Nova čitanja klasika bh književnosti: Mehmedalija Mak Dizdar

Adijata IBRIŠIMOVIĆ-ŠABIĆ:

Besmislice sa smislom

(primjer kontekstualnog čitanja dviju pjesama iz Kamenog spavača)[1]

    Ovo je možda zgodan trenutak da se prisjetim Slova Gorčina i obilježavanja 90. godišnjice rođenja Maka Dizdara kada je nedavno preminuli profesor Marko Vešović (14.3.1945. – 17.8.2023.) kazao otprilike sljedeće, parafraziram: “ Godine 1966. objavljeni su Selimovićev roman Derviš i smrt i Dizdarev Kameni spavač. Pročitao sam oboje i za Derviša sam odmah znao da je veliki roman. Kameni spavač me se nije posebno dojmio, osim nekoliko odličnih pjesama”. Između ostalog, Vešović je tom prilikom govorio i o pjesmi “Kolo bola”, pred kojom je u ponovljenom čitanju ostao fasciniran, zaključivši kasnije da je “u jezičkim igrama i premetaljkama, kojima obiluje Kameni spavač, sadržano mnogo više i čari i tajne i suštine Dizdarevog pjesničkog svijeta nego što smo u prvi mah skloni da povjerujemo” (2006: 106).  

    Kameni spavač Maka Dizdara nastao je na pozadini drugih umjetnosti i drugih tekstova, u interakciji srednjovjekovnih bosanskih tekstova, listina, svetih zapisa, historijskih dokumenata, ali, za ovu pjesničku zbirku važnije – na pozadini figurativne umjetnosti stećaka. Moj doprinos čitanju Kamenog spavača zasnivao se prije svega na ovom doticaju likovne umjetnosti stećaka i verbalne umjetnosti Makovih stihova (usp. Ibrišimović-Šabić 2007, 2010). U doticaju s akmeističkom poetikom rehabilitacije materijalnog, fizičkog, trodimenzionalnog predmeta, obogaćeno teorijom ekfrazisa – kao teorijom zasnovanom upravo na ovom doticaju likovnih umjetnosti i književnosti, s dugom tradicijom od antike do danas – istraživanje je u rezultatu pokazalo da ekfrazis Maka Dizdara posjeduje neosporan žanrotvorni potencijal pa se cijela zbirka može čitati kao izuzetno uspjeli razvijeni ekfrazis u kojem je, bez obzira na širok opseg tema i pitanja kojih se dotiče, u prvom planu uvijek sama umjetnost. Ekfrazis Maka Dizdara ostvaruje se kao refleksija o umjetničkom objektu i njegova re/interpretacija, koja sa svoje strane i formira čitateljev doživljaj. Ovo je važno jer bi čitatelj koji se susreće s Kamenim spavačem trebao biti svjestan najmanje triju nivoa koji učestvuju podjednako u gradnji smisla Makovog pjevanja: na prvom nivou događa se uspostavljanje materijalnog, zbiljskog svijeta i predmeta / objekta / umjetničke reference; drugi nivo upozorava da je riječ o zbilji, ali onoj koju je već preoblikovala, dakle interpretirala ruka srednjovjekovnog umjetnika (drugi nivo upućuje na motive sa stećaka, kao dio likovne umjetnosti, ali i na u stećke uklesane epitafe koji su, po definiciji, spoj likovnog i verbalnog); na koncu, treći nivo, predstavlja, naravno, poetsko dešifriranje poruke stećka i poetsku reinterpretaciju koju izvodi savremeni pjesnik u svojim stihovima. Samo ovo dovoljno je da ostanemo zapanjeni pred složenošću zamisli, strukture i kompozicije zbirke (u relativnoj jednostavnosti izvedbe), ali, istovremeno, ovo je dovoljan dokaz racionalne, svjesne izgradnje knjige majstora koji je gradi u jednom katahrestičnom maniru spajanja nespojivog, na što upućuje već njen naslov… 

    S druge strane, neosporno je da je ova knjiga izrasla i na pozadini književnosti, u to vrijeme savremenih inovativnih pjesničkih strujanja, što se ponekad zanemaruje, jer se, u govorenju o Kamenom spavaču prije svega insistira na srednjovjekovnom bosanskom kontekstu. Ispitivanje ove zbirke s aspekta načela ruske avangarde pokazalo je da Kameni spavač funkcionira u cijelosti kao avangardni tekst, jer povratak u prošlost za avangardu (ka budućnosti usmjerenu stilsku formaciju) nije značio povratak oficijelnoj tradiciji, već je, kao i kod Dizdara, značio vraćanje na prapočela vlastite civilizacije i kulture kao vraćanje na “nultu tačku”, odnosno “generativno čvorište” iz kojeg je tek moguće ostvariti “novo/iskonsko” poetsko govorenje i “novo/ponovno” iščitavanje “tekstova Kulture”, koje se ostvaruje kao avangardno prevrednovanje, prije svega estetsko, a onda i moralno, etičko i socijalno…

    Skoro 60 godina recepcije osiguralo je da se Kameni spavač razumijeva ne samo kao “literarna već i kulturna činjenica, smještena u samo središte bosanskohercegovačke kulture”, kako tačno ustvrđuje M. Katnić-Bakaršić u tekstu “Kultura i pamćenje u Kamenom spavaču Maka Dizdara”, ističući da je “ova Dizdareva knjiga imala karakter i značaj eksplozije u kulturi u Lotmanovom smislu” (2011: 9).  

    Sve su ovo već dokazane naučne činjenice.

    Izjava Marka Vešovića, međutim, ponukala me je da recepcijom i vremenom dokazane vrijednosti Kamenog spavača ovaj put ostavim po strani i osvrnem se na marginalizirane i rijetko ili nikako spominjane dijelove Dizdareve pjesničke zbirke, često prešućivane kao “slaba mjesta” ove, po jednodušnoj ocjeni kritike, ponajbolje pjesničke tvorevine bh. književnosti, “slaba mjesta” koja kao da “nagrizaju” tu “ponajboljost” Kamenog spavača, mada, zasigurno, ne i njegovog majstora.

    Odgonetanje ne samo teksta i ornamenta stećka, već i krnje, oštećene kamene riječi i slova; zadiranje u tajnu zapisa na marginama rukopisa, natpisa na crkvenim građevinama, sudačkim stolicama, kaznenim pločama, škrtost i konciznost ovakvih izričaja, zahtijevali su od našeg pjesnika ”novu specifiku očuđenja i stila i izraza” (Kusturica 2020: 170). Ali, nije samo vrijeme lingvističke prevlasti (vrijeme kada je stvarao Mak Dizdar) uticalo na pjesnikovu ludičku orijentaciju, njegovu temeljnu orijentaciju na riječ. Sam izbor građe, materijal na kome je pjesnik radio, tražio je orijentaciju na ”riječ kao takvu”, ”riječ koja samuje” (rus. samovitoje slovo).

    Međutim, futuristička lozinka ”riječ kao takva” vodila je ka riječi oslobođenoj od smisla, što je rezultiralo osamostaljivanjem fonetske razine stiha od semantičke. Poznata su takva eksperimentiranja riječju u potrazi za stvaranjem ”novog jezika” kod ruskih futurista V. Hljebnikova i A. Kručoniha (posebno u njegovoj transmentalnosti – zaumu). Upravo takvu vrstu ”eksperimentiranja” po zvučnoj rezonanci nalazimo u Kamenom spavaču. Ovdje podsjećam da premda je Hljebnikovljeva jezička teorija jednostavno bila označena kao “besmislen govor glasova”, a njegova poezija kao zaum, očigledno je da to nije bila čista transmentalnost. U poeziji, zapravo, i nema zvučanja neobojenog smislom – kazat će Jurij Tinjanov (usp. 1990: 280).

Ovdje sam sebi postavila sljedeće pitanje: da li je pjesma “Dvadeseto” iz ciklusa “Slovo o slovu” Maka Dizdara zaista pjesma ili tek “besmisleni govor glasova”?[2]

Ooo

Ovo ov ovo os ovo ol

O oso o olo o ovo o ovos

Ovo solos ovo sovos ovo slovos

Sov o volos sol o lovos o sovol

O oi

Oslovio ovolosi olosovi ovo slovo (Dizdar 1996: 176)

    U ovoj Dizdarovoj ”glasovnoj metafori”, u čistoj, na prvi pogled, artikulaciji zasnovanoj na učestalom ponavljanju glasa ”o”, na samom njenom kraju izranjaju tri riječi u kojima je sačuvano samostalno leksičko značenje. U posljednjem stihu izdvojit će se riječi ”oslovio”, ”ovo” i ”slovo”, a zahvaljujući tome što je osnovno obilježje ovih riječi sačuvano, sačuvala se i semantička napregnutost ovog poetskoga govora. Zato on više nije ”besmislen”. Izdvojene i osamostaljene riječi imat će snažno regresivno djelovanje: igrom premetanja slova u 2, 3, 4. i 5. stihu pojavit će se, zatajeno i zapreteno u njima, značenje riječi iz posljednjeg stiha, kao nosilaca semantičkog smisla čitave pjesme: ”ovo” i ”slovo”.

    Ruski formalisti insistiraju na važnosti razumijevanja i stiha, i pjesme, i ciklusa, i zbirke kao specifičnih konstruktivnih faktora i konstruktivnih momenata koji se nalaze u međusobnom suodnošenju. Ako se krene od takve pretpostavke, u konkretnom primjeru Makovog “Dvadesetog” slova, ne može biti zanemarena činjenica da pjesnik lično podsjeća da sama riječ slovo ima specifičnu ”leksičku obojenost”. Osim svog primarnog značenja – slovo = slovo, s obzirom na građu koja je poslužila kao pozadina za nastanak zbirke, riječ se ”boji” svojim sekundarnim obilježjima – prije svega u značenju slovo = riječ. U svojim “Bilješkama” uz Kamenog spavača pjesnik upozorava da riječ slovo u ovoj zbirci koristi i u značenju “govor, istina”. Na kraju, ne gubeći nijednu od svojih ”boja”, ova riječ poprima i značenje tradicionalnog srednjovjekovnog žanra slovo = spjev. Mak Dizdar nije bez osnova podijelio svoju zbirku u četiri ciklusa, odnosno spjeva: “Slovo o čovjeku”, “Slovo o nebu”, “Slovo o zemlji”, Spjev/ Govor/ Istina /”Slovo o slovu”. Navedeno ”Dvadeseto” slovo, koje navodim kao primjer igre po zvučnoj rezonanci, smješteno je u ciklus “Slovo o slovu” koji na specifičan način govori o riječima, njihovu rađanju, rastu, opsegu, značenju, značaju, rastakanju, zaboravu i nestanku. A avangarda ističe da riječ umirući rađa mit – mit umirući rađa riječ! Ciklus “Slovo o slovu” započinje “Proslovom”: Ovo slovo / Osloviti…, koje će se neznatno izmijenjeno i u drugačijem stihovnom nizu ponoviti u ”Dvadeset i drugom” slovu: Ovo slovo osloviti... Ove riječi tako postaju riječi s najvećim semantičkim opterećenjem i postaju lajt-motivi cijele zbirke – oslovljenje zbilje! Sam ciklus smješten je u zbirku o ”nemuštom” kamenom spavaču, koji žudi da se ”otkameni” i ”oslovi”. U takvom suodnošenju ova pjesma ”besmislica” puni se novim nijansama značenja i u Dizdarevom pjesničkom izričaju najnemuštije i, paradoksalno, najrječitije progovara o mukama nastanka i odgonetanja riječi. Zato, da to još jednom kažemo riječima J. Tinjanova koje je napisao u povodu poezije V. Hljebnjikova: “To nije besmislica, već novi semantički sistem” (1990: 280).

    Radikalan primjer koji sam navela izabran je da potvrdi krajnju samosvijest majstora. U njegovoj racionalnoj konstrukciji, na prvi pogled besmisleni ili “neozbiljni” stihovi (kao što je npr. i pjesma “Blago” o kojoj će kasnije biti riječi) postaju zapravo krupna potvrda, s jedne strane osmišljenosti konstruktivnih principa avangardnog teksta, s druge strane, njegovog tematskog i idejnog osnova i potvrda njegove temeljne funkcije, prije svega estetskog prevrednovanja. U tom smislu i “besmislice” (osviještene i pažljivo raspoređene) i te kako imaju smisla, jer je njihova osnovna funkcija u ovoj zbirci – deestetizacija, drugim riječima – heretičko dokidanje hijerarhije u poeziji (brisanje granice između visokog i niskog, snižavanje uzvišenog i sl.), jednako kao i dokidanje hijerarhije između umjetnosti (između književnosti i likovnih umjetnosti, između književnosti i muzike). Odatle, može se reći i žanrovsko miješanje u Kamenom spavaču, kao i besprijekorno izveden ekfrazis.

