Nagrađene priče: Aljoša Ljubojević

TRAMVAJ ZA ONAJ SVIJET

    Baku smo nakon pedeset godina provedenih u Sarajevu odlučili da preselimo u Bijeljinu. Objasnili smo joj da je sve manje pokretna, da često zaboravlja stvari i da u skorijoj budućnosti neće moći da brine sama o sebi. Ovdje su joj djeca, unuci, neko ko će joj se u svakom momentu naći pri ruci. Pristala je i odobravala nam, sa zadovoljstvom i poletom koji se javlja pri svakom novom početku.

    Stan u Sarajevu prodat je veoma lako, a novi dom u ravnici kupljen u prizemlju tek izgrađene zgrade, kako bi starica sa što manje napora odlazila do prodavnice, pošte i pijace.

    Kada je došlo vrijeme useljenja, kada smo opremili kutak u kojem će provesti ostatak života, došao sam na ideju da joj organizujemo svojevrsnu proslavu, neki vid zakuske kojoj će prisustvovati i nekoliko njenih prijatelja iz grada u kojem je proživjela dvije trećine svoga vijeka.

    Bili su to prvi dani proljeća, kroz prozor stana dopirao je prijatan vjetrić, nizala su se sjećanja i smijeh, zaliveni pokojom čašom vina. Kada je palo veče, a druženje završeno, vidio sam baku kako sjedi na staroj Šipadovoj stolici i potišteno gleda u goblen okačen na zidu.

    - Srešćete se opet, ne brini. Kad god poželiš mogu da te odvedem u Sarajevo. I ovdje ima dobrih komšija, vidio sam da si juče hodala sa nekom ženom... – pokušavao sam da je odobrovoljim i izvučem koju riječ.

    Ali nije progovarala. Privukao sam stolicu, stavio joj ruku preko ramena.

    - Hajde, reci mi šta ti fali? Šta ti nedostaje? Voda k'o voda, zrak k'o zrak. Važno je da ti neko uđe u kuću, da imaš s kim kafu da popiješ – nastavljao sam uporno.

    Samo je uzdahnula i pogled sa goblena oborila na pod. Zaćutao sam i čekao da prozbori bilo šta. Napokon, malo se promeškoljila i tiho izustila:

    - Nemam... – počela je u isto vrijeme tužno i uvrijeđeno.

    - Šta nemaš? – insistirao sam.

    - Nemam... Nemam tramvaj ispred zgrade.

    - Nemaš tramvaj!? – uzviknuo sam.

    Zarila je lice u dlanove i počela da jeca.

    - Kakav mi je ovo grad? Kakav mi je ovo život kada nemam tramvaj ispred zgrade? Kada ne mogu da se probudim, spremim i odvezem na kolače, do šetališta, do rijeke... – plakala je baka.

    Bio sam zapanjen njenim suzama. Pustio sam da se smiri, da izbaci sve što joj dušu pritišće. Napokon je prestala. Obrisala je lice i uzdahnula, tako teško, kao da joj se srušio cijeli svijet. Naslonila je čvornate šake na koljena, nekako se pridigla, i odgegala ka trpezarijskom stolu. Tamo je, u bijelo-plavoj kantici od pavlake (ona od pet kilograma) stajala zasađena ljubičica. Bila je to jedina stvar koju je ponijela iz Sarajeva. Brižljivo joj je dotakla cvijet, zalila je i vratila se na stolicu. Ponovo primijetih izgubljenost u njenom pogledu, pa započeh što mirnije.

    - Bako... U Bijeljini nikada nije bilo tramvaja. Ovdje nema ni gradskog autobusa. Ovo je mali grad. Ljudi nemaju potrebu za tim... I šta će ti tramvaj! Sve ti je na dohvat ruke. Gdje god pođeš, tu si za deset minuta. A rijeke imaš dvije. Drinu i Savu. Vodiću te da vidiš kako je lijepo predveče sjesti... gledaš u vodu... odmoriš dušu. Hoćeš mi obećati nešto, a? Da ćeš malo da živneš, da se oraspoložiš. Živa si, zdrava, sa svojom si djecom. Kakav tramvaj...bako! – zagrlio sam je, ali me je žustro odgurnula i digla nos.

    Nije bilo dalje rasprave. Napustio sam stan, osjećajući da je ovo tek početak jedne nove epizode u našim životima.

    Već sutradan, ispostavilo se da me osjećaj nije prevario. Dvije riječi koje su postale konstanta našeg porodičnog bivstvovanja bile su – baka i tramvaj.

