Istaknute priče

Nagrađene priče: Senada Užičanin

Tema o kojoj pripovijeda trećenagrađena priča naslova „Nevidljive“ nedovoljno je zastupljena u domaćoj savremenoj književnosti gdje se pod „domaćom“ misli na književnost koja nastaje na prostoru bivše Jugoslavije. Riječ je o temi silovanja i mučenja žena u ratu koje se provodilo planski i sustavno i bilo je jedan od instrumenata uništenja određenog naroda. Jedan od razloga zbog kojeg se ova tema prešućuje jeste sveprisutna stigmatizacija žena koje otvoreno govore o svojim iskustvima te činjenica da je u našem društvu ženska seksualnost još uvijek tabu. Uz to, o ratu su nam najviše pripovijedali muškarci, pisci sa ili bez iskustva ratovanja i ta književnost najčešće pripovijeda iskustva muškaraca i dječaka dok o ženskom iskustvu nismo imali prilike čitati. Tek se u posljednje vrijeme javljaju autorice koje nam kazuju žensku, prešućenu stranu rata. Pripovjedačica i junakinje ove priče dio su povijesti koja se proteže na desetljeća jer ratna traumaje nešto što se ne liječi i ne završava ratom nego se s genetskim materijalom prenosi s generacije na generaciju. Ona je vidljiva na tijelima preobraženim u prazne ljušture koje žene higijenom i njegom pokušavaju vratiti u prihvatljivo stanje, ali duboko urezani ožiljci su svakodnevni podsjetnik na traumu. Autorica priče izvrsno ilustrira šutnju koja vlada među njima prikazujući ih kao lutke koje su nasilno vraćanje u svakodnevicu, onako kako su u prošlosti iz nje bile istrgnute. Jedna su drugoj podrška i prešutno se razumiju nikad ne smogavši hrabrosti i snage da o tome progovore. Nadalje, priča ide još dublje i pritiska u još jednu od neuralgičnih točaka našeg društva, a to su djeca začeta i rođena u logorima, najčešće ostavljena od bioloških majki koje ne mogu prihvatiti djecu začetu u nezamislivom činu nasilja. Autorica nam pripovijeda upravo glasom jednog takvog djeteta i vodi nas kroz život prepun gubitaka, osakaćen već samim činom rođenja usporedivši ga s neželjenim okotom, međutim dodijelivši pripovjedačici jedan oslonac u liku žene imenovane kao F za koju će se pripovjedačica grčevito držati do kraja F-inog života pa i kasnije te pokušati postati takvim osloncem za vlastitu kći. Priča „Nevidljive“ ispripovijedana je kratkim rečenicama, jezikom koji nas vodi u sred užasa „sivog solitera“ koji postaje metaforom opustošene zemlje. Autorica je Senada Užičanin, iz Tuzle.

Autor: Senada Užičanin

NEVIDLJIVE

 

    F je gledala u tijelo žene svijeno u oblik fetusa. Nagnječenih zglobova i bedrene kosti. Ispuštala je sipljivi glas nalik cijuku psa koji zaziva smrt. Tresla se grozničavo navlačeći na sebe parče razderane suknje i među nogama skupljala raskvašenu krv. Anemični podočnjaci bili su zaprljani bojom dozrele šljive koja se procesom destilacije priprema za oporo grlo muškarca. Nokti, odveć popucali zbog nedostatka B vitamina, i opala kosa naslućivali su tvorevinu što grize opnu iz koje se migolji raspukli život. Izvodila je ritual nalik nestajanju. Trenutak kad se spazmatični pokreti karlice udvoravaju anđelima. Istiskivala je svoj okot na hladnom sivom betonu s utisnutim molitvama žene koja je čekala u redu.

    Tako sam ja došla na ovaj svijet.

    F me dohvatila za tjeme i umjesto vakuma uvukla u ovaj svijet. Neupitanu, odveć umornu za opiranje. S vriskom svojstvenim novorođenčetu. Presjekla je pupčanu vrpcu žiletom presvučenim plamenom. Bez asepsola i kojekakvih medicinskih izuma. Indukcije. Epiduralne analgezije. Dilatacije grlića maternice.

Uvila me u poderotine rukava nečije majice i privila na njene grudi. Prevukla je preko ljigave kože komadić skrivenog sapuna i njime zbrisala tragove plodove vode. Kao i svoju uništenu mladost.