    Naravno da je ovakvo tumačenje moguće isključivo u kontekstualnom čitanju. Izuzete iz cjeline Kamenog spavača, pjesma “Dvadeseto” i slične pjesme skoro da nemaju nikakvog smisla osim usmjerenosti na jezičku igru.

    U knjizi Apokrifnost poetskog govora: poezija Maka Dizdara (1974) Kasim Prohić će napisati da je u “Kamenom spavaču pjesnik prepoznao sebe rječotvorca, izrazitog heretika, i svakog čovjeka – potencijalnog prijestupnika Reda i Kanona” (1974: 83). I rječotvorstvo je kod našeg pjesnika duboko motivirano samom temom, jer upućuje na potrebu odgonetanja ne samo teksta i ornamenta već i krnje, oštećene, kamene riječi i slova stećka, dakle po definiciji upućuje na “poetiku dešifriranja” i futurističke lozinke “riječi koja samuje”, “samovrijedne riječi”, kod Dizdara čak – samovrijednog slova i slova koje samuje…

    Mučno odgonetanje u tekst i ornament stećaka kodiranih poruka, čije je porijeklo zasigurno bilo i folklorno, kako ustvrđuje Nazif Kusturica (2020), Dizdar je, zakonito, vršio u oslonu i na narodnu poeziju. A čitanje stećaka pomoću motiva iz narodne poezije bilo je i opravdano i produktivno, što je neminovno ostavilo traga u Kamenom spavaču kao cjelini.

    “Naša narodna poezija puna je ‘letrizma’ i ja ne krijem činjenicu da nju radije osluškujem nego tekovine nekih novih ‘izama’” (Dizdar 1996: 208). “Moja ljubav prema našoj narodnoj lirskoj pjesmi nije obična pasija, strast koja dolazi u časovima odmora (...) Ona je sastavni dio mog svakodnevnog interesovanja za riječ i zvuk, njihovog organskog vezivanja za ljepote drevnosti i mogućnosti razvoja u jednom sutrašnjem vremenu” (Dizdar 1981: 257).

Očigledan primjer oslanjanja na folklornu rječotvorbu u Kamenom spavaču predstavlja, prije svega, pjesma:

BLAGO

(Pastir Pastirici kao i Kralj Kraljici)

Liblaliga linelima

Lido lioličilinjeg livilida

Lidraliža lisi limi

Liod lioličiliju

Lidraliga (Dizdar 1996: 133)

    Duboko uronjena u bosanskohercegovački folklor, zasnovana na dobro poznatom (pa samim tim donekle ipak automatiziranom) postupku skrivanja smisla igrom prefiksacije, ova pjesma ne iscrpljuje efekat očuđenja svojom verbalnom stranom. Igra riječi je kod Maka Dizdara tek polazište.

    Snažan efekat očuđenja ova pjesma ostvaruje zahvaljujući mjestu koje joj pjesnik dodjeljuje u cjelini Kamenog spavača. Na prvi pogled čini se da se ova pjesma ne uklapa u tešku i ozbiljnu tematsku i idejnu zasnovanost Makove pjesničke zbirke. Međutim, uzimajući u obzir prije svega iskaz samog Maka Dizdara iz njegovih “Bilješki” koji se odnosi na ovu pjesmu, zatim uzimajući u obzir da, kako kaže J. Lotman, “umetnički postupak nije materijalni elemenat teksta, nego odnos” (1970: 89), te da su riječ, stih, pjesma, ciklus, zbirka, specifični konstruktivni faktori koji se nalaze u dinamičnom suodnošenju, morali bismo se zapitati bar: u kakvom suodnošenju stoje naslov i podnaslov ove pjesme kao “jake pozicije” u odnosu na sam sadržaj skriven iza jednostavne igre prefiksacijom? I također: u kakvom suodnošenju stoji sama ova pjesma s Kamenim spavačem kao izuzetno uspjelo ostvarenom cjelinom?

    Riječ blago, stavljena u “jaku poziciju” naslova, za savremenog čitatelja ne posjeduje jednoznačno asocijativno polje. Ono je krajnje ambivalentno i prvi asocijativni niz izrazito je negativan: zgrtanje, gomilanje, škrtost, licemjerje, prevara itd. sve do pogibije i smrti. Ovaj asocijativni niz nalazi svoju potvrdu, u okviru cjeline ciklusa i zbirke, i u suodnošenju sa drugom pjesmom iz istog ciklusa “Slovo o zemlji”, koja, također, sadrži riječ blago u svom naslovu:

ZAPIS O BLAGU

Nikad nikom ne rekoh

Kako stekoh blaga

Sada nek se zna

Da tagda u ruke vraga

Stigoh

Da s njega

Zbog blaga da pogiboh (Dizdar 1996: 140)

    koja širi polje negativnih asocijacija (Da tagda u ruke vraga / Stigoh sadrži motiv prodaje duše đavolu). Isti motiv, sličnih negativnih konotacija, sadrži i pjesma “Zapis o odlasku”, također, iz ciklusa “Slovo o zemlji”, u kojoj se u tri navrata spominje riječ blago, ali ovaj put ta riječ nije i naslovom istaknuta: Na svijetu ovom dugo ja žih / Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu // U svoj dom mnoga blaga spremih i skrih / Ne časih ni časa namjernika ne častih ne pogostih gosta // Na svijetu sijem ja živjeh dosta / I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj nesoh // Sada u končini / Odlazim // Sa sobom ništa ja ništi ne ponesoh / Pusto iza mene sve blago osta (Dizdar 1996: 113).

    Drugi, pak, asocijativni niz anulira negativni predznak prvog i kreće se preko takvih sintagmi, kao što je npr.: potraga za blagom, koju razumijevamo u doslovnom i prenesenom smislu, koja u sebi po pravilu sadrži misteriju i tajnu, ali i pitanje: šta je to blago za kojim čovjek žudi? Sintagme “otkriti blago” ili “spoznati tajnu” također su ambivalentne jer mogu značiti blagoslov jednako kao i prokletstvo (usp. “Zapis o otkrivanju”, ciklus “Slovo o nebu”: Tamo gdje su psalmi / tu su i prokletstva, Dizdar 1996: 50). Ne gubeći iz vida tematsku i idejnu osnovu Kamenog spavača, ne zanemarujući ni činjenicu da se pjesnik u nekoliko navrata obraća ovom motivu, u datoj “kontekstualnoj” interpretaciji dogodila se jedna vrsta transformacije ili metamorfoze u kojoj se materijalno počelo poimati kao duhovno, odnosno duševno. Ali, ako se prisjetimo da je patarenska hereza, čiji je pogled na svijet utkan u stranice Kamenog spavača, sav materijalni svijet poimala kao sotonino djelo, i da su se stoga bosanski krstjani prema tom svijetu odnosili s krajnjim prezirom – onda ova metamorfoza postaje u potpunosti legitimna. “Pravi” smisao i značenje ovih stihova otkriva se u igrom riječi skrivenom sadržaju Dizdarevog “dvostih(a), izražen(og) na način narodne lirske pjesme u desetercu” (Dizdar 1990: 207): blago = očinji vid = draga = ljubav, koji, dakle, sadrži vječnu temu ljubavi.

    U podnaslovu ove pjesme stoji (Pastir Pastirici kao i Kralj Kraljici). Ni veliko slovo, ni sintagmatski paralelizam nisu slučajni. Za razliku od dobrog radojice bijelića iz pjesme “Zapis na dvije vode” kojemu je upravo formalnim intervencijama “oduzeta” njegova vlastitost oličena u velikom slovu imena i prezimena, čime radojica bijelić postaje ne samo “ime i prezime” dobrih krstjana srednjovjekovne Bosne, već prerasta u univerzalni simbol “čovjeka uopće”, Pastir, Pastirica, Kralj i Kraljica zadobijaju “vlastitost” u značenju: lično i konkretno u zajedničkom i općem. Podnaslov kao da poručuje: ljubav je uvijek konkretna i lična u svakom pojedinom slučaju svog ovaploćenja i uvijek zajednička i opća za sve ljude. Osim toga, semantičko opterećenje prenosi se na poredbeni veznik “kao i”, jer paralelizam sintagmi Pastir Pastirici, Kralj Kraljici u potpunosti izjednačuje semantiku ovih riječi, tako da one ostvaruju jednu vrstu poetske sinonimije (jer, u ljubavi – kao i u smrti – svi su izjednačeni).

    Orijentacija na pučko smjehovno stvaralaštvo, u Kamenom spavaču ostvarena kroz oživljavanje riječi srednjovjekovnih bosanskih artista, začinjavaca, nazdravničara u nekoliko pjesama, odnosno smjehovno načelo uopće, koje bi, prema M. Bahtinu, trebalo da oslobodi svakog religiozno-crkvenog dogmatizma, mistike i strahopoštovanja, kod Maka Dizdara je prožeto vrlo specifičnim dualizmom. Mada u biti čuvaju osjećanje složene prirode karnevalskog smijeha, koja je po Bahtinu općenarodna, univerzalna i ambivalentna, u ovim pjesmama ne ostvaruje se ono tako specifično osjećanje jedinstva karnevalskog svijeta. Kod Dizdara taj svijet ostaje duboko podvojen, što, prije svega, upućuje na dualističku herezu bosanskih patarena i Crkve bosanske na čijim “tekstovima” nastaje Kameni spavač, ali i na katahrezu, kao vrlo specifičan, zapravo dominantni strukturalni princip bilo koje avangardne umjetnosti.

    Treba naglasiti da heretičnosti avangardne misli, kojoj Dizdar očigledno pripada, koja je usmjerena protiv svakog hijerarhiziranog sistema u ime optimalne projekcije u budućnosti oslobođenog čovjeka, potpuno odgovara heretičnost bosanskih patarena koji su poricali i crkvenu i feudalnu hijerarhiju u ime evanđeoske socijalne ravnopravnosti. Na taj način pjesnik je uspio osavremeniti i približiti čitatelju skoro izgubljenu prošlost i, istovremeno, tom prošlošću u sadašnjem trenutku nastanka zbirke, osvijetliti i otškrinuti vrata budućnosti.  

    Orijentacija na riječ, jezičke igre, „orijentacija (i) na arhaičnu riječ kao stilski novum” (Kusturica 2020: 170) kod Maka Dizdara podsjeća na sličnu orijentaciju kod Hljebnikova, za koga će Jurij Tinjanov reći da propovijeda ”prasak jezičkog ćutanja, gluhonijemih jezičkih naslaga” (Tinjanov 1990: 250), što se može tumačiti ”kao usmjerenost prema krajnjim dometima, krajnjim izvorištima jezika i misli” (Faryno 1993: 25).

    Takvo je, eto, slovo oslovio naš pjesnik u svojoj zbirci, začinivši je “besmislicama” sa smislom.

