priče, sa svim onim što to u svojoj punini znači.

MUHAMED KONDŽIĆ: BIOGRAFIJA

    Rođen je 28.09.1932. godine u Derventi, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Filozofski fakultet, odsjek jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika završio je u Sarajevu.

    Po završetku studija službuje kao prosvjetni radnik, a potom novinar u Derventi, Prnjavoru, Slavonskom Brodu, Tuzli i Travniku. Potkraj šezdesetih godina nakon teksta o pronevjeri u viteškoj zemljoradničkoj zadruzi i osvrta pod naslovom „Koga kriju knjige dugovanja“ ostaje bez posla, a 1972. zbog verbalnog delikta osuđen je na četiri i pol godine zatvora. Nakon izdržane kazne pet godina je bez zaposlenja i stana, na rubu egzistencije. To je, međutim, vrijeme njegove pune stvaralačke afirmacije. Nakon brojnih nagrada na anonimnim natječajima za novelu i kratku priču objavljuje niz romana i pripovijetki za koje dobija brojne književne nagrade: Nagradu „Željezare Sisak“, Nagradu IP „Svjetlost“, Nagradu Udruženja pisaca BiH.

    Umro je 7.10.1996. godine u Zenici.

BIBLIOGRAFIJA:

1. Noć nema svjedoka, Sarajevo, 1979.

2. Silicijum front, Sarajevo, 1982.

3. Žive muke, Sarajevo, 1983.

4. Ham – Dagova osveta, Sarajevo, 1984.

5. Uvježbavanje boli, Sarajevo, 1988.

6. Limeni lijes za Salcburg, Zenica, 1989.

7. Sužnji, Zbirka pripovijedaka, Svjetlost, Sarajevo, 1991.

 Muhamed Kondžić

U ŠAHTU

   U gradu su se rano zatvarale kafane i restorani, a s posljednjim vozom prema ravnici i čekaonica na željezničkoj stanici. Novembarski mrazevi nisu dozvoljavali sjedenje na klupi u parku, haustori zgrada i podrumi su u tim vremenima bili pod strogim nazorom kućepazitelja. Istina, u gradu je jedino radio hotelski bar, ali za komnzumativnu ulaznicu trebalo je imati novca bar za jedno ožujsko pivo. Nije mi preostajalo ništa drugo već da hodam. Još ranijih večeri tačno sam sebi zadao kružnu maršrutu pješačenja oko centra grada. Polazna stanica je bila gradski park, a onda sam išao Sarajevskom ulicom, Obalom i Kidričevom. Kontrolni punkt je bila mjesna crkva sa osvijetljenim zvonikom na kojemu je bio veliki sat. Tu sam kontrolisao vrijeme. Obično bih se otiskivao u svoj noćni maraton čim bi se ispraznile ulice i pozatvarale kafane, u kojima sam se prislonjen leđima uz radijator grijao. Tako sam svake noći do ranih jutarnjih sati – do onog prvog ranog voza i otvaranja čekaonice – propješačio trideset i sedan krugova, put dug oko pedeset i dva kilometra. Maraton se završavao na željezničkoj stanici, gdje sam i upoznao jednog hladnog jutra Džimija.

    Nije mi ličio na osobu koja nema svoj dom jer je imao pristojan krombi kaput, ulaštene cipele i šareni šal oko vrata. Istina, za sve ono dugo vrijeme izlaženja po parku za sunčanih dana, njegova masivna figura mi se sama po sebi nametala da o njemu razmišljam. U prvo vrijeme sam mislio da je penzioner, pa rekonvalescent jer je hramao na jednu nogu, a zatim sam otkrio da se vrlo često druži s grupicama gradskih hipika i momaka sklonih džeparenju i alkoholu.

