PREDGOVOR PROF. HUSNIJE KAMBEROVIĆA

  PREDGOVOR PROF. HUSNIJE KAMBEROVIĆA:

Rat i pozadina očima mladog partizana

U porodičnoj zaostavštini pronađen je ratni dnevnik Zijinog mlađeg brata Nijaza (1920-1989) koji on je vodio od 12.decembra 1943. do odlaska u Albaniju 31.avgusta 1944.godine koji će biti objavljen u knjizi koja uskoro izlazi. U vrijeme pisanja Dnevnika autor ima 23 godine. Priređivač rukopisa je prof.dr. Husnija Kamberović. Porodica je ustupila dijelove rukopisa za objavljivanje u Godišnjaku Susreta Zija Didarević.  

xxx

Sarajevsko Oslobođenje i zagrebački Globus su 1988. objavili „Albanski dnevnik“ Nijaza Dizdarevića, u kojem su sadržane dnevničke bilješke od 31. avgusta 1944. do 28. marta 1945. godine. Dizdarević je u Albaniji boravio kao sekretar Vojne misije Vrhovnog štaba NOV i POJ pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Albanije. U međuvremenu smo u Dizdarevićevoj ostavštini pronašli i dnevnik koji je on vodio prije odlaska u Albaniju, te ga sada objavljujemo u ovoj knjizi.

Nijaz Dizdarević počinje ovu svesku dnevnika pisati 12. decembra 1943. godine. On se tada nalazio u Jajcu, nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a, svjestan da Nijemci pripremaju ofanzivu na partizansku teritoriju. Ta operacije ja u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji nazvana Šesta neprijateljska ofanziva. Uvjeren je da na to utiče međunarodni kontekst, prije svegaTeheranska konferencija koja je, po njegovom mišljenju, označila prednost Sovjetskog Saveza nad zapadnim saveznicima i ta linija je podrazumijevala prije svega skoru pobjedu nad fašizmom.On je uvjeren da su odluke Teheranske konferencije primljene sa „oduševljenjem“ u SSSR-u, ali i drugdje u svijetu. U prvi plan se stavlja ideja o što bržoj pobjedi nad fašizmom, dok se „sporazum o poslijeratnom uređenju može shvatiti relativno“.

Dizdarević njemačku ofanzivu na slobodnu partizansku teritoriju obašnjava njemačkim strahom od savezničkog iskrcavanja na Jadran. Ova teza se pojavljivala kao obrazloženje i za raniju njemačku ofanzivu u proljeće 1943. na Bihaćku republiku, kada su se Nijemci također pribojavali savezničkog iskrcavanja na Jadran, pa su ofanzivom željeli izbaciti partizane iz Bihaćke republike kako bi imali sigurno zaleđe, ali i četnike, za koje također nisu bili sigurni kako bi se ponašali u slučaju savezničkog iskrcavanja na Jadran. Ta njemačka ofanziva u proljeće 1943. dovelaje do velikih bitaka na Neretvi i Sutjesci, ali i do Martovskih pregovorakoji su u jugoslavenskoj historiografji socijalistčkoga razdoblja dugo biti tabu tema, a kasnije i predmet raznih spekulacija i čak važna tačka revizionističke historiografije u pokušajima da partizanima natovari teret kolaboracije.

Krajem 1943, kada počinje voditi ovaj dnevnik, Dizdarević iz mjesta Ribnik polazi ka istočnoj Bosni. Sa svojom jedinicom kreće od Ključa prema Mrkonjiću, dalje prema Jajcu. Noćio je u Divičanima na putu dalje preko Vlašića i (posebno spominje Korićanskestijene), preko Šipraga, Maslovara, Kule i Čečave, Kulaša prema Prnjavoruidalje preko srednje Bosne na putu za istočnu Bosnu. U pojedinim mjestima, u kojima se nađe, opisuje razne zgode, koje ponekad postaju prave literarne priče („Maskiranti“, „Crljena stijena“ i pogibija hrabrog mitraljesca Avde), ali i vjerno opisuje posljedice njemačkog bombardiranja pojedinih gradova.

Dizdarević ne krije svoje oduševljenje vijestima o uspjesima Crvene Armije. Kada god je u prilici on naglašava herojstvo sovjetskih vojnika koji lome fašizam u Evropi “a intervencija Saveznika je tome pripomogla“. Gradi narativ o velikim i herojskim pobjedama Crvene Armije, a pomalo je sumnjičav prema namjerama i akcijama zapadnih Saveznika. Dobro zapaža odnose u Jugoslaviji. Opisuje partizanske pobjeda u raznim dijelovima Bosne (i Jugoslavije), i početkom 1944. kaže kako je važno izvojevati pobjedu u Srbiji, koja je postala „centar u kome se okupila većina Jugoslovenske reakcije i grčevito je brani. (...). Bitka za Jugoslaviju i Balkan završiće se u Srbiji možda krvavije nego bitka ma gdje do sada“, bilježi Dzdarević 4. februara 1944. godine.

Dizdarević koncem 1943. i početkom 1944. boravi u srednjoj Bosni, a 19. februara 1944. već je stigao u Bijeljinu, gdje zapaža neku „mirnodopsku učmalost, zamorenost, svuda birokratizacija kao proces traje – da bi tako stari sistem pokazao koliko je još vitalnosti u njemu. Eto, već imamo tipove jugoslovenskih oficirčića-fićfirića, već se izdire po kancelarijama, a na drugoj strani....“. Pokazuje to koliko je Dizdarević pronicljivo ocjenjivao procese unutar partizanskog pokreta. I očito se nije ustručavao o tome i javno govoriti i djelovati. 