Izvori:

Dizdar, Mak (1996), Kameni spavač, Sarajevo: IP Sarajevo Publishing

Dizdar, Mak (1981), Izabrana djela. Knjiga III. Eseji, kritike, dnevnik, Sarajevo: Svjetlost

Literatura:

Faryno, Jerzy (1993), Dešifriranje ili nacrt eksplikativne poetike, prevod Radomir Venturin, Zagreb: Hrvatsko filološko društvo

Ibrišimović-Šabić, Adijata (2010), Kameni spavač Maka Dizdara i ruska književna avangarda, Sarajevo: Slavistički komitet

Ibrišimović-Šabić, Adijata (2007), “Ekfrazis Kamenog spavača ili Kameni spavač kao ekfrazis”, u: Novi izraz, br. 37–38, Sarajevo, str. 155–171

Katnić-Bakaršić, Marina (2011), “Kultura i pamćenje u Kamenom spavaču Maka Dizdara (Kulturalni elementi u poeziji Mehmedalije Dizdara)”, u: Pregled, Sarajevo, br. 1, str. 9–24

Kusturica, Nazif (2020), “Mak Dizdar i folklor (na primjerima dviju pjesama)”, u: Doticaji i suočenja II, Sarajevo: Slavistički komitet, str. 169–175

Lotman, Jurij Mihajlovič (1970), Predavanja iz strukturalne poetike (uvod, teorija stiha), prevod i predgovor Novica Petković, Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika

Prohić, Kasim (1974), Apokrifnost poetskog govora: poezija Maka Dizdara, Sarajevo: Veselin Masleša

Tinjanov, Jurij Nikolajevič (1990), Problemi stihovnog jezika. Arhaisti i novatori (izbor), prevod Nazif Kusturica i Branko Tošović, priredio i pogovor napisao Nazif Kusturica, Sarajevo: Veselin Masleša

Vešović, Marko (2006), “Jezik i vječnost”, u: Bivši anđeli, Tuzla: Bosnia Ars, str. 88–106

Naida MUJKIĆ:

Žena u dizdarevoj poeziji

     U dosadašnjem proučavanju djela Mehmedalije Maka Dizdara istraživana je uglavnom njegova zrela poezija (uz nužne, ali „nemaštovite“) pozitivističke, formalističke ili strukturalističke pristupe, dok eseji i naučni tekstovi u svjetlu feminističkih ideja, novog historicizma i arhetipske književne kritike ostaju u sjenci. U tom smislu Dizdara se na mnogim mjestima identifikuje isključivo kao autora Kamenog spavača, i paradigmu bosanskohercegovačke i(li) bošnjačke književnosti, dok su njegove ranije zbirke ostaju u pozadini. U svijetu postoje autori koji su se u mapu povijesti poezije i književnosti upisali jednom zbirkom, ali Mak Dizdar nije samo autor Kamenog spavača, on je mnogo više nego autor „jedne knjige“, no upravo će ta njegova „najpopularnija“ knjiga doprinijeti tome da Dizdara prvenstveno posmatramo kao patriotskog pjesnika. Shodno tome, u predgovoru ovome djelu Enes Duraković kaže kako se „sve što se 'zbivalo u poeziji Maka Dizdara u tridesetpetogodišnjem stvaranju i nosilo oznake i atmosferu, boju i aromu vremena u kojem je nastajalo, pojavljuje iznova u Kamenom spavaču, ali estetski dozrelo, poetski kristalizirano, lišeno slabosti i naplavina trenutka“ (Duraković 1997: 7). Da li to znači da su ranije teme, kao ljubav ili žena, koje su okupirale Dizdara „slabosti trenutka“ i da su one manje vrijedne?

    U pjesmi „Jutro duhanskih radnica u Katmergradu“ iz zbirke Vidovpoljska noć bijeda i „stvarnost“ žena koje rade u fabrici duhana potiču kod lirskog subjekta spoznaju drugog koje je obespravljeno, i sa čijom sudbinom lirski subjekt saosjeća, a što se vidi u zadnjim stihovima, u kojima se čini da lirski subjekt kolektivizaran zamjenicom „mi“. U ovoj pjesmi ženu se ne povezuje sa domom, nego sa prirodom: 

Vi često tako umorne sjedeći poslije rada

Same u sobi

Razgovarate same sobom i s četiri zida.

Zidovi vam pričaju o planini, pastirici i mobi…

    Uzrok ovakve alijeniranosti traži se u eksternom, ulicama i gradu, koji su uhvaćeni u splinovskoj atmosferi zbog čega je pjesma i tumačena isključivo kao pjesma u kojoj se prikazuje sumorna atmosfera grada. Pa, ipak grad nije obuhvaćen u svojoj cjelovitosti, usprkos vidljivim asocijacijama na Bodlera i Ujevića, jer Dizdar se fokusira na „sudbinu“ duhanskih radnica ogoljujući baš njihovu stvarnost, ne stvarnost grada ili ulice. No, Dizdar u svojim ranim knjigama ne izražava rodnu problematiku, njegove predstave o ženi su sasvim uobičajene, od žena-zavodnica (npr. pjesme Kirka, Kalipso), žena-slabih (Pa kad sam sit neba) do žene-majke praroditeljice (Koljena za Madonu). Tako u modernu, koju Oraić Tolić označava „muškom“ Dizdar uvlači (nevidljivi) ženski svijet, naročito zbirkom Koljena za Madonu, u kojoj se žena javlja u konstrukcijama prirode i povijesti:

Dokle ću dokle ovako stojati sam pod nebom

Tražeći tebe među zvijezdama?

    U pjesmi Izgubljena ljubav je to što je izgubljeno, dok žena postaje zvijezda, s kojom se muški subjekt nastoji sjediniti kako bi postigao jedinstvo sa Kosmosom. Slično je i u pjesmi Krug gdje je žena ponovo predstavljena kao zvijezda „čas večernjača sjajna što obećava zoru čas zornjača umorna što nudi buduće veče“ ili u pjesmi Kosara koja je na nebu „ozvjezdana“. Dakle, vrlo dominantan lik u Dizdarevom poetskom rodnom univerzumu je žena-zvijezda, koja se proteže kroz njegovo ukupno djelo, no skoro nikada se ne pojavljuje kao pjesnikovo drugo. Na italijnskom jeziku madona je „moja gospođa“, dok u širem smislu madona označava slikarsko ili pastoralno prikazivanje Bogorodice koja drži u naručju malog Isusa, često okružena i svetiteljima. U Dizdarevoj poeziji madona je u „svakoj travci u svakoj javci u svakoj varci“, ona je „središte strašno“, a muški subjekt „trunka nemoćna“. Metaforizacijom žene-madone kao prisustva u svakom obliku pojavnosti realizira se slika podijeljenog svijeta: zatvorenog, strašnog, ženskog koje otvara i oživljava muški subjekt:

A ja

Plačući

Smijući se

Rastavljenu

Raskomadanu

Da te sastavljam

I oživim

Naida Mujkić, Alija Pirić, Adijata Šabić-Ibrišimović, Đana Kukić, Hadžem Hjadarević

    U pjesmi „Ljepotica, Post Scriptum, Koljena za Madonu“, iz ciklusa „Posljednji izvještaj“ žena je obogotvorena, i adijalogična, te ona kao takva nije „potrebna“ stvarnom (modernom) muškarcu.

    No, u poeziji Mak Dizdara žena je najčešće simbol filozofskih stavova što ih iznosi lirski subjekt i vrlo često nejasnoga značenja:

Šta mi preostaje nego da božije ime

Premetnem u tvoje

    Ukoliko zanemarimo kulturni i povijesni kontekst u kome jedno književno djelo nastaje to može da dovede do njegova nerazumijevanja i statičnosti. Kako novi historicizam nema jasno izdiferenciran teorijski koncept mnogi teoretičari i teoretičarke dovest će ga u vezu sa kulturnim materijalizmom i feminizmom. Nastao kao reakcija formalističkih i dekonstruktivističkih pristupa u tumačenju književnosti, novi historicizam vraća povijest i kulturološku pozadinu, pretpostavljajući da književna djela jesu povijesno uvjetovana uz istovremeno aktivno učešće u stvaranju konteksta iz kojeg su proizašla. Poetika kulture što se razvija unutar novog historicizma pažnju ne poklanja samo pisanim tragovima, nego ukupnosti čovjekove egzistencije, s naglaskom na uzajamni odnos književnog teksta i društvenog konteksta. Teoretičarka Judith Lauder Newton tvrdi da su problemi što ih je pred sebe postavio novi historicizam već artikulirani u ženskim diskursima. Znanje je uvjetovano društvenim položajem i pripadnosti određenom rodu, te je u tom smislu svako prikazivanje povijesnih događaja subjektivno. Predstave koje nastaju u intimi bića čovjeka projicirane su u ukupni ambijent ljudskog djelovanja, pa je po ovom shvaćanju ženska podređenost ideološke naravi.

    U javnosti, ali i u kritičkom diskursu, Mak Dizdar je predstavljen kao primjer muževnosti i čvrstog identiteta. No, posjeduje li Dizdar „žensku imaginaciju“? 

    Modernizam je kako primjećuje Dubravka Oraić-Tolić muški fenomen unutar kojeg je žena predstavljena kao boginja ili neka od figura domovine. Simbol žene u Dizdarevoj poeziji, kao što vidimo, nije jednoznačan i o njemu možemo govoriti unatoč tome što njegovi najpoznatiji naslovi ne sadrže imena žena (izuzev Kosare) i što je njihova funkcija nejasna i misteriozna.

    Cilj ovog rada ukazati je na ulogu žene u Dizdarevom pjesništvu i tako omogućiti drugačiji uvid u sliku koju imamo o njegovoj poetskoj zaostavštini. No, da bismo o tome progovorili i suprotstavili se stavu da su književni tekstovi neovisni entiteti, prisjetit ćemo se socio-kulturnog konteksta u kome su nastajale njegove zbirke pjesama, kao i položaja žena u tadašnjem društvu. Dizdar živi u vrijeme tradicijom naslijeđene neravnopravnosti između spolova. Žensko pitanje u međuratnom periodu Kraljevine SHS obilježio je ženski ideološki pluralizam, od građanskog feminizma do pro-patrijarhalnog ženskog zadrugarstva, gdje su se žene okupljene oko ideje građanskog feminizma zalagale za pravnu i društveno-ekonomsku jednakopravnost, ali i za prava manjina, oslobađanje političkih zatvorenika i drugo, dok s druge strane treći oblik ženskog angažovanja u međuratnom periodu pro-patrijarhalno žensko zadrugarstvo podupire patrijarhat i vjerska udruženja. Poslije drugog svjetskog rata u SFRJ, koja je svima dala jednaka prava i obesmislila postojanje ženskih udruženja, trag o ženskom angažovanju između dva svjetska rata, ali i u ratu, postepeno se gubi, budući da su žene, pošto su poslužile velikoj ideji, (i) prikazivane kao heroine unutar patrijarhalno-partijske historiografije, ostale, kako primjećuje Jelena Petrović „da počivaju u sferi apstraktnih simbola“ (Petrović 2011: 78). Dakle, dominacija muškaraca nastavila se i nakon Drugog svjetskog rata, kako u javnom tako i u privatnom prostoru. Tek sedamdesetih godina kada dolazi do promjene ukupne paradigme u zapadnoj kulturi, gdje se, kako tvrdi Dubravka Oraić Tolić, dekonstruira moderni muški subjekt i konstruira prvi veliki ženski subjekt (Oraić Tolić 2005), dolazi (donekle) i do promjene u svijesti žena.

    Ispričati priču o životu Mehmedalije Maka Dizdara podrazumijeva rekonstrukciju jednog svijeta koji je nestao prije pola stoljeća, i o kome ne znamo mnogo toga, iako se kritička javnost nije libila od njegove smrti (1971.) sve do danas baviti njegovom biografijom, pak ne tako brižljivo, budući da su i danas nerazjašnjene okolnosti u kojima je ovaj pjesnik umro. Ono što zasigurno znamo jeste da je njegov nedugi život bio obilježen nizom tragedija, što je vjerovatno utjecalo na profiliranje njegove pjesničke ličnosti. Mak Dizdar svoje prve pjesme objavljuje u gimnaziji, kada svoja djela potpisuje pseudonimom Mak, dok prvu pjesničku zbirku Vidovipoljska noć, koja zbog njezinih kritičkih ideja biva cenzurirana, objavljuje 1936. godine, sa svega 19 godina. Tokom Drugog svjetskog rata Dizdar ne sudjeluje u javnom i pjesničkom životu, nego radi kao poštanski službenik i sa bratom ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora. Prema mnogima, upravo zbog toga, Dizdarevu majku Neziru i sestru Refiku ustaške vlasti odvode u logor Jasenovac. Ta tragedija će zauvijek izmijeniti njegov život. Devet godina poslije u časopisu Život objavljuje poemu Plivačica, koju će kasnije objaviti i kao samostalno izdanje. Za ovu poemu Šime Vučetić tvrdi da je „najbogatiji Dizdarev pjesnički čin“ (Vučetić 1998: 345), a kojom se najavljuje smjena poetičkih modela u bosanskohercegovačkoj književnosti, i njeno moguće priključivanje intimističkoj (neoromantičarskoj) struji koja je zahvatila južnoslavenske književnosti. Poezija Maka Dizdara u kontinuitetu je igra očuđenja, u njenom fokusu je uvijek i iznova energija života, te stoga nije čudo što je u široj javnosti upravo ova poema, pored Kamenog spavača, imala jači odjek. Kritika je ovu poemu označila sintagmom „ljubavna pjesma“ (Duraković 1998: 383), „vitalistički panerotizam“ (Duraković 1998: 382), gdje se plivačica „arabeskno očituje svojim bićem a mladić u susretu s njom, s njezinim ljepotama potvrđuje se srećom“ (Vučetić 1998: 345). Otud ovu poemu objavljenu na jednoj web stranici[3] 60 godina poslije njenog prvog izdanja prate fotografije skoro pa pornografskog sadržaja. Plivačica počinje stihovima: „Obznanila se u šaptanju pijeska“, čime se otvara naracija o (ponovnom) oprirođavanju bića, njegovom vraćanju jeziku šapata kojim čovjek komunicira sa prirodom, sa Bogom, ali istovremeno mi taj jezik ne razumijemo, budući da on pripada drugoj dimenziji. U nastavku se tema produbljuje:

