Nagrađene priče: Đedović Mehmed
Priča “Boja zrele šljive” vrlo je vješto napisana i strukturirana priča koja propituje najskrivenije ljudske nagone. Autor jednostavnim i ekonomičnim jezikom u formi kratke priče uspijeva otvoriti jednu vrlo kompleksnu temu koja preko lika Dugog propituje ljudsku bipolarnost. “Dugi mu jeste spasio život, ali Lilo ga se plašio i taj strah nosio u sebi godinama kasnije. Bilo je nešto hladno u tom čovjeku, nešto neljudsko”, stoji na jednom mjestu u priči. Autor je ispoštovao onaj Kunderin imperativ iz njegove “Umjetnosti romana”: obraditi na nov način jednu standardnu književnu temu, kakva je zasigurno propitivanje suodnosa dobra i zla, odnosno psihopatološki uvid u neistražena područja “srca tame”. Đedović Mehmed, Miljanovci.
Autor: Đedović Mehmed
BOJA ZRELE ŠLJIVE
1.
Pucalo je u nizu, kratko, kao kad se lomi suho drvo. I to pucketanje je trajalo. Toliko dugo da su neka djeca samo to i pamtila.
Ne bi mogli zaspati ako noću ne bi pucketalo.
Dan je bio neobičan bez kratkih rafala i jeke potmule, duge eksplozije.
Znali su da je to granata. Ono prvo je bio metak. On pukne i ništa, a granata pijuče, zavija i pišti. Djeca su pogađala kad šta puca.
Najbolje je znao Feko Meškin, a najslabije Lilo, on je stalno griješio. Feko je bio najjači među djecom, tukao ih je, šutao nogom u guzicu, udarao čvoke. Lili je jednom opalio šamar da su mu suze krenule, ali je stisnuo zube. Neće ga siledžija vidjeti da plače, više neće. Mlatio je slabije od sebe i zvao ih plačipičke. Dječaci su ga se
plašili.
Zbog toga mu niko nije proturiječio kada je pogađao šta puca.
Noć se spuštala sa vrhova drveća i izlazila iz šume. Nije joj se žurilo ali je bila sigurna. Lilina nena je znala reći da je samo smrt sigurna i bliža od jake za vratom. Lilo je jednom čuo da je to rekla i za noć.
Prošlo je vrijeme radovanja noćima, ostajanja pod nebom do kasna, hvatanja svitaca i šaputanja sa djevojkama u gustoj travi. Noć je strah. Noć je neizvijesnost. Sigurno će doći ali su strahovali hoće li iz nje izaći, živi.
2.
Nešto je šušnulo i umorni čovjek se trznu. Nije se usuđivao odvojiti od stabla i krenuti prema zvuku.
- Ima li koga... Neko šapnu u mraku.
- Ima, ima. Tu sam...
- Dosta mi je straha za večeras, još me i ti prepade.
- Nisam namjerno. Ima li šta novo?
- Ima i ništa ne valja.
- Što?
- Ranom zorom će vas napasti. Doveli su ljude sa strane da
££
budu sigurno da će planuti sve što može da gori.
- Zar baš tako, bolno jeknu čovjek pored drveta.
- Znao si da će do ovoga doći. Da nije danas, sutra bi.
- Al’ sam se ipak nadao...
- Pusti šuplju priču. Rat traje već tri godine. Jebalo te nadanje.
- Fala ti... Što si javio.
- Zbog sebe sam...
Onaj se odvoji od drveta i šmugnu u rijetku šumu. Onaj drugi se vrati kroz visoko klasje pšenice.
3.
Ni jedno svijetlo se nije upalilo da neko ko gleda s brijega ne pomisli da se događa nešto neobično. Baterije su bljesnule tek kasnije i to kratko samo da se ne skrene s puta.
Noć je trajala prekratko i zora samo što nije. Nema vremena. Ponesi što moraš. Ostavi to, neće ti trebati. Požuri. Izlazi. Ne plači, vratit ćemo se. Brzo. Prema šumi.
Noć je bila gusta i crna i bilo joj je sve jedno šta se u njenim njedrima vrpolji.
Škakljalo je jedno seoce ali se na to nije obazirala. Tog sela i da
nema niko se ne bi osvrnuo.