    Spavala sam kao žrtveno janje uz glasno kostoabdominalno disanje i pomjeranje još uvijek nerazvijene dijafragme. Šta snuješ malena, sada bih upitala sebe. Nisam rekla neizgovoreno. Niti upitala za skriveno. Godinama sam zurila u zaneseni pogled F. Preuzimala odgovornosti za koje ona nije imala hrabrosti. Bile smo lice i odraz jednog vremena sasječenog na ono prije i poslije rađanja. F je poznavala prošlost, a ja slutila budućnost. I jedna i druga smo šutjele o znanom. Bile smo beskućnici u praznim domovima skromno opremljenog enterijera bez tuš baterije i kamina. Zagrtale smo tijela olinjalim ćebadima iz humanitarne pomoći takozvanim konjkarama. U sobi bez petroleja i najlonima UNHCR koji su činili scenografiju bespredmetnog prozora. Često bih zaklopila oči jer ovaj mrak ispod mog kapka bio je podnošljiviji od onoga koji nam stišće čeljusti.

    F je bez imalo stida opsovala čovjeka u prolazu koji je ličio na neku utvaru iz njene podsvijesti. Jedine fotografije muškarca iz mladosti presvučene su crnom vrpcom i drvenim ramom.

    Bavila se pretpostavkama da su ljudi iz sivog solitera odvedeni svi u jednom danu. Bez iznimke. Mogla se zakleti da je baš tog dana komšija M klofao tepihe, a njegova supruga unosila prtljag u automobil. Slutilo je na godišnji odmor daleko izvan granica Jugoslavije, bar u njihovom narativu. Svjetla u stambenim jedinicama su se palila sporadično. Klatila se poput Fukoovog klatna spremna za novu boju. Unutar haustora vladao je košmar. Dok su jedni zgrtali namirnice u ruksak, drugi su ih iznosili pripremajuć se na put. I jedni i drugi negdje su žurili i strijeljali se mrzovoljno pogledima. Kroz stisnute zube su odgovarali na pozdrav i bez riječi odlazili. Kada ljudi pričaju o ratu, kažu, da do njega obično ne dođe. Muka je kad svjetina zašuti.

    F je vjerovala da su istine identične njenim svjetonazorima. Da se zbilja odvija čovjeku ispred očiju i da je mrežnica nezamjenjiva kategorija za laž. Suočavala se sa strahovima na način da im razotkrije lice. Često bi na velikoj terasi sivog solitera stala na vrhove prstiju, držala se okomito za željezni stub i klatila na vjetru. Tlo je nestajalo ispod njenih nogu. I tako je ona bježala u neki bolji svijet sve dok se ne začuju vrata lifta iz kojeg izlazi on sa zaposlenicima hitne pomoći. Par trenutaka poslije osjetila bi prodiranje igle u potkožno tkivo. Levitanila bi izvan sopstvenog tijela osjećajući tek dah pridošlica na svom obrazu. Pamte je sa starim kodakom u ruci. Bilježila je njihova lica. Dijagonalno postavljene stube. Centralne građevine stavljala bi u objektiv zamrzavajući ih na vratima frižidera. I tako zamrznute bile bi oživljene, uvijek i iznova, kad nestanu sa lica zemlje. Moglo bi se reći da ih je otrgla udaru projektila prije nego su bili ispaljeni sa ustaljenih položaja. Nekrotično tkivo njene maternice gutalo je okolne organe. Zbog toga su je često skidali sa krova sivog solitera. Nije željela da o njenom životu odlučuju drugi. Znala je kada treba podvući crtu. Bez otrova koji nagriza tijelo.

    Ulice su proširile mnogobrojne smrti. Ubice su rovarile po majčinim utrobama bodežom izvlačeći crvenu ljepljivu masu. Zrak je smrdio na fekalije. Akustički nečujni šumovi tulumarili su ispod bijelih plahti. Tamo gore, zlo je slavilo oživotvorenje.

***

    One su iste. Šutjelice bez presedana. Zatomljenog vriska.