    Najprije je počela da nas sve ignoriše. Bilo da joj je došla kćerka, zet, ili njen prvi unuk (ja), nije nam pridavala ni trunku pažnje. Pokušavali smo da započnemo razgovor, izmišljali raznorazne teme, prizivali uspomene, ali ništa je nije doticalo. Udostojila bi nas nekoliko uzdaha, propraćenih uzrečicom punom dosade – E, da... S druge strane, kada joj svrati neka od komšinica, opet je ćutala, ali bi u nekom momentu odjednom počela da govori, kao spiker na TV-u, o tome koja su sve gradska naselja povezana tramvajskom mrežom i koliko joj je vremena trebalo da se od Marijin Dvora provoza do Alipašinog Polja. Komšije su odlazile kući zbunjene, a neki nas počeše izbjegavati na ulici.

    Kada bismo joj donijeli ručak, odbijala je da jede. Šerpa je usamljeno čamila, topla hrana se hladila i na kraju pretvarala u stvrdnutu i zaboravljenu masu. Baka bi se samo podigla da zalije ljubičicu i mirno vraćala na dvosjed. Jednom ju je majka pokušala nahraniti kao dijete. Obećala je da će joj pričati o tramvaju, samo da zine i proguta nekoliko kašika graška. Činilo se da je upalilo.

    - Ako sve ovo pojedeš, otići ćemo jedan dan u Sarajevo i provozati se tramvajem – rekla je majka.

    - Ali ja želim tramvaj ispred zgrade. Šta mi znači jedan dan – odgovorila je baka i prestala da jede. Sva dalja priča bila je bespredmetna.

    Svaki dan je mršala, tanjila se, ležala u krevetu i ćutala. Shvatio sam da, kao njen najstariji unuk, ne smijem da dozvolim da umre, da pred očima svih nas svene i ugasi se. Trebalo je učiniti nešto, djelovati što prije. 

    Probdio sam noć razmišljajući kako da vratimo našu staru baku, veselu i srećnu. I negdje pred zoru, dođe mi u misli jedna ideja. Besmislena i djetinjasta, ali zar nisu i odrasli - djeca, kada zađu u godine? To je bilo to. Znao sam da mora uspjeti!

    Ispod bakinog balkona nalazila se omanja poljana, zarasla u žbunje i drveće, a kroz gusto šiblje nazirali su se ostaci oronule kuće od ćerpiča. Pozvao sam bageristu i zakazao za vikend čišćenje terena. Okupio sam nekoliko poznanika i nakon dva dana rada i desetak odvezenih kamionskih prikolica, poljana je sinula u svoj svojoj beskorisnosti.

    Nisam časio ni časa, pa otrčah u jedinu kovačnicu koja je postojala u našem gradu. Radnici su me gledali u čudu kada sam pred njih stavio nacrt za tramvajske kružne šine, dugačke pedeset metara.

    Pozvah i prijatelja koji se bavio izgradnjom montažnih objekata.

    - Postoji li ikakva šansa da mi izradiš tramvaj?

    - Molim?!

    - Tramvaj. Kopiju tramvaja, ali u pravoj veličini.

    Spustio mi je slušalicu, pa sam otišao do njega i sve mu potanko objasnio. Za sve to vrijeme, baka je ležala u krevetu i venula. Imali smo osjećaj da ćemo jednog trenutka ući u sobu i zateći praznu postelju. Ali ja sam bio siguran u plan. Strpljivo sam čekao i svakoga dana posjećivao majstore. Jedne sunčane i tople subote, sve je bilo spremno.

    Na poljani ispod balkona postavismo šine, a uz pomoć dizalice i prikolice prenijesmo konstrukciju tramvajskog vagona. Potrudili smo se da uredimo i prilaz, nekoliko klupica, cvijeće, par sadnica javora. Bila je to stanica kao iz bajke, sa pravim pravcatim tramvajem!

    Oduševljeno sam ustrčao uz stepenice i upao u stan. Baka je ležala slomljena, staklastog pogleda i razbarušene kose.

    - Bako, bako! – prodrmao sam je.

    - A... Šta je... – odgovorila je bunovno.

    - Ustaj! Tramvaj je stigao!

    - Kakav tramvaj... – zvučala je izmrcvareno.

    - Ama slušaš li ti mene!? Tramvaj , pravi pravcati tramvaj! Eno ga ispod tvog balkona. Dođi da pogledaš.

    Zaškiljila je i odmjerila me. Tražila je u mom pogledu trunku istine, komadić nade. Uhvatio sam je za ruku i skoro odvukao do balkona. Nekoliko sekundi nije bila svjesna šta se događa, a kada je u njenim zjenicama zasjao tramvaj, to čudo od prevoznog sredstva u kojem je čuvala sjenke pređašnjeg života, gotovo da je poletjela da ga dodirne.

    - Tramvaj! Tramvaj! Stigao je tramvaj!

