Zaboravljeni pisci: Hamza Humo

HAMZA HUMO: posljedni sevdalija bh.poezije 

   Rođen u Mostaru 30. XII 1895. Umro u Sarajevu 19. I 1970. Pokopan je u Mostaru.

    Potječe iz porodice koja se već književno oglasila Omer-efendijom Humom (umro 1880), koji reformiranim arapskim pismom i 'bosanskim' jezikom štampa 1875. u Sarajevu svoje vjersko-poučne Savjete. Njegovi su i poznati stihovi o babinom jeziku:

                 Bez šubhe je babin jezik najlašnji,

                 svatko š njime vama vikom besjedi.

                 Slatka braćo Bošnjaci,

                 hak vam Omer govori.

    Hamza je, tako, odgojen u porodici gdje je knjiga cijenjena i čuvana kao hamajlija, i nije čudo što je rano zavolio književnost. Do 1909. pohađa osnovnu školu, maturira 1918. u Mostaru. Poslije sarajevskog atentata interniran je u Mađarsku s grupom omladinaca, a kasnije mobiliziran u austrougarsku vojsku. Do 1923. studira povijest umjetnosti u Zagrebu, Beču i Beogradu. Poslije, do 1941. profesionalni novinar (Politika) i urednik (Gajret, Zabavnik). Drugi svjetski rat proveo u Cimu kod Mostara, u teškim prilikama, da bi se, poslije oslobođenja, posvetio isključivo književnom radu.

    „I danas nosim u sebi uspomene iz djetinjstva, i ceo moj zavičaj, mostarsku kotlinu. Čini mi se da ima nešto neicrpno u toj kotlini, nešta žalosno i treperljivo. Liči mi na bajku po kojoj koračaju minareti i jablanovi, a život u njoj – na snoviđenja“, bilježi Hamza 1926. u Vijencu.

    Iako je relativno dugo (od 1919) i na svoj način, moglo bi se reći – na svoju ruku, istrajao na književnom poprištu, nije još cjelovito proučen ni ocijenjen.

    „Nad H. Humom su kritičari vršili svoja 'vrednovanja', a da nikad nisu pregledali cijela njegova djela. Već je za to primjer i Nutarnji život. Može se to donekle i razumjeti, pa i opravdati. Nepobitno je da je Humina situacija rječita za cjelokupnu istraživačku kritiku bosanskohercegovačkog književnog prostora. Nesumnjivo, H. Humo, koji čak ima i jednog svog pretka iz alhamijado-književnosti, neodvojan je od muslimanskog književnog napora tokom čitavog postojanja bosanskohercegovačkih Muslimana. Prije godinu i nešto više, na Simpozijumu, recimo, heretično je bilo čak i spominjati postojanje takve književnosti, mada je čitav jedan, istina veoma malobrojan narod, živio njome i u njoj toliko stoljeća. H. Humo, posmatran u svojoj cjelini, produžavao je pjesničku tradiciju S. Bašagića i M. Ć. Čatića, kao pjesnik, a kao pripovjedač zasnivao jedan nov vid književnog pričanja, koji se, bar svojim 'sevdalijstvom' oslanjao opet na stariju muslimansku književnost. Samo što sevdalinka, nezavisno od ukusa i mjerila pojedinaca, istorijska je i estetska činjenica, zanimljiva bar za spoznavanje bića naroda koji ju je iznjedrio, kao što je to i sva muslimanska književnost u Bosni i Hercegovini. Naime, Humo je kao i Ćatić bio oličeni bohem, koga je u jedno vrijeme prisustvo Tina Ujevića u Sarajevu toliko zbližilo s tim velikim stvaraocem, a ovaj istovremeno bio i iskreni poštovalac Muse Ćazima. Bohemstvo je već kao Muse značilo jedan korak bliže poetskom modernizmu, koji je potpunije oličio Humo, i to su jedina dva pjesnička bohema koja je Bosna uopće dala.“ (Midhat Begić, 1972.)

