Tema o kojoj pripovijeda trećenagrađena priča naslova „Nevidljive“ nedovoljno je zastupljena u domaćoj savremenoj književnosti gdje se pod „domaćom“ misli na književnost koja nastaje na prostoru bivše Jugoslavije. Riječ je o temi silovanja i mučenja žena u ratu koje se provodilo planski i sustavno i bilo je jedan od instrumenata uništenja određenog naroda. Jedan od razloga zbog kojeg se ova tema prešućuje jeste sveprisutna stigmatizacija žena koje otvoreno govore o svojim iskustvima te činjenica da je u našem društvu ženska seksualnost još uvijek tabu. Uz to, o ratu su nam najviše pripovijedali muškarci, pisci sa ili bez iskustva ratovanja i ta književnost najčešće pripovijeda iskustva muškaraca i dječaka dok o ženskom iskustvu nismo imali prilike čitati. Tek se u posljednje vrijeme javljaju autorice koje nam kazuju žensku, prešućenu stranu rata.
Pripovjedačica i junakinje ove priče dio su povijesti koja se proteže na desetljeća jer ratna traumaje nešto što se ne liječi i ne završava ratom nego se s genetskim materijalom prenosi s generacije na generaciju. Ona je vidljiva na tijelima preobraženim u prazne ljušture koje žene higijenom i njegom pokušavaju vratiti u prihvatljivo stanje, ali duboko urezani ožiljci su svakodnevni podsjetnik na traumu. Autorica priče izvrsno ilustrira šutnju koja vlada među njima prikazujući ih kao lutke koje su nasilno vraćanje u svakodnevicu, onako kako su u prošlosti iz nje bile istrgnute. Jedna su drugoj podrška i prešutno se razumiju nikad ne smogavši hrabrosti i snage da o tome progovore.
Nadalje, priča ide još dublje i pritiska u još jednu od neuralgičnih točaka našeg društva, a to su djeca začeta i rođena u logorima, najčešće ostavljena od bioloških majki koje ne mogu prihvatiti djecu začetu u nezamislivom činu nasilja. Autorica nam pripovijeda upravo glasom jednog takvog djeteta i vodi nas kroz život prepun gubitaka, osakaćen već samim činom rođenja usporedivši ga s neželjenim okotom, međutim dodijelivši pripovjedačici jedan oslonac u liku žene imenovane kao F za koju će se pripovjedačica grčevito držati do kraja F-inog života pa i kasnije te pokušati postati takvim osloncem za vlastitu kći.
Priča „Nevidljive“ ispripovijedana je kratkim rečenicama, jezikom koji nas vodi u sred užasa „sivog solitera“ koji postaje metaforom opustošene zemlje.
Autorica je Senada Užičanin, iz Tuzle.
Pripovijetka „Tramvaj za onaj svijet“ bavi se jednom od najaktuelnijih tema u zadnje tri decenije na cijelom jugoslovenskom prostoru – presađivanjem duša. Pripovijetka se razvija oko bake koju unuci presele iz Sarajeva u Bijeljinu i daju sve od sebe da dušu naviklu na kloparanje tramvajskih točkova u gradu zazidanom planinama nakaleme na grad u nepreglednim semberskim ravnicama. Iz nevjerovatne bakine tvrdoglavosti rađaju se beskrajna pitanja o zavičaju, o korijenima, o identitetu, o nepojmljivoj težini klijanja u stranom tlu kao o procesu koji se završava samo u smrti. Nakalemiti se na tuđinu jednako je teško kao izgraditi tramvajsku prugu tamo gdje je nikada nije bilo.
Višeslojna u svojim značenjima, pitkog, mada ne i sasvim izbrušenog jezika, pripovijetka se raspliće u svijetu začudnom i kao da nam pokušava kazati da je odgovore na sva pitanja koja je posadila u nama moguće potražiti samo tamo, u fantastčnom i zaumnom. Pripovijetka teče mirnim tokom, bez ikakvih dramskih naboja, bez usjeka i rukavaca, da bi se na samom kraju razbokorila i sasvim uznemirila čitaočevu maštu. Kroz taj klimaks, autor nas vješto vodi, izmjenjujući pripovjedačke pozicije i postupke i produbljujući značenja i simbole iz kojih njegova priča crpi vlastitu dušu.
Autor je Aljoša Ljubojević iz Bijeljine.
Priča pod nazivom „Poskok“, autora Stanka Krnjića, zanimljiva je na više načina. Autor svojim načinom pisanja omogućava šetnju unutar dva velika žanra: s jedne strane ova priča može da pripada književnosti za djecu, a sa druge strane napisana je tako da i starija čitalačka publika može uživati ovdje u upotrebi jezika. Estetska tajna ove priče je u njenoj uvjerljivosti. Iako je stil „lagan“ (glavni protagonista je dječak), i ako je atmosfera vesela, bez obzira što naslovni junaci imaju strah od zmije, dok čitamo ovu priču imamo osjećaj da se tu ipak sve vaga. Svaka rečenica ponaosob ovdje dobiva na važnosti, jer u formi pripovijetke ili kratke priče koja, za razliku od romana, nema vremena za vrijeme, greške u jeziku mogu odrediti i njenu konačnu vrijednost. Ovdje grešaka nema, jer ako je definicija priče da je ona uzročno-posljedični slijed događaja strukturiranih u njihovom vremenskom slijedu, onda se vidi koliko je autor ispoštovao i dobro oblikovao sukcesiju zbivanja – iako je njegovo pripovijedanje linearno, autor na sjajan način omogućava prisustvo napetosti i agonije sve vrijeme. Na kraju, u duhu kratke priče, autor sjajno poentira i priči omogućava jasnu atmosferu osmijeha u duhu anegdote.
