FOJNIČKI RAZGOVORI: MILE STOJIĆ

Hronika rasutog života

Razgovor vodio: Ahmed Burić, književnik

Pjesnik i književnik Mile Stojić godinama je povezan sa Fojnicom i Susretima Zija Dizdarević. Mali je kuriozitet da je Stojić kao urednik u omladinskom listu Naši dani pratio prve Susrete daleke 1978. godine. Te je godine objavio i svoju prvu knjigu Lijer, jezik prašine, za koju je dobio i književnu nagradu koja se dodjeljuje mladim piscima u okviru manifestacije Slovo Gorčine u Stocu.

Povod za ovu tribinu u Fojnici je nedavno objavljivanje knjige sabranih pjesama, Stojićev cjelokupni književni i društveni angažman tokom četiri decenije, što ga izdvaja kao jednog od najistaknutijih regionalnih pisaca.

...

Ako posmatramo totalitet opusa pjesnika Mile Stojića (1955.) uz sve promjene i različite periode, koji su uglavnom plod sazrijevanja umjetnika, uočićemo i neke konstante. Naslovi koji su uslijedili formirali su se u jedan od najzanimljivijih i, slobodno se može kazati, najznačajnijih poetskih rukopisa u novijoj povijesti naše književnosti. Stojić, nagrađivani i angažirani pjesnik, iza sebe ima dvadesetak zbirki poezije, sabrana i izabrana djela i njegov je kanon bitna i, na sreću, prihvaćena činjenica. Bit njegova djela je nastavljanje ponajboljih tradicijskih obrazaca među kojima prepoznajemo utjecaje Šimića, Ujevića, Dizdara, pa i Šopa, dok s druge strane stoji fundiranost u evropskoj književnoj tradiciji – Stojić i njegova poezija znaju i za Rilkea, i za Gotfrieda Benna, i za Celana. I za mnoge druge pjesnike koji su obilježili sveukupan ljudski duh, i doprinijeli da svijet gledamo onom optikom koju imamo danas.

Skrušeni i nesigurni pred svijetom čija egzistencija sve više plaši, a sve manje tješi, Stojića čitamo kao sinestezijski fakat, koji je u jednom značenjskom smislu fatum, a u drugom historija, pregled onoga što je sad, i onoga što je (bilo) dosad. U svom pjesničkom prosedeu Stojić

zadržava neke od najstarijih metoda gradnje pjesničkih slika, i uvodi neke nove elemente i postupke. U tom smislu nije pogrešno reći da je njegova poezija najsličnija tehnici grafike: ako je istina ono što je rekao Goethe da je arhitektura okamenjena muzika, onda je grafika bojama otisnuta poezija.

U tom smislu mi danas nemamo pjesnika čije je djelo dostiglo taj nivo uobličenja, pa i recepcijskog dometa. Važnost povezanosti sa Zijom Dizdarevićem u smislu slijeđenja osnovnih postulata onoga što je ostavio dovodi Stojića četiri decenije i više godina kasnije u fokus zanimanja za njegovo djelo. Koje će, kako vrijeme bude odmicalo, dobivati na težini i važnosti.

Foto: Dženan Dreković, nomad.ba

Ahmed Burić: Već naslovi vaših zbirki poezije sugeriraju da se vaš opus, u vremenskom kontekstu, može podijeliti u tri dijela. S početka su to bili onirički naslovi koji su, uvjetno rečeno, skretali prema metafizičkom. Lijer, jezik prašine, Zemna

svjetlost… Nakon toga, dolazi vrijeme Olovnog jastuka, da bi se poetika pretočila u Libreto za sviralu i strojnicu, Prognane elegije, Mađarsko more, Večeru bez politike. Sve to “Među zavađenim narodima”. Kako pjesnik Mile Stojić vidi sve promjene kroz koje je prošao tijekom četiri i po decenije stvaralaštva?