    „Naša suvoparna, netolerantna, uskodogmatska kritika u praksi ne trpi sve one koji pođu svojim putem, koji joj nisu po ukusu, koje ona smatra za zastarjele, demodirane, svojeglave recidiviste, ćudljive izgnanike, strasnike i zavjerenike. A Hamza Humo je zavjerenik ljubavi. Jednom sam, na margini Huminih Izabranih pjesama, napisao i ove riječi: 'Kao da je načas gola žena ušla u Hamzine pjesme!' Danas mi se čini da je taj utisak necjelovit, štur. Ne samo žena, jer ona je ovdje san o kome se tako strasno mašta, nego muška žudnja za njom, za njenim tijelom, žudnja o idealnoj ženi kakve nema, o ljubavi koja sprži i izgori tijelo, izmori dušu, shrve čula. Žena sama po sebi je povod, ali ne i cilj, daleki i nedosežni cilj je ljubav koju ona daruje. Slavko Leovac je lapidarno izrazio smisao Humine lirike riječima da je pjesnik Krika ploti posljednji sevdalija naše poezije.“ (Risto Trifković, 1968.)

    O Grozdaninom kikotu, koji na njemačkom jeziku ima više izdanja nego na našem, iskazano je najviše sudova i najviše hvale. Hamza, u jednom od posljednjih intervjua, 1970, kaže: „Napisao sam ga za nedjelju dana, jednog ljeta ... I to u tridesetoj godini života. Tu je moje djetinjstvo, moja mladost. To je djelo najviše vezano za mene ...“ „Grozdanin kikot nije dovoljno prozno, romaneksno djelo, njemu kao podloga služi lirska inspiracija, a u cjelini roman se doima kao mozaik fragmenata, kao bajka, skaska, prozna poema, nazovite je kako hoćete, u kojoj je ljubavni krik, muška nabrekla žudnja za omamnim čarima tijela, dobio svoje pjesničko legitimno ruho uformi proze. Čini se da je u njoj Hamza Humo izlio neštedimice, u jednom dahu, svoje nataložene žudnje za ženom, da je u ljubavi mitskih, legendarnih ljubavnika Grozdana i Grozdane ovaplotio sav smisao, ljepotu stvarno nedoživljenog života, njegovu moguću snagu i radost, ali i tragiku, muku prolaznosti, jeku pada i sunovrata. Svakog proljeća i ljeta rađa se strast i ljubav, jesen je gasi i potapa u ništavilo praznine i šupljih dana i dugih noći bez slasti.“ (Risto Trifković, 1968.)

    „Roman Grozdanin kikot je, u izvesnom smislu, sličan Panu Knuta Hamsuna i Kelermanovim romanima, ali je on ne samo roman koji opisuje hercegovačko selo, ljude u njemu i podneblje njegovo, nego je to i impresionistička slika sećanja hercegovačkog sunca, kamena, voda, posebna poezija epikurejskog vitalnog doživljavanja života i prirode. Ima tu Humina priroda sunca i veselosti sunčeve svetlosti, ali ima i strahovitih izliva gorčine, mržnje i osvete, kao u kakvom mitu, da nam se čini: vraća ona čoveku seksualni nagon i zato da bi mu omogućila da živi, ali i zato da bi ga doterala do jedne jeseni kada će on biti bez nagona i bez one koju voli tim nagonima. Sprečeni da imaju pun, idealan život, čovek i autor pronalaze, u jednostavnosti seoskog života, velike tuge u sebi i neke tihe, setne lirike, koje ih prevedu u starost ili u novo proleće: 'O, sve će biti kao prije. Samo u mojoj duši prizivaće jedna tužna sjena, sjena one koju više neću vidjeti u našim stranama'. Prohujalo je jedno pijano i ludo leto. Čovek žali za njim, ali se i oprašta s njim jednostavnim, toplim rečima, sasvim starinski melanholično i smireno.“ (Slavko Leovac, 1957.)

    „Ali, pored ove proste saglasnosti stilsko-sadržajnih elemenata Grozdanina kikota, nešto lebdeće, neodređeno, više od prisustva neba, prirode i krvi, i složenija od pansko-bukoličkih osjećanja strasti i plođenja, izbija ponekad iz najuspjelijih mjesta ovog djela. Kao da pjesnik načas dodirne misao o smislu života i postojanja, o mjestu i ulozi ljudskog bića u svijetu. A on se izmakne i vrati radosti o kojoj ne treba da razmišlja i ženi nad kojom se ne dvoumi. Prizvuk lagane sjete osjeti se na tim mjestima Huminog teksta a izraz dobije oznake elegičnog ritma. I doće se do saznanja da Hamza Humo u ovom romanu, pored sve svoje živahnosti i neodgovornosti, vedrine i paganskog hedonizma, nije tako spokojan kakav bi utisak želio da ostavi. Uz osjećanje pune slobode življenja, Humo doživljava i činjenicu ograničenosti života (...) I, konačno, šta je Grozdanin kikot? Lirski roman, novela, niz pjesama u prozi, ekloga, pastoralna idila, balada? – Djelo koje ima ponešto od svih oblika, reklo bi se, a ipak lirska romaneskna struktura, čije su epizode cjeline koje mogu egzistirati i zasebno da ne izgube od svoje stvarne vrijednosti.“ (Muhsin Rizvić, 1969.)