Iz Bijeljine se Dizdarević morao povući sa ostalim partizanima pred ofanzivom 13 Wafen SS divizije. On svjedoči o drami koja se dešava, izbjeglicama iz Srijema koji su prebjegli u Bosni i dalje se pomjerali ka Trnovi. Tu je bila i partizanska bolnica. Didarević svjedoči o velikoj panici koja je bila prisutna u Trnovi među izbjeglicama koji su se povlačili pred napadima 13 SS divizije. „Panika je, kako izgleda, neizlječiva, popratna bolest svakog povlačenja i zbjegovanja,“ pronicljivo svjedoči Dizdarević u svom Dnevniku.

Sa 18. hrvatskom brigadom Dizdarević se prebacio u Bosanski Šamac i potom u Gradačac. Na primjeru jednog seljaka iz Obudovca, on pokazuje svu kompleksnost odnosa između partizana i četnika i u 1944. godini. Naime, taj seljak, koji je došao da posjeti svog zemljaka, jednog od partizanskih komandanta, pravi se naivan.„Uglavnom on ne zna ništa. Ne zna ko su četnici, ali zna da su partizani i četnici imali nekakav sporazum. Šta se dalje zbiva, ne zna, ali ne smije od partizana reći da su četnici bolji, a od četnika da su partizani, jer će ga jedni ili drugi za to ubiti. Njemu je najglavnije da dobije soli, jer je on bijedan siromah a treba naraniti i četnike i partizane.“

Iz Gradačca Dizdarević je krenuo za Drvar. Na tom putu, između Dervente, Doboja i Prnjavora, došlo je do bitke u kojoj se ova delegacija, s kojom je bio i član VŠ NOVJgeneral Savo Orović, jedva izvukla. Dizdarević boravi u Prnjavoru, Kotor Varošu, Ključu, opisuje sve ratne nedaće, i one popratne (šverc, zapuštenost). Krenuo je za Drvar, gdje je od 2. do 5. maja 1944. održanDrugi kongres USAOJ-a. Njegov opis tadašnjeg Drvara je upečatljiv: „Grad je porušen, ali je osobito živo u njemu. Vidiš svuda mladiće i djevojke kako trčkaraju s jednog kraja grada-ruševine na drugi. Sve je užurbano, priprema se nešto veliko.A u ruševinama nekadašnje tvornice vrijedne ruke vođene plemenitim osjećanjima i boračkom odlučnošću završavale su uređenje sale. Bio je to posao – za prijašnje doba – od nekoliko mjeseci, a omladina (većinom djevojke) ga je uradila za nepun mjesec dana.“. Dizdarević opisuje atmosferu u gradu, ali i na kongresu: „Kada je poslije svečanog pozdrava Stane Kavčića na govornicu stupio Tito, trenutačno nijemo ushićenje pretvorilo se u orkan, od koga su se tresli zidovi stare fabričke zgrade“. Dizdarević je svjedok i njemačkog Desanta na Drvar 25. maja 1944. godine, o čemu donosi zanimljive bilješke.

Zanimljive su i Dizdarevićeve bilješke o državnosti Bosne i Hercegovine. On piše o odlukama Drugog zasjedanja ZAVNOBiH 1944. i navodi: „Želim da zabilježim osnovnu stvar zasijedanja, a to je, da je BiH danas država iako je ta ideja federalne BiH nikla tek u ustanku i prema tome još nedovoljno popularna u masama. Srbi su htjeli da se priključe svi Srbiji, Hrvati Hrvatskoj, a muslimani čas ovima, čas onima, već prema tome kako je reakcija njihova htjela. Jasno je da bi s takvim rješenjem položaja BiH bila većina naroda nezadovoljna. U BiH žive izmješani Srbi, Hrvati i Muslimani i jasno je da bi Srbi htjeli (vođeni reakcijom) da tu cijelu teritoriju priključe Srbiji, što bi Hrvate i Muslimane potjeralo u tabor neprijateljstva. Tako bi se desilo i sa ostalim. Jedino ispravno i po budućnost naših naroda srećno rješenje je, prema tome ono koje su donijeli pretstavnici BiH naroda na II zasijedanju bos. hercegovačkog parlamenta, da svi narodi budu ravnopravni i sami u svojoj državi BiH urede život i odnose kako je najbolje za same njih.“

Tada je Dizdarević pozvan u Vrhovni štab. On opisuje svoj odlazak sa improviziranog aerodroma u Tičevu kod Glamoča prema Bariju. Let nebom nad Jadranskim morem bio je uzbudljiv. Odatle je brodom krenuo ka Visu. „Prvi put u životu vozim se brodom. Prvi put u životu sam na pučini“ piše Dizdarević i brižljivo opisuje plovidbu, susrete sa američkim vojnicimam, atmosferu. Na Visu je od Aleksandra Rankovića saznao da je određen za sekretara Vojne misije Vrhovnog štama NOV i POJ pri Vrhovnom štabu NOV Albanije. O tome je detalje ostavio u svom Albanskom dnevniku.