Mile Stojić: Prošle godine u Zagrebu su izašle moje sabrane pjesme. Pa možda i sami naslovi govore o mijenama tog moga pjevanja, koje traje evo pola stoljeća. Cijela knjiga je lirska kronika jednog rasutog života i pjesničkog iskustva, jedan dugi tok sa svim svojim dubinama i plićacima, rukavcima i meandrima. Pjesme o razbijenim iluzijama, ratu i miru, zavičaju, ljubavima, porazu. Danas kad to sve sagledavam na jednom mjestu, prisjećam se nekih situacija, nekih pjesama, koje sam pisao i pretipkavao u Beču, u sveučilišnom kampusu. Onda, sjetio sam se slovoslagača i metera iz stare štamparije Oslobođenja, koje odavno već nema, jer su moje knjige sve do rata slagane u olovu... A i nagrade su dolazile uglavnom neočekivano, i to ne iz mog grada, već iz Novog Sada, Zagreba, Podgorice i Beča. Valjda je to tako: nitko nije prorok u svom selu. No, živimo u svijetu gdje su sve vrijednosti devalvirane, pa i nagrade. Kad sam koncem sedamdesetih dobio Brankovu nagradu, sarajevska Svjetlost brzo je rasprodala tiraž i tiskala drugo izdanje, a za novčani iznos nagrade Željezare Sisak kupio sam tad automobil, nov-novcat Renault 4! Sjajni srpski pjesnik Predrag Čudić izbrojao je da u Srbiji danas postoji gotovo četiri stotine književnih nagrada, ali da su gotovo sve one srozane u estetskom, moralnom i materijalnom smislu. U nas je još gore – mi imamo svega dvije tri nagrade, a i one su devalvirane.

Ahmed Burić: Jedna od čestih tema, motiva i fascinacija vaših pjesama je - voda. Jedan ciklus pjesama nazvan je “Majka je pričala priču o vodama.” Osim što je to pramaterija, izvor života, u tome vjerovatno ima i nešto zavičajno: toponimi koje spominjete često su povezani s rijekama: Neretvom, Bunom, Trebižatom, ili s vinogradima, slikama škripa ili čatrnja. Kako danas vidite vode svoga zavičaja?

Mile Stojić: Iako sam rođen u hercegovačkom krajoliku, oduvijek su me privlačile vode, najviše moje zavičajne vode – rijeka

Trebižat koja ima četiri imena, Bregava, a najviše Neretva, jedna od najljepših rijeka koju sam vidio, a obišao sam pola svijeta. Ako me zdravlje posluži napisat ću o tim vodama knjigu, o bistrim vodama zavičaja i mutnim rijekama vremena.

Ahmed Burić: U pogovoru izbora “Muze i erinije” u izdanju V.B.Z.-a Zagreb, knjige koja je po mnogo čemu kruna vaše dosadašnje karijere, Krešimir Bagić, između ostalog, piše da je osnov Stojićeve poezije “razmeđe pojedinačne biografije i historijske priče.” Razapeti poput Isusa stojimo između te dvije granice, i one nas, pogotovo s ovih prostora, određuju. Što je između njih, kako nalazite motive koje kasnije razvijate: ponekad kao narodnu kajdu, ponekad u Biblijskom tonu, ponekad kao zapis koji nužno ne kreće kao pjesma, ali se u njoj osjeća poezija?

Mile Stojić: Ta raspetost naš je usud, kob života na ivici svjetova. Poezija može sve, a ne mora ništa, pisao je Marko Ristić. Pa ipak, ona, po meni, mora sadržavati tragove vremena u kome je nastajala, jer to nije neki izvanjski imperativ, to “moranje“ izlazi iz samog njezina bića. Što je poezija koja ne spašava narode i ljude, pitao se Milosz u svojim varšavskim lamentacijama, vjerujući da je pisanje i neki oblik izbavljenja, spasenja. Ne daj mi oči koje će gledati zločin, pjeva veliki Kaštelan. Međutim, poezija ne može ništa promijeniti. Pjesnik jest svjedok vremena, ali njegova ideologija i politika ostaju u okvirima njegova samotništva. Sve ostalo su blefovi, a jedan od najvećih je takozvana domoljubna poezija, koja ideologiju partije ili nacije, dakle poetiku ekskluzivizma, poetizira, kalkulirajući s ovozemaljskim privilegijama. Svi imaju domovinu, ljubav i grob, govorio je veliki Benn, a sve ostalo pitanje je sintakse. Protest, krik, da, ali ne u ime naroda i vjere, već vrisak onog munchovskog, onog šimićevskog samotnika, ustrašena i nemoćna pred zlom i smrću.