    Kao i obično, kad bih završio svoju noćnu ophodnju, mrtav umoran, podvijao bih ruke pod glavu i ispružen na klupi čekao osmu uru da čekaonica oživi od vreve mladića i djevojaka koji su vozom stizali iz okolnih naselja u grad. Pripremajući se da odmorim noge, čuo sam kako se Džimi prepire s dežurnim željezničarem bez desne ruke. I danas mi je zagonetka zašto je taj čovjek s crvenom trakom oko one zdrave ruke bio tako rigorozan prema meni? Uveče, dok je vani stezao žestok mraz, od njegove dobrohotnosti je zavisilo da li će koga ostaviti do ujutro u toploj čekaonici. Mene je, ko zna zbog čega, čim bi otkucala dvadeset i četvrta ura, izgonio u hladnu noć. Neki su imali sreću da tu provedu u spavanju čitavo vrijeme do jutra. Je li mene izgonio zbog toga što kraj mene nikad nije vidio putnu torbu, dijete ili zato što sam mu ličio na „finog gospodina“ s kravatom, ili iz jednostavnog razloga što mu se moja njuška nije dopala? Moja razmišljanja o tom dežurnom službeniku, od čije dobre volje zavisi moj spas za tu, jednu od bezbrojnih noći, išla su dotle da sam sebi utuvio u glavu da me on možda ne trpi zbog toga što mu je neko sličan meni po izgledu kriv za njegovi invalidnost?

    Dakle, taj dežurni čekaonice to jutro se oštro prepirao sa Džimijem.

    - Ti si! – vikao je dežurni. Pišao si u ćošak! Nemoj ti meni svojih folova, sve su meni rekli, sram te bilo!

    Džimi je govorio tiho. Pravdao se nečim, mahao rukama. Ja nisam mogao čuti s kakvim se argumentima pokušavao odbraniti od optužbe da je sinoć, dok je čekaonica s vanjske strane bila zaključana, mokrio u uglu, ali očigledno je bilo da to nije bilo dovoljno za dežurnog. S treskom je zatvorio vrata čekaonice i zasigurno je pošao do svog šefa da mu raportira o ovom incidentu

    - Mokrio si – okrenuo sam se prema njemu i on me pogleda žmirkavo. Lice mu je bilo natečeno, bjeloočnjače zakrvavljene. Izgledalo je da mu se jetra pretvorila u uštipak od alkohola.

    - Jesam, pa šta – progunđao je i prišao na moju klupu. A gdje da pišam kad zaključava vrata?

    - Tamo gdje si morao – pristanem.

    - O tebi znam sve. Ti si propali novinar?

    Gledao me je ravnodušnim pogledom, a onda iz unutrašnjeg džepa zimskog kaputa izvadio smežuranu kutiju s cigarama.

    - Na – kazao je. Slični smo mi. Mene zajebavaju za penziju, a tebe pitaj boga zbog čega. Mora da si im se podobro zamjerio, je li?

    Dok smo otpuhivali dimove, prešutno smo se sporazumjeli da zajednički dijelimo sudbinu ljudi koji više nemaju gdje otputovati, niti da im ko drag i zabrinut za njihove sudbine stigne nekim od vozova kad prisignu u stanicu.

    Sa Džimijem sam počeo učiti jednu veliku školu kako se bez zaziranja može presresti posve neznan čovjek i zatražiti od njega dvobanku za porciju graha bez priloga, ili krenuti pred veče u potražnju kartonskih kutija koje se rastrgane po dužini mogu poredati preko klupe u parku i tak sačuvati bubrege da ne izmrznu kad me savjada umor i nesanica. On mi je demonstrirao kako se rano izjutra, u prolazu, sa sigurnošću i posve hladnokrvno, iz rastvorenih škrinja pred prodavnicama može uzeti plastična vrećica s mlijekom, ili još topli kruh dok ga u žurbi i nepažnji istovaraju iz velikih limenih automobila. Džimi je kao na dlanu znao svaku zgradu koja nema zaključan ulaz, podrum nad kojim nije izgrađena željezna prečnica.on me je upoznao i sa haustorom Dječijeg obdaništa, pod čijim krovom smo čak proveli i jednu novogodišnju noć. Preko njega sam došao u kontakt sa sitnim kradljivcima, majušnim obijačima trafika, drogerima i hipicima bogatih i uglednih roditelja s kojima su izgubili svaki kontakt. Mnogi od njih su bili neprestano u sukobu sa zakonom i prekršajnim normativima opštinskog sudije. Park je bio mjesto gdje se konzumirao alkohol, pržila slanina na štapićima iznad improvizovanih i kratkotrajnih vatrica loženih kartonskim kutijama.

