Književno veče: Suzana Lovrić

Milo Jukić

SAMO TIŠINA

Iz knjige u knjigu je drugačija, to je valjda onaj put od krova do temelja kojim ona ustrajno kroči, ali je, s druge strane, ostala ista, svoja

Prije otprilike pet mjeseci otišao sam živjeti u selo, svoje, ovdje, blizu Fojnice. Desi se da i po nekoliko dana – selo ima malo stanovnika, uglavnom starijih – ne progovorim ni riječ ni s kim osim s macama, ježevima, kunicom, bokvicom ili divizmom, oblacima, papričicom koja je onim svojim šiljkom upravo izmiljela iz cvata… I, naravno, sa samim sobom. Mimo toga već šestu godinu, uz ostalo, na jednom portalu objavljujem putopise, jedan tjedno, svakog petka. Nedavno sam sjeo u auto, spucao u Albaniju, krenuo od Vlore i Drača, za tjedan dana prepješačio deset gradova i ne znam koliko sela, pa, preko Tirane, Kruje i Skadra, produžio malo u Crnu Goru. Onda koji dan odmorio pa na još jedan tjedan trknuo u Vojvodinu. I vratio se u svoje selo, „baš tamo“ – Suzana slično kaže u jednoj pjesmi – „gdje se ne sjetih prije pustiti slobodu“.

E, jutros sam se u takvom ambijentu, prije kiše, još jednom, kroz njenu knjigu, podružio sa Suzanom. „Samo tišina“ knjiga je koju, pisali ili ne pisali pjesme, svi imamo u sebi, ali je – izuzetaka je malo – ne puštamo na svjetlo dana, u svjetlost života i u njegovu svetost koje bez te tišine nema i ne može biti. Nije ovdje, dakako, riječ o prostom, doslovnom poimanju pojma tišine i ne-tišine već, prije svega, o onom valjda svima poznatom osjećaju da je svako od nas ja, unutarnji, misaoni, spoznajni, ja u koje niko drugi ne može ući.

Zna to „ja“ biti opako opasno, zaskočiti nas i oštrom kandžom ščepati za vrat. Uradi to iznenada, kad mu se, obesnaženi, malaksali od života, ili od privida života, nesvjesno prepustimo. Kad mu se, međutim, prepustimo svjesno, dragovoljno, namjerom i spoznajom doživotno i neopozivo, kandže postaju meki, topli dlanovi, ono

„ščepati“ – šteta što nema glagolske imenice – pretvara se u topli zagrljaj, a život postaje ono što mu i jeste smisao – igra.

To je ono, kako Suzana kaže u jednoj od pjesama, „sestrimljenje sa samom sobom“, prepoznavanje samog sebe i prepoznavanje života.

Jer, kaže u drugoj pjesmi, „sve teče drevno i vjerno i mimo nas“, što znači – do nas je. Ko od nas će, koja zvijer, da se opet poslužim Suzaninim stihom, „promijeniti habit“? Do nas je.

„A čovjek se“, kaže, „čuva promjene / čemu / i zašto se dalje braniti“. Ili: čovjek se plaši povratka samom sebi, onom što stvarno jest, pa umjesto glatke mekoće osluškivanja samog sebe i vlastite tišine bježi u buku krda, k tomu još, da prostiš, rekao bi Mak, krda koje odavno nije ni zvjerinje ni ljudsko nego gotovo posvemašnja zarobljenost u beskrvnosti, bezbojnosti i beživotnosti „plastike“.

Vjerujem i nadam se da će biti sve više ljudi poput Suzane, onih koji će otkriti sami sebe. U tom smislu će Suzanina knjiga biti i neka vrsta smjerokaza i vodiča za jedan segment života koji, kao takav, više neće biti moguć, za putovanja. Otkako su, naime, siroti Kinezi, sekundu prije besprijekorno zdravi, počeli padati mrtvi po ulicama i pločnicima, a medijski talambasi proglasili da svijetom više ne vlada čovjek nego pakleni vrag, apokaliptička kuga 21. stoljeća, svakom je postalo jasno da – na stranu što je stopa smrtnosti prestrašnih 0,14 posto, odnosno velika otprilike kao mogućnost da u Atacami ili Sahari umremo zatrpani snježnim smetovima – ono što su putovanja bila nekad više nikad neće biti moguće. Ostat će zato – u svakom zlu neko dobro – više prostora za, kako ih Suzana već godinama naziva,

„putovanja u mjestu“, vrludanja krivinama i provalijama sebstva, nasamo ili udvoje, što izlazi na isto, kako bismo, opet je citiram,

„probudili prazninu oko nas“, kako bismo opet postali prvačići koji tek uče slova i kako bismo od vlastitog krova, uglavnom umišljenog, stigli do vlastitih temelja, stvarnih.