Kojim kao da je rekla 

Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge 

Ovdje su galebovi plavi 

Za sve snove 

Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio 

Marginom što razdvajaju javu i san 

U trenu razmeđa ubistva i stvaranja

    Dizdar jeste (i) pjesnik ljubavi; panteista. Ne (samo) one kategorije ljubavi kojom se opisivala bosanskohercegovačka neonadrealistička i neoromantičarska poezija šezdesetih godina - ljubav čovjeka i Kosmosa, gdje čovjek pretpostavlja čovjeka uopšte i njegov doživljaj svijeta. Identitet plivačice formira se u susretu sa drugima, sa mladićem, hordom kupača koja ih prati, udovicama koje plaču, i u tom pogledu moguće je kazati da je u ovoj pjesmi prisutan arhetip fatalne žene[4]:

Pođe sam 

Za svojim stopama 

Ne znajući 

Da je samo jedan 

Samo jedan 

Iz povorke 

    Plivačica stoga nije isključivo, kako se to u kritici često isticalo, simbol mitske pra-žene u kojoj su sukobljeni eros i thanatos, nego se preko nje pokušava percipirati kompleksnu žensku ličnost. Iako žanrovski determinirana kao poema, ovoj dugoj lirskoj pjesmi, nedostaju neki elementi poeme – ona nema jasno razrađenu fabulu[5], nema izražen epski karakter, niti duže monologe, u njoj nije izražena unutrašnja borba likova kao u dramskom tekstu, niti su likovi naročito psihološki iscrtani. Prema tome čini se da je Plivačicu preciznije odrediti kao savremenu poemu, s obzirom na to da u njoj nisu izraženi epski elementi, a što u ovom obliku prepoznatljivo kod ranih modernističkih pjesnika, kakav je T.S. Eliot, na primjer. Pažljivim čitanjem uočit ćemo da je cijela poema kazana iz perspektive neimenovanog mladića (ciganina ili pjesnika). Sve što znamo o plivačici doznajemo od mladića (kao i glasa kazivača) no u beskraju epiteta nigdje se ne navode tjelesni atributi plivačice, niti to da je opasna ili proračunata, izuzev stiha „znala je da je čekaju svi“. Drugi je moguće ne doživljavaju kao prijetnju, nego kao mjesto preko kojeg upostavljaju svoje vlastite identitete, muževa i očeva:

Tada se sjetiše 

Balkona 

I albuma 

I djece 

Koja su došla 

I koja su još zaključana 

U narandžama i limunima u zrenju 

Sjetiše se dućana i mušterija 

Spisa i protokola 

I zakonika 

I građanskog morala u knjizi o bon-tonu 

Bez obzira na finese ponašanja 

Sjetiše se 

Kade 

Kade u kojoj se može napraviti malo more 

Malo more i mali brodovi 

Mali brodovi i male ljubavi 

Sjetiše se i zaprepastiše nad sobom

    Svi su očarani onim što vide, ali šta je to što vide zapravo? Slobodnu ženu? Ili svoje drugosti? Plivačica uspostavlja (seksualnu) nadmoć, ona je superiorna, jer potvrda ovoj tezi leži u posljednjim stihovima:

Plivačica se nasmija jetko 

Otrovom jegulje 

    Posljednji stihovi su čini se ključni, budući da ne demonstriraju samo slobodnu volju plivačice, nego i njenu sudbonosnu pobjedu, budući da je kako kaže G. Bachelard, tekuća supstanca – vrsta sudbine, te da je ona pjesniku neophodna kako bi pokazao jedinstvo elemenata. U ženi-zavodnici, u njenoj egzistenciji ništa nije devijantno, te se zbog toga smije otrovom jegulje. Jegulja je noćno stvorenje, biće mraka i zmijolikog izgleda – otrovna je njena krv. Da li to onda znači kako tvrdi Heather Braun da je „fatalna žena otelotvorenje označenog straha od nepoznatog, straha koji izjednačava žensku seksualnost sa nezavisnošću“ (Braun 2012: 4)? Tokom cijele povijesti preovladavalo je uvjerenje da žene predstavljaju prljaviji spol, da su na neki način prljavije od muškaraca. Žensko tijelo (prije svega, ženski spolni organ) često se doživljava kao izvor zaraze, povezuje ga se sa propadanjem i truljenjem, i smatra se prolazom kroz koji zlo dolazi na ovaj svijet. Opsjednutost koju muškarci osjećaju prema ženskom tijelu najveća je opsjednutost u povijesti svijeta. Fatalna žena je u potpunoj suprotnosti sa očekivanjima patrijarhata, štaviše – ona reprezentira demonsko. No, na drugoj strani kroz nju se glorifikuje sloboda pjesničke imaginacije. Kako tvrdi Ihab Hassan „mitski svijet pojavljivanja, povijesni svijet stalnog slijeda, pokazuju da su vremenski modeli svijeta koje stvaramo neodgovarajući“ (Hassan 226). Prema tome, možemo reći da Dizdareva žena-zavodnica u prostor koji zauzima unosi nemir i haos, koji se onda premeće u prostor kontemplacije. 

Dizdareva „Labud djevojka2 zadržava nestalnost mita, ali njen ton nije pesimističanim, unatoč tome što je lirski subjekt slab da odgovori na izazov što je pred njega postavljen:

Tada ona reče

Znaj da je tajna broja devet

Tajna labud djevojke

Čik stigni me

Pretvorih se u labuda

Ali Labudica je već bila stigla za oblak

U zemlju gdje je oko sokolovo

Mrtvo oko

    U slavenskoj mitologiji labud simbolizira duše predaka, sa osobinama božanstvenog i demonskog, jednako. Poznato je da mitovi govore jezikom simbola koji predstavljaju sadržaj nesvjesnog, obraćajući se i našem svjesnom i nesvjesnom umu. Labudica je nedosegljiva, in absentia, i ona ne sudjeluje aktivno u stvaranju poetskog univerzuma lirskog subjekta, ali baš zato što je nedokučiva i nespoznatljiva, ona je privlačna.

Ženske figure u Dizdarevoj poeziji ne otkrivaju njegovu ličnu dramu odnosa sa suprotnim spolom. Dizdareve najpoznatije žene su nijeme, limitirane socio-kulturnim okruženjem i erotizirane, gdje se eksponirajući žensku tjelesnost preispituje metafiziku tijela. „Da bi se odredila situacija razgovora dovoljno je ‘ja’ i ‘ti’. Treće lice može biti bilo šta o čemu se govori. (…) Ako je treće lice u tolikoj mjeri gramatički nestabilno to znači da ono i ne postoji kao lice“ (Riceour 2004: 53). Ko govori o Plivačici? Ukoliko je to „prazni pojam ja“ koji označava različitu osobu sa svakom novom upotrebom, onda to ko govori, ja dakle, primijenuje na svakoga koji govori označavajući sebe samog, preuzimajući na sebe jezik u cjelini (Riceour 2004). U tom pogledu subjekt se pojavljuje kao par onoga ko govori i onoga kome govori. U Dizdarevu pjesništvu žena je simbol uzvišenosti, žena-zvijezda, koja se prikazuje u svom „odsustvu“ i nedostižnosti. Drugi simbol odnosi se na shvatanje žene kao prijetnje koja je vrlo često eksplicitno iznesena, dok je istovremeno taj tip žene utjelovljenje „erosa“, preko kojeg lirski subjekt nastoji pozicionirati se unutar svog poetskog univerzuma, ali ispitati i sopstvene žudnje:

Zato kupujem nož

Ovaj mali i oštri nož

I idem sigurnim koracima

Do tvog nevjernog srca

Na putu

Na putu ovom

Nožem odstranjujem trnje

Trnje sa ruže crne

Koju ubrah

Za tebe (Lubomora)

    Skoro sve Dizdareve pjesme u kojima je prisutna žena obilježava kretanje i jedna vrsta dinamičnosti koja omogućava da se spozna drugost, ali to je istovremeno način i da se spozna sebe samog. U svojoj ukupnoj poeziji Dizdar se kreće putevima Ljubavi, no na tim putevima njegov lirski subjekt se vrlo često susreće (i) sa Sumnjom u iskrenost stvarne slike svijeta, a što je odlika prijelaza iz modernizma i ekspresionizma ka visokom moderenizmu kojega nagriza sumnja u ukupni poredak svijeta, ali i narative što ih je pred sebe stavila moderna – istinu, dobrotu i pravdu.    

    U Dizdarevoj pjesmi Stizanje i prestizanje nailazimo na androgine komponente, biće u kojemu se stapaju oba roda. Lirski subjekt postavlja retoričko pitanje o jedinstvu muškog i ženskog, gdje odmah na početku pjesme doznajemo jasno da se radi o ženi (a ne o metafori Bosne ili prirode, kako je naša kritika sklona čitati) u susretu s kojom lirski subjekt dolazi do samospoznaje:

Kako da koračamo u istom tijelu U istom djelu Ne u dvoje

A da nam se stope vruće i jake

Ne rastope

    Ovu pjesmu mogli bismo čitati i kao Dizdarevo nastojanje da se ponovo uspostavi utopija izgubljenoga svijeta jedinstva koji se sada kazuje u svojoj dvojnosti ili čak ne-bliskosti koja je razdvojila nama sve poznate stvari, pa i samo tijelo, i gdje dvojnik postaje predznakom smrti. Od romantizma do postmoderne prisutna je kako ju Bodrijar naziva „buržoaska“ metafizika sveobuhvatnosti, prema kojoj je osnovno svojstvo umjetnosti sposobnost sa se pripada većoj cjelini, da se bude sve. No, utopija ipak jest, u svojoj suštini, misao o dualnom poretku.

    Ovaj rad nije ispitao sve pjesme u kojima se kod Dizdara pojavljuje žena i žensko, nego one pjesme u kojima se ukazuje na spoznajni svijet lirskog subjekta, čija perspektiva je dominantno muška. 

Izvori

Slovo Makovo, Sarajevo, 2008.

Dizdar Mak (1997) Kameni spavač, Ljiljan, Sarajevo.

Izabrana djela, Mak Dizdar, priredio E. Duraković, Sarajevo, 1985.

Literatura

Duraković, Enes (1998), Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novije književnost – poezija, Alef, Sarajevo.

Oraić, Tolić, Dubravka (2005) Muška moderna i ženska postmoderna, Naklada Ljevak, Zagreb.

Braun, Heather (2012) The Rise and Fall of Femme Fatale in British Literature 1790-1910, Fairreilgh Dickinson University Press, Plymouth.

Fink, Eugen (1979), Epilozi poeziji, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd.

Hassan, Ihab (1992) Komadanje Orfeja, Globus, Zagreb.

Rosić, Tiodor (1989) O pesničkom jeziku, Beograd.

Slovo o Maku, Sarajevo, 2008.

Đana KUKIĆ[6]:

JEDAN OSVRT NA ZBIRKU „MEHMEDALIJA MAK DIZDAR“

    Obilježavajući u 2021. godini značajnu obljetnicu, šezdeset godina od osnivanja Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, prigodnom izložbom „Imamo muzej“ bosanskohercegovačkoj javnosti prezentiran je presjek dugogodišnjeg rada Muzeja kojim su se uposlenici mogli ponositi upravo zbog neprekinutog djelovanja u dobrim, ali i lošim ratnim i poratnim vremenima, pa i danas kad još uvijek, nažalost, nije riješen status ove, za državu Bosnu i Hercegovinu, značajne institucije. Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine temeljna je institucija kulture koja djeluje već šezdeset i tri godine. Institucija je osnovana 1961. godine pod nazivom „Muzej književnosti Bosne i Hercegovine“ da bi 1977. godine dobila današnje ime. Zanimljiv je detalj iz muzejske arhive a odnosi se na članak „Imamo muzej književnosti“ autora Radivoja Papića koji je objavljen u „Oslobođenju“ 26.decembra 1965. Na osnovu novinskog teksta saznajemo kako se autor prisjetio rada i angažmana prve direktorice Razije Handžić, koja je bila inicijator da se osnuje odjeljenje za književnost i Muzej književnosti. U periodu od 1955. do 1961. radila je s puno ljubavi i entuzijazma uspjevši da realizira svoj plan. Prošavši fazu samostalnog odjeljenja za književnost Muzeja grada Sarajeva 27. aprila 1961. Muzej je osnovan. Razija Handžić je ispunila svoju misiju. Ideja o Muzeju književnosti potječe još iz 1908. godine i veže se za rad Karla Pača, osnivača Instituta za ispitivanje Balkana. Za književni arhiv Instituta otkupljena su radna soba, biblioteka i rukopisi Silvija Strahimira Kranjčevića. Arhiv Karla Pača nikada nije osnovan jer je Kranjčevićeva ostavština postala osnovom za formiranje Odjeljenja za književnost koje se nalazi u fundusu Muzeja koji je smješten u jednoj od Despića kuća na adresi Sime Milutinovića Sarajlije na broju 7. Na osnovu popisa prvih otkupljenih zbirki: Silvija Strahimira Kranjčevića, Isaka Samokovlije, Branka Ćopića i dr. iz perioda od 1961. do 1964. saznajemo kako se formiralo Odjeljenje za književnost. Konačno, gruba je procjena da danas Muzej posjeduje preko 70 književnih i 31 pozorišnu zbirku koje broje više od dvadeset hiljada eksponata.