(Alija Isaković, „Biserje“, Stvarnost, Zagreb, 1972. godine, str. 329-331)

Hamza Humo

Hamza Humo

GROZDANIN KIKOT

(odlomak)

XXX

    O, prošla je berba! Vinogradi požutjeli, opustjeli. Neka neutješna pustoš sjedi u njima i plače. Sjedim u stijeni vrh kuće na izmaku ljeta i premišljam o minulim mu danima:

    O, sve sam jutros osjetio, kažem, sve! Osjetio sam da je ljeto prošlo i nešto me je bolno taknulo u srce. Sunce bilo odskočilo. Tiho u kući. Čuje se kako pčela oblijeće oko žutih grozdova obješenih o tavanicu. Jesen je medena, kažem ja. Pčela voli jesen.

    Sam sam u kući. Svi su podranili u smokve. Odozdo iz bašte dopre do mene pokoji nerazumljiv glas i sve utiša. Vidim kroz prozor opruženo Pasje Brdo, načičkano sitnim žbunjevima drače kao da su ga ose poklopile. Podno njega intimno prisoje, zaraslo u krhku tilovinu, punu žutih i sunčanih sjena, podsjeća me na priču iz djetinjstva.

    O, samo još nekoliko dana ovog velikog sna! Posljednjom kišom preći će jesen kotlinom i odnijeti sve ljetne snove. Sjedjeću sam na stijeni ili negdje u vinogradu. Slušaću kako opada lišće. Slušaću svađe i milovanja Grozdana i Grozdane.

    O, samo još nekoliko dana ovog vrelog sna!

    Gospode Bože, zaboravio sam na čiča-Krnju! Potražiću krošnju da mu ponesem grožđa, kažem ja, idući na stijenu.

    - O, svakako ću mu ponijeti! – viknuh i trgoh se od sopstvenog glasa. Opet ćutim, tresem lulu o stijenu i gledam niz kotlinu.

     - Tražim te cijelo jutro, - čuh Grozdanin glas. – Tražim te ima i dva jutra. Grozdan se opija od tuge za ljetom i tuče me svirepo. Sva sam u goloj modrici.

     - Da ti vidim modrice, Grozdano! Izliječiću ih svojim poljupcima, - govorim ja i otkopčavam joj haljinu.

    Nigdje modrice! Svježe tijelo smije se golo i pohotljivo. A ja liječim nevidljive modrice i Grozdana se kikoće.

    - Prevarila si me, Grozdano. Što si me prevarila? – pitam ja i sjedam je na krilo.

XXXI

    Sunce me već prži. Idem na rijeku i sretam Grlicu u ulici.

    - Grlice, hoćemo li na izvor?

    A Grlica okreće Baru i mi silazimo. Bara pred nama ruši stijene, a mi jurima za njom. Grlica zastade i osluhnu:

    - Slušaj kako čudno huji Hučka! Kao da zove. Ovo je pred kišu. Uvijek ovako huji pred velike kiše.

    Grlica ugleda kupine i poče ih brati. Sve u grozdovima. Rijetko razasute kao krupne, crne oči, vesele se na kapini i gledaju u nas. Poslije sjedimo i gledamo Hučku. Izvor ključa. Priliva stijene i ruši se dolje podno nas u liticama.

    Sami smo. Blizina nas opija.

    - Grlice! – a ona ne odgovara. Meće glavu na moje rame, a ja osjećam kako se napreže u njoj da pukne, da zaplače. Lice joj postade bolno, a oči suzne.

     - Grlice moja! – šapćem ja, uzimam je na ruke i dugo je tješim i milujem.