    Povezala ih je bol. Tjelesnost koja ne piše životne memoare. Nevidljivim konopcem bile su vezane u krug. Obrisanih života. Naslonile bi potiljak jedna drugoj na rame. Zazivale Boga za oprost kao da su umjesto zločinca smrdljivim prstima baš one žigosale ženska tijela. Nosile su oreol krivice. Bivale umorne od stereotipa i malograđanskog upiranja prsta u njihove osušene čahure u kojima stanuje još jedino duša. Svugdje su po zidovima njihove sobe bile polijepljene fotografije i novinski članci. Flip chart sa sentencama. Dugi ovalni sto bijele boje. Suviše je sterilno. Prostorija je prvobitno bila mjesni ured sa nevješto ugrađenom rigips pregradom. S jedne strane kralj i pijuni zajedno su odlazili u šahovsku kutiju, a s druge strane kralj je virio iza rešetki i pijune ispraćao u glinene sobe obrasle mahovinom. Skrivale su brazgotine na koži. Pokrove oprane u lužini čuvale su u dnu kredenca.

    F mi je pokazala gdje odlaze žene koje umru prije smrti. Nije govorila o njihovim dijalozima. Čuvala je te svete artikulacijske tvorevine riječi duboko u svom hipotalamusu. Nesvikla na verbalnu igru branila se šutnjom. Vadile su predmete iz podruma i odnosile u neki muzej. Bili su to obični zavežljaji s nekoliko pari ispranih vunenih tkanina načetih zubom vremena. Dječije benkice za različite uzraste. Žute čizmice. Blatnjave stope. Okrnjeni fildžan. Limeni tanjir s plavim tufnama nalik na otpali list. Marame savijene u trokut. Kao trogodišnjoj djevojčici sve je ličilo na neku igru bez pravila i reda.

    Vašar bez ringišpila i dugonoge balerine.

    F je često čula lavež psa kada svi spavaju. Okretala ključ u bravi dva puta i stavljala lanac pričvršćen za dovratak. Kljukala se sedativima. Težila ka tome da utrne bol.

    Lice su prekrile bore. Osušena koža visila je na štulama nadomak vrata.

    U lijevom uglu usana blago asimetrično povijenom u kut izbijala je krezuba tvorevina od pesnicom izbijenog zuba. Očni kapci kao štipaljicom pritegnuti odražavali su zakon gravitacije. Zjenice udubljene, zagasite, beživotne stršile su izvan beonjače. Sivi otrcani ogrtač zaklanjao je bubrege od nazeba. Tirkizna fotelja sa drvenim naslonjačima za ruke svjedočila je pijesku prosutom kroz murano staklo. Stopila se sa čađavim zidovima i dimom istrošene cigarete spaljene na nadlaktici. Sve je više ličila na sluškinje na prinudnom radu. Daleko od svoje kuće.

    F je opsesivno-kompulzivnim kretnjama čistila dlanove. Trljala napuklu kožu kao da iz nje istjeruje neman. Uvijek bi nosila komadić sapuna skriven u odjeći kao i onomad kad mi je baš jednim takvim sprala ljigavu kožu.

    Nije znala kako je dospjela tamo kad su je izvukli iz stana.

    Nije znala njihova imena iako su dovedene iz istog sivog solitera. Osjetila je njihove misli. Obamrle šake. Zaleđen krvotok. Njenim umom upravljale su bespogovorne mase stjerane u toranj. Oružja uprtog u čelo. Zabranili su im govor. Domunđavanje. Pokret.

Neposlušne su bile strijeljane na očigled svih kao lekcija i opomena. Javne smrti jače utjeraju strah u kosti od onih koje se događaju iza zidova. Cviljele su kroz zube ne mogavši suspregnuti strah. Sve dok smrt nije postala dio njih. Rutina. Svakodnevica. Lijegale su na betonske postelje s mišlju koja će sutra mrijeti umjesto njih čekajući strpljivo svoj red. Živjele su kao kornjače bez oklopa.

    Onda bi padao mrak. U mučilištu je noć bila nesnosnija od hiljadu zabodenih igala u spaljeni epiderm. I sve do jedne nisu bile pošteđene tuđih muškosti. Plijen i nagrada bile su za litre prethodno nakapane krvi. Topovskog mesa. Bile su to majke, domaćice, liječnice, pravnice, djevojčice nečije...

    Njihovo tijelo je pripadalo drugima. Tijela pričaju priče zapisane u kožnim naborima. Bol razdire tijelo. I tako ukrug. Tijelo korespondira sa drugim tijelima načetim bolima. Njima ne treba rječnik. Standard ili norma. Njihov jezik isključivo zavisi od spremnosti da se progovori o bolu. Kroz pokret očnih vjeđa. Stisak ruke položene na rame.