    Među njima jedna od bogatijih i značajnijih je i zbirka „Mehmedalija Mak Dizdar“.

Ova izuzetno bogata zbirka je pohranjena u depou Muzeja i broji 945 eksponata koji su uredno popisani u knjizi inventara i u elektronskoj formi. Skorom digitalizacijom kompletne zbirke Muzej će prvi put imati pregled svih eksponata u digitalnoj formi što je nakon digitalizacije rukopisa „Na Drini ćuprija“ i zbirke Karim Zaimović projekat od velikog značaja za dosadašnju muzeološku praksu.

Zapisi sa stećaka koje je Mak Dizdar većinom pisao plavim mastilom i olovkom na bosančici

    Veliki broj rukopisa, prepiske, dokumenata, fotografija, novina, listova, te prva izdanja knjiga, nagrade i lični predmeti zavedeni su od rednog broja 7813 do 8948. Zbirka Mehmedalije Maka Dizdara otkupljena je od porodice Dizdar prije trideset i četiri godine, tačnije 20.oktobra 1983., „ostavljena od sinova Maje, Faruka i Envera, januara 1983 g.“ - detalj koji je zabilježen u inventarnoj knjizi Muzeja.

    S obzirom na to da je zbirka „Mehmedalija Mak Dizdar jedno od sljedećih muzejskih izdanja edicije Dokumentarna građa nakon već publikovanih stručnih kataloga „Zbirka Isak Samokovlija Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine“, „Zbirka Zija Dizdarević Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine“ i „Zbirka Kalmi Baruh Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine“, nju ćemo ovaj put predstaviti kroz prezentaciju vrijednih eksponata na izložbi „Mak Dizdar: prvih 100 godina“ održanoj 2017. godine povodom stotinu godina od rođenja Maka Dizdara.

    Nimalo zahvalan i lagan zadatak koji je prethodio samoj izložbi „Mak Dizdar : prvih 100 godina“ predstavljao je pažljiv odabir iz izuzetno bogate i vrijedne ostavštine Maka Dizdara. Naime, svaki eksponat koji javnost još nije imala priliku vidjeti vrijedan je pomena bilo da se radi o rukopisu, ličnom dokumentu, prepisci, fotografiji, crtežu ili novinskom članku. Limitirani unutrašnjim prostorom muzejskih apstrakti na kojem će biti izloženi originalni eksponati konačno je izvršen odabir koji broji 37 eksponata zavedenim pod signaturama, od kojih su tri lična predmeta, četiri dokumenta, 10 rukopisa, tri prepiske, četiri novinska članka, tri crteža, pet fotografija, pet knjiga od kojih je jedan časopis Život iz 1970. godine. Odabrane originalne rukopise čine rukopis Badac, jedan rukopis verzije zbirke Modra rijeka, rukopis pjesme Slovo za sebe, rukopis poeme Majka, rukopis pjesme Ostrva, rukopisi pjesama Dvanaesta noć, Krug, Večera, Jutro u stablima, Plovidba duga, zatim dvije verzije rukopisa poeme Plivačica, rukopisi ranih Makovih pjesama: Kopanje, Mrčina Vidovopoljske noći, Paysage iz pozadine, te rukopis nepotpune verzije zbirke Vidovopoljska noć i zabilješke Makove iz njegove bilježnice iz školskih dana pod naslovom Zlatna mladost.

Portret Maka Dizdara iz mlađih dana

   Mak Dizdar snimljen u dvorištu starog

                hercegovačkog zdanja

    Zanimljiv je detalj iz svjedočanstva o nižem tečajnom ispitu Maka Dizdara u kojem se potvrđuje da je učenik Dizdar Mehmedalija školske 1934/35. godine završio četvrti razred Šerijatske gimnazije i prvi put polagao niži tečajni ispit u vremenu od 15. do 21. juna 1935, te je ocijenjen dobrim iz većine predmeta dok je iz srpskohrvatskog i gimnastike vrlo dobrim, a iz predmeta Crtanje odličnim, što nam otkriva Makovu ranu sklonost ka književnosti i njegov talent za slikarstvo što će se u kasnijoj dobi i ostvariti. Od rukopisa bitno je za istaknuti i nepotpunu verziju zbirke Vidovopoljska noć, rukopis naslova Običnih deset slika sa lirskim krajolicima koje su mi nanizale đerdan oko srca, koji je ispisan crnim mastilom i s brojnim ispravkama.[7] U ovoj verziji nalazimo rukopise pjesama odštampanih na mašini : Iz Jadranskog mora lađa ide za tihi ocean, Maslina je dala utočište starom čovjeku, Vlaga na zidovima sobnim, Plinska svjetiljka u noći i čovjek, Kopanje, Svijet je lijep, Meki jastuk za mrtvace, Meridiani, Mrčina Vidovopoljske noći kad vuci obilaze naša sela. Također i četiri verzije rukopisa pjesme Badac svjedoče o pjesnikovom stvaralačkom procesu i nakani da rukopis dovede do najboljeg, konačnog oblika. Sve četiri verzije su ispisane običnom olovkom s ispravkama, naročito u prvoj verziji. Tako nailazimo na jednu verziju samog početka pjesme i strofu: “Na mostu bdije badac sa kopljem i nožima/Na drumu bdije badac i bač uzima/Na nas je došo badac....“, dok je u drugoj verziji: „Sa kopljem badi badac/Sa kopljem oštrim i nožem./Po vas dan badi badac/Po svu noć badi“; u trećoj: „Sa kopljem badi badac/Sa kopljem i nožima/Povazdan badi badac/Po svu noć badi, i u četvrtoj: „Sa kopljem badi badac/ Sa kopljem oštrim i nožem/Povazdan badi badac/Posvu noć badi“.

Mak Dizdar za govornicom u svečanoj sali JNA

Mak Dizdar sa prijateljima i književnicima na jednim od

književnih večeri i susreta

    Nastojeći da se bosanskohercegovačkoj javnosti prezentiraju književno djelo i život Maka Dizdara, napravljen je odabir koji predstavlja kratak prohod kroz Makov život i pjesničke faze sazrijevanja tako da možemo imati uvid u njegov život na osnovu pregleda dokumenata iz ranog djetinjstva i đačkog doba (rodni list Mehmedalije /Maka/ Dizdara i Svjedočanstvo o nižem tečajnom ispitu), zatim dokument koji predstavlja pečat Nove biblioteke i dokaz je o osnivanju biblioteke NO-BI čiji je pokretač bio dvadesetogodišnji Mak. Među naslovima novoosnovane biblioteke NO-BI (Nova biblioteka) našli su se prvo zbirka pjesama Vidovopoljska noć iz 1936. (Prvo izdanje, Nova biblioteka, Sarajevo) i almanah Oblaci nad kolibama, štampan 1937. godine kao druga knjiga Nove biblioteke, u kojoj je objavljivana poezija sa izrazito socijalnom tematikom, i u čijem se sadržaju nalazila i Makova pjesma Ruke vaše i naše. Dvije verzije rukopisa poeme Plivačica kao i prvo izdanje knjige Plivačica iz 1954. (Veselin Masleša, Sarajevo) svjedoče o drugoj fazi Makovog pjesničkog sazrijevanja kada je napustio poetiku izrazito socrealističke literature i sazrijevši prihvatio sasvim novu vrstu pjesništva. Također izdanja zbirki pjesama Okrutnosti kruga iz 1960. (Veselin Masleša, Sarajevo) i Koljena za Madonu iz 1963. (Svjetlost, Sarajevo) sa izloženim rukopisima Dvanaesta noć, Krug, Večera, Jutro u stablima, Plovidba duga, zatim rukopis pjesme Ostrva, te rukopis poeme Majka eksponati su na osnovu kojih možemo pratiti i druge faze Makovog poetskog sazrijevanja. Istaknut ćemo i rukopis raznih verzija pjesme Slovo za sebe, rukopis jedne od ranih verzija zbirke Kameni spavač, kao i knjigu istoimenog naziva u izdanju Prve književne komune Mostar iz 1973. godine.

Mak Dizdar u Strugi 1969. na svečanoj manifestaciji „Struške večeri poezije“ na kojoj mu je dodijeljena nagrada „Zlatni vijenac“

    Dio izložbe čine i rukopis verzije zbirke Modra rijeka kao i članak Modra rijeka... će teći, (Pavlo Pavlović, Svijet, Sarajevo, 3. februar 1978). Makovu angažmanu u izdavačkoj djelatnosti svjedoče novinski članci naslova: Zloupotreba vlastitog iskustva, članak koji predstavlja karikaturu Maka Dizdara kao urednika „Seljačke knjige“ i  Kod iskusnog profesora. (Poslije novog konkursa „Narodne prosvjete“), crtež na kojem su predstavljeni književnici Ćamil Sijarić, Mak Dizdar, Ahmet Hromadžić i drugi, zatim „Antae et post milijunske seanse“, autorice Nire Vragolaničić, satirični tekst o radu žirija „Narodne prosvjete“ za nagradu za roman i s karikaturom glavnog urednika Maka Dizdara, te članak Ko će dobiti milion dolara, autora potpisanog inicijalima B.V.R, i dokumentuju period Makova života nakon proglašenja tadašnjeg dobitnika nagrade za najbolji roman, Ćamila Sijarića za roman „Bihorci“. Izložen pritiscima u svom poetskom, literarnom, novinarskom i izdavačkom, konačno, intelektualnom pregalačkom radu, Mak je proživljavao i teške, neugodne napade u vidu anonimnih pisama koja su mu bila upućivana, jednih povodom napada Rajka Petrova Noge i Vojislava Lubarde a drugih povodom polemika oko jezika i sukoba s Nogom i Lubardom, prijeteća pisma koja također predstavljaju dio izložbe.

Konačno, izložbu čine i vrijedan primjerak dvobroja časopisa Život iz 1970. godine[8], u kome je objavljen i Makov tekst Marginalije o jeziku i oko njega, Zmajeva nagrada Matice srpske koju je Mak Dizdar dobio za zbirku pjesama Kameni spavač 16. februara 1967, kao i Zlatni vijenac, nagrada Struških večeri poezije koja je Maku dodijeljena 1969. godine.

Mak Dizdar snimljen prilikom potpisivanja „Kamenog spavača“ prvim kupcima u knjižari „Veselin Masleša“ 1966. godine

    Povodom obilježavanja stogodišnjice od rođenja Mehmedalije (Maka) Dizdara Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u saradnji sa Fondacijom Mak Dizdar učestvovao je u zajedničkom projektu – realizaciji izložbe „Mak Dizdar: prvih 100 godina“, autora mr.sci. Đane Kukić, više kustoskinje Muzeja i dr. Gorčina Dizdara, predsjednika Fondacije Mak Dizdar. Izložba je prvi put u ovoj godini predstavljena u Zenici u okviru manifestacije „Zeničko proljeće“ u periodu od 16.3. do 8.4. kada je zenička publika imala priliku vidjeti originalne eksponate iz zbirke Maka Dizdara koji su prvi put izneseni iz Muzeja. Naredno gostovanje je organizirano u Gradačcu u okviru manifestacije „Kikićevi susreti“ od 25.5. do 20.6. i zatim u Novom Pazaru, u Bošnjačkom nacionalnom vijeću, u periodu od 25.6. do 10.7, te u Stocu u mjesecu avgustu kada je i otvorena 6. 8. 2017, drugog dana od početka održavanja kulturne manifestacije „Slovo Gorčina“. Zadnje gostovanje za protekli period bilo je upriličeno u Tuzli u okviru književnih susreta „Cum grano salis“ u međunarodnom ateljeu Ismet Mujezinović od 20.9. do 27.9.2017. Gostovanje u Novom Pazaru je iznimno važno jer nakon dugog perioda od 1996. godine od kada je Muzej gostovao s izložbom o Isaku Samokovliji u Beču, ovo je bila jedinstvena prilika da se originalni eksponati privremeno izvezu izvan granica BiH, u Srbiju. Također planirana su gostovanja u susjednoj Hrvatskoj, u Zagrebu i Splitu.