Ahmed Burić: Nedavno smo bili svjedoci nesvakidašnjeg fenomena: objavili ste pjesmu “Hatidža” na društvenim mrežama, i onda su počeli dolaziti prijevodi na razne svjetske jezike. Na kraju je od toga izašla knjiga: ta komunikativnost nije česta u našoj kulturi, a nužno je, izgleda, povezana sa zločinima

iz proteklog rata. Gdje je odgovornost prema tome, i zašto je ona toliko važna?

Mile Stojić: Pjesma o Hatidži, tužnoj majci iz Srebrenice nastala je kao odziv na jednu golemu tragediju, a njezini prijevodi stizali su spontano preko fejsbuka. Sve te moje ratne pjesme upravo su obrana jednog nevinog svijeta osuđenog na uništenje. Odlučio sam te prijevode na devetnaest jezika tiskati u jednoj knjižici, a upomoć mi je priskočio i moj prijatelj, veliki slikar Halil Tikveša, ponudivši mi svoje likovne reminiscencije na temu zločina i genocida u Bosni i Hercegovini. Tako je nastala ta knjiga, na koju sam jako ponosan. Njena tiraža poklonjena je muzeju genocida u Potočarima. Odnos prema srebreničkoj tragediji, već sam negdje napisao, lakmus je naše ljudskosti.

Ahmed Burić: Razgovaramo u okviru susreta posvećenih velikom umjetniku Ziji Dizdareviću čija je dilema socijalnog angažmana univerzalna, i čini se, nikada nije bila aktuelnija nego danas. Šta je poslanje pisca i pjesnika? Da najbolje što može radi svoje knjige, ili da tekstom odgovara i na vrijeme u kojem stvara.

Mile Stojić: Jedna od meni najmilijih definicija poezije, a ima ih tisuću, svakako je ona Milana Kundere, koji u romanu „Besmrtnost“ u povodu jedne Goetheove pjesme, piše: „Smisao poezije nije u tome da nas očara iznenađujućom idejom, nego da jedan djelić postojanja učini nezaboravnim i vrijednim nepodnošljive tuge.“ Nisam siguran da naše pjesme mogu bilo što popraviti, već samim tim da ih malo ljudi čita. Kulturnu klimu u nas već dugo kreiraju trgovci i ratni profiteri, koji su vlasnici moćnih medija, a njima je stalo do literature k’o do lanjskog snijega. Još je A.B. Šimić pisao da bi novine za poeziju učinile najviše da o njoj ne pišu ništa. Pa ipak, kad smo kod poruka ljubavi i ljepote, važno je reći da one dugo zrače. Spomenuti Šimić objavio je okruglo prije sto godina jednu jedinu knjigu, a ona i dan-danas obasjava sveukupnu našu duhovnost. Pjesnik Drago Štambuk jedan je plemeniti čovjek, koji još vjeruje u pozitivnu misiju književnosti u eri pljačke, laži i gaženja ljudskih prava na svakom pedlju života koji živimo. Jer ta vjera u bolji život održava nas u životu. Postoji, dakako,

i umjetnost koja nije tematski involvirana u socijalne ili političke tokove i umjetnici koji, kako to kaže Voltaire, plijeve svoj vrt, l‘art pour l’art. I ja sam kao mladić umio pisati takve stihove, jezične igre, koje su kritičari nazivali virtuoznim. Međutim, baviti se jezičnim kalamburima kad se ruše svjetovi, za mene bi bio izraz svojevrsnog komoditeta, pa čak i sebičnosti. Ja nisam mogao tako, otvorio sam se i ogolio do srži, riskirajući da ću biti od ratnih lordova i njihovih esera osporavan i popljuvan. Imam pjesmu s naslovom Volim popljuvane, jer zar i Krist nije bio popljuvan, ponižen i ubijen, a već dvije tisuće godina trećina čovječanstva ga smatra spasiteljem svijeta.