Dizdarević se u svom Dnevniku često referira na odnose u svijetu. On se divi uspjesima Crvene Armije, pomalo je nepovjerljiv prema zapadnim Saveznicima i u njima vidi zaštitnike „svjetske reakcije“, dok u SSSR vidi lidera za borbu za pravedni svijet. Ima tu ideologije puno, ali je Dizdarević ovdje pokazao i veliki književni dar. On donosi i niz zanimljivih razgovora sa znamenitim piscima koji su bili u partizanima (Skender Kulenović, Branko Ćopić i drugi). Po tome je njegov Dnevnik puno više od pukog svjedočanstva mladog partizana o svakodnevnim događanjima u teškom ratnom vremenu.

***

Ovaj Partizanski dnevnik nalazi se u porodičnoj ostavštini Nijaza Dizdarevića. Objavljujemo ga u izvornom obliku, a svaku eventualnu intervenciju naznačili smo i fusnotama. U fusnotama smo naveli i pojašnjenja historijskog konteksta kako bi se moglo bolje razumjeti o čemu Dizdarević piše. Podsjećamo na riječi koje je sam Dizdarević naveo u svom Albanskom dnevniku: „Čitaoca podsjećam da Dnevnik (...) piše dvadesettrogodišnjak“.

Nadamo se da će ovaj Dnevnik, u vrijeme kada svijet obilježava 80 godina od pobjede nad fašizmom, biti doprinos afirmaciji antifašističkog pokreta.

IZVODI IZ DNEVNIKA

„Maskiranti”

(20. decembar 1943.). Maslovare.[1]Po prtini kreće naša kolona. Nedaleko leži gotovo sasvim popaljeno selo Vela. Tu ćemo zastati i ispitati dalji put i prelaz preko ceste Kiseljak – Sarajevo. Ulazimo u selo, ali nikoga vidjeti. Samo stope po snijegu u pravcu brda ili potoka. Tu i tamo sasvim neprimjetno makne se nešto i dva zaplašena iznenađena oka pogledaju nas ispitivački.

           - O gazda Stojane – viče na jednim vratima naš vodičLjubo - otvori da se drugovi malo ogriju i odmore. Tek prepoznavši glas našeg vodiča (njihovog komšije) izlazi najprije domaćica a zatim ostali iz porodice. Svi su još strašno uzrujani i tek se oporavljaju od straha.

           - Gdje je gazda Stojan?

           - Ah, pobjego je. Šuti, mi smo sinko mislili da su došli „maskiranti“. Oni iz Kiseljaka u njemačkom su odijelu, a znaju naški govoriti, pa đekad dođu ko i vi obučeni i s petokrakom, pa smo se isprepadali živi.

           - Došli su jednom ti „maskiranti“ pa sreli pokojnog čiča Stanka i pozdravili ga k'o i vi. A on, kô ima sina u partizanima, lijepo im odzdravio i jadnik svašta s njima pričô. Pofalio im se kako mu je sin junak u partizanima i svašta nešta. Kad su ga dobro iskušali ufate ga i eno doli u potoku ubiju. Zapalili su mu i kuću i štalu. Pa i nas su nekoliko put[2] tako iskušavali i evo vidiš i popalili. Eno, onđe, su - pokazuje stara na zid sav izrešetan - bacili bombu da mi zapale kuću. Naši drugovi su nam rekli da ne vjerujemo nikakvoj vojski ako ne vidimo da ima ženskih. Da ne poznadosmo Ljubu ne bismo smjeli ništa s vama eglenisati.

„Četvrta četa”

Došao Grgo/prezime nečitko/veoma sumnjičen kao zlikovac drugu Anđelku, da se javi u partizane. Anđelko ga poveo odmah odredu. Na putu drug Anđelko se sagne na potoku da se napije vode, a ostavi strojnicu pored sebe. Zlikovac, koji je prežao[3]samo priliku, dokopa strojnicu i rani druga Anđelka i pobjegne misleći da ga je ubio. U jednom obližnjem selu on na prevaru rani i jednog seljaka odbornika. Eto taj zlikovac Grgo sakupio pjandure iz propale ustaške družine i vrši zvjerstva nad narodom i našim drugovima pojedincima. Oni nose petokrake i pjevaju partizanske pjesme. U odredu koji operiše u tom kraju imaju tri čete pa tako drugovi iz odbora ovu pljačkašku grupu Grge, porugljivo zovu Četvrta četa.

Prnjavor

Mala varoš. Kada se prođe njom dobiva se utisak kao da tek ima da se izgradi tu grad. Kuće vrlo rijetke. U ovo ratno doba kada glad i svakojaka nestašica caruju u našoj zemlji, ovdje ima svega u izobilju: pšenice, kukuruza, mesa, raznog voća, mrsa, kiseline. U fabrikatima se oskudijeva. Stanovništvo dvije godine i više živilo je pod ustaško-četničkom vlasti i naviklo na šverc, rat i život zasnovan na lihvi, laži i prevari. Često i na pljački. Tako se građansko stanovništvo napojilo špekulantskim duhom. Krležijanski su tu izražene - toliko puta u njegovim djelima tretirane i osvijetljene – karakteristike malograđanina.Sitan špekulantski duh, beamterski[4], palanački i prazan, površan i udovički prgav – to je duh ove sredine. Na isljeđenju Pave Perića osvijetljeni su mnogi tamni kutci građanskog morala i života uopšte. Prostitucija, pljačka srbske stoke, tajne sjednice ustaša za donošenje odluka o ubijanjima.