    Na osamljenost, s kojom sam se rvao i koja me tolike sedmice i mjesece pritiskala, u društvu Džimijevih poznanika, najednom sam zaboravio. Imao sam osjećaj da, ipak, pripadam nekome, da moj život ima svoj smisao i da dani prolaze brže. Zimzeleno grmlje iza svake klupe krilo je bočice konjaka, staklenke ljutih feferona, zamotuljke slanine ili preostalu mezu od prošle noći, tako da smo ja i Džimi tačno znali gdje leži naš doručak.

    Ali, čim bi se približila noć, svi naši poznanici su odlazili svojim kućama, mi nismo imali kud. Prema čekaonici je bio put zatvoren, kafane su spuštale plehnate roletne, a iz mraka, odozgo iznad naših glava, sipala je hladna rosa, a noge su nam mrzle do kostiju. U početku smo spaljivali kartonske kutije i tako se spasavali od hlednoće, naročito onda kad nismo mogli prikupiti dovoljno novca da steknemo privilegiju i uđemo u bar mjesnog hotela.

    To su bili dani kad smo i ja i on padali u neku tešku, bolnu nostalgičnost i kao da smo tačno znali šta koji od nas dvojice misli i za čim žudi, naša su bića, vrlo je vjerovatno, živjela jedan život; on je oborene glave snatrio o svojoj ženi, o stanu u kome ona živi i prima švalere, o svojoj ravnoj Slavoniji iz koje je, ko zna zbog čega, pošao da dirinči po Njemačkoj, a zatim – sigurno ne mogavši pobjeći od svog bola i od samog sebe – ponovo došao nazad. Nagrižen unutrašnjom boljkom za koju nije bilo nikakva lijeka, već u godinama i predat alkoholu, ta ljudina je, sjedeći pored mene, đavolski umjela da trpi.

    Bezizlaz, razočarenje i strah od onoga što tek valja preživjeti, činili su da Džimi svakim danom sve teže izlazi na kraj s paćeničkim životom u kome se našao. Ja sam, međutim, svaki svoj unutrašnji bol prebrođavao, ne zato što sam bio čvršćeg kova i fizički snažniji od njega, već iz jednostavnog razloga što sam znao vještije otrpjeti svoju prošlost i što sam, možda, više vjerovao da će jednom ipak biti bolje. Alkohol sam uzimao samo onda kad sam morao i kad se nisam htio izuzeti od Džimijevog društva, koji su me s početka vrlo sumnjičavo posmatrali, plašeći se, valjda, da nisam potkazivač. Jednom su me čak stavili na kušnju. Primicao se Božić i oni su u nečijem kokošinjcu zapazili dobro utovljene kokoške i prvi put su i preda mnom pravili plan da ih pokradu. Mene i Džimija nisu uključili u taj noćni poduhvat, ali su njega obavijestili da na mene pripazi. Ja ne znam kao je to so kokošinjcem prošlo, ali sam primijetio da je njihova sumjničavost otpala. Tako moćan kolegij me je nakon izvjesnog vremena promovisao za svog počasnog člana pa sam svaki dan imao osiguran ručak u ekspres-restoranu, cigarete i redovitu nadoknadu u novvcu za boravak u baru mjesnog hotela.

    Jednog januarskog predvečerja neki od momaka nam je donio radosnui vijest: tamo i tamo, stotinjak metara od parka, otkrio je odlično konaćište za oboljelog Džimija i mene. Radilo se o šahtu za kontrolu parovoda koji nije ničije vlasništvo, na njivi je, u blizini nema ni pasa, ni ljudi, unutra je toplo kao u raju, šaht je izbetoniran i čist, a kao najvažniju pogodnost, taj četverokut od betona ima i željezni poklopac!

    Kupili smo i dvije svijeće i „minobacač“ ruma i krenuli s momkom u naše sklonište. Momak nam je putem pričao kao je lani u šahtu čitavu bogovetnu zimu bogovski proveo Al Kapone, jedan starkelja kojeg je Centar za socijalni rad zbrinuo u Starački dom. Dakle, noćište je bilo slobodno.

    - Nije loše – kazao je Džimi kad smo se upentrali u šaht niz metalne stepenice i navukli iznad sebe limeni poklopac.