Ahmed Burić: Piše veliki pjesnik Petar Gudelj: “Još jedan zreli Šimić uzletio iz Drinovaca, iz Brotnja, leti visoko iznad tradicionalnih hercegovačkih motiva: kamena, siromaštva, šipaka i jasmina, pod njim u dubini zeleno se iskri Neretva. Moderan i tradicionalan. Ima pitomosti i milosti. Ima južnosti i čeznutljivosti. Pune sadržaja i smisla, sebe i nas.” Bolju najavu i odjavu bi teško iko mogao poželjeti: ipak, na sve autore postoje utjecaji. Gdje ste vi tražili uporište u svom izrazu, kod kojih autora?

Mile Stojić: Ovo je pitanje koje mi se često postavlja, a na njega mi nije lako dati odgovor. Mnogo sam toga pročitao, rekao je veliki Ujević, tako da više ne znam što je moje, a što sam od drugih primio. Najveći pjesnik je za mene Homer, a najznačajnija knjiga Biblija. Iako sam studirao jugoslavenske književnosti, puno sam čitao stranu literaturu, a od modernih pisaca uvijek izdvajam Šimića i Benna.

Ahmed Burić: Jedan od najboljih kriterija za poeziju je to da ona treba čuti muziku, odnosno da se muzika čuje iz nje. Koliko je to vama važno i kojim tragovima idete kad je u pitanju slušanje muzike, i njezino transponiranje u poeziju?

Mile Stojić: Poezija iz koje se ne čuje muzika nije poezija. Može to biti kakva mudrost, ali ako ona nema svoju unutrašnju muziku ona je, da citiram sv. Pavla, tek preporac što zveči.

Mile Stojić, pjesme

STROFE ZA JOBA

Zašto si mi gospode dao mogućnost da pišem Da zapisujem i pamtim ono što zaboraviti treba Živjeti u skučenome i malom a težiti prema višem

Ispod ovog okrutnog sunca, ovog sivoga neba.

Zašto si mi gospode dao iluziju da se nadam Da stolujem u plaveti i kraljujem u oblacima Kad znao si da ću pasti i da još uvijek padam U ove kratere oštre u kojima caruje zima.

Zašto si mi gospodine dao slabost da plačem Da svaki prag prekoračim i odem bez osvrtanja A sve što sam gradio i tkao prepustio si jačem Čija je pohlepa veća a blagorodnost manja.

Zašto si mi gospode dao sposobnost da volim I da se moja ljubav godinama ko nijagara pjeni Zar bolje mi ne bi bilo u nebeskoj karanteni

U čijoj bjelini traju prezreni i nevoljeni.

Pred čijim si me vratima pustio dok očaj romori Sa tijelom koje ne leti i dušom koja ko dim praminja

Što me nisi ostavio na suroj hercegovačkoj gori Koja je i o ilindanu prekrita pokrovom inja.

VOLIM POPLJUVANE

Volim one lude, što su prvi vrisnuli ne racunajuci što ce dobiti, što izgubiti One što su vazda bili u manjini. Što su

stajali po strani na koncertu i na stadionu Kad je svjetina tražila vješala i krv.

Volim one blesave što nisu cekali kraj da bi uzeli rijec. Za njih je

lomaca spremna, neprestano tinja Uvijek ih ceka omašten konopac, podmazana giljotina, skovan križ. U ovom se casu zida tisucu zatvora za nekoliko njih.

Volim budale što su prešutjele glas opreznih, što su prve stavile glavu u torbu (i još uvijek ih tamo drže)

jer im oci nisu mogle mirno gledati zlo. Volim bene što su proklele izvodace radova kad je podizan zid, kad je rušen most.

Volim popljuvane, ismijane, One što se nisu obazirale na formu

Što su ustali protiv rimske vlasti nacionalnog raja, one što su ih se odrekla braca, što su ih napustile žene zatajili ucenici, osudili svecenici.