Naročito mjesto u opisivanju ovdašnjeg stanovništva zaslužuju nacionalne manjine. Tu vam ima Poljaka, Ukrajinaca (Galicijana), Talijana, Čeha (Mađari su svi pobjegli). Semak[5] Ukrajinacčlan je ZAVNOBiH-a. Veoma pametan. Uopšte Ukrajinci su vrlo prijatni ljudi. Na nekoj priredbi su njihove djevojke nastupile u izvedbi nekoliko nacionalnih igara i narodnih pjesama. Jako impresionira njihova nošnja. Imaju lijepe djevojke. Kada ovo pričam pred očima mi je slika lijepe crnke. Ukrajinke. Vidio sam je i večeras kada sam prolazio kroz Prnjavor za Vučjak. Poljaci su manje simpatični i drže se po strani od borbe. Svima im je na ustima (kada ih pozivamo u vojsku): „Očistite četnike i obračunajte se s njima, pa eto nas sviju”. Interesantno kako su sve ove narodnosti naselile predjele bliže grada. Talijani nam opet vele: „Nismo u S.S. jedinicama, nismo u ustašama, nismo u četnicima pa nećemo valaj ni u partizane.”Ovdje se nalazi Rade Radić,[6] komandant bosanskih četnika. Vršljaju oni po sjevernom dijelu C.B.[7] oko Motajice i u Lijevču i pljačkaju strahovito. Godinu i po dana su oni gazdovali u ovom kraju. Niko ih nije pometao. I stvorili su sebi povoljne šanse. Danas ih teško razbijaju naše jedinice radi te njihove povezanosti sa narodom.

Prije nekoliko dana održano je opijelo žrtvama na Zihovoj njivii povodom toga vrlo uspio miting.

Ofanziva neprijatelja na našu oslobođenu teritoriju još nije uspjela, ali se nastavlja. Najveći pritisak je još uvijek na sektoru Livno – Duvno - Šujica. Neprijatelj je bio upao u Glamoč. I u Istočnoj Bosni su naše jedinice izvojevale niz uspjeha, između ostalog oslobodili Brezu i ponovo Vareš. Tamo su žestoke borbe kod Živinica. Kontraofanziva naših jedinica u Kordunu i Baniji potpuno je uspjela. U Sandžaku naši ponovo čiste teritoriju. Povodom naredbe druga Tita „Slobodna Jugoslavija” je objavila niz većih i manjih akcija naših brigada i odreda na pruge, mostove i uopšte na komunikacije. I sada kao i u petoj ofanzivi švabe su odabrale vrlo dobro momenat za napad kada je Crvena Armija poslije dosada neviđene ofanzive po trajanju i žestini napravila predah za žetvu velikih političkih uspjeha kao posljedice ofanzive; kada saveznička vojska vrlo malo ili nikako veže snage njemačke vojske, pripremaju se za ofanzivu na Zapad, za invaziju. To je Nijemcima dalo vremena da se pokušaju razračunati sa nama.

Pripreme za invaziju traju. Ajzenhauer[8] je glavnokomandujući tog budućeg fronta. Izgleda da je ovaj put sasvim ozbiljno i postavljeno i shvaćeno pitanje stvaranja II fronta na zapadu što potvrđuje i izjava sa Teheranske konferencije.[9]

Čerčil je bolestan. Svaki dan se izdaje službeni bilten o njegovom zdravlju, gotovo bih pomislio da je na njega izvršen atentat.

Kod Saveznika se u vojsci unapređuju ljudi koji u operacijama postupaju u skladu sa političkom situacijom rukovodeći se interesima njihove zemlje. Sada mi se prosto natura misao kako se izigravaju Englezi. Raketna djelatnost u Africi je trajala 4-5 mjeseci. I Ajzenhauer nije bio smijenjen. U Italiji takva grobarska djelatnost traje već nekoliko mjeseci, a nije se došlo do Rima. I ne samo to, Englezi su ponegdje ostavili na miru čitavu fašističku organizaciju, dok na drugoj strani, do prije tri dana (kada je Sl.Jug.[10] protestirala) nisu bili pustili zarobljene partizane koji se nalaze u Italiji na teritoriju koji su Englezi oslobodili. I sada kao nagradu za takvu političku mudrost Ajzenhauer je komandant invazivnih trupa. „Turska zagonetka” je članak u listu „Naprijed”. Napada Tursku i predviđa da će Turska odigrati u skoroj budućnosti sramnu ulogu.

...

Bjeljina: Mirnodopska učmalost

(27. februar 1944.)

Interesantno kako sam se osjetio tuđi u ovom gradu. Svud neka učmalost, mirnodopska učmalost, zamorenost, svuda birokratizacija kao proces traje – da bi tako stari sistem pokazao koliko je još vitalnosti u njemu. Eto, već imamo tipove jugoslovenskih oficirčića-fićfirića, već se izdire po kancelarijama, a na drugoj strani....

Hodao sam ja ovim kaljavim, sniježnoblatnim ulicama. Otužno je i sve mi zaudara po Sarajevu, (valjda radi onog iz Sarajeva mi poznatog mirisa sagorijevanja uglja) a sve je to dizalo za stepen više plačljivo zavijanje, bolno preklinjanje jednog prosjaka:

- Daj, druže, molim te, daj udijeli! - ponavljao je glasom kao da će briznuti u plač, u ridanje.