    Unutra je zaista bilo toplo. Zidovi su bili vreli kao ugašena pećnica u kojoj se peku blagdanski kruhovi. Kad smo zapalili svijeću, mogli smo ovlaš osmotriti naše konačište. S desne strane su bile tri velike cijevi sa zavrtnjima kroz koje je hučala para, a na lijevoj, sučelice nama, bila je prislonjena debela, čvornata štapina koju je najvjerovatnije iza sebe ostavio Al Kapone.

    - Blago njemu – dahne Džimi, kao da je pogodio moju misao. Taj bogovski živi. Sve mu donose na noge, tri obroka, televizija, novine, papuče i pidžama, krevet i kupanje...

    - Hoćeš gutljaj? – nudim mu mali „bacač ruma“ s crncem kovrdžave kose na etiketi.

    Iznad nas je živio jedan grad svoje večernje sate, čujemo buku automobila, glasove ljudi što prolaze ulicom, čak čujemo kako se prazne s podmuklom tutnjavom šarže na jednoj od visokih peći u željezari. Imao sam dojam kao da smo živi zakopani u toj betonskoj grobnici i dok je Džimi omlitavljenim usnama otpuhivao i hvatao svoj daleki, polusvisli san, ja sam se prisjećao jedne priče kojom su nas plašili stariji dok sam bio dječak. Pričalo se kako je jedan čovjek umro i kako su ga polumrtva zakopali i kako je upravo te večeri jedan pijanac, što je imao običaj sa svježih humki uzimati ostavljene boce s rakijom za dušu pokojniku, čuo promuklo dozivanje iz groba i lupu po lijesu. Pijanac je, naravno, utekao glavom bezobzirice od straha i tek sutradan, kad je onaj u grobu već zasigurno umro, on je isoričao što je čuo na groblju. Njemu, međutim, niko nije vjerovao i da je to što je stvarno čuo ili nije, ispričao odmah, iste noći; svi su znali da je pijanac, a takvima niko ne poklanja pažnju kad blebeću. Tako je ta priča onoga polumrtvog koštala života, a pijančeva istina je ostala kao još jedan dokaz da je alkohol zlo nad svim nevoljama! Da je, recimo, te večeri pijanac imao pri ruci lopatu i da nije imao prišiven glas halucinanta, da se nije uplašio lupe i prigušenih povika iz groba, sve bi imalo drugačiji završetak. Izgleda da je u životu redovito sve u punoj suprotnosti...

    I dok sam se toga prisjećao, u pamet mi dolazi mogućnost da nad našim neki revnosni kontrolor parnih cjevovoda zatvori potpuno metalni poklopac što smo ga donekle navukli i da kroz žlijeb provuče kakav komad žice? Doista, razmišljam, što bi bilo s nama dvojicom? Džimi već uveliko hrče, kmeči u snu i brblja koještarije pune bezveznosti, trza se s vremena na vrijeme kao umiruća životinja, a noć sve dublje zavlači svoje pramenje u betonski kvadrat u kome smo našli konak. Ja, makar sam umoran kao najicrpljenije živinče, nisam mogao da se domognem sna jer sam bio posve uvjeren da na nas motri opasnost grozomornim očima. Iako sam bio načisto da smo dežurnom u čekaonici konačno rekli zauvijek doviđenja i da smo namrgođenim konobarima što su nas izbacivali u mrznu noć iz kafana pokazali šipak, ponovo se našao neko zbog koga je valjalo strahovati!

    Dabome, to je posve sigurno kao što su dva i dva, čak i više nego sigurno, stopostotno će večeras – kad mi zaspimo tvrđim snom, a zaspaćemo obojica i rano i brzo – naići će taj đavolski revnosnik, taj kontrolor šahtova za regulaciju parnog grijanja i vidjeće, naravno da će odmah zapaziti, nije ćorav, kako je limeni poklopac ponovo pomaknut (majku im dječiju, opet su nekog boga tu tražili) i on će ga do kraja navući na metalni okvir, izvadiće iz džepa komad žice i zavrnuće je kliještima (dežurni ima kliješta, ima žicu i za takve prilike, jer zašto bi bio dežurni kontrolor, do đavola!) i otići će, a mi?

    Stresao sam od jeze iako je u šahtu bilo vraški toplo.