Oni su nam osvjetljavali put.

AMORIS NOTA

Tijelom o asfalt, laktom o prašinu Penisom o trnje

Suzom o ocean, prstom u oko Mesom o željezo

Dušom o studen, trbuhom o nož Jezikom o led

Čelom o kuršum, kostima o zimu srcem o hrid

Nogom o kamen, jetrom o mjed

Glavom o zid.

NITKO

“Jesi li ti naš?” pitao me pijani Kiklop, Usmjerivši prema meni svoje krvavo oko “Jesi li sa našim narodom ili si protiv?” Ja sam se nešto vadio na Trakla.

“Jesi li, pičko, naš ili njihov,

koje ti je ime?”

“Ja se zovem Odysseus što znači kralj Itake gospodar lutanja, melankolije i poraza”, rekao sam.

“Oudeis?”, upitao je on

“Da”, odgovorio sam, “točno tako”.

Ja se zovem Nitko”.

Ahmed Burić, Mile Stojić i Hasija Borić

GABATA

Mladiću, vremena su gadna Mora se paziti na svaku riječ

Pogotovu ako se spominje kraljevstvo Vremena su mutna, kažem,

kad kraljevstvo prati i pastire a gdje neće ovakve kao ti

Mladiću,

Imperij puca po svim šavovima I nemoj se igrati s glavom: Vlast

u ovakvim vremenima brani samo sebe,

a plemenske rasprave prepušta masi Rulja je žedna krvi. Ne sumnjam da si nevin

Ali, nevinost je samo ono što ja dokažem sve ostalo je krivica. No, nemoj misliti da sam spreman svoju glavu

podmetnuti za tvoju

Niti ću zbog tebe doći u sukob

s lokalnim vlastima. Stog reci da si spominjući Kraljevstvo nebesko mislio na Nerona, iziđi pred masu i ispričaj se, jer i tako imperator poslan s neba.

Uostalom, tko će meni vjerovati?

Moja žena kaže da te oslobodim, jer je

zbog tebe imala mučan san, ali kakvi ženski snovi! Ove kamene ploče zaboravile su suce i svećenike Mimohode bojne i počasne Vatre radosti

i vatre propasti u kojima je gorjela kula antonija i tekla krv boljih od nas

Ukoliko ostaneš tvrdoglav, Galilejče, Morat ću te osuditi, a želio bih ostati Nevin od krvi tvoje! A ako si kralj nebeski

Morat ćeš se smilovati jednome ponciju Koji je služio carstvo zemaljsko i svoju obitelj

Sazdani smo od paučine, sinko. Ali, zar i vaše knjige ne uče da i bog čuva one koji sami sebe znadu čuvati.

MOLITVA

Isuse moj

zaštiti nas od onih koji te štite obrani nas od onih koji te brane

koji te brane od mladića koji u očaju hule tvoje ime mladića sličnih tebi

zaštiti nas od onih koji te štite

jer njihove riječi zvone zveketom zlatnika dok licitiraju tvojom mukom, dok te sažaljevaju

kažu jadni naš gospod, umro je mučeničkom smrću kao da si ti netko dostojan sažaljenja

a možda si se ti toj smrti radovao

i otići što prije iz svijeta u kome oni kroje pravdu

U svakom slučaju ti nisi umro da bi te oni žalili tvoja rasječena usna i danas

odbija ocat iz pehara njihove milosti zaštiti nas od onih što siti podriguju dok te brane od gladnih, od prezrenih opljačkanih novih proletera i prosjaka

čije se kćerke na drumu prodaju za deset maraka čiji mladi sinovi od bola režu vene

jer im je ukradena budućnost

Zaštiti nas od pljačkaša narodne muke od utajivača poreza

od pedofila i krivokletnika od novinskih strvodera

koji od tvoje probušene utrobe

i trnove krune prave udarne vijesti od organizatora izbora ljepotica od svećenika bordela

koji tvojim imenom ušutkavaju gnjev ljudi koji pate

Možda je tvoja smrt bila spasenje za tebe

a ne samo nas

jer si želio što prije otići iz ove doline suza

iz ove doline kojima stoljećima vlada tek zakon jačega zakon noža

iz ove zemlje koju nitko ne voli a čije krvave prnje njeni sinovi prodaju u bescjenje