Neki dan je kod nas u sobi bio mališan Mustafa. Mi, mladići sa mnogo lakoumlja smo ga odmah nagovarali na pjesmu: to je njegov specijalitet. On je odgojen tako da pjevajući izaziva samilost kod ljudi, da se klatari[11] od kafane i birtije do birtije i kafane, da bi onda isprošeni novac donio majci – biću sa dna, koja ga je onda propila ili na koji drugi način profućkala.

- Sedamdeset i dva dana - zvonio je u polumračnoj sobici dječiji glasić. Prislonio se uz peć (bos je, a vani je snijeg) – ozebao je. Kroz poderane hlače ili bolje rečeno prnje (jer to su bile samo zakrpe od kojih nisi mogao poznati kakve su mu zapravo hlače bile) – bjelasalo seje koljeno.

- Podajte vi njemu koji dinar, pomozite mu rađe, a nemojte tražiti da pjeva - rekla je Ajša.

Ali on je zapjevao za partizane naučenu pjesmu, jer njega su odgojili da može ugoditi svojim repertoarom svakome, i ustaši i partizanu, pa i okupatorskom vojniku kad se razbaškari u ovoj našoj kasabici među slavenskim„đubretom”.

„Druže Tito, mole te djevojke

Da im pustiš na osustvo momke.”

Da, to je budući rabotnik socijalizma. Koliko truda će trebati da se izbije iz njegovog karaktera otrov koji mu ovako rano ubrizgavaju, koliko će možda još vremena proći dok ga spasimo iz ove kaljuže u kojoj živi i odgaja se da bude možda talentirani klaun.

_ . _

U maloj kućici na samom početku mahale čkiljilo je svjetlo. Velike kućerine kao da su se sporazumile da je zaguše, istisnu, da je priklješte svojim zidovima masivnim i debelim i zdrobe jednim mahom. Vrata su se tiho otškrinula i zacvilila kao prignječeno pseto kao da se boje tog drobljenja, kao da jauču za milost da ih poštede. Na njima se pojavila majka. Turobno je gledala u noć i tiho, tiho zajecala. Opet je cijelu večer mislila o sinu. Silovito, dječački rekao jojje da ide. To je bilo prije godinu dana. Kuda? U šumu, u borbu. Nije vrijedilo nagovarati ga. Otišao je, a za majku su nastali dani strahovanja od raznih njuškala, koja su se pojavljivala s vremena na vrijeme, nastale su noći besanice i priviđanja kada ga je vidjela sa razvaljenim ustima u krvi. Došli su njegovi drugovi, ali njega nije bilo. A svaku noć ona je vidjela sasvim jasno kako ga neko ubija, tuče i jaukala je. Tiho ali strašno jezovito je bilo to jaukanje onoga dana kada je saznala da su ga ubili. Negdje na Majevici nekakav Leko[12] ga je uhvatio i ubio.

Nad mahalom su lepršali cvjetovi proljetnog behara, pahuljice snijega, bjesnili vjetrovi smjenjivali se zima, proljeće i ljeto, ali se u kućici ništa nije promijenilo. Samo je majka bila sve bljeđa, a sav namještaj kao da se htio maknuti pa se okamenio u tom pokretu. Eno i ogledalo kao da se već boji vratiti se nazad da ne poremeti mir prašine.

On je eto dao svoj mladi život. Bog zna kako je bio mučen, koliko je žrtvovao za borbu, koliko propatio. A sada ništa. Nju su možda zaboravili. Ali to ništa. Samo što, ako su njega, sina koji je sve dao za njih, za borbu, zaboravili. Možda....

Kapljice sa krova na kome se topio snijeg su jako udarale i kao da su htjele da nadglasaju taj nijemi bol majke. Negdje su zvečali praporci i topot konja je bio sve bliži dok se nije zaustavio kod kućice. Vrata su nekako drugačije buntovnički resko zaškripala, a vjerni drug Mlađenov Ibro ušao je u sobu.

- Majko, donijeli smo ti malo drva, - rekao je – Znaš, naša radna četa je dobila ime tvoga sina i mi smo se eto dogovorili da tebi - i našoj i njegovoj majci - makar štogod korisno učinimo.

Bijeljina, 5.marta 1944. godine

-         Sprema se svečanost, a? – upitao me je brico kada sam već pošao na vrata.

-         Kakva svečanost, bog s tobom, čovječe? – snebivam se ja.

-         Eh, eh, - tapše on mene po ramenima,- dolaze nam visoki gosti - reče, a pogled mu kao da govoraše: znam ja brajko to ko i ti, samo ti nećeš ništa da odaš.

To je bilo dan prije početka partiskog savjetovanja i takvi i slični razgovori vodili su se u čaršiji i mahali, u radionici ili kod kuće. Građani su opazili, da se nešto sprema po pripremama, koje su se provodile, po sabiranju delegata u Bijeljini, po ukrašavanju doma kulture, u koji niko od građana nije smjeo ući. Jasno je, da je to izazivalo kod građana veliku radoznalost i interesovanje. Očekivali su nešto značajno, veliko.

I zbilja, bilo je značajno i veliko. Tri dana je trajalo partisko i SKOJevsko savjetovanje i za to vreme su delegati samo dockan u noć išli na spavanje, da izjutra započnu rad sa malim odmorima za vrijeme ručka.

Ogromna je korist od svega toga.[13]

...

Ovacije za Tita

Drvar

(2. maj 1944. ) .