    - Hej, Džimi – guram ga laktom i pokušavam da ga upozorim na mogućnost da nas dežurni zaklopi metalnom pločom, ali on se samo promeškolji i pokuša opružiti noge, ali ga suprotni zid betonskog četverougla opomenu da ne može dalje, da se kroz zid ne može ni glavom ni nogama i Džimi se u snu zaustavi u protezanju. Na licu sam mu pri odsjevu svijeće zapazio pitanje: može li se dalje, ima li čovjek pravo da se opruži i ko mu to brani ...

    - Razdrmaj se, čuješ li? Moram ti nešto reći – ponovo ga mrmusam uspaničeno, ali Džimi je već mrtav, Džimi se ne pomiče, ne reagira. Pitaj boga koliko nas dvojica nismo spavali kao živa bića i shvatio sam da ne vrijedi ni pokušavati da ga razbudim. Ponekad smo u parku, pokriveni papirnatim vrećama ili kartonskim kutijama, dok se iznad nas rasprskavala ledena izmaglica, računali na prste koliko smo sati u jednoj sedmici odspavali kao ljudi i ispadalo je – malo sati, niti jedan dan u nedjelji, a valjalo je hodati, presretati i poznanike i one što ih nikad nismo ranije vidjeli i tražiti dvadeseticu za grah i dvije kriške kruha. Ponekad smo lagali da smo gladni, a bili smo zaista gladni, ali nismo kupovali kruh i pržene girice u kartonskoj tacni – kupovali smo u samoposluzi rum, one male bočice od decilitra i pijući ga grijali smo se iznutra, ložili smo u parku vatrice, a plamen bi privukao pažnju milicionera i oni bi nas upozoravali da park nije nikakav kamp i da se vatra može ložiti uz rijeku, široko nam Kamberovića polje. Milicionari su odlazili za svojim poslom, nisu nas zapisivali, niti gonili u zatvor, jer ko smo bili nas dvojica? Kaznu nismo imali čim platiti, a za zatvor je valjalo načiniti nešto veći delikt. Recimo, razbiti izlog, ili ući u samoposlugu pa natrpati džepove konzervama, ili, na očigled prodavača, u mesnici zbobliti s vješalice obješenu salamu. Oni bi malko i prižmirili na tu vatricu jer su znali da karton brzo izgori, da nema mnogo dima i tako se to završavalo. Rum je imao svoje spasonosno djejstvo upravo u takvim situacijama, ali Džimiju je piće služilo i za nešto unutrašnje, neko njegovo lično razračunavanje i sa svijetom oko njega, ali i sa svijetom kojeg više nema, i za patnju što on taj, zasigurno drag svijet, ne može dotaći, vratiti mu se ...

    Svega sam se prisjećao te naše prve večeri u šahtu, pod zemljom tri metra i s metalnom pločom iznad naših glava. Misli su mi se vrzmale, tukle su me ubitačnim umorom i nadvadavale me. O, bože, kako je sretan ovaj Džimi što hrče kao raštimani traktor! Njega uopće ništa sad na progoni, on živi kao jedan malj, kao jedan dobrodušni malj koji nikad nikog neće udariti po glavurdi. O, kako spava. Zavidim mu; on će sutra lakše podnositi neprestano kretanje ulicama a ja ću se vući kao prebijen pas jer od spavanja nema ništa. Jednostavno, morao sam dežurati zbog mogućnosti da nas onaj klipan, onaj revnosni kontrolor šahtova ne zabravi – zauvijek! Ko bi čuo naša dozivanja na pustoj utrini ispod zemlje?

    Ponovo me spopade grozomorna misao. Dozivam Zolu i uživaljavam se u ulogu njegovih zatočenika u rudničkom oknu. Bože, kako je to slično! Bar da je umjesto drndavog Džimija pored mene ona cura, hajde-de, izdržao bi čovjek i tu popišanu smrt, ali ovako?