želio si se sresti s licem oca koji te je prodao razbojnicima

otišao si jer nisi htio ovakav svijet

Isuse moj

znam da više vjeruješ ružnim riječima onih što se krvavo znoje, nego laskama licemjera

da više voliš muslimane sirote bosne

nego katolike bogatoga rima

Puno više mladiće i djevojke što su te hinjili iz svoga očaja no krvnike što su ti podizali zlatne oltare

bio si neprijatelj svećenika i farizeja a brat prosjaka i pijanica

radovao si se životu

stvarao od vode vino

da bi se slavila gozba rađanja a ne ples smrti

Rekao si „tko je od vas bez grijeha nek prvi baci kamen“

Amen.

GOVORI PETRUS: O POSVETAMA

U pravu je bio Mallarmé kad je upozoravao:

Nikad ne posvećuj stihove poznanicima, političarima prijateljima, ženama

Doživjet ćeš ravnodušnost a možda i porugu

Hvalit će se da su ti posuđivali novac da su te tri mjeseca izdržavali

da su te vodili u kliniku za venerične bolesti da su te izvukli iz bijede

Osim toga, čim se nađu u pjesmi odmah bi je preuređivali, prepravljali

Ne gode im aliteracije, zbunjuju ih asonance Te: “Baudelaire bi to ovako, Carver onako”

kao da su posisali sve znanje iz teorije i poetike Ti ih gledaš i razumiješ: Pa ovi ljudi ne znaju da je

đavo došao po svoje i da ćemo već sutra svi biti mrtvi, Oni se ponašaju kao da su moji stihovi najvažnija stvar na svijetu

i kao da im je moja pjesma babovina Žene bi tu isti čas nešto čistile, raspremale

prozori tvoje pjesme su zamagljeni, zidovi neokrečeni Metrika ti je uboga i atmosfera mračna.

Dok ti u riječi hvataš odbljeske tamnih kristala one bi radije nasred pjesme kristalni luster One su oduvijek, kažu, sanjale svjetliju pjesmu, sa barem pet soba i balkonom

Stog poslušaj Mallarméa i ne posvećuj pjesme ljudima Ako ih jednom pripustiš u stih

nikad ih više iz njega nećeš istjerati

O ČEMU SU GOVORILE NAŠE PJESME

O čemu su govorile naše pjesme. Odlasci i povratci potom ljubavni uzdasi zaogrnuti u već poznate refrene koji traju isto koliko i grčevi u donjem trbuhu.

Ljubavi, jesi li i trenutak bila sretna? Srce je pjevalo piskavim glasom melodiju iz predgrađa, melodiju kiše koja se uvlačila pod svoju svilenu maramu, melodiju ostavljenoga

koji je pomišljao na smrt

Zagledana u bore moga lica na krevetu Zamišljaš li kako će ono izgledati na odru, okruženo

svijećama Ako prvi odem

Zamišljam li, ako prva odeš, kako će izgledati na odru, okruženo svijećama

tvoje lice

CANZONA I SIRTAKI

U Penzingu pored Beča svratih u grčki restoran Thesaloniki Vlasnik je bio sarajevski Srbin, i kad se otkrih, nije nedostajalo mezetluka

Kuća je častila šljivovicom, domaćom i travničkim sirom Ostalo se duboko u noć, sve dok slučajni gosti nisu sastavili stolove

A zvuk sirtakija nije zamijenila sevdalinka iz duhanom uništenih grla

zelen lišće goru kiti

To me podsjetilo na sličnu večer u Grinsheimu pored Münchena

prije dvije tri godine, kad sam bio slučajni gost u pizzeriji Casa Leone, čiji je vlasnik bio posavski Hrvat. Osoblje restorana

bilo je, također, sastavljeno od Hrvata, bosanskih izbjeglica Osim kuhara Talijana, koji je služio za lažno legitimiranje mediteranskih specijaliteta. U kasnu noć

vlasnikova žena isključila je Modugna i započela Omer bega, izvijajući svoje tijelo u ritmu trbušnog plesa

U to vrijeme, a i danas, u Bosni traje bellum omnium

in omnes

s koncentracionim logorima i masovnim deportacijama.

