FOJNIČKI RAZGOVORI: Andrej Nikolaidis

Gost Susreta Zija Dizdarević bio je, Andrej Nikolaidis, istaknuti pisac i kolumnista iz Crne Gore.

Svojim učešćem želio se pokloniti sjenima Zije Dizdarevića, majstora kratke priče, stradalnika logora Jasenovac.

Nikolaidis je u Fojnici po prvi put. Iako rođeni Sarajlija, „sarajevocentričnost“ mu je limitirala odlaske i u najbliže gradove glavnom bosanskohercegovačkom gradu.

Zato je radost dolaska bila veća, a napose susret sa fojničkom publikom, subotnje večeri 26. novemba 2022. godine.

Nakana je bila govoriti o Nikolaidisovom književnom stvaralaštvu, važnosti i smislu pisanja, uticaju na širi društveni ambijent.

A, s druge strane i radost, nakon pa i 10-tak godina od susreta na TV festivalu u Baru. Tada rasterećeni uloga pisca i novinara, u društvu još jednog izuzetnog crnogorskog svjedoka procesa rastakanja nekadašnjeg kulturnog prostora, što je uzrokovano geopolitičkim rasparčavanjem SFR Jugoslavije, te napose krvavim ratovima 90-tih godina prošlog stoljeća, filmofila i pisca Aleksandra Bečanovića.

                                                            ...

Možda je i prst sudbine, ali upriličeni razgovor u Fojnici nije tek puka slučajnost. Ima jedna znakovita poveznica. Kada je 1974. godine Nikolaidis rođen u Sarajevu, ja sam stigao podno Trebevića i upisao fakultet.

Pa smo 18 godina hodili istim stazama Sarajeva, dijelili njegove dobre i loše strane, sretali mnoge koje smo obostrano znali...

Andrej je, kako zna za sebe reći, melanholik. Muzika mu je važan izvor inspiracije. Kao kolumnista radio i radi u dosta dnevnika, nedeljnika, portala.

Dobitnik je većeg broja prestižnih nagrada.

Za roman „Sin“ nagrada Evropske unije za književnost, roman „Odlaganje. Parezija“ dobitnik je crnogorske državne nagrade „Miroslavljevo jevanđelje“, a 2017. godine za roman „Mađarska rečenica“ nagrađen je prestižnom nagradom „Meša Selimović“ za najbolji roman na prostoru BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Nikolaidisovi eseji uvijek izazivaju pažnju. I poštovalaca i oponenata.

Ovi potonji mu prijetili smrću, tužakali ga sudovima.

Romani mu prevedeni na 14 svjetskih jezika. Neki od ključnih izdavača su mu  „Plima“ iz Podgorice, „Otvoreni kulturni forum“ sa Cetinja, „Durieux“ i „Algoritam“ iz Zagreba, te „Buybook“ Sarajevo.

Autor je zbirki priča „Katedrala u Sijetlu“ i zbirke priča o Apokalipsi 1990. godine, te „Ogleda o ravnodušnosti“ 1995. godine.

Prvi roman, pod naslovom „Zašto Mira Furlan“, objavio je 1997. godine u kojem govori o problemu samoubistva. Pa kaže na jednom mjestu „jedini saveznik umjetnosti je smrt“.

Uslijedili su i romani „Oni“ 2001. godine, „Mimesis“ 2003. godine, „Sin“ 2006. godine, „Dolazak“ 2009. godine, „Odlaganje. Parezija“ 2012. godine, „Devet“ 2014. godine, pa „Smjena straže“ 2015. godine, „Mađarska rečenica“ objavljena godinu kasnije, te dva romana u 2020. godini, oba u Sarajevu: „Anomalija“ i „Odlazak“.

Paralelno sa književnim stvaralaštvo, a kao posljedica njegovog izuzetnog kolumnističkog pisanja, nastale su i knjige iz sfere publicistike: „Balkanska rapsodija“ 2007. godine, „Homo Sucker: Poetika apokalipse“ i „Smjena straže“ 2015. godine.

Dževdet Tuzlić:

Ne znam da li sam šta preskočio !?

Andrej Nikolaidis:

Ne znam ni ja... (smijeh)

Dževdet Tuzlić:

Apokalipsom, ravnodušnošću i samoubistvom zakoračili ste u književnost.

Na jednom mjestu u „Mimezisu“ eksplicitno kažete „kada izgubimo sposobnost ravnodušnosti, gubimo svaku zaštitu pred svijetom.

Ovakav izbor tema i nije baš za pohvalu, iako moram priznati da sam kao mlad novinar, nakon gledanja filma „TV mreža“ Sidney Lumeta, koji me dojmio, znao reći kako bih najradije umro samoubistvom u studiju, poput spikera Howarda Bale-a, kojeg je briljantno odigrao Peter Finch !?

Andrej Nikolaidis:

Ne bi bilo za pohvalu da sam se ubio (smijeh)...

Ovako je uredu. Ne... To su mračne teme.

A ima jedna priča o profesoru koji je konkurisao na njegov Univerzitet i onda su ga pozvali u Rektorat i rekli... „dobro, s obzirom na reputaciju vašeg Univerziteta, vaši stavovi su odveć ekstremni“.

A on im uzvrati: „da, moji stavovi su odveć ekstermni, ali se vrlo umjereno držim“.

Zato su i moje teme , svakako, mračne, ali im ja prilazim na šaljiv način i umjeren sam.

U biti nema mnogo tema s kojima se pisac može baviti, na nekoliko bi se moglo svesti sve ono što je napisano. Pitanje samoubistva je osnovno filozofsko pitanje. A pitanje apokalipse je važno teološko pitanje i ja mu pristupam upravo tako. To nema nikakve veze sa sekularizovanom verzijom apokalipse kakvu vidimo u hollywoodskim filmovima. Tamo je riječ o spektaklu uništenja bez ikakvog značenja. Ono o čemu ja govorim je nešto posve drugo, nešto što traje milenijima. I budući da su daleko umniji ljudi od mene nalazili za shodno da se bave tom temom nisam zazirao da pokušam o tome promisliti i ja.

Napokon, književnost je stil, književnost nije ŠTA, književnost je: KAKO.

Kao što čak i prividno trivijalnu priču može iskupiti vanredan stil, za što je, vjerovatno, najbolji primjer Reymond Carver, a nije loš ni Čehov, od kojega je ovaj učio, tako i tzv. velike teme možete uništiti vlastitom stilskom nesavršenošću. Ili, često to bude slučaj, mnogi nedorasli pisci vole zajahati veliku temu vlastitom nepismenošću.

Dževdet Tuzlić:

Na stranicama knjiga treba tražiti pisca koji je knjigu napisao.

Zato sam Vas tražio u Vašim knjigama.

Da li sam vas našao...!?

Ali prije nego li nastavim takvim „stazama književne revolucije“, pitaću vas

volite li Bacha ?

Andrej Nikolaidis:

Ne volim. Mene je otac trenirao, ja bih, naime, morao voljeti Bacha. Trenirao me otac da zavolim Bacha i zlostavljao me tom muzikom. I nije imalo efekta. Jedino što sam sa pažnjom preslušao, ali to nije bilo iz muzičkih, već iz književnih razloga, to su obje Glenn Gouldove izvedbe „Goldberg varijacija“ koje su specifične. Gould je, dakle, snimio, koji se smatra najvećim interpretatorom Bacha, snimio je dvije verzije Goldberg varijacija. Jedna je znatno duža od druge. A time sam se bavio zato što je Glenn Gould jedan od junaka romana „Gubitnik“. Dakle, iz literarnih, a ne muzičkih razloga. „Gubitnik“ je za mene formativan roman, roman koji je učinio da ja budem pisac, da pokušam biti pisac.

Sati i stotine sati slušanja... ja poznajem Bacha, silom prilika, a ne svojom voljom, ali ne mogu reći da ja to volim slušati. Na izvjestan način ja imam stanovitu distancu prema klasičnoj muzici, zato što narod ne razumije teorijski zašto bi ja to morao voljeti, ali imam stanovitu emotivnu distancu i ne mogu je preći. Na neki način ta muzika ne govori ništa o meni i mom životu. Moja haotičnost i brzina modernog svijeta u koliziji su sa harmoničnošću te muzike. Što, naravno, ne govori o toj muzici, već govori loše o mom stanju svijesti. Svejedno, ne volim je !

Dževdet Tuzlić:

Muziku ste, pa i Bacha, spominjali u vašim knjigama, kao i neke druge ličnosti iz sfere muzike, pa filozofije, književnosti...

No pada mi na um rečenica iz pripovjetke „Pogled na more“ Thomasa Dylana, jedna metafora, kada je, citiram „stajao na brijegu ne većem od sobe za ljubav cijelog svijeta“.

Kakvu poziciju zauzima pisac ?

Andrej Nikolaidis:

Moja književna ambicija je uvijek bila daleko manja od toga. Prvo, uopšte nisam siguran šta je SVIJET. Mi toliko toga malo znamo o „svijetu“ da se sutra ispostavi da postoji 50 vremenskih dimenzija i ja se ne bi začudio i rekao: OK, onda je to to. Naše znanje je mizerno, mi nismo ni zagrebali po tajnama ovoga što zovemo svijetom. A budući da je tako, šta bih ja o svijetu u svojim knjigama mogao svjedočiti.

Moje knjige su, zapravo, pokušaj da razumijem to što je oko mene i ono što je, prevashodno, u meni.

Jer granice moga svijeta, ne samo da su granice moga jezika i granice moga tijela... ja sam, naime, uvijek imao osjećaj da čak ni moje tijelo nije JA, da sam ja nešto što je unutra, nešto što nije nužno u svijetu. Istina je potpuno drukčija.

Osim te introspektive, te knjige su hronika pokušaja da sebi objasnim stvari.

Međutim, promašiš. Onda pokušaš ponovo, onda promašiš „bolje“ nego prošli put, onda pokušaš ponovo i onda napišeš 15 knjiga.