    Buka grada iznad nas jenjava, glasovi sun sve rjeđi, grad polako kreće ka tišini, a nama okreće svoju ogromnu, sivu guzicu. Prozori višespratnica su sigurno još osvijetljeni, još nisu svi povečerali, još su upaljeni ekrani televizora i ispijaju se negdje kokteli, štuca se i podriguje, pijanci se teturajući vraćaju kućama. Za nas niko ne zna, niko za nas večeras ne pita, ne misli... ili ipak, možda ipak neko na nas misli... možda jedino... ali ko? Može li se naslutiti ko na nas dvojicu misli... Ne, bolje se ne pitati i zato sam podigao oči prema metalnom oklopu i proz priškrinuti dio iznad ivičnjaka šahta osmatram crnu, možda za nijansu manje crnu tamu nego što je naša u betonskom kvadratu i zato sam, to tvrdim samom sebi, umjesto da drmusam bezuspješno Džimija, odlučio gledati čitavu bogovetnu noć u onoj crni prorez ocrtane tame iznad nas i neću, zakleosam se strahom, sutrašnjim danom punim neizvjesnosti i bijede, kleo sam se svim i svačim te noći – san me neće nadmudriti i nadjačati i neću dozvoliti tamo nekom revnosnom majmunu da nas žive sahrani u šahtu...

    Noć.

    Toplota se u šahtu osjetno smanji, valjda su privrnuli ventila u termoelektrani. Ljudima sad nije potrebna tolika toplina, računaju dispečeri, sad ljudi već poodmaklo hrču pokriveni jorganima, angorskom ćebadi, kako ko, pa zbog čega ne bi malo pritegli toplovode? Za nas oni ne znaju. Na nas ne računaju, takav je izgleda život, takva je, može biti, i smrt. Ljudi imaju jednu prekrasnu osobinu da brzo zaboravljaju ako nisu u pitanju njihovi lični interesi, što bi naš svijet rekao: po tuđoj guzici ni stotinu batina ne boli! Fino, posve fino. Zar nije život jedan stalni nesporazum, ali tako izmontiran i udešen da funkcionira upravo savršeno. Eto, dok moj drugar hrče, ja bdim. Da li sam pažljiv prema njemu, ili zato što me je strah? Zavidim li mu, ili otrpljujem svoj strah? Nije li i ovo parčence mog života uvježbavanje smrti? Da, razmišljam, moglo bi biti. Često sam i sam to doživio, i slušao sam od drugih ljudi da, kad pođu zubaru, premru od straha i da im treba i po nekoliko dana dok se odvaže sjesti na stolicu i suočiti se s kliještima, špricom za anestetik, dodirom gvožđa i hrskavim čuvstvom kad kliješta zahvate zub i počnu da ga čupaju iz vilice. Nije li taj redoslijed neka vrsta uvježbavanja boli i nije li čitav ljudski vijek uvježbavanje za prihvatanje smrti? Je li to ona nada kad prvi put čovjek s upaljenim zubom utekne ispred zubarske ordinacije, vjerujući da je bol prestao i da će se upala korijena i živca zuba sama od sebe smiriti? Nije li i sa nama dvojicom večeras slična stvar, jer luđački vjerujemo da će sutra biti bolje; neki mogućnik će nas presresti na ulici i ponuditi nam posao, dodijeliti nam po garsonijeru, nova odijela i tople, čvrste cipele? Vjerujem li u takvo čudo, u slučaj, u ljudski razum, njihova osjetila, čednost i dobrotu? Kasnije će se ispostaviti da je Džimija to ubilo, a mene koliko-toliko održalo za neka nova, potmula iskušenja koja su došla.

    Imao sam utisak da sam na mrtvoj straži, da čuvam magacin s municijom ili pukovsku zastavu dok sam bio na granici Rumunjske. Da, preda mnom je granična linija i ja buljim tamo, u drugu stranu, očekujući nezvana gosta, a prst mi se ledi na otponcu mašingevere s dobošem. I pored umora, u meni je neko neobično, sladunjavo osjećanje da sam ipak nekom potreban. Nužan sam ovom Džimiju, koji boluje od jetre i slabog srca kako bi on mogao da se odmori i da ne strahuje od čuvara šahtova. Spoznajem koliko sam bio egoističan što sam ga pokušavao probuditi, jer šta bih imao od toga? Umjesto jednog, imao bih dva umora i dva straha, moj i njegov, a k tome i dvije neprospavane noći, zar ne? Pitam se i psujem samog sebe. Pitam se kakav sam to ja tat i pokvarnjak, kolika je težina ljudskog egoizma? Vadim cigaretu i pripaljujem ju dok gdad iznad nas počiva. U šahtu je još toplo, toman toliko da ruke ne stavljem u džepove. I beton je oko mene topal, cijevi – ona tri svijena lakta što uviru u desni blok betona – cvile, šapuću i dašću kao usopljeni konji, zacvrče mišijim cijukom i to je sve što sam čuo tri metra pod zemljom. Grad više ne dokučujem ničim, izuzev što negdje daleko, prema stanici, zaječi klopot točkova teretnog voza.