    Poslije se smirujemo i razgovaramo.

    - Znaš li ti, Ozrene, da je preko ove stijene, još prije stotinu godina, prešla kuga, - kaže Grlica.

    - Kako prešla?

    - Pa, tako. Prešla.

    - A je li ko vidio tu kugu?

    - Pa vidjeli su je. Kažu da je dugačka kao motka i sva u bijelo umotana. Dođe u kuću i niko je ne vidi kada uđe. Poslije stane nekome vrh glave i mori. Tako opusti cijelo selo.

    Zaćutasmo. Obadvoje smo zamišljali kugu.

    - I kada je odlazila, stala je na vrh ove stijene i, vrteći se k'o vito, pjevala je:

Šukadar – bukadar,

Više ovud nikadar.

    Ja prasnuh u smijeh. Smiješna mi je izgledala kuga kako se, u bijelu i kao motka, vrti na stijeni i krešti ove čudne riječi.

    - Šukadar – bukadar! Hahaha!

    - Što se smiješ? Ne valja se smijati kugi, - kaže Grlica. – Nju šalje Bog, jer ljudi griješe.

    - Pa rekla je eto „nikadar“. To znači da neće više nikad doći. Zašto se ne bi smijali?

    - Svejedno. Ne valja joj se smijati, - završi ozbiljno Grlica i poče da vabi Baru sa stijene.

    - Eno je! Da pane, sva bi u komade. Bara, Bara! Koz, koz, koz! – A Bara samo zakmeketa i pogleda u nas veselo kao da nam se smije.

    Poslije zatutnji u Mrkulji i počeše se navlačiti oblaci, a domalo smo nas dvoje hitali za Barom uz puteljak spram sela.

XXXII

    Svu noć je prepadalo, tiho, krhko šumeći po napola sasušenom lišću. Kroz otvor na prozoru moje odaje uvlači se prohladan i vlažan vjetar. O, zbogom ljeto! Prva jesenja kiša spušta se u kotlinu, kažem ja i osjećam kako me uspavljuje širok i beskrajan šum jeseni.

    Budim se: mekana i zlatna nit sunca provukla se kroz prozor i igra mi po licu. Ustajem i otvaram kanate: sunce zlatno, mekano. Pomućenog ljetnog žara nestalo u njemu. Bistro je kao od zlatnog stakla. I vazduh je staklen i providan. I brda su staklena i providna.

    Za jednu noć, o, samo za jednu noć, sišla je jesen u našu kotlinu!

    Priroda se profinila. Bestrasna je i sva od jasnih i finih tonova. Sva je od nečega staklena, krhka, a opet tako mekana, kao, kasne, sunčane vlasi.

    Da, jesen je, kažem ja. U prirodu je ušao mir, umoran i bestrasan mir. Ogromne žute mrlje šaraju kotlinu. Tanki, bijeli oblaci plove nad njom, šaraju brda finim, plavim sjenama, a Grozdan i Grozdana sjede u žutom vinogradu.

    - Šta će biti od naše kolibe kada udare kiše i vjetrovi? Reci mi, Grozdane! Reci mi gdje ćemo se milovati kada opane lišće i zima zavije kao gladna vučica?!

    A Grozdan ćuti. Tužan je kao da gleda smrti u oči. Grozdana mu meće glavu na svoje grudi i provlači mu prste kroz kosu.

    - O, ne tuguj, Grozdane! – kaže ona. – Ima još dana i lani smo se o Miholjevu ljetu milovali u našoj kolibi.

    Idem na Koravac. Čujem na Stublini pjesmu. Ivanka pjeva. Jesen je. Ivanka tužno pjeva:

Oj pelin pelinče,

Moje rosno cvijeće!

S Tobom će se moji

Svati okititi

Kad me budu mladu

Do groba nosili.

    Bože moj, što je tužna Ivanka! Ne bi je čovjek ni prepoznao, kažem ja.

    Ivanka, zbogom! Zbogom naša milovanja! Hvala ti za svaki zagrljaj i praštam ti prekjučerašnju osvetu..

    - Otvoren lov! – kaže Galama, sav sretan da saopći novost.

    - Jest, otvoren je, - kaže dedo Škembo. – Pripremite puške i sačmu! Možemo u ponedjeljak odmah zorom.

    - Hoćeš li ti, Svrzimantija?