Dževdet Tuzlić:

Koliko je važno slijediti osjećajnost vremena? Jer na jednom mjestu kažete „od stvarnosti primate samo onoliko koliko je potrebno“.

Andrej Nikolaidis:

I ja, i svi mi, na žalost, previše smo u vremenu. Svi smo previše u duhu vremena, zato što je potreban izniman napor da se odbranimo od gomile trivijalnosti kojim smo svakodnevno bombardovani. Tempo života je sve brži brži i sve je manje vremena za kontemplaciju i razmišljanje. A ja mislim da svaki trenutak, koji nije proveden u kontemplaciji, je bačen trenutak. Zato ne volim velike gradove zato što se gubi previše vremena na ono što bi trebalo biti prosta mehanička stvar. Iz tog razloga mi odgovara što živim u maslinjaku, u malom gradu. Za sve ono što moram obaviti treba mi malo vremena i ostatak mogu posvetiti onome što je bitno.

Ja sam, da se razumijemo, dokon i lijen čovjek. Samo uz najstrašniju prijetnju pristao bih da odradim kakav fizički posao.

Srećom, ne moram. Ali nisam lijen da mislim, nisam lijen da pišem. I budući da je to moj zanat, koliko god loše da pišem, još gore kopam.

I nemojte me zvati da iskopam kanal, to nikada ne bi bilo gotovo. Ali budući da je to jedini zanat koji znam, onda se trudim da radim na tome, da uvježbam to što čini književni zanat.

Ja ne mislim da tamo gdje nema tehnike, nema umjetnosti. Nije dovoljno nešto proglasiti, kontekstualizovati, kao umjetnost. Morate imati stanovitu tehniku i na toj tehnici treba raditi. I u tom smislu, književnost je danas najkonzervativnija umjetnost. Vi danas, naime, možete biti vizuelni umjetnik čak i ako ne znate nacrtati grafitnom olovkom ljudsku šaku. Možete biti vizuelni umjetnik čak i ako ne znate nacrtati čika Glišu. Možete završiti Harvard a da ne znate da se potpišete. Zato što je pisanje rukom izbačeno iz programa tog Univerziteta. Vi sad možete završiti najveći univerzitet na ovome svijetu i ne znati se potpisati. I to se zove progresom !?

Možete komponovati i biti pop zvijezda a da ne znate niti jednu notu.

Ali još uvijek, da li će to biti promijenjeno, vi ne možete napisati roman ako ste nepismeni. I u tom smislu književnost je konzervativna forma, a ja sretan što se bavim baš književnošću.

Dževdet Tuzlić:

Izuzev „Anomalije“, sve vaše romane moguće je naći u sarajevskim bibliotekama.

Andrej Nikolaidis:

Nije mi ni žao što „Anomalije“ nema... iako je moja knjiga, nije mi ni žao što je nema u bibliotekama, jer sam imao jedan etički problem pišući „Anomaliju“. Koji sam, očito, razriješio tako što sam objavio knjigu.

Elem, to je ekstreman tekst, tu se, naprosto, dešavaju užasne stvari.

A zašto se dešavaju ? Pa zato što je to knjiga o APOKALIPSI, podrazumijeva neke prizore koji su... koje sam ja prevashodno izvukao iz novozavjetne verzije Apokalipse.

Znate šta, narator prvog dijela ove knjige, koji se zove Tokata, je sami Đavo. Moja ideja nije bila da na bilo koji načun relativizujem užas i zlo koje Đavo sa sobom nosi.

Moja ideja nije bila da pružim bilo kakvu iluziju o tome. Šta to znači ?

Vrag je užasan, nosi užas, to je apsolutni užas i apsolutno zlo. Ja sam htio da moja knjiga to reflektuje. To je podrazumijevalo da to nije ugodno za čitanje.

Drugi dio knjige je Fuga u kojem pripovijeda mlada naučnica koja je muzikološkinja. Ali ono što je veoma bitno, da bi se razumjela ova knjiga, a moram reći da apsolutno niko, ko je pisao o ovoj knjizi, nije razumio... ta djevojka koja se bavi muzikologijom ima malo dijete koje se zove Dunia... ona je muslimanka.

Dakle, prvi dio je novozavjetna, hrišćanska verzija Apokalipse, promatrana iz perspektive Đavola, drugi dio, je ova nararorica koju sam spomenuo.

Dakle, ton prvog i drugog dijela su radikalno različiti.

Prvi je traumatičan, pun sarkazma, zavodljivosti... drugi dio je kontemplativan, smiren, radi se o dnevničkim zapisima.

Svako poglavlje je jedna dugačka rečenica.

Kontrast je nešto na čemu sam koncipirao ta dva poglavlja.

Dževdet Tuzlić:

Zanimljivo je napomenuti, da činjenica o prisustvu vaših knjiga u bibliotekama u Sarajevu, koje pri tom nisu dio obavezne lektire, da su mnogo rečenice podvučene.

Neke zaista i zvuče kao epitafi, neke kao univerzalne misli koje mogu poslužiti u životu...

Poput jedne, a u kontekstu ovoga o čemu govorimo “proces stvaralaštva predstavlja rastjerivanje mraka i probijanje do svjetlosti“.

Andrej Nikolaidis:

Pa to mogu smatrati samo komplimentom.

Dževdet Tuzlić:

Često u vašim romanima upotrebljavate imena znanih ljudi iz različitih sfera, te onih koji su vam bliski, po pisanju, ponajviše. Ali i običnih ljudi u čijim rečenicama prepoznajemo dublji smisao ljudskog postojanja.

Time kao da pokušavate uspostaviti relaciju prema suštini raznolikosti svijeta i pojedinim ključnim elementima. Izdvojio bih odnos prema historiji.

Kako se pisac osjeća na tom mostu, na razmeđu dvije polovine suštine svijeta, između značajnih i običnih ljudi. Kakva je uloga pisca ?

Andrej Nikolaidis:

Pa znate šta, ja sam na strani tzv. običnih ljudi. Ne znam koji su to neobični, ne znam da li postoje uopšte takvi koji misle da su neobični i posebni. Ali to oni SAMO MISLE.

Ja znam šta je siromaštvo, ja sam godinama živio u takvom ozračju, živio sam u sobi koja je propuštala vodu na 4 mjesta, pa sam kupio vodu u lavore  po čitave dane kada je padala kiša, 3-4 godine sam jeo krompir sa maslinovim uljem. Znam... svi smo mi prošli kroz to. Neko je prošao kroz rat, neko kroz ovo moje, neko kroz oboje. Budući da mi nismo od roda koji se rađa na velikim evropskim dvorovima... mnogo šta je tužnije nego kad naši ljudi zarade neki novac i pomisle da su se uzdigli. Mi nismo od naroda koji kreiraju.

Dževdet Tuzlić:

Vi kažete u „Mimezisu“ otprilike “običan mali čovjek sa historijom uvijek je na gubitku“.

Loših iskustava na ovim prostorima je na pretek !?

Andrej Nikolaidis:

Da, da. Pa mi kao zajednica sa istorijom smo uvijek na gubitku. Nema onoga što globalno će se desiti, a da mi nismo donji. Kaže Winston Chrechil na jednom mjestu za nas, balkanske narode, da mi proizvodimo više istorije nego što možemo podnijeti. A ja mislim sasvim suprotno, mislim da ovdje Cherchil i njegovi proizvode više istorije nego što mi možemo podnijeti. Mislim da je u tome problem. A osim toga taj naš famozni primitivizam, to naše divljaštvo, nipošto nije samo naše, nipošto nije ekskluzivno naše. Primjera toga je na svim stranama beskrajno. A istina je da smo svi ljudi, svi smo mi isti.

Ili kako se neko sa ovih prostora zapitao: da smo mi imali kolonije i držali robove, sada bismo imali bogatu postkolonijalnu teoriju, imali bismo muzeje pune umjetničkoga blaga i bili bismo narodi visoke kulture.

Dževdet Tuzlić i Andrej Nikolaidis

Dževdet Tuzlić:

Dakle, preko otimačine, preko žrtava.

Nedavno sam boravio u turskom dijelu Mezopotamije, a onda u Libanonu.

Sve što putniku namjerniku nametnu, od ministarstava kulture do turističkih organizacija, je prošlost, ruševine, ostaci, sjećanje na neka davna vremena.

U „Pareziji“ kažete kako vaš omiljeni filozof Walter Benjamin u svakom spomeniku kulture vidi spomenik barbarstvu !?

Andrej Nikolaidis:

Da, upravo tako. Louvre je divan, ali je sve plod pljačke.

Ima onaj divni vic zašto se Keopsova piramida nalazi u Egiptu ? Zato što je bila preteška da je prebace u British Museum. Tako da je divno sve govoriti iz perspektive visoke kulture, ali ona traži „gorivo“. A gorivo su ljudski životi. Ali su uvijek neki drugi životi. Dosta je neukusno prigovarati nama koji smo i ovakvi i onakvi, ali, ali nismo bili robovlasnici.

Dževdet Tuzlić:

I u „Pareziji“ i „Mimezis“ dotičete se važnosti odnosa prošlost-sadašnjost-budućnost.

Pita se vaš junak „šta odabrati: prošlost ili budućnost“.

Amsterdam i Teu ili Holiday Inn i sjećanje na sarajevske školske dane ?

Dilema: ILI-ILI.

Andrej Nikolaidis:

Pa mislim da je stvar u ovome. Kaže Arsen Dedić na jednom: takvim sjajem može sjati, samo što je prošlost sad.

Ne može da se vrati ono što je prošlo. To je zato što tako funkcioniše naše sjećanje. Dakle, ono što se već desilo, mi naknadno, kada prođe vrijeme, posložimo u savršeno organizovani sistem, sebi to lijepo objasnimo. Zapravo, na neki način, stvorimo književnost o vlastitoj prošlosti, stvorimo priču koja nije nužno istinita.Često se mi sjećamo krivo, onako kako, zapravo, nije bilo. Zanemarimo neke mučne dimenzije. Pa se prošlost, prosto, doima sređeno, uredno. Zato ima ona fraza: bolja prošlost.