    Trepćem prisjećajući se lanjske zime, siječnja. Džimi i ja smo koliko-toliko imali sigurno sklonište do jutra u jednoj zgradi na Odmutu, u podrumu šta nam ga je dobrovoljno ustupio jedan hipik. Čak nam je dovukao i jednu rasklimatanu stranicu starog kauča pa smo, čim bi se uhvatio sumrak, odvažno išli puni sigurnosti prema svom konačištu. Ali to je trajalo samo mjesec dana jar nas je neko otcinkario predsjedniku Kućnog savjeta i ovaj je na ulaznu rešetku podruma postavio nov novcat katanac marke „Verthajm“! Tako smo nas dvojica ponovo noći provodili po zavjetrinama, tako nam je u susret došlo lanjsko proljeće s prvim pticama, maslačkom, sa suknjama od pliš a na zategnutim guzicama mladih žena. Stigao nas je i razvigor. Mogli smo prati čarape i sušiti ih u parku preko naslona klupa. Prsti su nam bili u raspadanju, a nokti izrasli i deformirani kao u dinosaurusa. Pranje košulja je otpočinjalo na rijeci, ali kad zajazi maj, i to su bili fantastični dani kad se moglo opružiti na vrelu zemlju, slušati cvrkut tek ispiljenih ptica, promatrati iznad sebe oblake, razapete košulje kako ih lahor landara po vrbovom grmlju. Tih dana sam sreo svog prijatelja iz mladosti. Došao je kao trgovački putnik da posluje s ovdašnjim trgovcima i on mi je na rastanku – nakon pristojnog ručka – ostavio popriličnu sumu novca, tako da sam mogao bar jednu noć prespavati u hotelskoj sobi. Ali, od spavanja nije bilo ništa kao što odmara nije bilo ni te noći u šahtu. Naviknut na tvrđu klupu i odmor u sjedećem stavu, kad sam legao u mekanu postelju, sna nije bilo. Vrtio sam se čitavu noć i pitao se uzgred koji je to đavo pa ne mogu ovakvoj ljepoti ni trunčice prižmiriti kad sam umoran kao pas? Tek kasnije sam otkrio tajnu kad sam naredne godine ponovo imao priliku da spavam u postelji, a tajna je bila u tome što je valjalo ćebe razastrti po podu i leći na tvrd patos.

    Tog proljeća u parku se nije ništa dešavalo osobito, izuzev što je Đoko Grk ukrao nekom pijanom glumcu sat s ruke, što se Cupa vratio s izdržavanja prekršajne kazne zatvora, Cicko je pod uticajem konjaka noću razbio izlog Bistroa, pokupio sve što je moglo stati u kafanski stolnjak i onda otišao pred Lamelu, sačekivao i znane i neznane prolaznike i svakom od njih, kao uzdarje, jer je navodno na lotou dobio glavni zgoditak, davao po bocu viskija, konjaka i pelinkovca. U osam sati strpali su ga u ćorku. Cicko je bio pošten lopovčić i sve je s nokta priznao pa je pušten, ali je čitavo ljeto bio tužan očekujući poziv za Opštinski sud...

    Pred očima mi se redaju uspomene u jarkim slikama, prepoznatljive do tančina. Noć polako zamire, jer, konačno, šta je jedna ovakva noć za jedno proljeće, za debelu knjižurinu pto sam je prelistao od prve do zadnje stranice?

    Na onom nenavučenom dijelu šahta viri jutarnje svjetlost i ja razbuđujem Džimija na nadostojan način:

    - Busovača, karte molim!

    On se istog časa prenu, zatrepta očima u čudu ne raspoznajući gdje je i ko mu to traži voznu kartu.