U golemoj žurbi, jedno za drugim, raštrkani, sa zamotuljcima, uplakani, rasuli su se ko pregršt žireva.
Vojnici su ujutro upali u selo oprezno se prebacujući.
Kada je planula prva kuća plamen je lizao i krov druge. Pucketalo je i gorjelo, jaukalo, pucalo i savijalo se. Jeknulo je nekoliko rafala. Neko se smijao, glasno, pijano.
Bili su ljuti pa su se umjesto na ljudima iskalili na životinjama. Iza njih nije ostala ni jedna živa krava, zablejala ovca, a iz zabave su i sve kokoške pobili.
Bili su ljuti jer su uzalud oštrili noževe i punili puške.
4.
Ta godina je savila grane šljive toliko da su se izvaljivale od roda. Žita su bila visoka i bogata klasjem, pšenice guste, kruške i jabuke ojedrale.
Sve je rodilo u selu, jedino što neće biti ruku da oberu i usta da se zaslade.
5.
- Šta je bilo?
- Neki naš donio pomoć dole kod komande pa hoće i do nas da dođe, da se može hvaliti gdje je i s kim bio, smije se.
- Hoće u čelo.
- Molio poručnika da nam to lično donese.
- A šta nosi?
- Cigare, piće, hranu... Pun kombi.
- Pa puštaj ga, sunce ti kalaisano i pošalji nekoga pred njega, dole na raskršće da ne zaluta.
- Razumijem šefe.
je pun.
6.
Mercedesov kombi nečujno je ušao u prostrano dvorište. Bio
Ljudi su grabili i smijali se. Nosili u rovove provlačeći se pored
spaljenih kuća. Prosjed čovjek u šezdesetim godinama je dijelio kutije hrane dok svi nisu dobili više nego što im treba. Ostatak je povjerio komandi čete.
Milan ga je dočekao za stolom ispod gustog grožđa. Njemu se nisu mnogo sviđali ovi što su svoju djecu sklonili na sigurno, a tuđoj dijelili Badel da se bore za srpsku zemlju.
Pomoć nije odbijao ali se neće grliti i ljubiti sa njim. Oglušio se na njegovo Bog ti pomogo i pokazao mu da sjedne preko puta.
Gledao ga je. Uhranjen, zdrav, rumen, lijepo obučen.
Ako se ikada završi ovo sranje od rata, ovaj nasmijani srbenda će se vratiti da mu bude ministar, a njegov sin koji se školuje kod švabe, dok oni jebu sve svoje po Bosanskim vukojebinama, će biti ambasador u Berlinu.
Sreten je zadovoljan što je dovukao pomoć na prvu liniju i podijelio je direktno u ruke pravim borcima.
Pravio se da ne vidi kako ga komandir čete Milan Ristić mjerka. Tačno je znao o čemu razmišlja, nije bio glup. Da su se našli u obrnutim ulogama i on bi bio isti ako ne i gori od Milana.
- Donio sam i nešto para. Sakupili naši da pomognu braći.
Nisam to htio dati nekome od onih u pozadini.
Milanov pogled omekša.
Oprez, zamijeni osmijeh.
Marke popravljaju raspoloženje, misli Sreten.
- Da popijemo, kratko će hvatajući se flaše na stolu.
- Eto mene odma, govori Sreten preturajući po džepovima.
Mora da mi je u onom kaputu u kombiju.
Silazi do vozila i pravi se da ne vidi spaljene kuće i životinje koje leže na sve strane, razbacanu odjeću po dvorištu, oguljenu ovcu koja visi na grani trešnje, prekrivenu muhama.
Dohvati kaput sa zadnjeg sjedišta i odahnu kada unutra napipa podebeo koverat sa novcem.
Gurne to u džep i zatvori vrata.
Ispod onog grožđa mu maše Milan koji je smekšao na spomen
maraka.
Tada vidi dječaka.
Mršav, prljav, bos. Prošao je pored njega noseći nešto u rukama.
Dobro ga je osmotrio, a onda se polako vratio do Milana. Popio je čašicu, pa još jednu i na trećoj se zaustavio. Pričao je sa Milanom i smijao se.