(...) Grad je porušen, ali je osobito živo u njemu. Vidiš svuda mladiće i djevojke kako trčkaraju s jednog kraja grada-ruševine na drugi. Sve je užurbano, priprema se nešto veliko.

A u ruševinama nekadašnje tvornice vrijedne ruke vođene plemenitim osjećanjima i boračkom odlučnošću završavale su uređenje sale. Bio je to posao – za prijašnje doba – od nekoliko mjeseci, a omladina (većinom djevojke) ga je uradila za nepun mjesec dana.

Posljednje pripreme, konferencije, sastanci, upute i ostalo se završavalo. A predveče su, kao zrake povraćene suncu, izvoru svome, iz okolnih zaselaka potekle kolone kršnih momaka i djevojaka ka toj sali.

Bučna je i šarolika bila ta masa od oko 1.000 i više ljudi. Ali ipak neobična. Niko u njoj ne bi prepoznao onu radničku, seljačku i intelektualnu omladinu prije oslobodilačkog rata, niko ne bi vjerovao, da su to oni koji su do jučer čamili u neznanju i mraku, u svakodnevnim porocima. Otkidali su se iz žagora, koji je kao u košnici brujao salom, poklici plameni i oduševljavajući: „Živio drug Tito!”, u koje se uplitala sva ona najtananija osjećanja ljubavi i poštovanja; najoštrije formirani osjećaj borbene odlučnosti slivao se u poklicima N.O. borbi, SSSR-u, Saveznicima, a zahtijevajući glasovi gotovo zapovijedajući tražili su priznanje naše vlade i našeg pokreta, tražili su kaznu za zlikovce i izdajnike.

A kada je poslije svečanog pozdrava Stane Kavčiča[14] na govornicu stupio Tito, trenutačno nijemo ushićenje pretvorilo se u orkan, od koga su se tresli zidovi stare fabričke zgrade. „Živio drug Tito!” i tek poslije deset minuta su ga pustili da govori. Ređali su se zatim govornici. Čerčil,[15] Saharov[16], Klaudio,[17] čitani su u međuvremenu pozdravi iz svih krajeva svijeta, od omladine koja nije mogla da nam ih usmeno izruči.

Govorili su zatim drugi govornici iz raznih zemalja Jugoslavije, omladinci i stariji oduševljeni veličanstvenošću tog historijskog momenta.

…

Sijelo s Brankom i Skenderom

(Drvar 26.maj 1944.)

Prije neku noć bili su kod nas na sijelu Skender Kulenović i Branko Ćopić[18], naši književnici. Sa Brankom je vrlo zabavno razgovarati, on priča stotine viceva iz ustanka, koje među nama budi rečeno, sve više „usavršava” jer ih je on i izmislio; tu su priče o„zemljacima” podgrmečlijama koji su tako vaspitani za Jugoslavije u špekulantskom duhu i oni danas isto rade u sitnijim stvarima; pa priče o avionima, o punim kolima „odbora”,o pronevjeri itd.itsl. Sve je on to stotinu puta pričao, ali i 101-vi put ga slušati nije nimalo dosadno. Tako smo se i ove noći siti ismijali njegovim vicevima.

Ali zahvaljujući Skenderu ja imam i nešto drugo da zapišem u dnevnik. Ne znam od čega smo počeli, ali odmah smo se zavezli[19] u književnost i u kulturu uopšte. O Kikiću[20] je rekao da je bio na vrlo niskom nivou načitanosti i naobrazbe. Za Ziju[21] da je bilo u njemu nečega dekadentnog(produkt igre prirode),[22] ali da ga on mnogo žali. Zatim se razgovor polagano raspredao o ritmičkim igrama i indijskim i japanskim, koje je Skender gledao u Zagrebu kako sa vanrednom elastičnosti, bez onog trivijalnog trbušnog plesa, plešu. Do toga je dovela priča uz učešće sviju o divnoj melodioznosti i ljepoti makedonske narodne pjesme. Skender je rekao da će ona biti ili prva ili među prvima po ljepoti u svijetu. Makedonska pjesma je i borbena i narod je pjeva istom onom melodijom kojom je i mi slušamo. Čudne emocije. Ima tu komponenata (u stvaranju te makedonske narodne pjesme) u koje mi nismo prodrli niti ih saznali, ali meni se čini, rekao je S., da tu ima i nečeg iz one stare jelinske kulture. „Ima u njoj i nečeg orijentalnog. Ona će biti posebno gajena u budućnosti.”

Tada se raspreo, na osnovi jednog mišljenja (koje nije bilo sasvim tačno) razgovor o grčkoj kulturi: osnovna pretpostavka radi koje su tu kulturu pokopali vjekovi je da je proizvodnja bila zasnovana na ropstvu i dok je u jednom momentu historijskog razvoja zastao svaki napredak i progres u sredstvima proizvodnje (jer su robovi bili nezainteresirani za to i bilo ih je previše) dotle se kulturna nadgradnja bez tog ekonomskog fundamenta i dalje razvijala (zahvaljujući besposlici gospodara robova, koji su rad na proizvodnji materijalnih dobara i sredstava proizvodnje smatrali najvećom sramotom). Ali kada se u XIV vijeku u Italiji pojavilo feudalno društvo sa začetkom buržoazije sredstva proizvodnje su napredovala. Ukazala se potreba za višom kulturom.Tada su iskopali vanredni restauratori Talijani djela stare grčke kulture ispod pepela zaborava i učili se na njima. Zahvaljujući pomnom proučavanju remek djela grčkeumjetnosti[23]i kulture,s jedne strane, i vanrednoj sposobnosti talijanskih umjetnika za učenje na tim djelima i stvaranje na osnovu proučavanja, s druge strane, nastaje onaj ogromni polet u umjetničkom i svakom drugom stvaranju, koji se u istoriji zove Renesansa.