Mehmedalija Mak Dizdar

Alija PIRIĆ

ANTROPOLOŠKI IZVORI U POEZIJI MAKA DIZDARA

Tragom epitafa

    Tekst Antropološki izvori u poeziji Maka Dizdara sistematski se bavi traganjem za osnovnim motivima pjesnikove poetike, dovodeći u intertekstualni odnos natpise na srednjovjekovnim stećcima, epitafima i pjesme u Dizdarevoj zbirci poezije Kameni spavač, 1966. Dizdarevo referiranje na epitafe može se prepoznati u tri antropološka, intertekstualna postupka;

najprije kao polemični metod sa tekstualnim predloškom, potom demistificirajući, subverzivan odnos spram istog izvora i konačno afirmativni metod prema srednjovjekovnim slikama svijeta. Pjesnik prati znake pobune u epitafima u čemu učitava čovjekovu ambivalentnost/dvostrukost, pa čovjeka nalazimo kao bogovjernika i kao bogohulnika. Osnovni stilistički izraz u Dizdarevoj poeziji temelji se na paradoksu, kao poželjnoj stilskoj figuri evropske moderne, posredstvom koje, osim višeznačnosti teksta, možemo prepoznati temeljne poetičke postulate zrele moderne kao dijalog između čovjeka i Boga, pobunjeni čovjek i konačno, čovjek koji antropološki misli svijet. Dizdareva poezija na taj način subverzivno ruši tradicionalno izatkanu misao o ljudskoj prirodi kao savršenoj, jedinstvenoj i principijelnoj, ili barem takvo mišljenje podvrgava sumnji, pa čovjeka treba razumjeti kao dvostruko, nesavršeno i ambivalentno biće, sa svim što uz to ide.

    Ključne riječi: antropologija, antropološki metod, epitafi, intertekstualnost, demistifikacija, subverzivni odnos, pobuna, paradoks, višeznačnost, dijalog, ambivalentnost, savršeno, nesavršeno.

..

    Gledano iz današnje perspektive, mada su takve ocjene varljive i nesigurne, druga polovina devetnaestog vijeka i prva polovina dvadesetog, a to se podudara sa književnim epohama realizma i moderne, pripadaju onim razdobljima naše kulturne povijesti, kada je kod znatnog broja pisaca bio dominantan antropološki fenomen. Književnost druge polovine dvadesetog vijeka, osim rijetkih izuzetaka, ne prati primarno antropološki fenomen, nego je orijentirana prije na formu i faktički narativ, odbacujući istovremeno i stilistički efekat, bez koga se moderna nije mogla ni zamisliti. Paralelno sa tim fenomenom antropološkog, dominira zlatno doba nauke i naučnih dostignuća, pa bi se taj period uslovno mogao definirati kao renesansni i klimakterični vrhunac ljudske misli i utopijske ideje, kako je nauka u stanju odgovoriti na ključne stvari naše civilizacije i ponuditi odgovore na predviđajuće i očekujuće izazove. Književnost je, mada samo ona nema tu ekskluzivnu privilegiju, pogodan medij za antropološke analize i seciranja, stoga što nam ona nudi „psihološki kontakt i apstraktnu misao“ u jedinstvenoj kulturološkoj formi. Pritom treba posjedovati svijest o tome, kako nijedno književno djelo ne predstavlja nikada zaokružen i cjelovit sistem promišljanja stvari, iako nam se često likovi nude kao kompletni nosioci baš takvih završenosti, ali autoru neki od tih sistema mora biti blizak, odnosno mora ga poznavati u njegovoj ukupnosti. Dakle, književnost nema obavezu da “oštri” misao do kraja kao filozofska nauka, koja ju izlaže eksplicitno bez psihološkog konteksta, kao što je slučaj u književnosti, pa je otuda misao u književnosti zaobišla i prezrela neke liminalnosti, koje zahtjeva filozofski sistem mišljenja svijeta. Zbog toga književnost može formirati uvjerljiviju sliku svijeta ili barem praktičniju, da ne kažem realniju.

    A šta je to antropologija? Antropologija, općenito gledano, je nauka koja se bavi problemima čovjeka; njegovom kulturom, njegovim jezikom i posebno njegovom slikom svijeta i sebe u tome svijetu, smislom i svrhom života i smrti, jednom riječju pokušava odgovoriti na pitanje; šta to znači biti čovjek. Međutim, za razliku od ove enciklopedijske natuknice o antropologiji kao nauci, nas bi trebalo više da zanima antropološki metod u književnosti i mogućnosti njegovog apliciranja na književno djelo određenog autora. Dakle, promišljati i sagledavati u jednom književnom djelu sliku o sasvim konkretnom čovjeku i otkrivati kontekst, u koje to djelo stavlja čovjeka, moglo bi se reći, kako se kritičar služi antropološkim metodom, između ostalih. Kritičar primarno promatra „tendencije“ samog autora, u dijalozima izraženi ili u refleksijama sadržani pogled na svijet i ideje njegovih junaka te, kroz radnju, dati postupci likova, koji ilustruju i potvrđuju njihove moralne i psihološki uvjerljive stavove; jednom riječju - humanistički vid i mogućnosti književnosti.

Svjedočanstvo u kamenu

    E sada dolazimo do, možda, najvažnijeg pitanja našeg fenomena, odnosno naše antropološke teme; koji su to autori i koja djela mogu poslužiti za aplikaciju spomenutog kritičkog modela, koja su to ostvarenja što bi mogla poslužiti u tu svrhu. Ponuda takvih djela i takvih autora, ipak, nije tako obilata, niti darežljiva kako bismo na prvi pogled pomislili i nipošto nije dovoljno pripadati određenoj književnoj epohi, pa samim tim baštiniti antropološku agendu, nego je to sasvim pojedinačna, individualna osobenost rijetkih autora. Da bi moglo poslužiti u svrhu primjene antropološkog metoda, književno djelo, misli Nikola Milošević u svom eseju Antropološki problem u Tolstojevom romanu „Rat i mir“,mora da prikazuje likove, koji mogu biti nosioci metafizičkih preokupacija a autor tih likova mora biti sklon filozofskom načinu mišljenja, odnosno mora imati neki svoj antropološki sistem. (Antropološki eseji, 1964). Osim toga književno djelo, odnosno psihologija toga djela ili bolje, psihologija njegovih likova, mora svjedočiti neku antropološku istinu usprkos filozofskim nazorima svoga autora. U našoj književnosti potvrdu tako visokim standardima nalazimo u djelima Ive Andrića, Meše Selimovića, Derviša Sušića, i konačno u poeziji Maka Dizdara. Ovim nismo rekli kako su samo ovi pisci nositelji takvih refleksija i filozofskih promišljanja, nego ovo isticanje valja razumjeti u pravcu, kako je kod njih ovakav antropološki pristup primaran i primjetan na prvi pogled. Čak bi se moglo reći, mada to nije moguće, kako bi se čitanju i analizi njihovih djela moglo pristupiti isključivo antropološkim metodom. Konačno, jedva da ima ijedno ozbiljnije književno ostvarenje, koje ne preferira neki vid refleksije i promišljanja smisla i svrhe čovjekovog življenja, pri čemu treba znati kako bez iskrene i duboke introspekcije nema punog odnosa prema nekom značajnijem doživljaju, ni prema pojedinačnom ili lančanom saznanju. Ili kako to misli Castanada: „Vrhunac saznanja naznačenih antropoloških srodnosti odražava punu, ali prethodno u isti mah stečenu i zasluženu, slobodu učestvovanja svih svojstava bića u autentičnosti doživljaja.“

    Prije nego odgovorimo na pitanje, kojim antropološkim vrijednostima ima zahvaliti Dizdarevo pjesničko djelo da se nađe u fokusu antropološke analize, valja se prisjetiti njegovog istraživanja srednjovjekovnih epitafa, zapisa uklesanih u kamene stećke njegova rodnog podneblja, crkvenih knjiga, evanđelja, raznih listina, glagoljskih spomenika, pisama, povelja i svega onoga što je moglo svjedočiti o životu u bosanskom srednjovjekovlju. Ovdje ćemo se zadržati na Dizdarevoj fascinaciji epitafima jer su oni neobično važni za prepoznavanje Makove poetike u Kamenom spavaču, najboljoj njegovoj zbirci poezije. Naime, čini se kako su tamo pravi izvori pjesnikove inspiracije i sami temelji Dizdareve poetike, zato što se pjesnik često referira upravo na epitafe; jednom kao polemičar kada u intertekstualnom preplitanju demistificira epsku, povijesnu zbilju i kada subverzivno razara epsku savršenost i završenost srednjovjekovnog čovjeka i drugi put kada afirmativno preuzima poetičke i stilističke postupke iz tih natpisa. Naime, najveći broj epitafa izdaje se kao šematizirani zapis na stećku i kontekstualizira se kao opći obrazac za nadgrobne spomenike, ali postoji sasvim mali broj natpisa, koji su rezultat dubokog promišljanja i mišljenja svijeta, te lične sudbine, potaknutih dramatičnim i tragičnim događajima, koje umrli emanira prema njegovim potomcima. Sada nas zanima ovaj drugi, manji i kvalitetniji zbir natpisa koji se čitaju, još na izvoru, ne samo kao pjesnički validne tvorevine, nego kao univerzalne istine, odnosno antropološki vrijedne poruke, što dolaze iz onostrane stvarnosti primateljima u ovostranoj stvarnosti, ovima koji nemaju iskustvo onih.

    Na stećku Radosava Mrkšića iz Miruša u Travuniji čitamo jednu takvu misao.

Stah,

Boga moleći,

I zla ne misleći

I ubi me grom...(Stari bosanski tekstovi, 1971.)

    Glagol stah/stajati ovdje treba razumjeti u smislu živjeti. Ovdje je položena žestoka osuda smrti i njenog vinovnika, poslana od onoga u kome je otjelotvorena nepravda, od sile koja može biti samo nemilosrdni Bog. Šta se još ovdje može učitati? Dakle, onaj Pravednik, nazovimo ga sada samo uslovno tako, vodi direktni, nemušti dijalog sa nama ovostranim i posredni sarkastični razgovor s Bogom. U razgovoru s nama on samo denuncira Boga, koji mu je udesio nepravednu smrt i prigovara mu zbog učinjene nepravde. Doduše, on ne spominje Boga izrijekom, ali ga otkriva prokazujući njegovo oružje, kojim ga je mogao ubiti samo Bog. Zapis svjedoči najprije jedan antropološki fenomen, u kome srednjovjekovni čovjek vodi dijalog s Bogom sa jasno prepoznatljivim znacima pobune protiv nepravde. Nije sporna smrt sama po sebi, sporan je način na koji je ona došla. Istovremeno, ove antropološke znakove treba sagledati u svjetlu analize pogleda i principa Pravednika, koji nam se obraća porukom, s jedne i stvarnosne zbilje, koja stoji u oprečnom odnosu spram teorijskih principa, na drugoj strani. Kristjansko uvjerenje srednjovjekovnog čovjeka uči ga bogobojaznosti, smjernosti i pokoravanju Bogu, pa se njegova slika svijeta svodi na dva neupitna aksioma; vjera u vrijednosti kristjanskog morala i vjera u postojanje Boga. Tu se završava njegova ovostrana, jednostavna životna filozofija, sasvim dostatna da se ostvari kao čovjek. Međutim, ovdje svjedočimo kako je ljudski horizont očekivanja iznevjeren u praksi i kako se u praktičnom životu ne ostvaruju religijske teorije onako kako je bilo očekivano našem malom zemaljskom umu. Da li je u pitanju Pravednikovo razočarenje u svoje vjerovanje ili mu se istina ukazala u svoj svojoj gorčini i beskrupuloznosti, o tome se može raspravljati, ali ono što ostaje nakon ove spoznaje mogli bismo definisati kao podvojenost čovjekova, kao njegova najpostojanija osobina; ambivalentnost. Pravednik je istovremeno i bogovjernik i bogohulnik. Šta je trebao reći Pravednik kao uvjereni vjernik? Pa, u najmanju ruku, priznati da su putevi božji nama nedostižni i nerazumljivi, a time i njegove odluke su stvar njegovog nepojamnog i, običnom smrtniku, nejasnog suda. Mogao mu je priznati to da samo On zna ili kako je sve u njegovoj volji i rukama. Ali ništa od toga. Druga strana njegovog bića optužuje, buni se, razočarana je, hoće odgovor na nepravdu i konačno sudi o tome šta jest a šta nije, a to naravno nije dato čovjeku ni u jednom svjetonazoru. Ovim se nipošto ne završava idejno-psihološka evolucija srednjovjekovnog Pravednika, jer ona klimaks doživljava u posljednjem činu ovog antropološkog mnijenja, kada u samoj suštini njegovoj prepoznajemo obični ljudski interes, koji se utiče Bogu i bogobojaznosti radi očekivane nagrade, a koju niko nikad nije obećao i garantirao. Ovdje se njegov atribut pravednika ozbiljno zaljuljao i izgubio na početnoj uvjerljivosti i ozbiljnosti, ali je dobio na humanoj ljudskoj dimenziji, kao potvrdi da je on običan, mali čovjek, podvojen, ukliješten između onoga što želimo i mislimo da jesmo i onoga što jesmo, a mislimo da nismo. Ovakva slika, ambivalentnog čovjeka sa bosanskog stećka, ozbiljno oponira i proturječi sokratovski shvaćenoj predstavi, kako je „čovjek jednostavno, neprotivrečno, jednosmjerno biće, kojim upravlja razum.“ (Isto, istakao Nikola Milošević). Vjerovalo se kako niko nije toliko lud da ide protiv svojih interesa, a u interesu je čovjekovom da bude razuman. Stvarnost nas uči kako to jednostavno nije tačno, jer čovjekova dvostrukost može ići, u krajnjem, do samorazaranja i samouništenja.