Istovremeno imamo često običaj da gajimo prezir prema budućnosti, kao da se to nas ne tiče. A takođe zaboravi se počesto i na sadašnjost, a sadašnjost je najopasnija, jer je svaki trenutak u sadašnjosti, u svakom leži ozbiljna opasnost da napravimo neki grijeh, da napravimo nešto što će teško biti ispravljeno.

A vrijednost budućnosti je ogromna. To je prostor u kojem mi imamo šansu da ispravimo, sve ono što smo pogriješili, u jučer i u danas. Kada ne bi bilo te mogućnosti Svijet bi zaista bio grozno mjesto, jer bi ostali samo sa vlastitim greškama, kao što ćemo ostati na Sudnjem danu. Ali zato postoji budućnost u kojoj mi još uvijek imamo vremena da stvar ispravimo. I to je, po meni, veličanstvena dimenzija budućnosti.

Dževdet Tuzlić:

Pisati o dostojanstvu, kojeg, kako kažete, „ima najviše u porodičnoj pripovijesti“.

Ili rušiti mitove kroz kritiku zbilje, prošlosti, sudbina, osjećanja vremena i prostora... koje secirate ?

„Svijet se može pobijediti samo kad je već proživljen – kroz umjetnost i kroz uspomene“ ?

Pa i kroz pop kulturu koja se nerijetko javlja kao refleksija vašeg pisanja.

Kroz muziku ili kroz likovnu umjetnost, svejedno.

Da li zato što to promatrate iz generacijske vizure, pa zato bolje osjećate i razumijete ?

Andrej Nikolaidis:

Pa da, to je zato... kao čovjek... a moglo je biti i gore. Dakle, kao čovjek koji ne razumije klasičnu muziku, ali slušam nešto, što je, u biti forma pop muzike.

A moglo je biti gore, mogao sam slušati turbo folk... (smijeh)

Dževdet Tuzlić:

Spomenut ću i vaš prvi roman, „Zašto Mira Furlan“. Interesantan naslov koji navodi na krivi trag. Naime, treba reći kako knjiga nije dobila naziv po glumici Miri Furlan, koja je sredinom 80-tih igrala kod Živka Nikolića u filmu „Lepota poroka“. Bio sam kao novinar svjedok nastajanja filma. Sjećam se da je ulaz je bio strogo kontroliran, ne daj Bože da oči sa strane zakače scenu u kojoj su naga tijela Mire i Alana Nurija.

A u „Mimezisu“ Segej je otvorio kafanu pod imenom „Mira Furlan“.

Neki toponimi, osim te kafane na Velikoj plaži, izuzetno su vam važni i često se pojavljuju: Vraca u Sarajevu, Stari grad Ulcinj, Amsterdam, balkanska krčma...?

Andrej Nikolaidis:

Pa zato što su to toponimi mog života, a ja pišem o stvarima za koje mislim da ih razumijem.

Ima jedna anegdota koja kaže kako je mladić Danilu Kišu donio obiman roman smješten, recimo, na Sardiniju, na Siciliju u 12. ili 13. vijeku i kad je došao po mišljenje, on mu je rekao „a da možda sljedeći put pišete o nečemu što znate“.

To je moja pozicija. Ono što je, kako su nam govorili u osnovnoj školi, duboko proživljeno. O tome treba pisati. Jer ne razumijem da neko ima potrebu pisati o nečemu što ga se duboko ne tiče, da ne pišem o onome što me se duboko ne tiče.

To su, dakle, toponimi mog života. A osim toga, „Zašto Mira Furlan“... ideja je bila da slijedim jedan od postmodernističkih savjeta, a to je da naslov romana, priče ili pjesme bude sa ruba teksta, da dajete naslov koji otkriva što je manje moguće. Ako zakucate značenje romana već samim naslovom, nakon toga čovjek nema ni potrebu to da čita. Ne treba na bilo koji način naslovom uticati na čitatelja ili čitateljicu na koji način će pročitati tvoj tekst. Tad sam vjerovao u to. Sad vjerujem da bi naslov trebao biti što kraći, jedna riječ, maksimum dvije.

Dževdet Tuzlić:

Ironija i podsmjeh u vašim romanima su sveprisutni. Primjerice

“Krstova epska borba sa morskom nemani postaće legenda na svim morima. Inspirisan njom, Ernest Hemingvej će napisati „Starac i more“, a Steven Spielberg snimiti „Ralje“ ; „za Dostojevskog bili smo eksperti: naročito za „Idiota“.

Pored ironije u kolumnama ste i direktni, poimence „udarate“ ?

Šta je u središtu vašeg svijeta, da vas opet pitam pitanjem sa vaših stranica ?

Andrej Nikolaidis:

Ja sam već rekao kao su moji romani hronika bezuspješnih pokušaja da to otkrijem. I ja to, prilično sam siguran, nikada do kraja neću ni otkriti. Kao što nije i niko prije mene.

Znate šta, svako od nas čitav život traga za idealnom formom u svom tekstu. Nekoga to vodi ka više teksta, nekoga, kao mene, vodilo je ka kraćem tekstu. U biti, forma kojom se ja već desetak godina bavim, je ono što se nekad zvalo novelom. A danas roman, jer je danas sve roman.

A što se tiče ironije i sarkazma, oni su moćno sredstvo borbe protiv onih koji imaju moć. Naročito protiv onih koji zloupotrebljavaju moć. Zato što te ljude koji su prigrlili moć i koji su silni, njih ništa ne boli više nego kada im se podsmjehnete. To njih stvarno boli. Jako ih boli istina. Zato postoji taj termin PAREZIJA koji sam ja posudio od Foukault, a on iz Afrike, gdje se radi o jednom vrlo specifičnom načinu govora. Parezija znači da stanete pred tiranina i u oči mu saspete brutalnu istinu o njemu. Ali ne na bilo koji način, nego tačno na onaj način koji će u njemu izazvati najviše bijesa. Tako da parezijski govor uvijek podrazumijeva opasnost za onoga ko mu pribjegava. Jer tiranin bi vas mogao pogubiti. Ali je to ta vrsta govora. To je najbolje, ali malo ko od nas ima i hrabrosti, a i priliku za takav govor.

Ali nam ostaju ironija i sarkazam, ostane nam mogućnost da one koji nam čine zlo, ako ništa, barem ismijemo.

Dževdet Tuzlić:

Da, vi u „Pareziji“ govorite o navodnim grijesima kolumniste, govorite o odnosu države koja vam kao novinaru stavlja na teret tzv. grijehe zbog pisanja kolumne o svećeniku. A na jedmom mjestu kažete „oni izvrše genocid u Srebrenici, a onda mene optuže da tekstom pozivam na nasilje“.

Andrej Nikolaidis:

Ma to je već folklor. Na svakoj sjednici crnogorske Vlade, uzurpator vlasti, (premijer u tehničkom mandatu, op.a.), Dritan Abazović, koji ima 2% podrške, a predsjednik je Vlade, mene proziva i to čini „u ime demokratije“. Na svakoj sjednici Vlade ponavlja kako u meni ima nešto fašističko. Ovi iz Demokratskog fronta, koje predvodi, ne šalim se, četnički vojvoda (Andrija Mandić, op.a.), oni u direktnom TV prenosu nazivaju me fašistom. Od toga se ne mogu braniti niti je moguće od toga se braniti. Ali ta vrsta inverzije u kojoj dželat proglašava sebe za žrtvu, gdje se agresor izjednačava sa onim ko je branio svoju zemlju, u kojoj se antifašista uzjedanačava sa fašistom i proglašava čak i gorim njega, je nešto čemu mi prisustvujemo i to je alat kojim se oni koriste.

Ako hoćete da se bavite javnim poslom morate se navići na tu vrstu prljavštine, i ja, eto, na žalost, jesam.

Dževdet Tuzlić:

Opet rečenica iz knjige. „Onaj ko nije živio u provinciji ne zna u kojoj mjeri vas užitak u znanju čini drugačijim od drugih“.

Ja znam, jer sam iz provincije.

Ali provincija nudi, kako vi kažete „osamljenost kao nužnost, a ne utjehu“.

Da li je život pisca u provinciji prednost ili mana ?

Kakva je pozicija pisca u tom kontekstu, koliko vam pruža mogućnost hajdegerovskog odabira „otvoriti se“ ili „zatvoriti se“ ?

Andrej Nikolaidis:

Pa Ulcinj je danas balkanska provincija, mali turistički grad na kraj Crne Gore na granici prema Albaniji. Taj grad ima izuzetne zime.

Sve naše provincije imaju bogatu istoriju, mnogo je tu naslaga, mnogo je tu priča koje su nasložene.

Pa tako i taj Ulcinj koji je provincija, u njemu je u 17. vijeku živio jedan od važnih jevrejskih mesija, posljednji lažni mesija Šabetaj Cvi (Sabataj Sevi), koji je nosio muslimansko ime Mehmet Efendi, a sultan ga je prognao u Ulcinj, živio je u Starom gradu i izuzetno je važna figura u jevrejskoj mistici.

U pomenutom Starom gradu je ostojala ozbiljna postaja gusara koji su iz Alžira i Tunisa, svojim malim plovilima, došli do Ulcinja i tu organizovali ozbiljnu gusarsku flotu koja je pravila ozbiljne probleme Mletačkoj republici. Mletački dužd je više puta od sultana tražio da Ulcinjani prestanu sa napadima i onda kad nisu uslišene njegove molbe, desile su se tri opsade Ulcinja. Taj mali Ulcinj je izdržao dvije mletačke opsade... i na koncu je ta flota nestala kada je sam sultan naredio potop te flote jer su neposlušni, praveći probleme u trgovini sa Venecijom. Dakle, sve se to desilo u tom malom gradu koji ima 10.000 stanovnika i gdje mi idemo da se kupamo. Ja živim tu i grehota bi bilo živjeti tu i ne biti svjestan toga.