    One pričaju slutnjom. Strahom. Pozajmljenim nadama. Usmrćenim pogledom zakovanim u tavanicu.

    Tijelom prekrivenim ožiljcima. Uspjeh je preživjeti izvan tijela. Grobnice u koju lešinari polažu mladunčad nedospjelu za grijeh. To su živi leševi kojima je uskraćen dodir smrti. Žena nije bila ništa drugo do tijelo za igrokaz. Kost i meso nerastočeno u prah.

    Tamo su dospjele neupitane za VIP ložu. Mjesto pored prozora. Majčinstvo. Smijeh koji blagost vraća onom s ispruženim dlanom na ulici. One se ne sjećaju sebe kakve su bile. Niti da li su voljele voćni kup sa sladoledom. Zaboravile su da postoji neki mogući, podnošljivi svijet, izvan daščara od hrastove kore. Imena nisu više bila važna. One su težile jedino ka nevidljivosti.

    Tamo te samo drži nada da jednom sve mora proći.

    Ubrzo su u kavezu nalik na neku napuštenu baraku stavile crne pregače.

    Red udaraca, red čišćenja podova, red rižine juhe.

    Počele su gledati jedna drugu u oči. Cjelivati rane. Ispuštat vrisak u jastuk.

Dijeliti ukradenu koricu hljeba. Stisnuti nadlakticu iz koje viri prelomljena kost. Brisati raskrvavljenu lubanju. Naslanjati laktove na trbuh kad rađa se čedo. Tako sam ja dospjela na ovaj svijet. Kao i sve kćeri ničije odstranjene iz majčinog tijela. Plutajuće sjene s okovratnikom utega.

***

    Žene iz sivog solitera hodaju ulicom. Odlaze na pijacu po domaći sir i kajmak. Kuhaju sutliju sa cimetom unucima. Dišu gust zrak zahvaljujući nečijoj milosti. Kašikom iz lonca vade zašećerene jabuke. Doktoru govore da su dobro. Nespretno lažu gledajući u pod. Nisu trebale sažalijevanje niti mržnju. Trebale su osjetiti male crne mrave kako gamiraju preko nogu. A nisu.

    Njihovo tijelo je bilo tvrđava. Kamena oplata koju ne dotiču vrhovi sunca.

    Kako je prošao ispit?

    Propadala sam u zemlju kao kovčeg u kišovito tlo. Dopustila sam sebi da topli ljetni dan provedem baš u njegovom zagrljaju. Rokova će biti.

    Kad češ saznati rezultate?- nastavljala je nestrpljivo F. - Još malo, samo još malo, i sve ćeš privesti kraju.

    Kakvi su ti krajevi koje F pominje? Da li je njen kraj istovjetan mom?

    U posljednje vrijeme često bi joj kraj bio uvodna riječ za neko dobro ili zlo.

    Nisam odgovarala. Skretala sam pogled na kosi sunčev trag koji visi na dovratku.

    Nešto se dogodilo, otkazali su ispit?

    Ne - kratko sam rekla.

    Onda se imamo čemu nadat.

    Nisam mogla tu ženu gledati ravno u oči. Prevrtati po glavi brižljivo čuvane fotografije presvučene crnom vrpcom, a govoriti o njemu. Vrelom avgustovskom danu. Mirisu života.

    - Ne mogu vjerovati da još uvijek razgovaraš sa tim mladićem - izustila je nakon kratke pauze. - Njegov otac...

    - On nije kriv za priče koje kruže o njegovom ocu - prekinula sam bestidno. - Vratili su se ovdje među nas i to je činjenica koju ti ni bilo ko drugi ne može promijeniti.

    - Tako si naivna. Tako blesavo vjeruješ ljudima jer ne vidiš tuđe ožiljke. Zatvaraš oči pred istinom.

    F sam zvala tetka. Kao da smo u rodu. Pomogla mi je da dođem na ovaj svijet.

    Majka se preudala. Nikad je nisam vidjela. Osjetila njenu ruku na svojoj kosi. Obilazila je zemaljsku kuglu bježeći od svog sebstva. F bi mi na stol ostavila bijelu kovertu sa novcem za studentske troškove. Mizerija. F i ja smo jele suhe obroke. Ona nije prilazila rerni zbog toplote. Znale smo ponekad miksati voće, zadrobiti graha u limeni tanjir. Znale smo leći i bez toga.