Razgovor se polako svrnuo na ofanzivu u Kozari. Skender je pričao, a pred nama su se jedan za drugim ređali strašni prizori. Stahl[24] je bacio 30.000 vojnika i u tri streljačka stroja pregazio Kozaru.[25] Pred nama se pojavljuje dobro opremljeni Kozarski odred one noći kada se na sve moguće načine pokušava probiti. Ratko se sa bataljonima probio i napravio veliki otvor na obruču oko Kozare, ali drugi bataljoni se nisu mogli skoncentrisati da bi za njim pošli; zatim se prikazuju zanosni juriši heroja Kozare, kada se obruč opet zatvorio, koji sa bombama oduzima sam po 6 neprijateljskih dubinskih bunkera, slika strašnog artiljerijskog baraža koji je orao Kozarom. Skender to živo opisuje. On opisuje onu strašnu noć dogovora svih rukovodioca, kada je donešena odluka da se svak skloni kako zna i kada su grupice i grupe kopale bunkere i rovove da bi se sklonili pred streljačkim lancima neprijatelja. Sedam dana su neki ležali u tim grobovima gladni i u neprestanom iščekivanju neprijatelja. Dešavalo se svakakvih zgoda. Neki naši nisu se dospjeli zakopati i kada je naišao streljački stroj oni su samo polegli u paprat. Domobran, koji je razgrnuo paprat prišapnuo bi mu: „Ne boj se druže, nego daj ako što imaš”, i ovaj bi davao novac, sat i slično, a domobran bi ga opet sakrio i prošao. Skender je bio pod nekom oborenom bukvom zajedno sa dvojicom. Vidiš ih kako sjede dok pored njih na 15 metara prolaze kolone Nijemaca; kako gladuju i idu u mlin po brašno, kako strahuju i prebivaju na 10 minuta daleko od drugih partizana (skrivenih) ali s njima 7 dana nisu uspjeli uhvatiti veze. Sve je to utkao Skender na majstorski način u svoju pjesmu, koju je odmah poslije toga sastavio i pročitao na prvom zajedničkom sastanku preživjelih partizana Kozare, pjesmu o Stojanci majci, koja zove na osvetu tražeći 3 sinaSrđana, Mrđana i Mlađena, koji poginuše u toj ofanzivi. (...)

PODACI O AUTORU[26]

Nijaz Dizdarević je rođen 13. novembra 1920. u Fojnici. Osnovnu školu je završio u Fojnici, a zatim je pohađaoGazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. U januaru 1937. godine bio je jedan od organizatora štrajka učenika Medrese. Zbog organizacije i učešća u štrajku našao se pod udarom Zakona o zaštiti države, pod optužbom da je pucao u policiju, ali je nakon sprovedene istrage pušten na slobodu u aprilu 1937.

Gimnaziju je završio privatno u Sarajevu, a Orijentalnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Postao je član SKOJ-a 1938. a KPJ 1942. godine.

U NOB je stupio u jesen 1941. godine. Od marta 1942. borio se u sastavu Šeste istočnobosanske brigade, a u aprilu iste godine postavljen je za sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a za Romaniju. Krajem novembra 1942. godine ranjen je u borbi protiv četnika na Maleševcima, pa je nakon toga obavljao dužnost instruktora Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za istočnu Bosnu. Bio je član PK SKOJ-a za Bosnu i Hercegovinu i vijećnik Drugog zasjedanja ZAVNOBIH-a.

Na Drugom kongresu USAOJ-a u Drvaru, izabran je u Centralni odbor USAOJ-a. U avgustu 1944. odlazi na dužnost sekretara Vojne misije NOVJ pri Vrhovnom štabu NOV Albanije. U Albaniji ostaje do maja 1945. godine, kada je imenovan za prvog sekretara Jugoslovenske ambasade u Ankari.

Na početku 1947.godine vraća se u Jugoslaviju i obavlja razne dužnosti u CK-u SKOJ-a i CK-uKP Bosne i Hercegovine. Od 1951. do 1952. boravi u Kairu kao savjetnik Poslanstva FNRJ. Od 1952. do 1958. godine bio je na funkcijama u CK SKBiH i Skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine.

Nakon tripartitne agresije na Egipat 1956. godine reaktiviran je u činu potpukovnika da bi bio u štabu jedinice JNA koja je poslana u sastavu snaga Ujedinjenih nacija na Sinaj. U periodu 1958.-1961. nalazi se na dužnosti prvog ambasadora SFRJ u Bagdadu, a od 1962. do 1965. prvi je jugoslavenski ambasador u oslobođenom Alžiru.

U drugoj polovini 1960-ih godina bio je član Izvršnog komiteta CK SKBiH a zatim i Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ. Od 1971. do 1975. vršio je dužnost ambasadora SFRJ u Francuskoj. Zatim je bio, između ostalog, predsjednik spoljnopolitičkog odbora Saveznog vijeća Skupštine SFRJ i član Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine.