O poetskom u Suzaninom pjesništvu mogao bih dugo, ali nema potrebe. Pratim je od prve zbirke, „Tumačenje nesanice“, za nju je u istoimenoj književnoj zakladi, u kojoj sam stjecajem okolnosti i sâm nešto radio, dobila nagradu „Fra Grgo Martić“. Iz knjige u knjigu je drugačija, to je valjda onaj put od krova do temelja kojim ona ustrajno kroči, ali je, s druge strane, ostala ista, svoja, u pjesmama bez naslova kojima pršte krv i znoj, grȁd i poplave, pa se, kao šećeri u masnoće, pretvaraju u čežnjivi smiraj zadovoljstva za svaki milimetar proputovan u mjestu, u samoj sebi.

Može se reći i drugačije: Suzana kroz svoje pjesme, a one su očito samo paučinasti odraz iskustvenog, ponovno polako postaje zaigrano dijete iz kojeg je, dotad odraslog, opet citiram, „otišla žuč,

prašina, čađ“. Onako kako reče Heraklit: „Čovjek postaje najbliži sebi kad postigne ozbiljnost zaigranog djeteta“.

Fojnica, 16. VII. 2021.

Edin Pobrić, Suzana Lovrić i Milo Jukić: književna veče u Fojnici

Suzana Lovrić

grudve od pijeska

moj mali prijatelj još nije vidio snijeg nepovjerljivim osmjehom prati crte planina koje kažiprstom ostavljam u vrelom zraku dok mu pričam odakle sam došla

a onda mu u pijesku pravim Vranicu i Matorac

kao da se nadam kako će ova vrela izmaglica malo popeglati zimska jutra u koja se vraćam

ne prestaje se smijati

a ja još nisam vidjela tako bijele zube pa začarano mjerim bjelinu pijeska

s neprozirnom bjelinom dječje nevinosti

jesu li i moje nekad bile takve

stidljivice

ooooh mimozo

na svim jezicima svijeta ti bi se trebala zvati ooooh tvoj slatkasti prah što žuto boji sve oko vaze u kojoj stojiš

mirno i neranjivo

dok te ne dotaknu protresu otpuhnu dim cigarete u tebe

skupi listove i pokaži bodlje to ne očekuju

stidljivice

cassa de Hemingei

poput makete stoji usred čudesnog vrta čiji je svaki kutak predviđen za hedonizam

neslavna borilišta pijetlova uz elegantni bambus mnoštvo zvjerinjih sasušenih glava uz knjige i ploče zvjezdarnica i pogled na Havanu kroz suznu zavjesu

nikako da padne ona tiha kiša nad Karibima

božićna noć u Calle Obispo

dvoje spojenih u salsi dok ih gledaš

o sebi saznaješ više

nego o fluodnosti prostora između njihovih ramena

što mogu naučiti kožom i kostima što istražiti toplinom daha koga podučiti sve o težini tijela u nemiru

ovlašni pad ruke na njen elegantan iako mišićav vrat i ona ponovno igra trzaj tuge zbunjenosti i straha njen partner odbacuje šešir okreće je brzo iz struka skuplja i harmonizira njene razbacane dijelove

ni moje tijelo više nije u komadu dok predviđa nečiju prisutnost

možda se baš ovog trena rađa moj najmršaviji Isus na Kubi

opet sam se probudila u 02:31

mi smo na desetom katu hotela čiji su prozori zakovani u sobu pristiže treptavo svjetlo iz poprilične daljine

zgrada koju od milja zovemo pernica jer nam nedostaje naša prelijeva se u bojama svih čakri u ritmu tvog disanja

dižem se ali ovaj put to nije zbog Mohandjia ljubomore ili strasti poljupca koji će kliznuti glatko kroz grlo

kao lepršava lakoća toplog čaja od jasmina njegov slatki sirup što ostaje na dnu zdjelice