    Posmatram njeno ugaslo tijelo skriveno ispod sive duge tunike na preklop. Čak i ovaj nesnosni avgustovski dan nije izmigoljio njeno tijelo vani.

    Suviše si mlada i nezrela da bi razumjela sav užas koji ljudi mogu počiniti. Govorim ti za tvoje dobro. Mržnja nikad ne izađe iz srca. Naprotiv, ona se tamo još više koti.

    A moje je bilo obraslo srećom koju F nije željela vidjeti.

    F nije obilazila rodbinu niti je imala prijatelja. Živjela je povučenim, samotnim životom. Jedino bi žene iz sivog solitera ponekad pozvonile na vrata i poštar kad je donosio invalidninu. Tijelo joj je bilo prilično nagriženo vremenom, a um već odavno predmet za psihijatra. Nije me opterećivala svojim dijagnozama. Pila bi šaku tableta za srce, za depresiju, za kostobolju i ko će više zapamtit za šta sve ne.

***

    Ne podnosim zvuk ambulantnih kola. Ljude u crvenim odorama. Glasnike smrti. Miris svježe krvi pomiješane sa jodom. Trulež inficirane rane.

    Noćas je umro komšija. Kažu da tri dana nije uvlačio jezik u usta. Metastaza na mozgu. Pustila sam suzu. Rekla sam da ona nikad nije plakala mada je možda više boljelo.

    Naša ograda je obrasla bršljanom. I vinovom lozom. Ljeti se tu mrijeste zmije. Svjetina je izvirivala iza taraba.

    - Gospođo, u čemu je problem?- odzvanjao je glas čovjeka u bijelom mantilu.

    - Čujete li me? - drmusao je obraze pacijentice.

    - Donesite nosila i defibrilator!

    Pružila sam korak. Prozirna maska sa kisikom stiskala je otvor modrih usana. Znoj je istiskivao posljednje atome živuće F.

    Bojala sam se mrtvih tijela. Ljudskog vonja. Nepomičnosti. Studeni što viri iz vrhova prstiju.

    Otkrili su do pola bijelu plahtu. Smežurano lice ličilo je na zamrznute slike procesne drame u kojoj čovjek pravi pokrete tijela koji se mogu upotrebljavati kao poticaj za razmišljanje o nekoj zadatoj temi. U ovom slučaju, smrti.

    Da li zamrznuti teatar uvijek mora imati tragičan ton? Oponašamo li zamrznute slike svojih života tek ovlaš ulazeći u uobrazilju? Da li bi vođena improvizacija bila pravi izbor da oživimo sjećanja?

    Odsustvo ekspresije na njenom licu činilo je ovu situaciju nepodnošljivom.

    Doticala sam njeno lice istim pokretima kao da pravim masku od gipsanih zavoja. Vrhove jagodica pažljivo sam spustila na čelo. Potom na bradu. Sa lijeve i desne strane gubile su se konture lica kao da propadaju kroz moje prste.

    Činila sam pokrete nalik oživotvorenju. Treba imati strpljenja. Sačekati. Dati vremena sebi i tijelu da maska očvrsne. Postane dovoljno gruba na dodir kako bi pomjeranje vilice omogućilo oslobađanje kalupa. Nisam mogla skinuti tu nevidljivu gipsanu tvorevinu niti je vilica slijedila moje pokrete ruke.

    Oči u oči gledale smo se velika crvena brazgotina pružena ispod vrata. Brižljivo do tada skrivana širokom sivom tunikom. Popucali epiderm odavno načet posjekotinama. Ispod grudi savijao se polomljeni rebreni luk. Natekli abdomen. Nadlaktice s tačkastim udubljenjima na koži položene su na sivu limenu posudu sa koje umrli odlaze na onaj svijet.

    Ispod desnog pazuha skrivao se majušni madež boje kestena istovjetan onom pozicioniranom na mom tijelu. Nehotično sam prešla rukom preko istog. Radi uvjerljivosti.

