Nagrađene priče: Hrustić Fuad
Priča „Kolica za Kupovinu“, počinje metodom kontrasta u prikazivanju: od obimnog doručka kojeg majka sprema pripovjedaču do socijalne bijede bez poezije naslovnog junaka. Ogoljena stvarnost malog bh. grada ispripovijedana kroz prizmu penzionera koji ide u kupovinu osnovnih namjernica. Balzakovski opis: opisuje se pozornica na kojoj se odvija drama, do simultanog opisa u koji se vješto unosi subjektivni pogled posmatrača. U sve to vješto je inkorporiran škrti dijalog i fabula nedogađanja, a u stvari se doagđa život – bosanski i hercegovački, penzionerski. Hrustić Fuad, Gradačac.
Autor: Hrustić Fuad
KOLICA ZA KUPOVINU
Posljednja subota u novembru. Maglovito i prohladno jutro. Majka sprema doručak, jaja na oko i pileće hrenovke. Na stolu marmelada od kajsija i kiselo vrhnje. Topal bijeli hljeb. Čaj od planinskih trava. Spremam se na brzinu, oblačim pernatu zimsku jaknu i duboke kožne čizme. Majka me ispraća, pruža mi vuneni šal i rukavice.
,,Zašto žuriš?“ pita
,,Uvijek me čeka“, kažem.
Žurim širokom cestom, preskačem rupe na asfaltu i pozdravljam prolaznike. Automobili jure prema središtu grada, iza teških kamiona se vuče oblak crnog dima. Skrećem prema potleušici sa sivom fasadom, dva mala prozora i niskim krovom. Fadil sjedi na plastičnoj stolici i puši. Donja mu vilica podrhtava od hladnoće, iz nosa kapa žuta slina. Starac je obukao dugi kaput i široke izblijedjele farmerice. Na nogama mu teške cokule a na glavi iskrzan kačket.
,,Dobro jutro.“
,,Jutro.“
,,Kako si danas?“
,,Bilo je puno boljih dana“, kaže i baca cigaretu.
,,Prvo u pekaru?“ pitam.
,,Da“, kaže i polako ustaje sa stolice.
On hoda polako, vuče nogu za nogom. Oslanja se na drveni štap. Ja hodam za njim, gledam u njegova pogrbljena leđa i vučem kolica za kupovinu. On gleda pred noge, pažljivo obilazi gomile šljunka. Prazna kolica poskakuju na razrovanoj cesti.
,,Prošle godine sam mogao bez tebe“, kaže.
,,Bilo pa prošlo“, odgovaram.
Čopor pasa lutalica ispred nas u ljubavnoj igri. Mužjaci upalih trbuha skaču na olinjalu ženku. Fadil ih tjera štapom. Zastajemo pred pekarom. Oslanjam se na kolica i čekam. Pred širokim vratima parkiran kombi natrpan vrećama brašna. Visok mladić u bijeloj majici podiže vreće na rame i nosi unutra. Ulazimo za njim, u pekari je toplo i zanosno miriše topal hljeb. Za pultom stoji djevojka s tetoviranim leptirom na lijevoj ruci.
,,Izvolite“, kaže djevojka.
,,Imate li starog hljeba?“ pita Fadil.
,,Da, ostalo je još nekoliko komada.“
,,Još su u pola cijene?“
,,Naravno“, kaže djevojka, saginje se i uzima hljeb iz papirne vreće koja se nalazi ispod pulta i zamotava u najlonsku vrećicu.
,,Ovako će potrajati“, kaže djevojka.
Dok on plaća žutim kovanicama ja spuštam hljeb na dno kolica. Pozdravljamo se sa djevojkom. Visoki mladić s vrećom brašna na ramenu čeka da otvorimo vrata i izađemo na ulicu.
Napolju nas dočeka studen vjetar. Rijetke pahulje snijega lepršaju iznad naših glava. Hodamo šutke stotinjak metara a onda skrenemo. Fadil podiže kragnu kaputa, pokušava pokriti uši. Prolazimo pored butika, supermarketa, zlatarske radnje. Na apoteci je širok izlog od debelog stakla. Na izlogu velika reklama: sijed, nasmijan muškarac s kutijom lijekova za prostatu. Ulazimo. Ispred nas je žena s djetetom, traži sirup za kašalj. Apotekarka je mlada, ima blijedo lice, plavu svilenkastu kosu i nosi naočale. Pozdravlja nas tihim, melodičnim glasom. Fadil joj pruža recept. Apotekarka ga proučava nekoliko trenutaka a onda odlazi u drugu prostoriju. Odatle nosi dvije kutijice.
,,Još nešto?“ pita apotekarka.
,,Pelene za odrasle“, kaže Fadil.
,,Dvadeset maraka.“
,,Može li na veresiju?“
,,Opet?“
,,Da.“
,,Moram vas zapisati u svesku.“
,,Hvala.“
Na odlasku Fadil nekoliko puta ponavlja apotekarki da će sve dugove izmiriti kada dobije penziju. Poslije, na ulici, koračam pored njega. Šutimo neko vrijeme.