Autor je Stanko Krnjić iz Mlina (Duibrovnik), Republika Hrvatska.
Hrabro, stoički, katkad začuđujućom mirnoćom, autorica pripovijetke „Dnevnik žene samoubice“ hrve se sa velikom i vječitom temom smrti. Stilom jednostavnim, kratkom i jasnom rečenicom, bez imalo mistifikacije, gdjekad u formi dnevničkih zapisa, ponegdje u formi pisma, tonom ispovijednim, sugestivno - u samom krešendu priče slamajući se u treće lice i uvodeći lik kćeri, potomstva, zbog kojeg je život, ipak, prevladao nad zovućim hukom smrti i koje će nastaviti, ali u opreci: slaviti život i varakati se sa smrću – autorica nam pripovijeda priču o smrti koja raste skupa sa njom.
Možda je i najveći uspjeh ove pripovijesti u tome što je uspjela izbjeći svakoj mogućoj nekrofiličnosti, mada vam svo vrijeme opisuje nesalomivu želju za smrću. Uspjela je u tome jer se smrt ovdje javlja kao metafora za nebivanje, čije vrijeme i prostor treba tražiti u vječnosti, a želja za njom, za smrću, kao metafora za sjedinjenje sa svime što je postojalo, što postoji i što će postojati.
Savremena tema, toliko prisutna u bosanskohercegovačkoj stvarnosti, govori o odlasku ljudi iz BiH i potragom za boljim životom. Ova kratka pripovijest, sigurnom rukom vođena, sjajno zaokružena ima sve kvalitete koje treba da ponodi žanr kratke priče. Naratorska perspektiva je ovdje ženski diskurs, sa kojim je ispričana priča o dvije prijateljice, srednjih godina, a u centru dešavanja je Bardhe, Albanka bosanskih korijena, koja je dio života živjela u Sarajevu, a potom se udala u Albaniju. Mjesto dešavanja je Njemačka gdje njih dvije peru suđe u pansionu gazde Ace, zadovoljne su jer imaju krov nad glavom i posao. Sjajni lajtmotiv u priči je:“Bardhe nije spavala. Samo se pravila da spava. I ja sam se pravila da spavam“, koji svojim ponavljanjem nagovještava tragičnu sudbinu koju nije moguće izbjeći: mobing, silovanje, trudnoća i smrt. Sve to dobro uokviruje sam naslov priče koji svojim simboličkim kodom govori o preobražaju, ljepoti i kratkoći življenja.
Prvonagrađena priča “Spojevi od zlata” izdvojila se od ostalih dosljednim pripovjedačkim glasom, čvrstom strukturom, finom, melankoličnom atmosferom i filmskim likovima. Njezinoj junakinji, Ifigeniji Rosato, nakon što je u ratu izgubila muža i fizički identitet, ali i saznala da je trudna, život se suzio i sveo na vlastiti stan i brigu o novorođenom sinu, na odlaske u bolnicu i povremene susrete s doktorom Slavom koji joj je izradio masku/protezu za lice. Među njima se stvara veza nabijena zatomljenim emocijama i žudnjom, tihom ljubavi.
Priča je fokusirana na vrijeme nakon traume, kada se junakinja suočava s njezinim posljedicama. Ispripovijedana je iz dvaju perspektiva koje nam samo djelomično otkrivaju unutarnji svijet dvoje neočekivano spojenih ljudi kojima ne preostaje ništa drugo nego da žive na granici stvarnosti i fantazije.
To je priča o ljubavi, identitetu i pokušaju pojedinca da nakon traume prihvati novu stvarnost i u njoj pronađe ljepotu.
Priča „Kolica za Kupovinu“, počinje metodom kontrasta u prikazivanju: od obimnog doručka kojeg majka sprema pripovjedaču do socijalne bijede bez poezije naslovnog junaka. Ogoljena stvarnost malog bh. grada ispripovijedana kroz prizmu penzionera koji ide u kupovinu osnovnih namjernica. Balzakovski opis: opisuje se pozornica na kojoj se odvija drama, do simultanog opisa u koji se vješto unosi subjektivni pogled posmatrača. U sve to vješto je inkorporiran škrti dijalog i fabula nedogađanja, a u stvari se doagđa život – bosanski i hercegovački, penzionerski. Hrustić Fuad, Gradačac.