Dakle, arheologija znanja je najozbiljnija od svih arheologija. A ja sam odlučio da počnem od mjesta gdje živim.

A osim toga mislim da se jednako nesretan ili sretan može biti i u velikom i malom gradu, u Ulcinju, Fojnici ili Sarajevu, jer su obimni problemi svakoga od nas manje-više isti.

Dževdet Tuzlić:

Kod vas, uglavnom, nema odgovora na pitanja. Sve je otvoreno. Ne samo u ovoj knjizi kada kažete „ništa nije odlučeno, jer ima još desetak minuta do tog trenutka“.

Nerijetko razrađujete relacije u porodici ili sa prijateljima ?

Koliko je to „licentia poetica“ ili čupate i iz stvarnosti ?

„Htio ne htio, čovjek uvijek piše o sebi i bavi se samim sobom“.

Andrej Nikolaidis:

Pa ja mislim da to kako pišem o svijetu, da to zapravo vrlo malo govori o svijetu, a više otkrije naše intelektualno stanje. To nije svijet, to je ono kako vidimo svijet.

Dževdet Tuzlić:

Pa i u romanu „Devet“, govorite o tome koliko je vlast u stanju da falsificira prošlost. To sam čitao kao film, kao kakav triler.

Glavni junak otkriva da ga je odgojila podmetnuta baka. Počinje istragu o svom porijeklu, jugoslavenskoj Tajnoj službi, lažiranim samoubistvima, okultizmu u Škotskoj, simbolici broja devet, ali i ratnim zločinima u Višegradu iz bliske prošlosti !?

Andrej Nikolaidis:

U „Devet“ se radi o čovjeku koji odjednom, igrom slučaja, shvati da sve ono što misli da zna o sebi, svojoj porodici, prošlosti svoje proodice je apsolutna laž, da je sve konstrukcija, počinje istraživati i sazna da mu je komunistička država lažirala identitet njegove babe koja ga je odgojila, uključujući i fotografije sa raznih putovanja, pisma, ali mu nije jasno zašto se to desilo, šta to očekuje od njega, zašto je uložila toliki trud da falsifikuje baš njegovu prošlost. I onda, naravno, on pokušavajući to da otkrije, bavi se, između ostalog i zločinom u Štrpcima, o kojem mnogo znamo... i mnogim drugim zločinima koji su se desili.

Dževdet Tuzlić:

Često spominjete škotski single malt ? Volite malt ?

Andrej Nikolaidis:

Volim. (smijeh)

Dževdet Tuzlić:

Ali ste i na konto whisky-ja ironični „naliti sebi 3 prsta whiskija, to je najbliže što sam ikada prišao pravoslavlju“.

Andrej Nikolaidis:

Ja sam to napisao u šali. Pišem masu tekstova, koji znaju nekad da iznerviraju ljude. Između ostalog kad kažu za mene da sam salonski jezičar. A nit' sam salonski, nit' sam jezičar. Onda ja kažem: pa dobro, šta fali... svaka ideja da bi bila realizovana, najprije mora biti osmišljena. A gdje bi bilo ugodnije nego u salonu. A što se tiče te ideje društvene pravde i ostaloga, to sam objasnio upravo na primjeru whisky-ja.

Da se razumijemo: ja se zalažem za pravednu distribuciju dobara. Dakle, ja se ne zalažem za to da ja nemam para za whisky, nego da svi imaju para.

Uz dodatak: a ako se dokaže da je to utopija, onda samo ja. (smijeh)

Dževdet Tuzlić:

Mene lično potrefila je rečenica “novinarstvo nije za poštena čovjeka“.

Pa sam se zabrinuo ... (smijeh)

Andrej Nikolaidis:

Težak je to posao, da se ne lažemo. Ne možeš se izmaći...

Ima sjajna epizoda u jednom obimnom romanu gdje čovjek gotovo doživi nervni, psihotički slom zbog svijesti da ne može izmaći strukturama moći.

Kako bih to pojednostavljeno objasnio na primjeru „spontanog organizovanja naroda“: ljudi krenu u neki proces, to je nesporno čisto, razlog je dobar, namjere su dobre, ali se uvijek pojavi neka struktura moći koja kanališe i iskoristi taj protest za vlastite interese. I to je dimenzija koju morate imati na umu.

I svaki put kada pišem tekst moram biti svjestan da... u redu, ja ću kritikovati vlast, od toga će korist imati opozicija, o kojoj ja takođe ne mislim dobro, ali će, nužno, njihovo dobro biti ugrađeno u ovo što ja radim. Ta mreža moći je vrlo kompleksna i kada se bavite novinarstvom gotovo je nemoguće, praktično je, siguran sam, nemoguće izmaći. Na taj problem sam mislio.

Dževdet Tuzlić:

Pitao bih vas još mnogo toga. Da li ste, zbog odsustva slobode, neke medije napuštali, osjećajući se izdanim, iako ga u vašoj literaturi možemo naći kroz citat koji kaže da „ideja slobodnih medija proizilazi iz ideje slobodnog tržišta.

I jedno i drugo je najčišća ideologija. Ni jedno ni drugo ne postoji“.

Ili bih vas pitao o Kantovoj definiciji sublimnog, koja je „ljepota koja plaši“.

Pa o romanu „Mađarska rečenica“ za koji ste dobili nagradu u zemlji gdje ste rođeni. A najteže je „biti prvi u svom selu“.

Ili o romanu koji ste napisali u jednoj rečenici na 100 strana, gdje dajete portret jedne pojave koja je „weltschmertz“, univerzalna svjetska bol, portret izbjeglištva. Pitao bih vas o vozovima i sjeti, o ironiji i autoironiji, današnjoj političkoj zbilji Balkana koja je na stanicama jedne vaše knjige „ravnoteža straha i gotovo pa savršen međuljudski odnos, pouzdan i trajan – svakako pouzdaniji od ljubavi, recimo“.

Pitao bih vas o tome da li osjećate strah kada pišete o vrućim temama i opasnim likovima. Ili ste u duhu jedne vaše rečenice iz romana „Zašto Mira Furlan“

„kada čovjek spozna da je ovaj svijet njegov Pakao, prestaje da haje za opasnost“.

Pa o ulozi javnog intelektualca? Dželatovom šegrtu ?

O tome kako gledate na vječnu dilemu: da li su lik i djelo spojivi, da li su spojive dobra umjetnosti i odsustva moralnosti, na primjerima Knut Hamsuna, Handkea, Kusturice... ?

Pitao bih vas o shvatanju apokalipse kao „Happy enda“, a što tretirate u romanu „Dolazak“ i „Poetici apokalipse“.

Da li ste sretan čovjek, poput Ingrid Bergman koja sreću pronalazi „u dobrom zdravlju i lošem pamćenju.

Ali sve ovo nekom drugom prilikom, a sada bih dao priliku i publici da pita.

Ali prije toga jedan citat iz vašeg romana, kao dobar šlagvort: (... kada publika nema pitanja uvijek je dobro, mogu podnijeti sve osim tzv. dijaloga...) (smijeh)

Andrej Nikolaidis:

Ja se super osjećam i htio sam to na početku reći: veliko vam hvala što ste došli, veliko vam hvala što ste ovo subotnje veče podijelili sa mnom.

Ako nije bilo pametno, stvarno je bilo iskreno. Jer ja uglavnom, uglavnom, pišem i pričam ono što mislim. Problem je što sutra mogu misliti drugačije, zna se desiti. Ali se, ponekad, složim i sa samim dobom. Ali se stvarno trudim da ne bude laž.

Osjećam se super, došao sam dan ranije u ovaj grad, šetao okolo. Nisam nikada ranije bio. Shvatio sam u jednom momentu kako je u mom životu je Sarajevo stvarno bilo centar. Proveo sam tamo 18 godina, nije malo provedenog života u Bosni i Hercegovini. Ali sam shvatio da gdje god da odem, ja sam tu prvi put. Jer ja iz Sarajeva nigdje nisam putovao. Išao sam od Dobrinje do Baščaršije, i to je to bilo. Meni bilo sve. I stvarno je sve skupa bilo sarajevocentrično.

Jer ja kad dođoh u Fojnicu, prvi mi je put, išao sam u Brezu, ni tamo prije nisam bio... nigdje nisam bio, ljudi...

Dževdet Tuzlić:

A Visoko spominjete i u svojim romanima. Jeste li tamo išli ?

Andrej Nikolaidis:

Pa majka mi je iz Visokog. (smijeh)

Kad je bila mala igrala se po piramidama. (smijeh)

Dževdet Tuzlić:

I tako dođosmo do kraja ovog razgovora.

Nikolaidis je zapisao „priča teče lako, odmotava se kao toalet papir koji se kotrlja...

A ja dodajem, „kao list niz jednu beogradsku padinu“, u pjesmi „Ne daj se Ines“ Arsena Dedića...

Andrej Nikolaidis

DEVET

(odlomak iz romana)

Moja blaga majka ne može doći.

Paul Celan

PROLOG: VODA

    Mislim da se mogu sjetiti kako je počelo.