    Iznurena i ugasla starica u trenutku je dobila snagu, osmijeh je zaigrao na njenim obrazima, pokretima je udahnut život. Sada je ona mene vukla i nagovarala da požurim, da što prije stignemo do tramvaja.

    Sjela je u konstrukciju, upalio sam motorić koji smo smjestili u zadnji dio, i magija je počela. Nizao se krug za krugom, grupica nas koji smo se okupili na klupama mahala joj je pri svakom novom prolasku, a baka je sijala od zadovoljstva. Trajalo je to sve do večeri, kada smo je vratili u stan, srećnu, zadovoljnu, i konačno – u njenom tramvaju.

    Sve je bilo kao i ranije. Počela je da jede, da se smije, da razgovara sa porodicom i prijateljima. Odlazila bi rano u nabavku, spremala ručak, čistila stan. Kupila je još ljubičica kojima je tepala i pjevala. Prolazili su dani i mjeseci. Nakon svršenih poslova, silazila bi iza zgrade, sjedala na klupu i posmatrala taj tajanstveni objekat njenih dubokih čežnji. Znala je da u svakom momentu, kad god poželi, može da uđe u svoj tramvaj i odleti u samo njoj poznat svijet.

    Baka je posebno voljela da pojede štrudlu sa orasima, pa me je majka jednog jutra pozvala i tutnula u ruke toplo i mirisno tijesto, zamotano u dvije krpe i kesu. Dok sam nosio taj zamotuljak prema njenoj zgradi, razmišljao sam koliko čovjek u toku svog života, tog trena koji traje koliko i jedan uzdah, troši energije da sačuva stvari koje ga okružuju, za koje misli da su vrijedne. I ova štrudla koju premećem iz dlana u dlan, njena vrelina koja me tjera dalje, nestaće čim odmotam rubove oznojene krpe.

    A onda, kada sam se približio staričinoj zgradi, već pripremljen kako ću baku vidjeti na klupici ispred tramvaja, nasmijanu i zamišljenu, kako ću joj reći da joj nosim njenu omiljenu poslasticu, u trenu sam ostao ukopan, a srce je počelo da se penje u grlo. Na poljani, ispod bakinog balkona, nije bilo ničega! Ni šina, ni tramvaja, ni klupica, ni bake! Hodao sam izgubljen, trčao uz stepenice do stana, vraćao se nazad, zaustavljao komšije, pitao da li su je vidjeli, pokušavao bezuspješno da saznam bilo kakav detalj.

    Rastaviti konstrukciju koja je teška gotovo pola tone! Isjeći i natovariti šine! Pokupiti sve do posljednjeg šrafa! Kome je to, zaboga, trebalo?! Ali gdje je nestala baka? Otac, majka i ja rastrčali smo se po komšiluku, obišli sve ulice i sokake, nazvali poznanike i rodbinu, zvonili od stana do stana. Ništa. Ni traga, ni glasa. U policiji su nas saslušali detaljno, ali nisu progovorili ni riječ. Pozvaće nas čim nešto saznaju.

    Došavši kući, sjeli smo u dnevni boravak, pogledali se kratko, i zanijemili. Bili smo poput izduvanih balona, kao tijela astronauta u bezvazdušnom prostoru kojima je samo glupavi, izblijedjeli smiješak ostao da titra na licu. Čudna osjećanja su se miješala, od mučnine i straha, do spoznaje da neko s nama tjera šalu, ali bogovski smišljenu i isplaniranu. Majka je najviše strepila i čak počela da se trese od neke groznice, pa smo je ogrnuli dekom. Prošlo je već deset sati kako o baki nismo čuli ništa.

    Kada se ponoć približila, mama je sa vrha ormara dohvatila stari album i sa suzama u očima počela da nam dodaje fotografije na kojima je baka. Posebno mi se svidjela jedna crno-bijela na kojoj pozira sa naočarima, dok iza nje neka djevojčica u haljinici i lakovanim cipelama pokušava da uhvati goluba na Vrelu Bosne. Bilo je i onih na kojima se vide tramvaji i tramvajska pruga, ali sam primijetio da ih majka izbjegava i da ih gura ustranu. Probdjeli smo tako do pola noći, zaspavši na trosjedu ili tepihu, gdje se ko našao.

    U zoru, probudilo nas je resko zvono telefona. Majka je u trenu podigla slušalicu.

    - Vi ste prijavili nestanak, izvjesne, Milke Vulikić? – pitao je policajac sa druge strane.

    - Da, da! Mi smo.... ovaj, ja sam njena kćerka, recite! – treperila je majka.

    - Dođite u stanicu. Imamo neke informacije – dodao je i prekinuo vezu.