    - Neću. ja nisam nikad iz puške ispalio.

    - Ni meni se ne ide, - kažem ja.

    Sjedimo i ćutimo. Svrzimantija mrk, a dedo zamišljen. Dedo se sjeća mladosti i svoje ženidbe. Da, jesen je. Momci se žene, a Svrzimantija ćuti mrk kao stijena. „Oj, pelin pelinče“, sjetih se Ivankine pjesme i nešto me zloslutno steže u grudima za Svrzimantijom.

    - Zbogom, ljudi! – viknuh ja nenadano 

    - Zbogom! – kaže dedo nekud zamišljeno, a Svrzimantija, moj stari drug, i ne ču mi riječi.

    Treba da vidim Grlicu, mislim ja. Želio bih još ove posljednje dane da provedem s njom.

Hamza Humo

XXXIII

    Idem preko Ozrenova Polja. Jesenji vjetar šušti u živici i cvili kroz žutu kotlinu. Čujem gdje neko pjevuši. Grlica sjedi pod brestićem i pjevuši. Bara brsti živicu.

    - Otkud ti ovdje,Grlice?

    - Još prekjuče reče mama da idem ovamo. Bliže sam kući, pa me može lako da dozove ako joj ustrebam.

    Ja sjedam do nje i obuhvatam je oko struka. – Grlice, ne mogu bez tebe, kažem joj. – Svuda sam te tražio. Sjekao sam najdeblju kostilovu granu, ne bi li ti čula udarce. Prestajem. Osluškujem. Nema nikoga.

    - O, što nisi došla, Grlice?

    - Grlice ostavi pletivo, da ti gledam u oči!

    Grlica ostavlja pletivo a ja je uzimam u naručje i dugo joj gledam u oči. Ljubim je, a ona zatvara oči, drhti.

    - Grlice! – šapćem, a ona otvara oči kao iz sna.

    - Grlice, hoćeš li mi pjevati?

    Hoće, pjevaće mi. Svakako će mi pjevati.

    Spuštam je do sebe, a ona uzima igle. Ne može da plete. Počinje da pjeva pa ne može. Riječi joj drhte u grlu.

    - O, Grlice, Grlice! Pa ti si već prava djevojka.

    Grlica ustaje i tjera Baru za drugi grm, samo da bi se umirila. Vraća se, sjeda podalje od mene i uzima pletivo.

    - Hajde, pjevaj, Grlice! Ti znaš mnogo pjesama.

    - Pa ja sam sve od mame naučila. Eto, bio neki Ozren, mladić, jedinac u majke, pa umro. Majka ga toliko žalila i plakala za njim da se ni u grobu nije mogao da smiri. I sada noću luta ovim poljima i pjeva tužno, tužno, da te srce zaboli. Zato se ovo i zove Ozrenovo Polje. Neki kažu da to vjetar pjeva u žbunju, ali to nije istina. Moja ga je majka noću slušala kako pjeva.

    - A kako pjeva Ozren,Grlice?

    - Pa čula sam od mame. Samo ne znam cijelu pjesmu, dugačka je.

    I Grlica pjeva. Grlica i ne pjeva. Ona samo pjevuši. Glas joj tanak, tužan, pa ne znaš ni odakle dolazi. Rekao bi da vjetar pjeva u žbunju:

Devet je puta moj grob

Proljetnim cvijećem procvao,

Devet je puta humak

Uvelim lišćem pokrio

I mojoj staroj majci

Do mene puteve zameo.

Devet su puta laste

Savile gnijezda pod našim vajatom,

Devet su puta zove

Procvale nad našim potokom

I mlade loze se povile

Našom zelenom odrinom,

Otkako, majko, tuguješ

Za svojim sinom Ozrenom ...

    Grlica zaćuta.

    - Grlice!

    Grlica plače.

    Začu se brz i zadihan šum. Bara zakmeketa. Jure glavarov ispade pred nas kao da ga neko dobaci. Male, svinjske oči zazvjeraše mu zlobno kao u zvijeri. Osjetio sam kako Grlica pretrnu od straha. Ali samo ne znam kako se to sve brzo dogodi. – Obuljak zviznu kraj njegove glave, i ja u tren stvorih se pred njim, sav cepteći. On samo zinu i viknu.