    Svijet je bio natopljena spužva. Već u februaru zemlja nije više mogla primiti ni kapi. Zima je te godine bila neobično blaga. Ali se, kako već biva na Mediteranu, otegla, sve dok, onako kako smuk guta jaje, nije progutala proljeće. Dan za danom, kiša je lila. Tako mjesecima. Tako pola godine. Vrijeme plave ribe je već uveliko bilo za nama, a i dalje su van izlazili samo oni koji su morali, samo u kišnim kabanicama. Ribari su se svakoga jutra okupljali u svojim malim kafanama na obali, gdje sve smrdi na ribu i morsku travu, spremni da, kao i obično, popiju svoj espreso i prije zore isplove. Kao da će se, budu li istrajali u svojim malim ritualima, stvarnost vratiti na staro. Ćutke su sjedjeli i prevrtali prazne šoljice za kafu, kao ostatak istrijebljenog plemena, koje i dalje ne razumije zašto je njihov svijet nestao. Uzalud su slušali vremensku prognozu, beznadnu kao paganska misa. Nije bilo dobrih vijesti. Kiša neće stati. More neće pasti. Oni neće isploviti. Ljudi čije su porodice ovisile o ulovu očajavali su i ispijali lozu za lozom. U martu, samo najuporniji lovili su kublu i uzalud stajali na kiši, pokušavajući prodati ribu kupcima kojih nije bilo. Lov na kozice, najunosniji u godini, najprije je odložen, potom je postalo jasno da ga neće biti. Čak i da su uspjeli isploviti, rizikujući glave po valovima koji su se uz grmljavinu lomili u plitkoj vodi zaliva, bio bi to izlišan napor. More je bilo ledeno: svega 12 stepeni, iako se bližio maj. Kozice stižu tek s toplim strujama. Za njima, dolaze i prvi turisti-kupači. Ni njih, bojati se, neće biti. Priroda kakvu su poznavali, u čije zakonitosti su se mogli pouzdati, iznevjerila ih je. Ono što su smatrali izvjesnim, izostalo je. Sve ono što niko njihov nije upamtio, pa im stoga nije ni pripovijedao o tome, desilo se. Najuporniji među njima i dalje su navijali satove da bi noću ustali i praznili vodu koja bi, i prije nego bi se vratili u postelje, ponovo napunila plovila. Ostali su pustili da barke potonu. Kada sve ovo napokon prođe, izvući će ih na obalu, njihove vješte ruke će ih očistiti, zakrpiti i osposobiti za plovidbu.

    Jednom sam se, iz radoznalosti, u tri ujutro spustio do marine. Ušuškao sam se u kabanicu, raširio suncobran koji sam uzeo iz obijenog skladišta na plaži, sjeo na klupu, otvorio bocu Vata 69 i satima gledao barke koje su ležale na dnu zaliva. Tako mora da je izgledala flota ulcinjskih pirata, kada ih je na vratima Valdanosa potopila sultanova mornarica, palo mi je na um. Iznova i iznova mislio sam tu istu, tupavu misao, uzaludno pokušavajući da se sjetim bilo koje druge rečenice, sve dok nisam ispio sav viski i praznu bocu bacio u more. Tek tada sam se oslobodio misli o potopljenoj gusarskoj floti. Onaj ko pronađe moju bocu ipak će dobiti poruku, biće mu jasno da sam želio reći kako ništa nemam reći, pomislio sam. Dovukao sam se do kuće, s kreveta sklonio lavore s kišnicom i spavao sve do večeri kada je, učinilo mi se kada sam napokon otvorio oči, kiša tukla kao da namjerava srušiti sve pod sobom.

    Ako ste htjeli van, jedina obuća koja je dolazila u obzir bile su gumene čizme. Ali ni one nisu pomagale, jer je voda bivala sve brža i dublja. Na koncu si, kamo god da si krenuo, stizao mokar do pasa. Temelji kuća su povukli vlagu, koja se na oči ukućana uz zidove pela ka plafonu. Sve što bismo dotakli bilo je voda. Spavali smo na mokrim čaršavima, pod hladnim, vlažnim pokrivačima. Brodski podovi su nabrekli do pucanja. Parket se dizao, kao tlo nakon moćnih tektonskih pomjeranja, kakvi su Zemlju tresli prije čovjeka. Reljef poda se mijenjao iz dana u dan. Prozori, čak ni teška škura, više nisu bili od pomoći. Voda je stizala čas s punentom, čas s jugom. Neprekidno je mijenjala ugao pod kojim je padala, napadajući čas frontalno, čas s bokova, sve dok se nije uvukla u svaki nevidljivi otvor na zidu i drvenariji. Ljudi su u sobama pod prozorima gradili brane od peškira i dječijih pelena. Kada bi se natopili, ocijedili bi ih u kupatilu, potom žurno vraćali na nasipe.

    Krovovi su propustili vodu kao poljska granica njemačke trupe. Porodice su, kao u bizarnoj partiji šaha, kuhinjsko posuđe vukle po podovima. Šerpa na F3, tiganj na D2. Grad je patio od nesanice. Napokon su svi razumjeli strašnu moć kineskog mučenja vodom. Zvijer je po svu noć kapala, izluđivala sve redom. Neki su se od zvuka kapi koje su padale glasnije od bombi pokušavali braniti vatom koju su trpali u uši. Kada ni to ne bi pomoglo, uključili bi televizore, radio prijemnike i kompjutere, pokušavajući stvoriti buku koja bi prekrila monstroznu vodenu simfoniju. Oni koji su imali malu djecu kratke periode spasa nalazili bi u dječijem plaču. Niko djecu nije pokušavao utješiti. Urlikala su, gladna, u vatri, mučena grčevima, ali ih roditelji nisu ni pokušavali nahraniti ili uspavati. Majke su docnije pokajnički pripovijedale kako su se svim svecima molile da dječiji plač što duže potraje. Djeca bi se na koncu umorila i zaspala, pa bi roditelji ponovo bili prepušteni zvuku koji ih je zlostavljao. Svaki plač je zaludan, nema nikoga ko bi nam pomogao, djeca su naučila te zime. Roditelji su, pak, naučili ono što svi koji su spas pokušali naći u razmnožavanju spoznaju prije ili kasnije – djeca će nas iznevjeriti, kao što ćemo i mi iznevjeriti njih.

    Na koncu, svi bi digli ruke od borbe. Oni koji ne bi u bunilu ležali u krevetu i zurili u prazno, po čitavu bi noć sjedili i pušili, tupo gledajući kako se posude na podovima pune sve većom brzinom, sve dok se ne bi odlučili da je vrijeme da prestanu da ih prazne. Drva spremljena za zimu već su izgorjela, brati nova po takvom kijametu bilo je van pameti. Šporet bi samo dimio, nesposoban da grije, bez izgleda da isuši prostorije, kamoli zidove s kojih je vlaga runila malter.

    Sokacima su tekle rijeke. Odavno bismo bili potopljeni da grad nije bio podignut na brdu. Atmosferska kanalizacija je začepljena još prije Nove godine.

    Centralni kanal popustio je sredinom aprila.

    To što smo zvali “centralnim kanalom“, napokon, i nije iskopano da bi kroz njega tekla voda. Zbog drugog su neprijatelja, onog od krvi i mesa, Ulcinjani iskopali taj tunel, koji je vodio od stare utvrde na obali, pola kilometra u kopno, sve do današnjeg šetališta, gdje se smjenjuju butici s drugorazrednom italijanskom robom i zlatare s nakitom iz Turske.

    Tunel je isprva služio za brzu evakuaciju žitelja Kalaje, Starog grada, koji su, neka bude pomenuto, bili pirati. Kako su Ulcinjani imali običaj pljačkati mletačke gradove – čini se da su s naročitim žarom i naročito često napadali Perast, malo, bogato mjesto u Boki Kotorskoj, koje je praktično bilo nebranjeno, jer su tamošnji muškarci, cijenjeni mornari u floti Serenissime, neprekidno bili na vijađu – Dužd bi s vremena na vrijeme naredio da se na Ulcinj, u znak odmazde, pošalje flota. Ulcinjski su pirati, očito, smatrali kako je dobar plan povlačenja ne manje vrijedan od mudrog plana napada: tajni tunel koji su iskopali trebao im je omogućiti da uteknu nadmoćnoj mletačkoj vojsci. Možemo zamisliti zbunjene vojnike Venecije kako bauljaju sablasno pustom Kalajom, u kojoj su ih dočekali samo izgladnjeli psi i galebovi. Gusarima ni traga, jer gusari su već u močvari koja se prostire u zaleđu grada. Malim, brzim čamcima probijaju se kroz lokvanj i trsku, jure ka Velikoj plaži, gdje su skriveni njihovi brodovi. Ukrcaće se i pokrenuti protivnapad. Budu li imali sreće, mletačkoj će se floti primaći s leđa, dok su kaurini još u utvrdi, zauzeti pljačkom i opijanjem. Ako su Mlečani već otplovili, ništa zato: glave su sačuvane, a ono što im je spaljeno i pokradeno pirati će, hvala Alahu, ponovo opljačkati. Danas bismo rekli: važno je da roba mijenja vlasnike, da kapital cirkuliše.

    Poznanici su mi pričali da je tunel dovoljno širok da kroz njega prođe Wolksvagenov golf. Nikada tu tvrdnju nisam provjerio: pripisaću to preziru koji gajim spram empirijskih dokaza.

    To što je piratski tunel za bijeg, koji bi u svakom drugom gradu služio kao turistička atrakcija, postao kanalizacija, ne treba pripisati planu lokalnih vlasti. Tek njihovoj nebrizi, jedinstvenoj mješavini lijenosti, bezobrazluka i fanatizma, koja se ovdje tumači kao konsekventno nemiješanje u Božiju volju i Njegove kompetencije. Kada je propao komunizam i lokalno stanovništvo ponovo pronašlo Boga i pohrlilo u džamije, postalo je uobičajeno da se u Opštini požalite na nerad komunalnih službi, a da vam tamo odgovore da je gomila smeća koja bazdi pred vašom kućom tu zato što je Bog tako htio. Da je htio da leš konja sklonimo s vašeg parkinga, mi bismo to do sada svakako već učinili, rekao mi je jednom službenik. Ko da je htio, pitao sam nervozno. Mrš napolje, povikao je. Dok sam žurno odlazio niz hodnik, cijeneći da sam, mimo svoje volje, još jednom prisustvovao dokazu da je dijalog najprecjenjenija stvar na svijetu, čuo sam ga kako lupa ladicama radnog stola i za sebe ponavlja: čuj ko?, čuj ko…

    Voda je tražeći put pronašla tunel – to je sva priča. Potom je pronašla i izlaz iz tunela. Probila je pedeset metara visoke kamene zidine Starog grada i, posve dosljedno Kantovoj definiciji sublimnog kao ljepote koja plaši, u moćnom se, džinovskom slapu survala u more.