Čovjekova dvostrukost

    U epitafu Bogčina, sina Stipka Ugrinovića, sa stećka u Kotorcu, kod Sarajeva stoji:

Mlad sa ovog svijeta odoh

A jedan bijah u majke…(Isto, 1971.)

    Istu kritičku vivisekciju mogli bismo izvesti i nad ovim epitafom. Međutim, uzimamo ga radi opreke između naše ljudske, zemaljske pravde, po kojoj je jedinac u majke zaštićen i od poziva na vojnu, na jednoj i navodne nepravednosti „božanske pravde“, na drugoj strani. Osim toga, zajedničko za ova oba epitafa, a što nam je važno radi definisanja Dizdareve poetike, jeste stilistički postupak, kojeg znamo kao paradoks. Paradoksom se označava iskaz suprotan uobičajenom mišljenju ili očekivanju. U logici se općenito smatra da su paradoksalne one tvrdnje, koje u pravilno izvedenim i prividno nepobitnim zaključcima, dovode do rezultata koji se isključuju, te su tako međusobno proturječni. Američka nova kritika proglašava paradoks osnovnim obilježjem poezije uopće, zbog njegove težnje da stvara nove i neočekivane kombinacije riječi (Cleanth Brooks, Valjano skovana urna, 1947). U dekonstrukciji i teoriji autoreferencijalnih sistema paradoks postaje sastavnim dijelom teorijske argumentacije. Kao što želi pokazati i sam naziv de-konstrukcija, paradoks je nerazrješiv aspekt značenjske strukture svakog, a ne samo pjesničkog teksta i upućuje na njegovu trajnu višeznačnost ili aporetičnost. Ovdje dolazimo do najvažnijeg produkta ove stilske figure, a koji koristi poezija i filozofija, te umjetnost općenito, što se naročito odnosi na modernu, a riječ je o višeznačnosti teksta. Dakle, paradoks i oksimoron, koje rado rabe antropolozi, polučuju više značenja, a sve je postignuto sa minimumom riječi. Riječima usko a primislima široko, rekli bi stilisti, prizivajući vodoskok sa mnoštvom mlazeva, kao dobru sliku, prispodobljuju upravo ovim stilskim figurama. Mnoštvo mlazova, koji se raspršuju iz jedne tačke, može istovremeno napojiti mnoga „žedna usta“ i osigurati svima poseban i jedinstven doživljaj jedne te iste stvari.

    Radojica Bilić iz Starog sela kod Jajca a uz pomoć dijaka Veselka Kukulamovića, odašilje slovo o smrti, sa vidljivim bolom zbog prolaznosti života ali i uz antropološku poruku rodbini i susjedima:

Molju/bratiju /I strine/I neviste/pristupite/ I žalite me…

Jere ćete biti vi/kako jesam ja,/a ja neću biti/kakovi jeste vi!..(Isto, 1971.)

    E sada je na nama da saberemo šta je ostalo na rešetu nakon „ispiranja materijala“, što je kao suha vrijednost moglo poslužiti pjesniku za novu pjesničku građevinu. Dakle, treba odgovoriti na postavljeno pitanje s početka teksta; na koje se antropološke vrijednosti srednjovjekovnih epitafa referirao Mak Dizdar u Kamenom spavaču i na koji način je poetički realizirao takve vrijednosti. Pa pogledajmo koje su to:

čovjek koji vodi dijalog, s nama i sa Bogom,

pobunjeni čovjek, kome je učinjena nepravda,

čovjek, koji antropološki misli svijet

ambivalentni čovjek

paradoks, kao osnovni stilski postupak kojim je realiziran izraz

    Pjesnik Mak Dizdar je u ovim antropološkim i poetičkim vrijednostima, zapravo, prepoznao univerzalne ljudske vrijednosti i otuda njegova fascinacija stećcima, otuda je on vidio u njima ono što drugi nisu, i po onoj logici, kako ljepota u svijetu pripada onome ko je otkrije i posjeduje svijest o njoj, Dizdar je imao puni legitimitet da ovaj dragocjeni materijal ugradi u svoju poetsku građevinu. Uz to treba pogledati poetičke programe evropske moderne koji preferiraju dijalog, pobunu čovjeka u sartrovskom smislu, čovjekovu dvostrukost, antropološku agendu, i konačno kultni stilski postupak modern, paradoks. Tada postaje jasno, zašto je Dizdar u Kamenom spavaču postigao ono što uspijeva samo rijetkima; postati veliki pjesnik. Zamislite samo, Dizdar je u slovu, na „posnom kamenu“, tu nadomak ruke, na mikrolokalitetu rodnog podneblja, otkrio kosmičke ključeve, s kojima je pokušao otvoriti trezore Vječne Tajne, smisla života i smrti te podijeliti takvo saznanje sa nama. Ostaje nam sada da vidimo kako je i gdje, pjesnik ovo sve ugradio u svoju poetiku.

    U otvorenom dijalogu sa božanskom riječi, odnosno s Bogom, u pjesmi Vrata, Dizdar alegorijski emanira heretičku pobunu i ljudsku sumnju u istinitost obećanog spasenja u drami „stećih gostiju“ pred zatvorenim vratima neba.

Ovdje smo još uvijek samo steći gosti

I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti

Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti

Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti..

….Al od ruke moje do ključanice kto tu strogu istragu iznevjeri...(Kameni spavač, 1997.)

Molba da se sjećaju pokojnika

    U pjesmi Gorčin smrt nije rezultat ni posljedica, a ona je kao takva očekivana, opetovanog vojevanja i svih oružja ratnih, nego paradoksalno, kao izraz najdublje nepravde, koja je učinjena čovjeku od čovjeka, pa je smrću njegove duše lirski subjekt, zapravo, umro. Njemu su ukrali voljenu osobu i odveli u roblje, a on „mrtav“ odašilje joj orfejevsku, post mortem ljubavnu poruku. Smrt sama po sebi nije nepravda, ona se očekuje kao izvjesnost i istina, već je dramu subjekta izazvala tragedija ranjene/ubijene duše ovoga nesretnika. Dakle, Gorčina je pohodilo nepravedno zlo, ono koje je izvan svakog ljudskog i iskustvenog, izvan racionalnog, pa njegov bol i njegova trauma poprima metafizičku dimenziju, jer biva mrtvac koji živi, živi mrtvac, zombi. Takvo osjećanje čitam kod ljudi koji su prošli iskustvo konc-logora, jer su oni preživjeli i svjedočili nečemu što je izvan svakog smislenog i čovjeku objašnjivog i dokazivog. Otuda kod njih ostaje otvoreno pitanje – ZAŠTO? U čemu je smisao takvog užasa? Na kraju lirski subjekt odašilje jedinu spasonosnu metafizičku poruku, kao plašt kojim se nadvisuje, natkriljuje, prekriva ta drama, ta nepojamna bol, na način da se ljubavlju, a ljubav ne mora biti samo prema ženi, žrtva uzdiže iznad svojih dželata, u poziciju visokog mimetskog modusa i tako, iz pozicije ljudske nadmoćnosti, pobjeđuje i svoje dželate i svoju traumu. Dakle, samo nas ljubav može spasiti, kako nas poučava Meša Selimović u svojim romanima.

Ne probi me kopje/ne ustrijeli strijela/ne posječe/sablja

Zgiboh od boli/ Nepreboli /Volju/ A djevu mi ugrabiše u robje

Ako Kosaru sretnete/Na putevima/Gospodnjim/molju/ Skažite/Za vjernost/Moju… (Isto, 1997.)

    U Makovoj pjesmi Zapis na dvije vode čitamo istu onu poruku, koju smo viđali na stećku, jer ja sam bil kako vi sada jeste /a vi ćete biti kako sada jesam ja, (Isto, 1997) sa usrdnom molbom cijeloj porodici i komšijama da se sjećaju pokojnika. Ne možemo se nikako oteti utisku, kako je ovo antropološko razmišljanje/glas, koje dolazi iz onostrane stvarnosti, iz onstranog iskustva, potaknuto čovjekovom sumnjom u mogućnost spasenja ili bilo kakvog smisla, pa mu ostaje jedino da što je moguće duže ostane u sjećanju svojih potomaka. Čovjek umire dva puta, kažu; prvi put prirodnom smrću i drugi put pravom smrću, u sjećanju svojih potomaka. Suočen sa strahom od ništavila i smrti, čovjek neprestano nastoji da joj doskoči, da je prevari, i time otkriva drugu stranu svoje dvostrukosti, jer na taj način biva najnezahvalnije biće na svijetu, budući da želi vječnost a to se, paradoksalno, sukobljava sa njegovim vjerujućim bićem.

    Ponovo u pjesmi Gorčin, čitamo kako je čovjek poprište protivrječnih, često sasvim nepomirljivih tendencii kako dvostrukost njegovog bića može ići do samouništenja. Ovdje pjesnik otkriva mogućnost jedne moderne, ljudske, ambivalentne prirode, koju čitamo ina stećku, a koja stoji u antitetičkom odnosu spram tradicionalne, sokratovski shvaćene slike čovjeka kao razumskog, neproturječnog bića. Čovjek naime u trenucima najvećeg bola kao da osjeća ponos, satisfakciju zbog nečega, pa se čini kako “doživljavamo zadovoljstvo tamo gdje bismo ga najmanje mogli očekivati.”

Žih/ A smrt dozivah noć I dan/Mrava ne zgazih u vojnike odoh…

...Bil sam/ u pet i pet vojni/bez štita i oklopa… (Isto, 1997)

Umijeće kazivanja

    O paradoksu, kao osnovnom stilskom sredstvu već smo dovoljno rekli. Osim toga teško je naći pjesmu u Kamenom spavaču, u kojoj Dizdar nije posegnuo za ovom, njemu omiljenom, figurom mišljenja. Otuda njegova poezija ima gnomsku, epigramsku formu, reduciranu do iščeznuća Slova, upravo kao na stećku. Lapidarni stil srednjovjekovnih epitafa, urezanih u kami, pokazao mu je kako je potrebno sasvim malo riječi da se kaže mnogo, samo je potrebno znati kako to izvesti, u koji odnos staviti riječi, kojim redoslijedom poredati i konačno koje figure upotrijebiti da bi izraz bio antropološki i stilski efikasan.Ali zato je potrebno Makovo pjesničko umijeće.