    U isti mah osjetih drhtave Grličine ruke oko mog vrata i malaksah. A on kao zrno otište niz polje.

    - Grlice, umiri se! Molim te, umiri se! – kažem ja drhtavim glasom i uzimam je u naručje. Obadvoje drhtimo.

    Otpratio sam je sve do u avliju. Na klancu me uhvati čvrsto za ramena i, tresući se od straha, prošapta brzo:

    - Ozrene, molim te, nemoj! Obećaj mi da nećeš! Obećaj!

    - Neću.

    Bestija. Ima samo njoj da zahvali za život, mislio sam idući ulicom.

XXXIV

    Dani uzmiču. Otac kaže: „Ozrene, skoro ćemo u grad. Spremaj se! Treba umaći kišama. Miholjevo umije i da prevari.“

    Bezglavo hodam ulicom i praštam se sa svakim kutom, sa svakom uspomenom. Muči me neko nejasno i zlosutno predosjećanje. Bojim se ovog teškog mira. Jedino što zabliješte veseliji trenuci kad sretnem Grlicu. I juče smo sjedili u gaju. Jesen utišala. Nešto krhko, providno njiše se vrh nas u vazduhu. Sunce, mekano i čisto, prede zlatne priče po opalom lišću.

    - Ozrene, čula sam kako se smije Grozdana. Jest, duše mi, čula sam, - kaže Grlica sva uzrujana. – Juče ja idem ispod Smrčinjaka, a neko se kikoće gore u Rosića vinogradu. Bože moj, što sam se uplašila! Čula sam kako te zove po imenu i svađa se sa Grozdanom.

    Eto, i Grlica je čula kako se kikoće Grozdana. Ja sam joj još ljetos pričao kako ona hoda po vinogradima i kako se smije i svađa sa Grozdanom. Pričao sam joj i kako je mene mamila u svoju kolibu.

    - Ozrene, ne prolazi kraj Smrčinjaka. U Smrčinjacima se prikazuje. Jednom u kasnu noć, kad se Mate Rosić vraćao iz Soljana, izišlo preda nj magare, a on uzjahao. A čim je prvi pjetao zapjevao , magarca nestalo pod njim. I moju je majku jednom neko pratio iz Smrčinjaka. Kaže, sve ide za mnom, a ja ne smijem ni da se okrenem.

    Ostali smo u gaju sve do podne.

    - Gospode, otkada nisam vidio čiča-Krnju! – kažem ja. Otići ću poslije podne na rijeku.

    Ali mjesto na rijeku, svraćam na Koravac. Pred krčmom sami ja i Svrzimantija. Ja ćutim, on ćuti i pije. Poslije dugo drži glavu u rukama a pogled mu na zemlji.

    - Ozrene, mori me silna čamotinja, - kaže teško, zdvojno Svrzimantija. – Kuća mi je pusta kao grob. Dodijalo mi piće. Sit sam života, a kad pomislim još i na to da će skoro zima i da i ti odlaziš, dođe mi da se ubijem.

    Pokušavam da ga tješim, a on se samo gorko osmjehnu i odmahnu rukom.

    Sjedimo sami. Večer pada. Ivanka prođe s burilom vode na leđima.

    - Eto, žena, - reče on, pokaza glavom na Ivanku, pa nastavi.

    - Žena, to polustvorenje, može da spase čovjeka, samo mene, mene ne može, moj Ozrene. Neki ljudi traže spas i u drugim stvarima, a ja sam sve promašio, sve, kažem ti. Kao da sam cio svoj vijek letio za vjetrom, ili sunce hvatao u rešeto.

    I on iskapi do dna.

    - Pijem ga, a ono mene pije. Bljutavo je, a ja još više. Barem zaboravim na sve.

    On obori glavu i crno se zamisli.

    - Hoćeš li čašu, Ozrene? – pita Vida.

    - Neću! – rekoh i nehotice osorno.

    - Svake jeseni, kada je ostali svijet najveseliji, mene spopada ova čamotinja. I cio moj život pane na me kao krov kakve trošne i teške kuće.

    - Hej, moj Ozrene! – završi on gorko. – Dugo ja vučem svoj robijaški lanac i samo smrt može da me riješi njegove lude zveke. Sjećaš li se ti ludog raspopa Melentija? Onoga s mise na Gorici? Ono je strašno. Ozrene, razumiješ li? Strašno!