,,Nisam znao da koristiš pelene.“
,,Samo noću. Ne stižem u klozet.“
U dućanu s polovnom robom gori neonska sijalica. Gazda u mračnom ćošku doručkuje pečenu piletinu. Između metalnih stalaka guraju se mušterije. Na ćelavim plastičnim lutkama izblijedjela prašnjava odjeća, gledaju u nas tužnim ukočenim očima. Hrpe pogužvane odjeće naslagane na stolovima, u kartonskim kutijama,
na metalnim stalažama. Nekoliko šarenih košulja leži na podu. Fadil uporno isprobava muške hlače i kapute. Zavlači ruku u svaki džep, pipa postavu, traži skrivene šavove. Pomno prelazi rukama po rukavima i nogavicama. Uzbuđen je, na čelu mu grašci znoja. Gazda krajičkom oka baca pogled na njega.
,,Njemačka polovna roba. Očuvana i kvalitetna“, kaže gazda.
Fadil je nervozan, diše duboko, pregledane komade odjeće ljutito baca od sebe. Na kraju praznih ruku izlazimo iz dućana. Razgovaramo tek na ulici.
,,Nisi kupio ništa.“
,,Ne.“
,,Ne sviđa ti se polovna odjeća?“
,,Ne, naprotiv. Sviđa mi se. Samo nisam došao da kupujem.“
,,Nego?“
,,Prošle sedmice je komšija Petar, u ovom dućanu, u džepu zimskog kaputa našao sto eura.“
,,Ti nisi imao sreće.“
,,Ne.“
U blizini je dom penzionera. Svraćamo da se ugrijemo. U oblaku duhanskog dima sjede ljudi. Za stolom pored našeg trojica slažu domine. Tražimo dva čaja od kamilice. Neobrijan starac s bijelom pregačom kuha čaj na plinskoj peći. Uskoro donosi dvije šolje iz kojih se izvija vodena para. Ostavlja čaj na sto i prazni pepeljaru.
,,Plaća se odmah“, kaže starac s pregačom.
,,Koliko?“
,,Dvije marke.“
Za drugim stolom je završena partija domina. Igrači počinju glasan razgovor. Jozo, Milan, Sulejman. Jozo dugo škilji prema našem stolu, o nečem duboko razmišlja. Nas dvojica srčemo vreo čaj. On se prvo nakašlje a onda pita:
,,Reci mi Fadile, ali pošteno, kolika je tvoja mirovina?“
,,Tristo maraka“, kaže Fadil.
,,Ne kaže se mirovina nego penzija“, kaže Milan.
,,Ni penzija, ni mirovina. Sadaka“, kaže Sulejman.
,, Svejedno. Ni od jedne se ne može živjeti“, kaže Jozo.
,,I uvijek kasni“, kaže Milan.
,,Novembarska je kasnila deset dana. Oči sam iskapao čekajući poštara. Prosio sam po komšiluku brašno, ulje i šećer. Tuđe pragove
obijao kao prosijak. Džaba sam četrdeset godina u rudniku ugalj kopao“, kaže Sulejman.
Fadil šuti. Gasi cigaretu. Sprema se za polazak. Starci započinju novu partiju domina. Nas dvojica izlazimo na ulicu. Odjednom brojni prolaznici, bučno je, bruje automobili, mladić i djevojka na biciklima zvone da im oslobodimo prolaz, muškarac u zimskoj jakni nosi veliki mobitel, starica zavijena maramom prodaje vunene čarape, žena s velikim cekerom zastaje kraj izloga prodavnice obuće.
U supermarketu pregledavamo robu kojoj ističe rok trajanja. Fadil neko vrijeme proučava snižene cijene a onda traži da dovučem kolica. Unutra ubacuje hrenovke, salamu, topljeni sir, riblje konzerve, čajni keks, kisele krastavce.
,,Salama će se uskoro pokvariti“, kažem.
,,Sve pojedem prije nego što se pokvari.“
Na povratku kući svraćamo na gradsku pijacu. Seljaci iz okolnih sela griju se na vatri koja gori u otvorenom metalnom buretu. Okrenuli su dlanove svojih ispucalih težačkih ruku prema plamenu. Ubacuju u bure polomljene gajbe i kartonske kutije. Pocupkuju i glasno razgovaraju. Na betonskim stolovima kupus, luk, jabuke, osušena bamija, domaće kobasice, suho meso. Fadil kaže da zastanem i prilazi seljaku s krznenom kapom na glavi. Pozdravljaju se srdačno. Fadil mu nudi cigaretu. Puše zajedno. O nečem razgovaraju. Zovu me da pođem za njima. Ispod jednog betonskog stola seljak nam pokazuje kartonsku kutiju.
,,Ovo sam sačuvao za tebe“, kaže seljak Fadilu.
U kutiji je natrulo voće i povrće, jabuke, kruške, kupus, luk, komad bundeve. Fadil traži da cijeli sadržaj kutije prebacim u kolica. Na kraju se rukujemo sa seljakom. Fadil ga tapše po ramenu.
,,Samo odstrani trulež a ostatak slobodno pojedi“, kaže mu
seljak.
Kući se vraćamo istom razrovanom cestom. Fadil je umoran,
pogrbljen, hoda polako. Ja koračam iza njega. Počinje da pada snijeg. Iza kržljavog stabla nas čeka čopor pasa lutalica. Olinjala ženka, predvodnik čopora, nasrće na kolica. Ostali psi kruže oko nas. Reže iskešenih zuba. Fadil zastane i krene na ženku s podignutim štapom. Ona se povlači podvijenog repa.