taksist kasni zbog čega nas nedozvoljeno uvozi na glavna vrata hrama

Tu Hieu je mokar pod nogama i već se trese od prve grmljavine

basova

mrak je težak ali ga načinje nježni dodir zore po debelom rubu zvona s kojeg se otkine božanski šum i on se mekano lijepi po nama

u atriju sjedamo opčinjeno kratko zurim u mozaik nad kojim lebdim sjena mi je tako mala jezik tih i krotak

po nama pada svjetlucava prašina s obližnjeg gradilišta konačno se oči smiriše zatvaram ih kako bih oćutila drugačije

režanje iz crnog neuhranjenog krzna seli mi srce u sljepoočnice drugog krznenog glasnijeg nisam niti pogledala

strah me je

i tabani se znoje

pitam se je li mozaik sklizak kad ga orosi molitva

i hoću li uspjeti još nekad tako lako ponuditi ovo posuđeno tijelo

Testa me boli

najveća je a najmanja strugajući po pritokama iz kojih već i krv curi

sva ta dna više se ne mogu napuniti niti suzama

nagnem se nad kanjonom i šapnem joj tu sam gledam te poskoči

pomaže li kad pitam za ribe za rakove o ne čini se još tužnijom

ne ničega više nema sve je otišlo niz mulj

prema kojem moru niti sama ne zna

ona samo želi da joj dušu uzme što bliža hidrocentrala

oduševljeno dočekujem dopis iz Ministarstva zdravstva

zatvaraju sve privatne stomatološke ordinacije neizvjesno dug godišnji odmor

pored toga imamo i jako strog Općinski krizni štab nemam još 65 godina ali se rado ponašam tako

kad god imam priliku

ne izlazim izvan ovih zelenih 1000 m kvadratnih aronija mlada napupala voćkama oblačim duge bijele suknje

oslobađam od smeća svoj komadić riječne obale i drugog smeća se rješavam

ljubomorne zavidne one koji se sada dosađuju manipulatore i provokatore nastojim neko vrijeme tješiti a onda od utorka do utorka

kako ovdje radi Komunalno poduzeće sve fino spakiram u veliku plastičnu kantu

već u 8 h ujutro odahnem i pojačam cvrkut i žubor

budi ništa

izbriši svoje lice na društvenoj mreži izbriši svoje tijelo s bilo čije mete budi neprimjetna

zalij svoju prijateljicu u žutoj saksiji operi plastičnu vrećicu

zagrli nesigurne zagrli sebe hodaj bosa kako ne bi razbudila kreje

dopusti da one probude tebe

Trataka

u plamenu uvijek vidim sebe ponekad u dugom crnom ogrtaču s kapuljačom

kao da lelujam kroz prastaru fojničku šumu posred koje je širok put posut žeravicom

žurim naginjući se jednim korakom lijevo već drugim desno ponavljajuća ubrzana snimka

posljednjih večeri sam mirna iako nemam glave topi se u samom središtu plamena

stopala ne miču s modrog oblačka ponad fitilja kroz šumu tikovine miluje me bansuri ponavljajuća usporena snimka

moja najčešća iftarska večera

u samoizolaciji

naša je posljednja valentinovska polovice krumpira iz rerne

razne zimske salate i puuuuno češnjaka

uvijek s lijevom rukom položenom na stolu ali tako da je dlan upućen nebu

ništa više ne tražim samo gledam otpušteno je i opušteno

nježno iscrtan lotos još se tako rumeni

Suzana Lovrić

BIOGRAFIJA I BIBLIOGRAFIJA

Suzana Lovrić rođena je 1967. godine u Fojnici. Njena prva zbirka poezije, „Pisma iz uzaludnosti“, nagrađena je 2007. godine na natječaju Književne zaklade „Fra Grgo Martić“ kao najbolja knjiga poezije, a 2008. godine za istu zbirku dobiva i nagradu „Anka Topić“. Knjige „Tumačenje nesanice“ (2009.) i „Usporeno pravolinijsko kretanje“ (2014.) objavio je Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj.

Na Međunarodnom sajmu knjiga u Leipzigu 2011. godine bila je među petero književnika koji su predstavljali BiH, na „Lirikon-festu“ u Velenju sudjelovala je 2013. i 2014. godine, a 2014. godine gostovala je u Litvi na pjesničkom festivalu „Druskininkai Poetry Fall“. Pjesme su joj prevođene i objavljene na njemačkom, makedonskom, slovenskom, albanskom, litvanskom i danskom jeziku.

Živi u Fojnici i radi kao dentalna kirurginja,