    Nije bilo teško ilustrovati i poduprijeti primjerima tezu kako su Dizdarevi antropološki i poetički izvori položeni u srednjovjekovnim natpisima, prije svih na stećcima, budući da je njegova poezija, posebno u Kamenom spavaču, bukvalno preplavljena ovim poetskim motivima, koje smo već ubicirali. Pokazali smo kako pjesnik ostvaruje intertekstualni odnos sa tim otkrivenim filozofskim blagom, jednom polemički a drugi put afirmativno, te na taj način popunjava našu identitarnu mapu novim slojem, na koji je odavno bila pala prašina. Dizdareva poezija, pored ostalog, subverzivno ruši još jednu tradicionalno izatkanu misao o ljudskoj prirodi, ili barem takvo mišljenje podvrgava sumnji. Riječ je o srednjovjekovnoj tezi, u kojoj tradicionalni antropolozi vide „u dobru i zlu dve autonomne i međusobno oprečne suštine“ (istakao N.M.), a to znači kako postoje odvojeno ljudi koji su dobri ioni koji su zli. Nagoni čovjekovi kao strah ili strast pokreću ljude na dobra i rđava djela pa „niko nije rđav zbog neke metafizičke sklonosti prema zlu“, te zato ne možemo osuđivati ljude ili barem trebamo, kao lirski subjekt u Dizdarevoj poeziji, razumijevati čovjeka kao dvostruko, nesavršeno i ambivalentno biće, sa svim onim što uz to ide.

Hadžem Hajdarević

Tri moja čitanja dizdareva kamenog spavača

    Svako prilježnije čitanje krajnje je složen intelektualni proces. Neposredni čitalački rezultati ovise od kvaliteta softvera kojim se raspolaže, kao i od funkcionalnosti svih odgovarajućih intelektualnih sastavnica u čitaočevu softverskom sistemu. U različitim životnim dobima drukčije, možda i potpunije, razgovjetnije, cjelovitije čitamo i precipiramo različite ostvarene sadržaje. Tako je i s čitanjem književnih djela. Bilo koji žanr da je u pitanju...

    U ovome svom životnom dobu mogao bih reći da sam imao, najmanje, tri osobna čitanja Kamenog spavača Maka Dizdara, ali tako da ni jedno od mojih čitanja ne poriče i potire neko ranije ili kasnije čitanje. Uvijek se čitanja međusobno nadopunjuju. Misaona i umjetnička veličanstvenost svakog književnog djela upravo se ogleda u činjenici da mu se više puta vraćamo u svome životu i da ga nikada ne prestajemo čitati i otkrivati.

    Svaki sam put Dizdarov Kameni spavač doživljavao kao neponovljivo pjesničko čudo. Najveće pjesničko čudo koje je ostvareno na bosanskom jeziku!

PRVO ČITANJE

    Prvo moje ozbiljnije čitanje Kamenog spavača vezano je za studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Čitanje je bilo suviše vezano za studij i polaganje ispita, bilo je to dosta brzo čitanje, moglo bi se reći površno čitanje, uz to i prilično opterećeno dvjema tadašnjim velikim i važnim knjigama o ovome pjesničkom ostvarenju – Apokrifnost poetskog govora Kasima Prohića te temeljita književnokritička studija Govor i šutnja tajanstva Enesa Durakovića... Bilo je teško u hladu tih velikih autoritativnih opservacija osobno pronicati u tajnoviti i čuvstveni svijet Makova lirskog subjekta. Bilo je to vrijeme kad sam s prijateljem Orhanom Bajraktarevićem, koji je, doduše, studirao filozofiju i kojemu je profesor Prohić predavao Estetiku na Katedri za filozofiju, Makove stihove čitao glasno u ponoćnim tramvajima, po sarajevskim kafićima, u čestim studentskim druženjima. Nekoliko smo puta, držeći se za raskošno izdanje Kamenog spavača Prve književne komune iz Mostara, u caffeu Kod Piketa pokretali i male pjesničke recitale. Orhan je imao dara za govorenje poezije.

    U tim sam godinama Kameni spavač doživljavao kao čvrstu magijsku vezu s nepoznatim i tajnovitim bosanskim iskonima. Malo se šta, kroz redovno obrazovanje, moglo znati o bosanskoj povijesti prije dolaska osmanlijskih agresorskih konjica na ove prostore, sve je bilo dosta ideološki uzmućeno i izuvjetovano, kao što je, doduše, i dan-danas vrlo uzmućeno i vrlo ideološki izuvjetovano, ali ta moja mladalačka veza s nekom tajnovitom Bosnom preko Makovih stihova pomogla mi je da u tim godinama brže dođem do velikih historiografskih djela koja su iza sebe ostavili Šefik Bešlagić, Nada Klaić, Muhamed Hadžijahić, i da se počnem uvjeravati kako je svaka velika književnost svojevrsna alternativna historija društvene zajednice u kojoj je ta književna tradicija nastajala. Iz tog mi je razloga bio veoma blizak tekst Muhameda Filipovića „Bosanski duh u književnosti – šta je to“, vezan za Kamenog spavača Maka Dizdara.

DRUGO ČITANJE

    Drugo čitanje Kamenog spavača doživio sam u vrijeme barbarske opsade Sarajeva i agresorskog rata, kao najsnažniju poetsku „priču“ o zemlji Bosni i njezinoj trajno uzvrtloženoj sudbini.

    Uvodna poema „Putovi“ i završna poema „Poruka“ nevjerovatno su se podudarile s vremenom još jedne križarsko-genocidne agresije na zemlju Bosnu. Te dvije poeme doživio sam kao dvije čvrste „kapije“ (ulazna kapija i izlazna kapija) jedne moćne poetskotvorne građevine postavljene na četiri fundamentalna poetska stupa: 1. „Slovo o čovjeku“– odnos prema pojedincu i njegovu egzistencijalnom i etičkom odnosu prema svijetu u kojemu živi, te svijesti o vlastitoj pripadnosti; 2. „Slovo o nebu“ – odnos prema duhovnosti i ukupnoj bosanskoj duhovnoj tradiciji; 3. „Slovo o zemlji“ – odnos prema vlastitom kućnom pragu, domovini, kulturalnoj posebnosti i vlastitoj otvorenosti/zatvorenosti prema svijetu i njegovim različitostima; 4. „Slovo o slovu“ – odnos prema jeziku i maternjem jezičkom naslijeđu. U svakom od ovih ciklusa prepoznavana je univerzalna čovjekova drama odnosa prema svakodnevnim pitanjima Života i Smrti, prema ljubavi, stradanju, progonstvu, životnim obavezama i radostima. Tako, naprimjer, pjesme „Gorčin“ i „Kosara“ mogu se čitati i kao vrhunske ljubavne pjesme, ali i kao jasne ilustrateme čovjekove pogibelji u strahovitim i traumatičnim povijesnim okolnostima.

    I dok u uvodnoj poemi „Putovi“ lirski subjekt otvara svoje svjetove i puteve kojima se dolazi do jedinstvenih zagonetnosti tih svjetova: Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu / Ideš prema meni

. I u jurišu

/ Smijući se i plačući

/

Pred sobom

/ Sve čistiš

/

I ništiš

...” – završnom poemom, „Poruka“, lirski subjekt, iz pozicije četiri učvršćena lirska stupa, kao svojevrsnog svoga zaštitnog ovozemaljskog staništa, recimo, svoga identitetnog bosanskog doma, šalje prkosnu poruku svim ovosvjetskim silama, nevoljama, neprijateljima, agresijama:

Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera

/

I srušiti do temelja moj grad

/

Blažen u sebi

/

Veleći

 // Uništen je on sad

/ I uništena je

/ Nevjerna / Njegova / Vjera // I čudit ćeš se potom kad čuješ kako

/

Ponovno koracam

/

Tih po gradu

/ Opet te / Želeći

, prkosno naglašavajući:

Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim

/

Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem

/

Ti ne znaš ništa

/

O hladnom zdencu

/ Iz koga ja / Pijem... Cijeli svijet Dizdarova lirskog subjekta je stilski i jezički pozicioniran u prostrani mozaik vremenskih ogledala u kojima se moćno spajaju ono što je vizualno i što je u sferi neposredna govorenja.

    Šta je drugo lirski svijet Kamenog spavača, govorio sam i sebi i drugima, negoli eho davnih, dalekih i učestalih genocida nad zemljom Bosnom i bosanskim čovjekom posvjedočen, eto, kroz pjesnički genij Maka Dizdara?!

TREĆE ČITANJE

    Sad bih mogao reći da sam u fazi trećeg i, nadam se, cjelovitijeg čitanja Kamenog spavača.

    Danas pojedine pjesme, kao i cijele pjesničke dionice Kamenog spavača, čitam povremeno. U znatnoj se mjeri prestalo s nekadašnjim lovom na metafore i druge ukrivene „znakove“ u tekstu. Na prvom je mjestu magija jezika i magija postignute pjesničke atmosfere. Nema tog učitavanja pri čitanju bilo kojega književnog djela koje nije sumnjivo i problematično. Jer, koliko god se ticala određenog vremena, bilo vremena u kojima je zatečen lirski subjekt, bilo vremena samog njihova nastajanja, velika pjesnička djela ostaju biti velikima u mjeri svoje univerzalnosti i svevremenitosti. Suštinska je istina da Kameni spavač ostaje zauvijek biti otvorenom i vječito čitanom knjigom, to je njegova primarna književnoestetska i jezičko kulturalna vrijednost.

    U prilog svemu navedenom što je vezano za moja osobna čitanja, razumijevanja, doživljavanja Dizdarova Kamenog spavača, mogao bih pridodati i riječi profesorice Marine Katnić Bakaršić iz teksta „Kultura i pamćenje u Kamenom spavaču Maka Dizdara“: „Važno je uočiti da recepcija Kamenog spavača nije ista u svakom vremenu, te u raznim etapama bosanskohercegovačke historije nužno poprima različite dimenzije. Danas je više nego ikad teško isključiti emotivan odnos prema proročanskoj viziji Makovih stihova...”

    Ono što bi za mene, kao višedecenijskog prilježnog čitaoca, moglo biti najvažnije jest moje osobno osjećanje da je Kameni spavač Maka Dizdara ostao trajati u bosanskom jezičkom naslijeđu kao njegov najstameniji i najposjećeniji poetskotvorni stećak!

Mehmedalija Mak Dizdar

[1] Izlaganje na Susretima “Zija Dizdarević”. Nova čitanja klasika bh. književnosti. Mak Dizdar (14–15. 10. 2023).

[2] Marko Vešović će napisati da je “većina pjesama u ´Kamenom spavaču´ visoko zasićena raznovrsnim oblicima suzvučanja i igrama riječi, što nekad postaje i mana, ali to je ovdje sporedno, a bitno je da zvuk riječi u ovoj poeziji, u njenim najvišim trenucima, ima prizivačku, zazivačku, bajaličku funkciju. Vradžbinskim formulama živo se – skamenjuje. Dizdar svojim vradžbinama, međutim, kuša ´kamenog spavača´ da – otkameni. Tačnije, da otkameni njegove riječi. Da ih liši hijeratične krutosti“ (2006: 102). Također piše da bi „u Dizdarevoj poeziji, umjesto o znaku i označenom, možda prije trebalo govoriti o zvuku i ozvučenom“ (2006: 103).

[3] http://www.e-novine.com/kultura/kultura-knjige/107110-Plivaica.html

[4] Arhetip fatalne žene u književnosti uglavnom označava opasnu zavodnicu koja uništava muškarce. U ovoj pjesmi čak četiri muškarca gube život zbog nje.

[5] Plivačica govori o fatalnoj ženi, u koju se zaljubljuje mladić, ali uskoro uvidi da nije jedini. U nemogućnosti da se izbori sa svojom ljubavlju on umire, a ona nastavlja dalje.

[6] Autorica je muzejska savjetnica- Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine

[7] Izbor iz prvih literarnih poetskih pokušaja: Krčma, Pjesma kopača boksita, Vlaga, Soba, Kopanje, Mrčina Vidovopoljske noći, Paysague iz pozadine, napravio je sam Mak Dizdar sa svojih devetnaest godina i objavio u svojoj prvoj zbirci pjesama u rukopisu naslova Običnih deset slika sa lirskim krajolicima koje su mi nanizale đerdan oko srca, koji je kasnije dopunjen i objavljen pod naslovom Vidovopoljska noć, 1936. godine u Sarajevu. Zbirka je prošla cenzuru o čemu je i sam pjesnik napisao u vidu podsjetnika: Od 40 pjesama ostalo je 24 na naslovnoj strani zbirke.

[8] U dvobroju časopisa Život iz 1970. godine Mak Dizdar se kao glavni i odgovorni urednik posvećuje problemima jezika i jezične prakse, i ostavlja prostor kritičkim osvrtima lingvista i intelektualaca koji su se odazvali na ranije raspisanu anketu naslova Tradicija, teorija i sadašnja praksa u primjeni književnog jezika u Bosni i Hercegovini.