Kada mu je pružio onu gutu para ovaj nije prestajao da se smije. Nije to više bio onaj oprezni Srpski oficir koji je prezirao pomoć braće iz tuđine, a jok, sad mu omilili ko da su rod rođeni.
- Zahvali se svima i reci im... Reci da znaju, da će imati gdje da
se vrate.
A onda buket riječi o odbrani vjere i zemlje, svetinja i...
Kada je završio kićenu poruku, Sreten mu uzvrati istom
mjerom.
- Dok je nas, braća naša...
Nismo birali ko će gdje ali ćemo pomogati i pomažemo.
I trajalo je to dok osma rakija nije kliznula niz grlo. Toliko o zaustavljanju na tri, misli Sreten.
Kad su se siti napričali Sreten ga upita.
- Sretoh dole neko dijete, pa mislim otkud ovdje, na prvoj liniji,
u rovovima...
- A, to. To je naš Zoran. Mali Turčin. U onoj gunguli i bježaniji u po noći, balije zaboravile dijete. Hej, dijete zaboraviti, ko da je to... Eto, kakav je to svijet.
Sreten blene u njega.
- Muslimansko dijete!?
- Jeste.
- Ne mogu da vjerujem.
- Vjerov’o, ne vjerov’o, tako je. Zaboravili ga kad su bježali. Našli ga naši u kući dok je spavao. Sreća da ga je onaj Dugi vidio na vrijeme, inače bi izgorio. Dugi je prije tri godine izgubio sina. Mali umro od leukemije. Kaže da je bio isti ovaj što smo ga našli. Htjeli su da ga, za primjer ostalima, dokusure, ali Dugi nije dao. Povezao se sa dječakom, podsjeća ga na ono što je izgubio. Tako je ostao sa nama. Donosi nam vodu, poslušan je, radi šta god mu kažemo. Niko ne smije mrko da ga pogleda, a kamoli šta da mu uradi. Plaše se Dugog, taj je jedan od naših najboljih boraca.
- Živi sa vama?
- Ja.
- Gdje spava?
- Ovo je svakako njegovo selo. Spava u svojoj kući. Jest da je izgorjela, ali tu mu je najbolje.
- I ne bježi?
- Gdje će bježat. Kud će.
- Koliko mu je godina?
- Ne znam tačno, osam – devet, tu negdje...
- Bi li mogao popričati sa njim, izletje Sretenu.
- Može, ja šta. Vlasto, hej Vlasto, pošalji mi ono malo Ture, viknu Milan, a neko mu mahnu rukom.
7.
Uskim putem je drndao vojni kamion i parkirao se tačno pored
kombija.
- Izvini Sreto, stigla nam je smjena. Ja moram na liniju da se postaram da sve bude u redu sa zamjenom. Pozdravi sve naše i poruči im da nas ne zaboravljaju i da nam češće dođeš sa poklonima. Pozdraviše se i izljubiše kao najrođeniji i Milan ode mašući rukama prema kamionu.
Uto je stigao dječak i stao pred Sretena.
Oborene glave, spuštenih ramena, gledao je u zemlju.
Odjeća na njemu je visila, bio je prljav, ko zna koliko dana se nije kupao.
- Sjedi, sjedi, nemoj se plašiti, neću ti ja ništa.
On sjede, a Sreten iz džepa izvadi čokoladu i pruži mu je.
- Uzmi. Ne boj se.
Gledao ga je kako jede onu čokoladu, guta je, gura u usta čitavu kao da će mu neko oteti.
- Kako se zoveš?
Dječak ne diže glavu. Šuti.
- Nemoj da se plašiš. Ja sam dobar, neću te povrijediti. Hoću samo da popričamo.
Sretenov glas je djelovao umirujuće. Ponudio mu je i sok koji ovaj odmah popi. Opustio se, podigao glavu i pogledao ga. Imao je crne oči i lijepo, okruglo lice.
- Hoćeš li mi reći kako se zoveš? Ponovi Sreten.
- Sabahudin, ali me zovu Lilo. Zvali su me, dodade tiše.
- A zbog toga te ova banda zove Zoran. Sabah i zora su isto, znaš to.
On klimnu.
- Znam.