    I on se ludački unese u moje oči. Nešta već zagrobno izbijalo je iz njega, a opet satanski bjesomučno. Nasta stanka. On opet obori glavu u ruke.

    - Radije smrt, Svrzimantijo! – završi jedva čujno.

    Sumrak pade. Krto šušti vjetar u granama. Ćuk ćuče osamljeno i zlosutno negdje podno Gorice. Mi se dižemo. Koraci nam odzvanjaju osamljeno i prate nas u noć.

(Hamza Humo, „Grozdanin kikot“, Sarajevo-Publishing, 1997. godine, str. 90-99)

Hamza Humo

PJESME

         DRUGU

Veče je.

Tonu plava brda.

Ja pijem sam.

Druže, parenje biljki nanosi vjetar;

Oštri im miris pijano

Posrće kroz vazduh kao i ja.

Hej, sve je pijano raširenih grudi!

Preda mnom šute čaše

Crne i teške ko misli crnih ljudi.

Ja pijem sam.

Vrijeme ko mrk, ogroman bajrak plovi

I mene, bregove i krčmu nosi.

Zagrobnim i crnim smijehom noći.

Sve okolo šumi,

Nečujno se smiješi,

Vazduhom se vuku ptičurine vrane

Ko nabuhli leši. 

Je vičem: Hej, vina još!

Zar nikog nema?

Zar me odnijela noć?

Vina, vina toči!

Nikog. Put, šupalj mir.

Život vri.

U magli negdje lebdi raj

I vrijeme šumi u dubokoj noći

A moj drug

Kao tamna, ukleta mrlja

Bez cilja luta po svijetu

I neka strašna sjenka

Crne mi čaše toči.

         ŠAPAT

Sumrak.

U tihim baštama skriven harem šuti.

Dvije žene same u konaku sjede

I potajno šapću.

Dok večernje slutnje u mislima jezde

Jedna od njih šapnu:

- A sad, draga, šta ću?

Šapnu tako tiho, plašljivo i bolno

Ko da i zidove zlobne uši rese.

A jezivi šapat kao slutnje drhtaj

Oba srce strese.

Hamza Humo

         MOLITVA NA STIJENI

Osamljen sjedim na stijeni vrh kuće.

Veče pada na me i na bregove plave.

Mir. Bog u stijenama šuti, vlada.

I ja razmišljam o prošlom u životu.

O, gospode, kličem,

Naposljetku sam naosami s tobom!

Ti nisi za me više

Onaj šta nagrađuje i kažnjava.

Spoznao sam tajnu i znam šta je sreća.

Sad razgovaram s tobom

I na stvari se smiješim

Osamljen na stijeni vrh kuće.

U ovim časovima našim

Mnogim bih ljudima izgled'o

Ko čudak ili ludak

I onda kada zviždim na stijeni

I vabim žute ptice

Šta dolje u bašti krešte

Pod tvojom i mojom kućom,

Gospode, dragi druže,

I prijatelju moj!

(Alija Isaković, „Biserje“, Stvarnost, Zagreb, 1972. godine, str. 324-325)

Hamza Humo

BIOGRAFIJA

    Hamza Humo je bio bosanskohecegovački književnik. Rođen 30. decembra 1895. godine u Mostaru, gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1914. nakon Sarajevskog atentata, biva uhapšen a zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Da kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i konačno u Beograd. U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i Nikom Miličevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom. Godine 1929. javlja se prvim književnim ostvarenjem, zbirkom pjesama „Nutarnji život“. Pet godina kasnije, Humo objavljuje zbirku „Grad rima i ritmova“, kojom se odmiče od školski naučene poetike sablasnog ekspresionizma i primiče čulnom „misteriju prirodnog opstojanja“. U proznim je djelima s naglašenim lirizmom opisao raslojavanje bošnjačkog svijeta u rodnome hercegovačkom okolišu, utkivajući folklorne i slavensko-bogumilske mitove u svoje pripovijetke: „Pod žvrnjem vremena“ (1928), „Pripovijetke“ (1932), „Ljubav na periferiji“ (1936), Hadžijin mač“ (1955) i dr. te u romane „Grozdanin kikot“ (1927), „Zgrada na ruševinama“ (1939) i „Adem Čabrić“ (1947).