    Da, bilo je vanredno stanje, ali alkohola u prodavnicama nije nestalo, niti je prekinut šverc duvanom. U ušljivoj prodavnici kod Sulja, u kojoj je svaki artikal bio duplo skuplji nego drugdje, ionako nije kupovao niko osim mene. Kada me je nesoj informisao da su njegove zalihe Rubinovog bijelog, vinjaka i Johnny Walkera ako ne nepresušne, a ono svakako dovoljne da pijem još godinu dana potopa, prestao je, što se mene tiče, svaki razlog za brigu. Cigarete sam i dalje kupovao putem Tadić delivery sistema: pozoveš ih u po dana i noći, i Tadići ti u roku od pola sata donesu šteku cigara. Zbir koeficijenata inteligencije svih Tadića nije prelazio 200, ali ljudi su organizovali sasvim pristojan porodični obrt: otac je prodavao duvan na pijaci, a sinovi su na raspalim vespama jurili gradom i raznosili cigarete po kafićima i domovima.

    Na kupljene četiri šteke, dobiješ besplatno Coca-colu, rekao mi je najmlađi Tadić jedne večeri oko ponoći, tutnuvši mi u ruke litarsku bocu. Čuj, rekao sam mu, kapiram, to s besplatnom Coca-colom ste skinuli od onih koji donose pice, ali ako malo bolje razmislite, shvatićete da je to besmisleno. Uz picu ide Coca-cola, uz cigare ide alkohol ili kafa. Tupo me je gledao kroz mlaz vode koji mu se slijevao niz lice. Računao je u sebi. Ne možemo dati bocu pića, to nam se ne isplati, rekao je nakon računske pauze koja se činila duga kao Peloponeški, Stogodišnji, Gvatemalanski i svi Punski ratovi zajedno. Dobro, rekao sam mu, a sto grama kafe? E, to može, obradovao se. Eto, poentirao sam, od sutra tako činite, a Coca-colu ću svejedno zadržati. Ide uz viski.

    Snabdjeven svim što čestitu čovjeku može zatrebati, Marijin poziv da Prvomajske praznike provedemo na Bojani prihvatio sam u dobrom rasploženju. To je ličilo na nju, bio je to dio njenog šarma kojem nisam mogao odoljeti: bila je ubijeđena kako je posve prigodno da iz potopljenog grada, za promjenu, odemo tamo gdje je još više vode.

    Probudili su me prije zore. Ona, Goran i Radojica banuli su mi u kuću kao SWAT postrojba. Nisam ni otvorio oči, a Marija je već lupala posudama u kuhinji, pokušavajući pronaći nešto u čemu bi mogla skuvati kafu, dok su ova dvojica udarila po ostatku sinoćnje vecchije. Deder, popij ovo, rekao mi je Radojica kada mi je pružio čašu s alkoholom: znaš kako kažu, klin se klinom izbija. Uto je stigla Marija s kafom u teflonskoj tavi: nemaš deterdženta, a jedino je ovo bilo čisto. Goran je ispod fotelja i kreveta pronašao čaše u koje je Marija kutlačom sipala kafu. Ovdje važi pravilo tri dana, rekao je. Koje glasi?, pitao sam. Isto kao pravilo tri sekunde: ono što na podu leži kraće od tri sekunde ili duže od tri dana nije prljavo i iz toga se može jesti i piti, odgovorio je.

    Radojica je šljegao odnekud iz Kninske krajine. Tvrdio je da mu je Baja Mali Knindža blizak rod. U to doba, ta mu je referenca otvarala mnoga vrata. Takvo je vrijeme bilo… Crnogorski se fašizam po intenzitetu mogao porediti s njemačkim. To što nije bio jednako ubistveno atrikulisan i djelatan valja pripisati jedino crnogorskoj lijenosti i nesposobnosti za bilo kakvu organizaciju.

    Sa sobom je dovukao ženu, djecu i majku. Kćeri su mu bile spektakularno ružne, rasni primjerci negativne prirodne selekcije, ali ni izbliza odvratne kao supruga, za čije upristojenje ne bi bio dostatan ni budžet prosječnog holivudskog filma. Takvo se što rijetko sretalo, čak i u povijesti književnosti. Isprva me je podsjećala na Tolkienove orke, da bih docnije shvatio ono što je od početka moralo biti očigledno – da je tu ženu Bog stvorio ne po svojoj, nego po slici Doriana Graya.

    Tvrdio je da je nadaren kuvar, da ima zlatne ruke. Nije bilo nikoga ko bi u to povjerovao i zaposlio ga, pa je ruke koristio samo za dizanje pivskih boca kojih je, tome sam svjedočio, u njegovo krhko tijelo moglo stati više nego što dozvoljavaju zakoni fizike. Bio je prvoklasan lažov i dovoljno inteligentan da zna da se u ljudsku pohlepu uvijek možeš pouzdati. Poslovne partnere pronalazio je u kafanama, gdje bi lokao s njima, pa im u sitne sate, kada su bili dovoljno pijani, predlagao najbizarnije biznis-planove, s najvećim žarom opisivao prilike za investiciju, dok ovima ne bi zinula guzica i ne bi pred njim istresli džepove. Način na koji je Radojica vodio svoj biznis u biti se nije razlikovao od načina na koji funkcioniše svjetski finansijski kapitalizam, što je eufemizam za Ponzi šemu. Od Ponzi šeme Radojica šema razlikovala se u samo jednom: Radojica nikada i nikome nije isplatio niti jednu ratu, niti centa dobitka. Budući da sam se interesovao za psihoanalizu, razumio sam da bi se moglo reći kako je Radojica bio dio Realno-finansijskog kapitalizma. Nije kod njega bilo isplate dividendi koje su služile kao mamac za dalje ulaganje, dakle za veći gubitak u konačnici, nije bilo lažne nade u zaradu – čim bi Radojici dao pare, znao bi da ćeš nazad dobiti kurac. Moglo bi se, još, reći kako je njegovo poslovanje u usporedbi s poslovanjem velikih finansijskih institucija bilo bliže Istini, time i bliže Vrlini. Ipak, malo je bilo onih koji bi to cijenili – s vremena na vrijeme neko od onih koje je ojadio bi ga pretukao. Što da se radi – ljudi, uvijek i svugdje, pokazuju strastvenu netrpeljivost prema Istini.

    I Goran mu je nekoliko puta dao novac. Nije to činio iz pohlepe, od koje je bio operisan, nego iz sućuti i dobrote kakva, valjda, postoji još samo u ruskim romanima. Koliko sam mu puta rekao nemoj, znaš da ti neće vratiti, znaš da bacaš pare u bunar. Ali Goran bi samo slegnuo ramenima, nasmiješio se i rekao: njemu su potrebnije nego meni.

    Bio je moj najbolji i, moguće, jedini istinski prijatelj. Živio je s ocem, tiraninom koji je iz svog kraljevstva najprije u smrt otjerao Goranovu majku, a potom u dobrovoljno izgnanstvo i sestru. Koja se, bježeći glavom bez obzira od oca, sa sedamnaest godina udala za prvog ljepuškastog i slatkorječivog muškarca kojeg je srela. Taj je, ispostaviće se, bio isti kao otac joj. Prije nego je to shvatila, već je rodila dvoje djece. Za nju, bijega više nije bilo. Krijući to od muža, sastajala se s Goranom, jadala mu se, plakala, govorila da će se ubiti, pa se vraćala kući, jer je trebalo nahraniti djecu. Goran je danju radio kao konobar, noću izlazio na more, ne bi li ulovio ribu koju će prodati i novac doturiti sestri. Ponekad bi izvršio rebalans svog i sestrinog budžeta tako što bi prodao šibicu-dvije trave koju je dobavljao iz Albanije. Kao i sve drugo što je činio, Goran je dilovao iz najboljih namjera. Slobodno vrijeme provodio je sa mnom. Nisam mu mogao pomoći – nikada nikome nisam mogao pomoći. Pili smo, govorili jedan drugome intimne stvari, onda se rastali, odnoseći sa sobom sve vlastite nedaće. S terase bih ga gledao kako lakim hodom odmiče putem. Imao je ponosno, gospodstveno držanje koje mu je pristajalo kao što visina pristaje čempresu.

    To jutro je bio naročito veseo. Majstorski je parodirao crnogorski narodni govor, sve one patetične i pretenciozne načine da se kaže glupost, za što su Crnogorci majstori. Održao je dvije-tri zdravice, svaka je bila rječitija i praznija od prethodne. Onda je Marija ustala i zapovijedila: pokret.

    Na parkingu nas je čekao svijetloplavi Radojicin trabant. Nećete zamjeriti, rekao je dok je pokušavao da otključa krntiju, BMW mi je na popravci.

    I danas je na Internetu moguće naći rasprave o tome koji je najgori automobil svih vremena: Yugo 45 ili trabant. Ali tu se očito radi o ljudima koji se nisu vozili u trabantu. Recimo to ovako: ako se za dobar automobil kaže da je kao lađa, onda je trabant gumeni čamac na jugu od 10 bofora. Trabant se, napokon, i popravljao onako kako se popravljaju barke. Karoserija tog automobila bila je izrađena od plastike, pa ste u primorskim gradovima primjerke trabanta mogli vidjeti među jedrima i veslima, u dijelovima marina gdje se vršio remont, dignutog na klocne u redu jahti i čamaca. Trabant je imao samo jednu dobru osobinu, a ona je do izražaja došla tog dana, u poplavljenom Ulcinju: to auto ne tone.