- Kako se desilo da si ostao. Gdje su tvoji?
On slegnu ramenima.
- Kad sam se probudio nikoga nije bilo. Sve puno vojske, sve
gori.
- Jesi li se uplašio?
On opet slegnu ramenima.
Kako se neće uplašiti, dijete je to.
- Hoćeš li mi reći čiji si? On ponovo spusti glavu.
- Arazov...
- A kako se prezivaš?
- Mahmutović.
Sreten izbeči oči i ukoči se.
Proguta pljuvačku kao da je progutao kamen.
8.
Milan se brzo vratio.
Završio je smjenu vojske na liniji pa će i on odmoriti. Nije očekivao da će Sreten i dalje biti tu. Činilo se da je njega čekao.
- Nešto sam te mislio pitati?
- Samo reci Sretene Sretni, a ja ću učiniti sve što budem mogao.
- Ono dijete je prljavo, ko zna koliko se nije kupao. Da ga okupam i obučem, vratiti ću ga.
Milan ga gleda ispitivački. Svašta su ljudi u stanju raditi dječacima.
- Da nije kakav poganluk? Ne bi Dugom smio na oči...
- Nije. Sačuvaj Bože. Moja žena će ga dovesti u red. Nisam ja od onih koji bi naškodili djeci.
Milan ga proučava, traži znakove na licu. Šta on zna o ovom čovjeku, ništa. Onda se nasmije.
- Ako je tako, vozi. Ali ga vrati do naredne smjene. Dugi neće ni znati da ga nije bilo.
- Fala ti junače, neću ti to zaboraviti.
- I ne treba. Smije se Milan, tapšući se po džepu punom para.
9.
Ljiljana je četrnaest godina mlađa.
Kad god je vidi bude mu jasno da bi je opet doveo za ženu, kada bi mogao vrijeme da vrati nazad.
- Kako prođe, govori s vrata velike kuće dok on izlazi iz kombija.
Šta ti je, nešto si blijed.
- Haj’d u kuću. Sjedi...
On sjedne naspram nje. Briše znoj, othukuje.
- Sjećaš li se ti Džemala Mahmutovića?
- Kako se neću sjećati, on te je odveo u Njemačku.
- On mi je pronašao prvi posao i stan, pozajmljivao mi pare, vodao me ko tele dok ništa nisam znao. Zadužio za tri života...
- Što pitaš? Otkud ti on pade na pamet. Sreten i dalje othukuje i trlja lice rukama.
- Njegov unuk...
- Šta mu je s unukom?
- Bio je sa našom vojskom... Na liniji... U spaljenom selu... Žena prekrila usta rukama.
- Je li...
- Živ je.
- Pa...
- U kombiju je, pred kućom.
Požurila je da uvede dječaka u kuću drhteći.
10.
Okupali ga, ošišali, nahranili, ušuškali u toplu postelju. Narednih dana mu ugađali koliko god su mogli, ali ga iz kuće nisu puštali plašeći se da bi ga neko mogao vidjeti.
Dječak je bio zbunjen ali ništa nije pitao, godila mu je pažnja mada je i dalje pun straha i nepovjerenja. Noću je vikao i nikako nije mogao zaspati u krevetu.
Sreten je jurcao van kuće.
Završavao je poslove koje je imao na umu. Samo žena mu je ostala u Bosni, da sačuva kuću. To je najveća greška koju je mogao napraviti. Ovaj put je vodi sa sobom.
Obilno je plaćao papire koje je morala imati da bi izašli iz zemlje.
Pet dana je brzo prošlo.
Morao je vratiti dječaka i vratio ga je. U kombi, pa uskim putem prema udaljenom selu. Dok se vraćao vidio ga je kako stoji na putu i gleda za njim.
U glavi mu je bubnjalo.
11.
Prošlo je još nekoliko dana.
Onda se kombi ponovo zaustavio u istom selu. Sreten je izašao, pozdravio se sa Milanom i odveo ga u stranu. Gurnuo mu je u džep krupnu novčanicu, dovoljno da se ovom zavrti u glavi od toliko kovca.
- Šta treba?
- Žena mi navikla na ono Turče. Pa ako može, dok ste vi kod kuće, da on bude sa nama?
