Nagrađene priče: Željka Šutić

KAD ĆETE ME VODIT?

    S povjetarcem kroz prozor ulazi pjesma i miris opranih plahti. Njišu se na konopcu. Čista su sreća. Lebde veselo po zraku. Nadimaju se mamine još mlade grudi koje smo dojili. Osluškujem. Pjevuši. Rijekto to čini. Ne dišem. Plašim se da ne prekinem čaroliju koja mi milinom ispunjava svaku poru moga bića. Otac viknu. Vjetar puhnu jače i zatrese prozor. Zatvori mi srce i suzne oči.

    Na drugom spratu pjeva samo Bosa “Zašto si me majko rodila...”. Glas joj nadjačao molitvu iz razglasa. “Zdravo Marijo milosti puna...”, bogobojazno mole časne sestre u kapelici u prizemlju staračkog doma. Škripa Bosinih kolica utiša molitvu. Kvrgavim rukama pogura kolica, a na mišićima joj se zategla bluza kao da će popucati. Nije njena. U njenoj je glavi sve nejasno i pomiješano, a u domu je pomiješana odjeća. Neka se bakica gubi u dva broja većoj pidžami. Gubi se u vremenu, prostoru i pogledu. Na drugom katu straračkog doma su uglavnom dementni, izgubljeni roditelji koje su djeca izgubila u moru svojih poslova i htijenja.

    Bosiljka podignu ruke kao da će me uhvatiti. Noge mi se ukočiše. Pod kožu mi uđe vonj pišaline. Znala sam da će me pratiti kroz život. Vonj čekanja i kraja. “Ja čekam Slavkana”, povika Bosa. “To je moj sin. Vodit će me kući.” Zasjaju joj oči, vrati joj se izgubljena krv u obraze. Uspavana lica ispranih pogleda okrenuše se prema nama. Život prostruja dnevnim boravkom staračkog doma. Odlazim do staraca ukopanih na mjestu i dijelim im kekse. Vozim ih kolicima do solova. Osjete pokret. Oživi njihov mrtvi proctor. Na trenutak smo velika, sretna obitelj. Dvije slijepe sestre otimaju se za keks. Jedna je debela. Lice joj pokriveno rukama kojima trpa keks u usta. Vidim joj samo veliko, gladno oko. Trepavice ravne, tvrde i teške kao starost. Polomljeni kukovi, odrezane sise, prazna sjećanja. Ovo je čekaonica izgubljenih.

    Mršava sestra radi u čekaonici. Pere košćate guzice, obješenu kožu, čisti rane od ležanja na prozirnim nogama. Diže tijela prazna a teška, kao crna zemlja koja ih vuče sebi. Proljeće ne navraća ovdje. Jesen se tu nastanila. Tijela su joj listovi, žuti i suhi. Čekaju zimu da se skroz ohlade i strunu.

    “Hoćemo li tamo?” pita me muž. Tamo mi je mama. Klizimo dugačkim hodnikom do mamine sobe. Hodnik kao školski. Na zidovima slike cvjetova. Cvjetovi nepravilni, nageti kao da će se svakog časa srušiti na hladan pod. Raspored slobodnih aktivnosti. Slikanje, pjevanje, kukičanje – čekanje. Na drugom katu nitko nije sobodan. Prazan proctor, ravna linija, zamućene oči i krunica iz razglasa. Mamina soba je na dnu hodnika. Dno je duboko. Vuče dolje. Noge su mi teške kao zrak. Lijepe se za hladne pločice. Zrak mi se lijepi za lice i vrat. Usta su mi suha.

    U krevetu suho mamino tijelo. Položaj fetusa. Koža joj je bijela. Kao obojena zajedno sa zidovima. Ljubičice u dnu prozora. Ne mirišu. Neugodan miris starosti i nemoći. Gledam u usnulo, polupoznato lice. Ljubim joj jagodice. Sve ostalo na licu je uleglo kao kod trule jabuke. Ima rak kože.

    “Majko, majko”, zovem je tiho. Kapci joj se malo podignu pa padnu kao teški poklopci. Čekam da prikupi snagu i otvori oči. “Ko je to?”, pita. Muž se saginje i ljubi joj suhu kožu. Osjeti njegovu bradu. “Sanjala sam da ste došli.” Podignem joj krevet i jastuk. Gleda nas. Šuti. Kao da se priprema za neugodan razgovor. “Gdje ste dosad? Rekli ste doći i voditi me kući.” Glas joj polunapadački. “Šta je bilo za ručak?” mijenjam temu. Kao kad majka mijenja mokre pelene misleći da će dijete prestati plakati. “Je li bilo mesa?” Voli meso. Otkidam komadiće mesa. Guta. Ne žvače. Zubi su joj negdje u čaši. Dodiruje smanjenim skvrčenim prstima stomak u kojem crijeva klokoću. “Otimaju se za meso”, govori. Smijemo se. Čučim ispred i gledam mamu kako čepuša kokoš. Kokoš je mršava domaća hodalica. Meso joj tamno i žilavo. Drži je čvrsto snažnom rukom do drugom kida perje. Radi to tako brzo da jedva pratim njenu ruku u oblaku pare oko nas. Odmičem se od lonca. Moj dječji nosić se mršti na ružni miris koji se širi od kokoške spurene vrelom vodom. Krilo lijepo miriše kada ga mama stavi u jaja pa ispeče.

    Saginjem se da je pomirišem. Krilo joj je i sada meko i toplo, ali nemoćno. “Ja ovdje ležim sama, a kod kuće me čeka čovjek. Doći će mi brat”, govori. “Vodite vi mene u moju kuću. Ja u njoj želim živjeti”. U njenoj kući ne stanuje život. Prazna je šest godina. Od kada smo mamu sa slomljenim kukom odveli u kolicima. Brat joj ne dolazi već deset godina, jer ga više nema. I otac je umro.

    Tada je mama prepoznavala sve oko sebe i dočekivala me mirisima i osmijehom. Sada imam samo miris mamine kože, smijati se zaboravila. Ne izlaze mi riječi iz usta. Zaglavile se u rupi iz koje ih ne mogu iščupati. Gleda me sitnim, sada već ljutim očima. “Kad ćete me vodit?” Moram početi pričati. Moram govoriti da zamotam njen strah i rashladim svoj sram. “Trebaš još neke nalaze uraditi. Doktor je rekao ako budu dobri, možeš kući”. Moja laž kao da ju je smirila na trenutak. Okrećem glavu. Sram. Samo sram. Šuti i gleda u stranu. Svjesnost joj se vratila. Lice mirno, nepomično, zatvorena knjiga pomirena sa sudbinom. Šutnja je modra kao žile na njenim rukama. Koža ispirana osamdeset osam godina. Tanka i suha.

    Šuštanje plahte, pokušavam ne isliti, popravljam krevet. “Pođite djeco, trebate se vratiti prije mraka”. Opet sam u njenom toplom i utješnom krilu. Pušta me. Moje me misli ne puštaju. Ljudi su zvijeri, bore se koja će izroniti. Hodnik je dug. Usisava mi snagu. Stišće grla. Oči me peku. Mamine riječi lupaju u mojoj glavi.