    Otplovili smo do Marijine vile. Marija je bila iz porodice slabih očeva i majki-gospodarica. Muškarci su se u njenoj porodici udavali. Šta je natjeralo njenu prababu da za ruku uzme sedmogodišnju kći i napusti Trst, gdje je imala ogromni imetak, time i ugled, pa završi u Ulcinju, gdje su je ljudi do smrti olajavali i bojali je se? Kupila je imanje na vrhu brda Pinješ, odakle je pucao pogled na Otrant. Tamo je dala da se podigne zdanje koje je ljepotom moglo parirati svakoj viletti s jezera Como, u poređenju s kojom je sve što je ikada izgrađeno u Crnoj Gori, uključujući tu i žalosni navodni luksuz dvoraca kralja Nikole, izgledalo kao štala.

    Ta je žena odjevena u najbolje haljine izlazila u popodnevne šetnje uz more, koračajući gradom kao javna sablazan, jer su ulcinjske žene u to vrijeme izlazile rijetko, jedino u pratnji muškarca, jedino pokrivene od glave do pete.

    Marijina je baba imala kućno obrazovanje, plaćen je učitelj koji je stigao iz Rima, dok je dovoljno dobar učitelj klavira pronađen tek u Moskvi.

    Nije poslušala majku, nije željela ostati sama i bez poroda. Udala se za nekog oficira s Cetinja, koji je bježao od nje kada je bio trijezan i tukao je kada je bio pijan. Umro je, u krevetu ruske kurve u javnoj kući na Pristanu, ugušio se u sopstvenoj bljuvotini dok je Marijina majka još bila u pelenama.

    I Marijina je majka, Elletra, slijedeći porodičnu tradiciju, odabrala pizdu za muža. Taj je, za razliku od djeda joj, poživio. Elletra ga je odmah po Marijinom rođenju otjerala u poljsku kuću, u borovoj šumi na kraju imanja. Tamo je, sretan u svom svinjcu, lokao i valjao se s poslugom. Kada je Elletri dodijalo da toleriše kupleraj u svom dvorištu, isplatila mu je otpremninu s kojom je ovaj otišao u Čačak, gdje je otvorio kafanu. Kako je Elletra izričito tražila, kako je stajalo u ugovoru koji su potpisali, nikada nije pokušao kontaktirati Mariju. Elletra je poljsku kuću potom pretvorila u ostavu s kolekcijom alkohola kakvu je teško naći i u najboljim hotelima. Tamo je Radojica otrčao i otud se vratio noseći u naručju karton konjaka. Za njim se dogegao kuvar. Kretao se kao pingvin, jer je u rukama držao dvije gajbe nikšićkog piva. Bio je nizak pa su se gajbe vukle po asfaltu. Škripile su kao Cobainovi zubi dok je, već spreman na suicid, na speedballu koji ga je bacao gore-dolje po univerzumu, svirao MTV Unplugged koncert. Ako me ikada opali delirium tremens… Zapravo, kada me opali delirium tremens, neću vidjeti bijele zečeve, nego kolonu pingvina s kuvarskim kapama na glavi, kako se na praznim gajbama piva niz Lovćen spuštaju ka Kotoru i, jedan za drugim, kao kockice leda u viski, padaju u more, pomislio sam, ili sam, mislim, mogao pomisliti.

    Krasno je ovo auto, rekao je Radojica, ima samo jednu manu – mali gepek. Ponovo je zapucao u ostavu i donio karton chardonnaya, koji je spustio u krilo Mariji, koja je imala čast da sjedi naprijed. Strpite se, zapalite po jednu, za čas krećemo, rekao je i izgubio se u vrtu. Vratio se s gumenim bazenom za djecu. Kuvara, koji se od muke znojio i jedva se suzdržavao da nas sve ne pobije, istranžira i sakrije u zamrzivač, natjerao je da naduva bazen. Koji je konopom vezao za trabant i u njega spustio još jednu gajbu piva i nekoliko boca vina, vodeći računa da plovilo ne preoptereti i ne izazove potonuće. Dok smo odlazili, učinilo mi se da u prozoru sobe u potkrovlju vidim siluetu Marijine majke.

    Trabant koji vuče dječiji bazen pun alkohola nije izazvao pozornost Ulcinjana koji su, kako već biva s ljudima siromašnim duhom, u iščekivanju gladi, kolere i smrti najmilijih izgubili svaki osjećaj za humor i bizarne detalje, jedino što vrijedi zapamtiti od svega onoga što nas je radovalo, plašilo ili mučilo u vremenu koje smo protraćili na ovome svijetu.

    Kroz pusti grad smo prošli bez većih problema. Prava uzbuđenja počela su kada smo stigli do zaleđa Velike plaže. Odatle nas je do Bojane čekalo petnaestak kilometara vožnje kroz ravnicu Štoja. U Ulcinju je voda vladala apsolutistički, ali u poređenju sa strahovladom koju je zavela u Štoju, bila je to prosvijećena diktatura, u neku ruku slična načinu na koji je Tito upravljao Jugoslavijom. U Štoju, voda je bila Pol Pot. Bojana se izlila, kao i Šasko jezero. Govna iz septičkih jama u koje su žitelji Štoja decenijama praznili utrobe isplivala su. Leševi krava i ovaca plutali su oko nas. Nije ih bilo lako izbjeći, jer je voda dosezala do polovine šoferšajbne. Ako izuzmemo to što je naš splav s alkoholom nekoliko puta udario u nadute tjelesine, Radojica je perfektno odvezao slalom.

    Da ste u Noinoj situaciji, koje biste vrste alkohola ukrcali na splav, pitala je Marija, držeći parfimisanu vlažnu maramicu na nosu.

    Složili smo se da bi bilo izlišno ukrcati po primjerak od svakog pića, jer sva pića ne zaslužuju da postoje. Bez nekih od njih – time se sličnosti alkohola i ljudske vrste ne iscrpljuju – svijet bi bio bolje mjesto.

    Marija je Noin splav bila rada pretvoriti u vinski podrum. Čujte, mili moji, ja iz ideoloških razloga ne bih spasila niti jedno kalifornijsko vino, rekla je. Neka od njih su dobra, neka su, moguće, čak i izvrsna, ali kalifornijska vina su anti-vina. Tamo gdje ne postoji tradicija, ne bi smjela postojati ni vina. Imate li i vi osjećaj da su to instant-vina, da se miješaju kao neskafa? Jedina stvar skandaloznija od kalifornijskih vina je kalifornijski konjak. Jer konjak je parfem među pićima, esencija tradicije.

    Bogati ljudi su u suštini konzervativni. Marija nije bila izuzetak. Bez obzira na to koliko dekadentni bili, bez obzira na sve transgresije kojima je mogao biti ispunjen njihov život, bez obzira na sve liberalne vrijednosti, bonton klase, koje bi vatreno zastupali, bez obzira na svu nježnost koju mogu gajiti za crne, sakate ili gej ljude, bogati ljudi iznad svega žele jedno: da sve ostane onako kako jeste – da oni ostanu bogati, hoću reći.

    Njena je teza oduševila Gorana. On je smatrao kako bi u novom svijetu mjesta trebalo biti za svega nekoliko vrsta konjaka.

    Kada je Radojica saopštio kako bi splav nakrcao starom dobrom rakijom, pa tome dodao i pokoju gajbu piva, postalo je jasno da je naša apokaliptična fantazija potvrda Hamvaševe teze o narodima vina, rakije i piva.

    Što se mene tiče, oduvijek je postojalo samo jedno piće – škotski single malt. Nije bilo potrebe za drugim vrstama alkohola – ni na ovom, ni na bilo kojem drugom svijetu. Kasnije, kada sam, kako se kaže, uspio u životu, kada sam, dakle, napokon imao novca za single malt, ništa drugo nisam ni pio. Splav natovaren odabranim hrastovim buradima punim single malta nije trebao biti sjeme boljeg budućeg svijeta – taj splav bio bi najbolji od svih mogućih svjetova.

    Zabavljeni promišljanjem utopija – a put do njih uvijek vodi preko leševa – do Bojane smo stigli u dobrom raspoloženju. Voda nije ponijela Goranovu baraku, iako joj je ozbiljno prijetila. Mala drvena građevina, presvučena pločama katrana i zarđalim limom, izgrađena po najvišim standardima domova iz slumova ovoga svijeta, pokazala se iznimno izdržljivom. Ponekad, kada padaju stakleni tornjevi i bivaju pokidane sve napredne mreže, od onih informatičkih do onih društvenih, kada gravitacija nadvlada sve ono što joj je ljudska gordost suprotstavila, samo smrdljivi budžaci prežive sveopšte razaranje.

    U to doba Bojana nije bila kloaka kakva je danas. Bilo je to prije nego što su tu nesretnu, malu rijeku otkrili bogati Moskovljani, koji su za sobom vukli ljubavnice, rezultat naročito nesretnog ukrštanja muškog ideala ženske ljepote i ženske potrebe da se dopadne muškom oku, te Frankensteinove nevjeste, koje su vukle svoje Luis Vouiton tašne, za kojima su se cijučući vukle čivave, prije nego što su, tamo gdje su ribari nekada presretali jata cipola i noću uz zoganjsko vino i ostroški duvan pričali bajke o starim dobrim vremenima i velikim ulovima, kurve iz Novog Pazara otvorile svoje spa, all inclusive centre, prije nego što su se, kao horde varvara koje bi sa zemljom sravnile Rim, a kamoli uništile savršeni, time i savršeno ranjivi pejzaž, tu stuštile horde crnogorskih tajkuna, čiji će višak novca i manjak ukusa poroditi arhitektonska čudovišta uz obalu, zbog kojih bi, u istinski pravednoj državi, oni bili javno pogubljeni na gradskom trgu, a njihov mozak bio poslat na ispitivanje u najnaprednije istraživačke centre, ne bi li eksperti pokušali preduprijediti buduće estetske, dakle najstrašnije zločine.

    Radojica je žurio natrag u Ulcinj, da u još nekom nesretniku ubije i posljednji trag vjere u ljude. Nas troje smo, u tišini koju je remetilo samo zveckanje čaša, zurili u rijeku koja je nosila ostatke svijeta nestalog u poplavi. Satima smo posmatrali kako se milioni vodenih hitaca zabijaju u riječni tok. Noću je svega nekoliko fenjera, uzvodno, narušavalo savršenu tamu kojoj smo se radosno predali.