- Da mu ne radiš šta god?
- Sačuvaj Bože. Nisam ja od tih...
- Juče je Dugi ranjen u nogu. Nije ništa opasno, ali dječak je bez zaštite. Ovi na liniji su ljuti, ne bi se čudio da se neko na njemu iskali.
- Onda je bolje da ga maknem dok se taj tvoj ne vrati.
- Možda i jeste. On, doduše i ne mora da zna. Vozi, kako god je. Ako ti se dječak sviđa to je tvoja stvar. Tebi su svi grijesi unaprijed oprošteni.
12.
Državnu granicu će kasnije te večeri prijeći kombi njemačkih registarskih oznaka.
U kombiju Sreten, žena Ljiljana i unuk Zoran.
Svi su imali uredne papire i nije bilo ni jednog razloga da budu zaustavljeni ili vraćeni, kao što i nisu.
Iza njih je ostala zemlja podijeljena ratom i izrešetana topovima.
13.
Na ulaznim vratima, u stanu Džemala Mahmutovića se oglasilo zvono. Jednom, dva puta.
Potrajalo je dok je otvorio. Bio je blijed, mršav, praznog pogleda.
Nije se obradovao kada je vidio Sretena na vratima, ali ništa nije rekao. Pustio ga je u stan.
- Moram ti nešto reći, mucao je Sreten.
Džemal šuti i uzdiše. Otkako je počeo rat ostario je i venuo. Sve njegovo bilo je u Bosni, samo on u Njemačkoj. Dolazile su samo mračne vijesti.
14.
Sreten je mirno proživio godine koje su mu preostale. Svi njegovi su bili oko njega. Kad god je bio u prilici slao je pomoć za Bosnu i za svoje mjesto. Pomagao u gradnji crkve, puteva, slao novac i hranu, a neko drugi je to razvlačio kombijem po selima i dijelio direktno u ruke.
Njegov unuk Milorad sa osam godina nije se vratio kući iz škole. Tri dana je trajala drama u porodici. On i žena su se samo zgledali i bez riječi mislili na isto. Ništa ne ostane nekažnjeno, a dug
nevraćen, na ovaj ili onaj način.
Dječak je doveden četvrtog dana. Policajac koji ga je doveo kući zvao se Zikret i bio je porijeklom iz Bosne, iz sela, tog i tog.
Djačeka su odveli oni koji su imali namjeru da se osvete Sretenu za neke njegove izdaje iz prošlosti, a vratila njemačka policija.
Kada je prošlo njegovo vrijeme sahranjen je u tuđu zemlju.
Niko njegov do sada se nije vratio.
15.
Sabahudin je srastao kao slomljena mladica. Dugo se budio noću i plakao. Nije mogao zaspati u krevetu.
Ni jedno zlo ne ostane nekažnjeno, a dobro se ne vidi jer je korov visok i gust, i ne da zrakama sunca da prodru. Tamo gdje nije planulo od mržnje, plamen je podmetnut, a niko se krvavije ne potuče od starih drugova. U svijesti Lile Mahmutovića sazrijevale su i gasile se misli. Mislio je da nikada neće ostariti, a stari, da neće preživjeti, a živ je i nikome ne može ispričati kako je to.
Zafali riječi, zaćuti, ukopa se, spusti glavu i pogne ramena, vrati se pod ono grožđe, za sto i sve stane.
Ono što je bilo u godinama ludila ostalo je daleko iza njega, ali ga nikada nije sasvim napustilo.
Dugi mu jeste spasio život, ali Lilo ga se plašio i taj strah nosio u sebi godinama kasnije. Bilo je nešto hladno u tom čovjeku, nešto neljudsko.
Nikako sebi nije mogao objasniti zbog čega ga je sačuvao, a druge ubijao na svirep način.
Oženjen je i ima svoju djecu. U Bosnu se nije vraćao, ali kako stari neki zov ljeta ga poziva da proba šljive i kruške sa grana. Ako ovako nastavi zaboravit će boju šljive.
A jedno malo selo poklopila je šuma. U njegovim spaljenim kućama spavaju srne i zečevi.
Niko ni primjetio nije da ga nema, jednako kao i kada je u njemu titrao život.