Rat konobara protiv konobara, pomislio sam

Tih jadnih svinja koje će vo vjeki vjekov nositi svoj križ Besmisleno ginući za tu nepotrebnu zemlju

pa je potom zauvijek napuštati, da bi u europskim

selendrama otvarali

“grčke” i “talijanske” restorane i u njima u sitne sate pjevali

svoje orijentalne tugaljive napjeve

BRATSTVO I SESTRINSTVO

Kada bih se ponovo rodio

i mogao birati, ne bih izabrao ovaj jezik, ni ovo zanimanje.

Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru bez nade. Ne bih prihvatio da me ubojice uče pravdi.

Ne bih izabrao ovo vrijeme ni ovu zemlju u kojoj utjehe

nema. Ni ovu braću koja su me

prodala. Ni ovaj narod što svoje sinove prinosi teletu od zlata. Bacio bih svoje

ime. Jedino bih ponovo izabrao tebe, što te u svakom danu tisuću puta dodirnem

pogledom odanosti i sjaja.

BIOGRAFIJA I BIBLIOGRAFIJA

Mile Stojić rođen je 21. siječnja 1955. u Dragićini, Bosna i Hercegovina. Gimnaziju završio u Ljubuškom, a studij južnoslavenskih književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio urednik Naših dana, Lica, Odjeka, Oslobođenja, Tjednika, a dvanaest godina kao lektor predavao južnoslavenske književnosti na Bečkom sveučilištu. Član je Društva pisaca BiH i PEN kluba. Živi u Sarajevu. Objavio sljedeće knjige:

Poezija:

Lijer, jezik prašine, pjesme, (Sarajevo, 1977., 1981.); Umjetnost tame, pjesme, (Sarajevo, 1987.);

Zemna svjetlost, pjesme, (Sarajevo, 1980.); Olovni jastuk, pjesme, (Sarajevo, 1989.); Južnost, izbor, pjesme, (Sarajevo, 1990.);

Libreto za sviralu i strojnicu, pjesme, (Zagreb, 1994.); Prognane elegije, pjesme, (Sarajevo, 1996.); Zaboravite nas, pjesme, (Split, 2003.);

Mađarsko more, pjesme, (Međugorje, 1999.); Nakon sudnjega dana, pjesme (Sarajevo 1999.); Večera bez politike, pjesme, (Zagreb, 2004.);

Prognane elegije, izabrane pjesme, (Sarajevo, 2004.); Utjehe ovdje nema, pjesme (Cetinje, 2007) Priznanje, izabrane i nove pjesme (Zagreb, 2007); Među zavađenim narodima, pjesme, (Zagreb, 2009.); Dunia, pjesme, (Zagreb, 2011.).

Ovo što nas je ostalo, pjesme (Zagreb, 2014.)

Persiflaža, grafička mapa s crtežima i akvarelima Nusreta Pašića, vlastita naklada, Sarajevo 2015,

Doći će drugi, pjesme (Tešanj 2017.), Himna poraženih, pjesme (Zagreb, 2018.),

Muze i Erinije, sabrane pjesme (Zagreb, 2021).

Proza i esejistika:

Glasovi sarajevske noći, eseji, (Sarajevo, 1992., cijela

naklada izgorjela u tiskari u Mostaru); Jutro u Pompejima, eseji, (Zagreb, 1999.); Riječi na prozoru, eseji, (Sarajevo, 1999.);

Svjetlost u pomrčini sunca, pripovijesti, (Zenica, 2002.); Rječnik za petak i subotu, eseji, (Zagreb, 2004.);

Café Nostalgija, eseji, (Sisak, 2007., Sarajevo 2019.); Via Vienna, putopisi, (Zenica, 2006., Zagreb, 2008., Beograd, 2008.);

Ruža u oluji, portreti, kronike, (Zagreb, 2010.);