    U čekaonici su nas smjestili na drvenu klupu, a zatim nestali. Poslije pola časa mučenja, izašao je stariji muškarac sa brčićima i naglasio da uđe samo otac. Mi možemo negdje prošetati. Majka je palila cigaretu na cigaretu hodajući oko policijske stanice, a ja nisam odvajao pogled sa ulaznih vrata. U neki čas, pojavi se otac, preblijedio i unezvijeren, noseći broj „Oslobođenja“. Bile su to svježe, jutrošnje novine.

Prišavši, samo je ponavljao:

    - Đavolja posla! Đavolja posla! Đavolja posla... a zatim je bez riječi otišao.

    Uzeo sam stranicu na kojoj su novine bile otvorene i u dnu pročitah naslov – PRONAĐENA MRTVA ŽENA U TRAMVAJU.

    „Pripadnici Policijske stanice Centar – Sarajevo, pronašli su beživotno tijelo žene M.V. (70) u tramvaju u krugu KJKP GRAS. Tijelo je pronađeno u ranim jutarnjim časovima, a policija utvrđuje sve detalje jer je nejasno kako se osoba našla u dijelu dvorišta u kojem se odlažu stari i pokvareni tramvajski vagoni. Čuvar GRAS-a, koji je prijavio slučaj, rekao je novinaru „Oslobođenja“ da je staricu zatekao nasmijanu, obučenu u svečano odijelo, našminkanu, kako sjedi bez znakova života, držeći u krilu torbu. Na lice mjesta izašao je dežurni tužilac, kao i tim forenzičara.“

    Ne bih da opisujem kroz kakav smo pakao prošli dok bakino tijelo nismo vratili u Bijeljinu. Svaki član naše porodice bio je na neki način sumnjiv istražnim organima, a naša rodbina i prijatelji punih mjesec dana su svjedočili o životu M.V, iznenađenju koje smo joj priredili u vidu tramvaja ispred zgrade, staričinim navikama, interesovanjima, duševnim stanjima. Kada smo svi prošli poligraf, morali su da nas puste.

    Baku smo sahranili početkom aprila, uz tek probuđene proljećne mirise i ono skakanje želuca koje donosi ovo doba godine. Otac mi je nakon ukopa prišao i stavio ključ od njenog stana u dlan, promrsivši kratko: Riješi se tog đavoljeg stana.

    Povremeno bih otišao do bakinog stana, sjeo na onu Šipadovu stolicu i posmatrao krevet, luster, goblene, fotografije pored televizora. Mrtve predmete je mnogo lakše opisati nego ljude. Ljudi nam izmiču i bježe, nepovjerljivi su, ali u svakom trenutku spremni da nas iznenade. Znao sam da se nikada nećemo oporaviti, da nikada nećemo otkriti šta se zaista dogodilo. Naši životi obilježeni su do kraja. Do srži u nepovrat. Zato sam ubrzo poslije bakine smrti prodao stan i zaključao vrata zauvijek.

    Ovog proljeća, pet godina nakon najtežeg perioda koji su svi u porodici pokušavali da zaborave, šetao sam centrom grada, kad mi na pamet pade da je tačno na današnji dan sahranjena baka. U trenu mi je njen lik počeo da kljuca negdje u malom mozgu, a pošto smo je rijetko pominjali, a na groblje nismo išli (želeći da naš nevjerovatni slučaj prestane da bude glavni predmet rasprava kod rodbine i sugrađana), riješih da se bar provozam do zgrade u kojoj je živjela, do mjesta gdje sam je posljednji put vidio srećnu.

    Dok sam vozio uskim i propalim ulicama razmišljao sam o tome kako Bijeljina zasigurno neće postati grad u pravom smislu, sa velikim trgovima, širokim drumovima, niti će ikada našom ravnicom kružiti tramvaj. Možda je baka bila u pravu kada je negodovala, kada se bunila i prkosila, tražeći da ima samo taj komad gvožđa na metalnim šinama, taj grumen evropskog i urbanog u haosu malograđanskog mikrosvijeta.

    Opsjednut hiljadama misli, ni primijetio nisam kada sam se našao ispred njene nekadašnje zgrade i poznate poljane. Ostao sam skamenjen. Ne znam kako sam ugasio automobil, kako sam se klecavih udova izvukao vani, naslonio na haubu i zapalio cigaretu, dok je znoj curio sa čela.

    Cijela poljana, cijela livada koju smo nekada tako brižno počistili i izravnali, pa postavili šine, tramvaj i klupice, bila je prekrivena ljubičicama! Istim onim koje je baka, sa najvećom ljubavlju i posvećenošću, sadila u kantice od pavlake i držala u stanu i po ćoškovima balkona.

    Jedan svijet, jedan svemir obojen u ljubičasto, prostro se pred mojim nogama vukući me u svoj zagrljaj.

    Uletio sam u automobil, dodao gas i dok su gume nervozno škripale kroz sokak, samo sam procijedio:

    - Đavolja posla!