 

***

    Oko njenog statičnog tijela kružile su u polukrugu žene iz sivog solitera. Šmrcale uz zvuk kišnih kapi koje potapaju isušenu zemlju. Težak mi je njihov bahat koraka. Suza u oku. Prešutno su gledale jedna u drugu obavijene velom tajne ili pak nekog magijskog rituala.

    Uvijek su mi bili sumnjivi njihovi recepti za slatko bez kašike brašna. Sa usutim pekmezom od jabuka i kojekakvih kulinarskih dosjetki. Rupičasti vez. Mustra na crvenoj zimskoj kapi. U svaku kukicu utkale su svoje neizrecive priče. Govorile su glasom bez glasa. Samo su žene iz sivog solitera znale njima svojstven jezik. Neugodan za tuđe uho.

    Hoćeš li joj reći? - začula sam jedanput kroz pukotine zida polušapat.

    Kad bude pravi trenutak.

    Kad će bit taj tvoj trenutak? Vidiš da odlazimo jedna po jedna.

    Valjda ću znati. Reći će mi srce.

    Radi kako hoćeš, samo, bojim se da ne bude kasno.

    Naglo sam ušla u sobu i prekinula započeti dijalog sa namjerom da doznam o čemu stalno trabunjaju te žene iz sivog solitera.

    Kažem ja tebi ako ne podesiš na vrijeme rernu na 180 stepeni, on se samo izvrati, postane gnjecav.

    A kod mene pogotovo ona što ne peče odozdo. Uvijek na sredini pita ostane blijeda i haman nepečena.

    Samo ti nju 10 minuta prije uključi na 180 i vidjet ćeš da će bit k'o na suncu pečeno.

    Uzela sam papirne maramice sa stola i otišla na predavanja.

    Da li je danas vrijeme? Ono koje nemamo. Zamrznuto u nepokretnim slikama tijela. Razvučeno u zjenici nalik na mačiju. Plavoj boji smrti za koju naučnici kažu da kruži oko tijela. Utisnuto u vjerski obred sa molbom za oprost.

    Suze su oticale sa mog lica. Ne zbog žalosti, nego zbog razočaranja.

    U licu odlazeće F vidjela sam sav užas koji se nadvio nad ljudski rod. Biološku majku koja nekim drugim životom nadomješta gubitak mene. Virile su iz njenog lica obrisi svih žena iz sivog solitera.

    Istina, na licu odlazeće F nikada nisam vidjela lice majke.

    On je došao do mene i prenio očevu sućut. Nisam je tražila. Niti trebala u tom trenutku. Žene iz sivog solitera obavijene su ćutanjem. Kafu su pile u tišini. Vjerovatno postoji razlog što su F posjećivale jedino žene iz sivog solitera. Majka joj je umrla prirodnom smrću. Otac i brat odvedeni. Čekala je pronalazak njihovih tijela. Muža su ubili na ulici pored sivog solitera. Crvenokosa me čvrsto stisnula u zagrljaj i šapnula u uho da joj rerna ima dobre grijače. Prosto, nije bilo vrijeme.

    Dugo sam svoj odraz posmatrala u ogledalu. Dodirivala prstima čelo, bradu, konture sa lijeve i desne strane. Istim pokretima kao što sam to činila jutros. Na, meni, tuđem licu. Svejedno, boljelo je podjednako kao što boli odlazak svake majke. Pitam se da li u svijetu postoje druge iste ja. Sa istim DNK. Žive li pored svojih majki ili neke depresivne F koja projicira svjetove u kojima neke tuđe majke putuju svijetom. I još me jedno zanima. Kako njihove majke gledaju na njihove muškarce? S prezirom? Čisto iz straha? I da li njihovi muškarci trebaju znati za njihove majke? Trebaju li znati za svoje supruge, kako su došle na ovaj svijet?

    Dugo nakon posipanja zemlje po tijelu ostale su pored nje žene iz sivog solitera. Da sam ja žena iz sivog solitera, pitam se, da li bih kao i F šutjela ili bih servirala neke druge traljave priče. Djevojčica od pet godina sa plavim uvojcima sjedi na krilu mladolike F utisnuta u zid. Obrisala sam prašinu sa drvenog okvira. Stisnula u krilu dvogodišnju U koja je pomirila svjetove. Neću čekati da dođe vrijeme, preduhitrit ću ga. Radi malene U.

    F je otišla u sjećanje. Bez pozdrava.

    Bila sam prazno mjesto na umrlici.