Mali rječnik nostalgije, mikroeseji, (Sarajevo, 2010.); Katedrala od grabova lišća, miscelanea (Zagreb, 2012.);

Sastavio antologije:

Iza spuštenijeh trepavica, hrvatsko pjesništvo dvadesetog stoljeća, (Sarajevo, 1991.);

In Schmerz mit Wut, bosansko ratno pjesništvo, na njemačkom (s A. Isakovićem), (Beč, 1994.);

Bosanskohercegovačko pjesništvo XX stoljeća

(s M. Vešovićem i E. Durakovićem), (Sarajevo, 1998).

Knjige na stranim jezicima:

Fenster Worte, eseji, na njemački preveo Klaus Detlef Olof (Klagenfurt, 2001.);

Das ungarische Meer, pjesme, na njemački preveo Klaus Detlef Olof (Klagenfurt-Beč, 2006.);

Strzala w popiele, izbor pjesama, na poljski preveo Grzegorz Łatuszyński (Varšava, 2002.);

Via Vienna, putopisi, na poljski preveo Grzegorz Łatuszyński,(Varšava, 2006.);

Mare magiaro, izbor pjesama, na talijanski prevela Suzana Glavaš, (Pesaro, 2005.);

Dictionary for Saturday and Sunday, likovna mapa s ilustracijama Amira Berbića, na američki prevela Ulvija

Tanović, (Chicago, 2004.);

Земна светлина, pjesme, na makedonski preveo Branko Cvetkoski (Prilep, 1998.);

Nebeški penzion, pjesme, na slovenski preveo Jurij Hudolin, (Ljubljana, 2010.);

Небесен пансион, pjesme, na makedonski preveo Igor Isakovski (Skopje, 2011.);

Cherubs Schwert, pjesme i eseji, na njemački prevela Cornelia Marks (Leipzig, 2011.);

Небесен пансион, pjesme, na bugarski preveo Hristo Popov (Sofija, 2011.);

Molitev, pjesme, na slovenski preveo Jurij Hudolin (Ptuj, 2012.). Via Vienna, putopisi, na njemački prevela Cornelia Marks (Klagenfurt, 2013.)

Кафе Носталгија, eseji, na makedonski preveo Branko Cvetkoski (Skopje 2013.);

Ги сакам исплуканите / Volim popljuvane / I Love the Ones They Spit On, izabrane pjesme na makedonskom, hrvatskom i engleskom, više prevodilaca (Skopje, 2013.);

Jubese batjocoritii, pjesme, na rumunjski prevela Liubita Raichici (Braila, 2013.):

Péter tanítása: az ajanlásról, trinaest prijevoda jedne pjesme na mađarski, s predgovorom Jánosa Lackfija (Budimpešta 2014.) Hatidža, devetnaest prijevoda jedne pjesme, više prevodilaca (Sarajevo, 2019.)

Wiener Blut, na njemački preveo Klaus Detlef Olof, dvojezično izdanje (Sarajevo, 2020).

***

Nagrade:

Nagrada Šimićevih susreta (1971.); Nagrada Slova Gorčina (1974.);

Pečat varoši sremskokarlovačke (1976.);

Brankova nagrada za najbolju knjigu mladih pisaca u Jugoslaviji (1978.);

Nagrada Književne omladine Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu (1980.);

Nagrada Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama u Jugoslaviji (1988.);

Nagrada Izdavačke kuće Planjax za najbolju pjesničku

knjigu u BiH (1999.);

Nagrada Buchpremie Austrijskog ministarstva kulture (2000.);

Nagrada Kočićevo pero (2006.);

Nagrada Goranov vijenac za cjelokupan doprinos hrvatskom pjesništvu (2007.);

Godišnja nagrada Društva pisaca BiH za najbolju knjigu (2010.);

Nagrada Risto Ratković za najbolju pjesničku knjigu objavljenu na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku (2012.);

Balcanica, glavna nagrada književnog festivala u Braili, Rumunjska (2013.),

Poeta oliveatus, nagrada na književnom festivalu Croatia rediviva (2019.).