    Kada je, tri dana kasnije, Radojica došao po nas, zamolio sam Gorana i Mariju da me sačekaju u kolima. Stajao sam na terasi i pustio da se čitavim mojim bićem razlije tuga, koja mi je oduzela udove, a potom odnijela misli. Lebdio sam u bestežinskom stanju kakvo snažna melanholija uspostavi, znajući nepogrješivo da je nešto veličanstveno došlo svome kraju, nešto čega ćeš se sjećati do posljednjeg daha, znajući da je dovršeno nešto o čemu nećeš moći govoriti, jer će u opisu, ma kako detaljan i rječit bio, izmicati ono bitno, jer je bitno samo tebi, stoga ne može biti naknadno interpretirano i podijeljeno s drugom osobom, čak ni samim tobom, budućim, znajući da niti jedna buduća bliskost neće biti dovoljno potpuna da bi to moglo biti podijeljeno, jer ma koliko riječi potrošio, nikome se ono o čemu govoriš neće učiniti značajnijim od anegdote.

    Povratak u Ulcinj se pretvorio u katastrofu. Radojica je insistirao da svratimo na piće u Štoj. Tamo je neki njegov zemljak držao birtiju po imenu Druga šansa. Čim smo kročili u tu jazbinu bilo je jasno da ime, ipak, nije da nije ništa – tu je čovjek doista imao dobre šanse da zakači AIDS, sifilis u najmanju ruku. U separeima od vještačke kože osvijetljenim imitacijama svijećnjaka gnijezdile su se prostitutke iz, ispostaviće se, Moldavije. Radojica je tu bio rado viđen gost. Reklo bi se – i dioničar. Krajišnik i on otišli su na konspirativni razgovor u, kako su rekli, office. Nas troje smo se odvukli do šanka. Konobarica nas je gađala bocama mlakog, zidarskog Nikšićkog piva.

    Kada se Radojica vratio sa sastanka i zakopčao šlic, već sam zaplitao jezikom. Insistirao je da popijemo još jedno piće – tvrdio je da ima razloga da časti. Jedno piće se pretvorilo u pet, ili deset, svejedno. Iznijeli su me iz Druge šanse i s mukom ubacili u trabant.

    Probudili su me kada smo stigli do benzinske pumpe, jer je istočnonjemačko govno napokon stalo. Stotinjak metara smo ga, dakako uzalud, pokušavali upaliti na guranje. Nekoliko puta sam se sapleo i pao licem u potop. Mokrog, jedva sposobnog da hodam, Marija me pratila do kuće. Ne znam mnogo ljudi koji bi po biblijskoj kiši tri kilometra kroz poplavljeni grad vukli pijanu svinju koja, znala je vrlo dobro, nikada neće pokazati zahvalnost za to.

    Negdje na tom putu, razumio sam iz onoga što će mi ispričati docnije, pokušao sam je poljubiti. Nisam bio nasrtljiv: tek mokar i ispovraćan, u svom najbjednijem izdanju. Potreban je naročit osjećaj za melodramu i tragično da bi čovjek ljubav koju godinama taji žrtvi, zlosrećnomobjektu svoje ljubavi, saopštio u najgorem mogućem trenutku.

    Kada me je odbila – ne sumnjam da je to učinila nježno i otmjeno, na način zbog kojeg bi se onaj koga odbija još beznadnije zaljubio u nju – održao sam romantični govor čijih me je detalja poštedjela, ali je bilo jasno da je bio žanrovski pravovjeran, dakle nesnošljiv. Kada cinici, kako se kaže, otvore dušu, treba ih na licu mjesta ustrijeliti, kao na smrt bolesnog psa. Jer tada postaje jasno da je ono najbolje na tom čovjeku, ciniku dakle, njegov britki humor, hladna, otmjena analitičnost, dostojanstvena distanca koju drži prema svemu, pa i prema vlastitom životu, zapravo tek maska. Ispovijest i suze speru tu masku i pred sobom imaš intelektualnog bijednika koji se lažno predstavljao za aristokratu misli, pa umjesto rijetkog bića u kojem je razum nadvladao meso pred tobom kleči tek sagnjila tjelesina nad kojom se može osjećati jedino gađenje.

    Tako ću joj docnije i reći: trebala si me ubiti. Da li bi ti mogao ubiti mene, nasmijala se. Nažalost, sad više nisam siguran, rekao sam ali to nije zvučalo ni upola tako dobro kao da je izgovoreno samo dan ranije.

    Dodijalo joj je da me vuče uzvodno pa je pozvala poslugu. Odvela me je u neki vrt, gdje smo sjedeći pod narandžom sačekali da njen mali od kužine dođe s pickupom u koji su me ubacili, odvezli me kući, skinuli mokru robu s mene i ostavili me na krevetu, u nesvijesti.

    Probudio sam se u Sarajevu, gradu u kojem nikada nisam bio. Imao sam jasno sjećanje na prethodnu noć. Pili smo u Piccadillyju, kafiću koji se nalazio iza Katedrale. Otac jednog od mladića iz društva, vlasnik lokala, čim smo stigli i smjestili se u separe, po konobaru je poslao bocu viskija. Do deset, svi smo bili pijani – tinejdžerima ne treba mnogo. Ne bih li razbistrio glavu, odlučio sam da prošetam i sjednem na trolejbus na Skenderiji.

    Snijeg je bešumno padao kroz svemir. Para koja je sa svakim mojim izdahom izbijala iz usta otkrivala je savršene pahulje u kojima je, neko ko bi umio gledati, mogao vidjeti strukturu od koje je, principom beskrajne iteracije, sazdan svijet. Prošao sam pored Markala, Vječne vatre i Titovom se spustio do Sarajke, gdje sam skrenuo lijevo, zastao pored kafića u kojem sam, pamtio sam s preciznošću najbolje izrađene fotografije, iako nikada u njega nisam kročio, pravio društvo prijatelju kada je, prije nego ćemo poći na školsku ekskurziju u Veneciju, od šankera kupio šibicu šita koji smo popušili u Cividale del Friuliu, još jednom gradu u kojem nisam bio. Prisjećajući se detalja s eksurzije na kojoj je bio neko drugi, ne ja, izbio sam na obalu, prisjećao sam se. Miljacka je ključala, brza onoliko koliko ta sprdnja od rijeke može biti.

    Trolejbus je zbog kvara stao na Mojmilu. I dalje sam bio pijan, trebalo mi je još šetnje i hladnog vazduha. Odlučio sam da ne čekam sljedeće vozilo. Putem kojim nikada nisam išao odšetao sam do Dobrinje. Prošao sam pustim bulevarom, prteći snijeg u kojem nisam vidio niti jedan trag. Otključao sam vrata stana. Čuo sam vodu kako teče u kupatilu. Stao sam na nešto, podigao to s poda, prišao kupatilu pa na snopu svjetla koje je dopiralo kroz gornji stakleni dio vrata, vidio da je u pitanju prazna bočica Ambien tableta za spavanje.

    Ne paleći rasvjetu, savršeno upućen u raspored prostorija, skinuo sam se, otišao do nečije sobe i legao u nečiji krevet. Svega sam se toga sjećao kada sam se probudio. Žurno sam se istuširao, jer sam se to jutro na Čaršiji trebao naći s mladićem po imenu Amar, koga nisam poznavao. U ormaru sam pronašao zimsku jaknu i obuo kanađanke. Izašao sam van, navukao kapu i rukavice i zaputio se ka tramvajskoj okretaljci u sarajevskom predgrađu, kada sam vidio odbljesak u kapi kiše na borovoj iglici i tek tada shvatio da stojim na terasi svoje primorske kuće, da je noć, da je četvrti maj, da sam u Ulcinju, iz kojega je voda oticala, čija svjetla su žmirkala pod zvijezdama koje su se napokon ukazale na nebu koje se otvorilo, i da ne znam što se sa mnom upravo dogodilo.

Andrej Nikolaidis

BIOGRAFIJA I BIBLIOGRAFIJA

    Andrej Nikolaidis, rođen 1974. godine u Sarajevu, bosanskohercegovački je i crnogorski novinar i književnik. Iako rođen i odrastao u Sarajevu, 1992. godine morao je pobjeći iz Sarajeva. Otad živi u Ulcinju, u Crnoj Gori, sa suprugom pjesnikinjom Sanjom Martinović. Nikolaidis je pisao kolumne za crnogorske listove Vijesti, Monitor i bosanskohercegovački list Slobodna Bosna. Široj javnosti je poznat i po članku “Dželatov šegrt”, kojeg je 2004. godine objavio u Monitoru. U njemu je poznatog režisera Emira Kusturicu optužio za kolaboraciju s Miloševićevim režimom. Članak je postao predmetom dugotrajnog sudskog spora nakon što je Kusturica Nikolaidisa tužio za klevetu. Spor je završen 2009. godine, kada je Vrhovni sud Crne Gore potvrdio presudu kojom je Nikolaidisu naloženo plaćanje odštete od 12.000 eura.

    Sredinom listopada 2009. Nikolaidis je postao savjetnik Ranka Krivokapića, predsjednika Narodne skupštine Crne Gore i Socijaldemokratske partije Crne Gore. Dosad je objavio: “Katedrala u Sijetlu” (priče, 1999.), “Oni!” (roman, 2001.), “Mimesis” (roman, 2003.), “Sin” (roman, 2006.), “Dolazak” (roman, 2009.) i publicističku knjigu “Homo Sucker: Poetika Apokalipse” (2010).

Dosad je objavio četiri romana i nekoliko antologija priče:

·        Katedrala u Sijetlu, priče, 1999.

·        Oni! roman, 2001.

·        Mimesis, roman, 2003.

·        Sin, roman, 2006.

·        Dolazak, roman, 2009.

·        Devet, roman, 2014.

·        Mađarska rečenica, roman, 2017.