    - Nemam kartu – reče i pokuša nanova priklopiti oči natečene od umora.

    - Matori, dižemo sidro, svanulo je! – viknem izbliza.

    On me namrgođeno prostrijeli očima kao najvećeg krvnika i promrlja:

    - Jebi se!

    - S kim? – kesim se. S kim, prdonja?

    - S kim hoćeš, s bogom ocem! Pusti me da spavam, tek se smrklo – Džimi ne shvaća da je vani već jutro, da su autobusi već krenuli pa isplaniranim linijama i da moramo van, u život iznad nas, među ljude, automobile, pod fasade kuća, u u kafanu da sačekujemo taksiste kao bi nam platili topal čaj i da se isprislanjamo uz radijatorska rebra... On ništa ne domašuje tek razdrmanom sviješću, pa ja nanova vičem da kupi prnje, da je vai već dan i on se konačno pridiže.

    Izvlačili smo se iz šahta polako, oprezno tapkajući stopalima po ubetoniranim željeznim ljestvama. Odgurnuli smo ploču i gle predivnog čuda: nebo je bilo čisto, bez ijednog oblaka!

    Džimi odozdo, iz one kvadratne rupetine od cementa također zapaža ljepotu neba i veli:

    - Čuj, stari, danas bismo mogli imati sunce?

    - Da, odvraćam mu protežući se napolju. Moglo bi biti sunca ako s Vlašića ne krene nevrijeme. Tamo ti je prava tvornica oblaka...

    - Jeste, majku mu, odatle se prvo namrači nebo.

    Zgužvani smo, kiseli i spolja i iznutra, ali šta to mari? Krećemo, moramo još jednom pokušati, a onda mi Džimi teško dišući reče:

    - Zar si zaboravio da nam je Cupa obećao po kolut pite?

    - Stvarno, kažem. Stvarno sam na to zaboravio.

    - Onda požurimo u park – sopće Džimi. Ako zakasnimo samo trunčić, popišaj me, ako taj ne pojede sve...

    S crkvenog tornja biju zvona. Jutarnja misa i poziv na obećanu pitu.

    U parku, na treća klupi lijevo ugledali smo Cupu. Kad smo razmotali novinski papir, primjećujemo da je pita još topla i mi je dijelimo na dvije ravne polovine.

    Tako je to kod nas, drugačije ne može.

    Kad smo završili s jelom, zapalili smo cigarete i Džimi se odnekud sjetio da me upita kako sam spavao u šahtu.

    - Bogovski – slagao sam.

    Idućeg proljeća, nekako sredinom marta, Džimi je iznenada umro, mjesec ili dva nakon što mu je regulirano pravo na mirovinu. Otada se i u mom životu mnogo štošta izmijenilo, tak da danas imam na što leći i čim se utopliti kad zastude dani, ali i dan-danas uvježbavam čvrst san na udobnom ležaju. Spavajući po tvrdim parkovskim klupama i betonu, moje tijelo se još uvijek buni na ovu naglu promjenu i ja pokatkad ćebad razastrem na patosu i odmah zaspim kao najveži sretnik.

    Rado odem i na groblje da obiđem humke mog sina, žene i brata i redovito navratim na grob mog prijatelja Džimija. Ukopan je u pristranku, u velikom društvu onih bez ikog svoga, koji umru, naglo i bez ikakve najave. Tu raste jedan samonikli jablan i ja Džimijevu humku brzo pronađem, gdje ostajem najduže, ne zato što mi je bio u životu značajniji i draži od mojih najrođenijih, već zato što u blizini ima jedan kamen na koji redovito sjednem i pripalim cigaretu. Dok pušim, pred očima mi iznikne ona naša zajednička noć što smo je proveli u šahtu, tri metra ispod nivoa zemlje i ja se zapitam zbog čega mu, dok je bio živ, nikad nisam pomenuo preživljeni strah koji sam istrpio dok je on hrkao kao raštimani traktor?

    Dežuram li i danas nad njegovim snom i da li osluškujem prikradanje neke nove slutnje? Nisu li i ove moje sve češće posjete groblju, Džimi, stari moj najprostije uvježbavanje smrti?

    Šutio je. Čvrsto se držao sna stari lisac ili je san držao njega?

    Tako je to s nama, drugačije ne može biti...