Bavio se publicističkim i prevodilačkim radom. Autor je „Albanskog dnevnika”, a sa arapskog je preveo roman „Dani” Tahe Huseina i „Putopis”IbnFadlana.

Bio je nosilac “Partizanske spomenice 1941“, Ordena za hrabrost, Ordena bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, kao i drugih priznanja, među kojima i nagrade ZAVNOBIH-a.

Nijaz Dizdarević je preminuo 3. aprila 1989. godine u Beogradu.Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.

[1]Maslovare:selo u srednjoj Bosni u opštini Kotor Varoš.

[2]Ovdje je Dizdarević prvo napisao riječ „varali“, pa je potom precrtao.

[3]Prežati: vrebati.

[4]Beamterski: činovnički.

[5]Vasilj Semak, kao predstavnik Ukrajinaca bio vijećnik na Prvom, Drugom i Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a.

[6] Rade Radić je rođen u selu Jošavka kod Banje Luke. Po zanimanju je bio trgovac, a u ratu organizirao niz četničkih pučeva u ustaničkim jedinicama. Njegova jedinica je u aprilu 1942. mučki ubila dr Mladena Stojanovića i zarobljene partizane u selu Jošavka. Među ubijenima je bio i Zdravko Lastrić, brat istaknutog banjalučkog komuniste Žarka Lastrića i sin Jakova Lastrića člana Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS. Radić je kasnije postao komandant četničkih odreda za Bosnu i član četničkog Centralnog nacionalnog komiteta. Na suđenju Draži Mihailovići i Radić je osuđen na smrt i strijeljan 1946 godine.

[7]Centralne Bosne.

[8] Dvajt Ajzenhauer (Dwight D. Eisenhower 1890–1969) je bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, od 1953. do 1961. godine. Bio je vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u zapadnoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata.

[9] Na Teheranskoj konferenciji definitivno je odlučeno da se otvori drugi front u Zapadnoj Evropi. To će i biti učinjeno 6. juna 1944. godine.

[10] „Slobodna Jugoslavija“: novinska agencija nove Jugoslavije.

[11] Klatariti se: potucati se.

[12]Stevan Damjanović Leko, komandant četnika na Majevici. Četnici pod komandom Steve Damjanovića i vojvode Radivoja Kerovića su 20. februara 1942. godine napali štab Majevičkog NOP odreda Vukosavcima i ubili 17 partizanskih boraca. Hurem, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941-1945, 267.

[13]U Bijeljini su od 29. februara do 2. marta 1944. održani najprije partijsko, a potom i skojevsko savjetovanje.

[14]Stane Kavčič (1909-1987). Predsjednik Pokrajinskog komiteta SKOJ-a Slovenije i član slovenačke delegacije na Kongresu USAOJ-a u Drvaru 2-5. maja 1944. godine. Opširnu biografiju vidjeti u Repe, Božo i Prinčič, Jože: Pred časom. Portret Staneta Kavčiča. Ljubljana: Modrijan založba, 2009.

[15] Randolf Čerčil, sin Vinstona Čerčila, član britanske Vojne misije pri Vrhovnom štabu NOV i POJ.

[16]Vasilj Mihajlovič Saharov, pomoćnik načelnika Vojne misije SSSR-a pri Vrhovnom štabu NOV i POJ.

[17]Klaudio Salmoni, koji je pozdravio kongres u ime talijanske antifašističke omladine.

[18]Branko Ćopić (1915-1984), partizan, jugoslavenski pisac. Rođen je u Hašanima pored Bosanske Krupe. Za svoje književne radove dobio je veliki broj priznanja: Nagradu AVNOJ-a, Njegoševu nagradu, Nagradu ZAVNOBiH-a, Oktobarsku nagradu grada Beograda itd. „Otišao da vječno živi“, Krajina, br. 1163, Bihać, 30.3.1984., 7.

[19] Zavesti se: upustiti se

[20]Hasan Kikić (1905-1942), književnik, rođen u Gradačcu. Pridružio se partizanskom pokretu. Ubili su ga četnici u zasjedi 1942. godine.

[21]Zija Dizdarević (1916-1942), Nijazov brat, književnik, ubijen u Jasenovcu.

[22]Nejasno je šta Skender Kulenović pod ”dekadentnošću” podrazumijeva. ”Produkt igre prirode” vjerovatno je aluzija na to da je Zijabio veoma slabog zdravlja; između ostalog bolovao je od tuberkuloze.

[23]Podvučeno u originalu.

[24] General Friedrich Stahl je bio komandant njemačke borbene skupine „Zapadna Bosna“, čiji zadatak je bio „čišćenje“ Kozare i Prosare 1942. godine.

[25]Bitka na Kozari je trajala od sredine juna do sredine jula 1942. godine. Ostala je poznata po ogromnim partizanskim žrtvama i velikim zbjegovima civilnog stanovništva. Još uvijek se vode debate o sudbini kozaračke djece. Vidjeti Barić, Nikica: „Kozara 1942 – sudbina zarobljenika, civila i djece“, Pilar - Časopis za društvene i humanističke studije. God. XI. (2016.), br. 22 (2). O ulozi Diane Budisavljević u spašavanju djece vidjeti Mataušić, Nataša: Diana Budisavljević. Prešućena heroina Drugog svjetskog rata, Zagreb: Profil, 2020.

[26]Podaci preuzeti izDizdarević, Nijaz: Albanski dnevnik, Globus – Oslobođenje, Zagreb – Sarajevo, 1988.