Pripovijetka “Ostavljeni” u suženom vremenskom okviru, pripovijedanjem iz prvog lica pokazuje ratnu priču o gubitku i smrti. Tema ove priče je praznina. Radi se o vrsti gubitka koji pogađa ljudsko biće u najdubljem smislu, onemogućavajući mu da se odvoji od kolektiva u kojem nema mjesta za nadu. Niko u ovoj priči ne kontroliše svoju sudbinu. Ovaj fragment opisuje rat u njegovom najgorem obliku: kao nepojmljivu silu koja nema razloga ni smisla a sije patnju i smrt. Dijalozi se odvijaju između razgovornog i banalnog i smjenjuju se sa unutrašnjim monologom junaka. Pripovijedni ton je lakonski i
objašnjava jedan jedini događaj. Koncentrišući se na najsitnije detalje pripovjedač daje sliku u kojoj uzvišene teme: zemlja i žrtva, pokazuju svoje sitno, prljavo, ljudsko lice. Surova slika svijeta koja iz toga nastaje nije, međutim, osuđujuća za junake. Ona je upravo osuda rata, za koji iz ovoga djela doznajemo da nije izbor ljudi kojima uništava život, nego tuđi, odrođen i uzaludan izbor. Radi se o književnom djelu koje opisujući ljudski kal uspijeva održati čistima ljudska bića. Krnjić Stanko, Mlini, Hrvatska.
Priča “Boja zrele šljive” vrlo je vješto napisana i strukturirana priča koja propituje najskrivenije ljudske nagone. Autor jednostavnim i ekonomičnim jezikom u formi kratke priče uspijeva otvoriti jednu vrlo kompleksnu temu koja preko lika Dugog propituje ljudsku bipolarnost. “Dugi mu jeste spasio život, ali Lilo ga se plašio i taj strah nosio u sebi godinama kasnije. Bilo je nešto hladno u tom čovjeku, nešto neljudsko”, stoji na jednom mjestu u priči. Autor je ispoštovao onaj Kunderin imperativ iz njegove “Umjetnosti romana”: obraditi na nov način jednu standardnu književnu temu, kakva je zasigurno propitivanje suodnosa dobra i zla, odnosno psihopatološki uvid u neistražena područja “srca tame”. Đedović Mehmed, Miljanovci.
Polifinija glasova iz staračkog doma. Miješanje lirskog i naturalističkog. Uz povjetarac i miris opranih plahti, odjeka pjevušenja, razgovora i njihovih obrisa, te unutarnjeg monologa kao strukturalne dominante, odvija se drama kćerke koja ostavlja majku u starčkom domu. Sve je u ovoj priči onako kako bi trebalo da bude, s obzirom na njenu žanrovsku pripadnost: od forme do motiva, od teme do njenog struktuiranja u fabularnoj stvarnosti. U prvi plan, u ovoj priči, dolazi sjajni simultani opis starčkog doma: on nije opisan kao pozornica na kojoj se odvija drama, nego je vješto perspektiva prebačena na glavnu junakinju, pa ujedno čitelj i „vidi“ i osjeća ono što vidi i osjeća narator, uz vječno postavljenu dilemu koju život vrlo često slučajem nametne: nužnost ili moral.
Priča Na groblju književna je crtica - i po svemu odgovara ovoj književnoj vrsti: vrijeme radnje je u njoj linearno i neprekidno, opisuje događaj iz svakodnevnog života - te završava (neočekivanom) poukom. Događaji opisani u ovoj priči posve su banalni - ritual sahrane je glavni motiv priče. Propovjedač, međutim, ovdje likove prikazuje na dva načina: opisom situacije i kroz dijalog. I jedno i drugo u ovoj kratkoj priči poštuju zadatak realističke proze: detaljni su, materijalno tačni i ne odmiču se od teme. Opisima situacija postignut je efekat gorkog humora (koji zbog toga nije manje humor!) - no dijalozi su ono što ovu priču čini zbilja posebnom. Oni, naime, grade likove, pokazuju prošlost, sadašnjost, budućnost, odnose među junakinjama i motivaciju - a sve to u šturim izgovorenim rečenicama - posve nepretenciozno i bez ikakve potrebe za objašnjavanjem. Usprkos svom naslovu, ovo je priča koja slavi život, njene ga junakinje naprosto posjeduju i pokazuju, u svoj njegovoj brutalnosti i istinitosti.
Prvonagrađena priča "Kerber" uzima za svoj moto odlomak iz Borgesove "Knjige o izmišljenim bićima", onaj u kojemu je opisan troglavi demonski pas Kerber iz grčke mitologije, čime je autor priče sebi unaprijed zadao kompleksnu književnu zadaću koja je počesto mač s dvije oštrice. Krajnji rezultat u sličnim književnim eksperimentima, jer ovu priču možemo promatrati i u tom kontekstu, u pravilu nikada nije polovičan. Na sreću, ovdje se radi o iznimno dobro napisanoj priči u borgesovskom maniru. Vješto izbjegavši zamku književnog eskapizma, u koji je vrlo lako upasti u sličnim pričama, autor nam priča na jedan nov i svjež način jednu bezbroj puta ispričanu priču o praiskonskim ljudskim kastama, zatvorenicima i njihovim čuvarima, vješto je prilagodivši današnjem vremenu, nepretenciozno upisavši u nju najdublje ljudske strahove.