    Za razliku od Safvet-bega Bašagića i Đikića, koji su uglavnom ponavljali formalno-stilske obrasce sevdalinke i balade u tonovima lirske usmene tradicije, Humo se oslobođa vezanog stiha, a pored očaranosti usmenom tradicijom, zbirkom Sa ploča istočnih ne odriče se ni vrijednosti koje je gajila poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima.

    Pisao je pjesme, pjesme u prozi, pripovijetke, romane, dramske tekstove, članke, prikaze i reportaže i objavljivao ih u časopisima i listovima: Misao (Beograd 1920-23, 1925-26. 1931-32), Beogradski dnevnik (1922), Budućnost (1922-23), Narod (1922-25), Novosti (Beograd 1922-23, 1929), Srpski književni glasnik (Beograd 1922, 1925, 1927, 1936), Književni pregled (1923), Tribuna (Beograd 1923), Zabavnik (1923-24), Gajret (1924-3o, 1932-35, 1937-38, 1940), Ilustrovani list (Beograd 1924), Prosveta (Beograd 1924, 1928, 1932.33, 1939-41), Belgrader Zeitung (1925), Reč (Beograd 1925-26), Vijenac (1925-27), Zagreber Tagblatt (1925-26), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1926-27), Morgenblatt (1926-27, 1930-31, 1934), Naša domovina (Beograd 1926), Reč i slika (Beograd 1926-27), Sloboda (1926-27), Zora (1926), Politika (Beograd 1927-41), Pregled (1927-31, 1934-35), Sloga (1927), Večernja pošta (1927), Književni sever (Subotica 1928), Trgovinski glasnik (Beograd 1928), Bosanska pošta (1929), Glas noroda (Beograd 1929), Jugoslovenska pošta (1929, 1932-34), Novo doba (1929), Život i rad (Beograd 1929), Riječ (1930), La Yougoslavie (Beograd 1932), Nedelja (Beograd 1932, 1935), Pravda (Beograd 1933-34, 1936-37), Ideje (Beograd 1934), Štampa (Beograd 1934), Vreme (Beograd 1934, 1936-37), Pomorski Lloyd (Beograd 1935), Jugoslovenske pariske novine (Pariz 1936), Bulletin d'Informations economiques (Beograd 1937), Jugoslavija (1937-39), Jugoslovenska stručna štampa (Beograd 1937), Ošišani jež (Beograd 1937), Donauzeitung (Beograd 1941).

    U vremenu između dva svjetska rata, kada piše najplodnije i najintenzivnije, objavio je više pjesničkih knjiga i svoje najznačajnije djelo, lirski roman „Grozdanin kikot“ (1927), koje će doživjeti više izdanja i biti prevedeno na mnoge jezike. Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima njegovog romana „Adem Čabrić“ snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.

    Za svoje raznorodno i obimno književno djelo Humo je, pored drugih priznanja, dobio i dvije visoke nagrade: Nagradu Srpske akademije nauka u Beogradu i Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH, koja mu je dodijeljena za životno djelo.

    Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine. Pokopan je u Mostaru.

BIBLIOGRAFIJA

-        Nutarnji život. Pjesme. Mostar , 1919.

-        Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923.

-        Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924. Drugo izdanje Svjetlost Sarajevo, 1975

-        Sa ploča istočnih. Pjesme. Beograd, 1925.

-        Grozdanin kikot. S.B.Cvijanović Beograd, 1927.; Seljačka knjiga. Sarajevo. 1953; 1956; 1958; 1962; Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin. 1958; Fankfurt a/M. 1961; 1962; Svjetlost. Sarajevo, 1962; Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; Grozdanin kikot. Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; 1984; 1989; Sarajevo-Publishing, 1997; Svjetlost. Sarajevo, 1998;

-        Pod žrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928.

-        Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928.

-        Slučaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930.

-        Pripovetke. Srpska književna zadruga. Beograd, 1932.

-        Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936.

-        Zgrada na ruševinama. Roman. Beograd, 1939.

-        Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946.

-        Pjesme. Sarajevo, 1946.

-        Hasan opančar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947.

-        Adem Čabrić. Svjetlost. Sarajevo 1947; 1951.

-        Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949.

-        Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951.

-        Perišićeva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952.

-        Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968.

-        Hadžijin mač. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967.

-        Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvić. Svjetlost. Sarajevo, 1976.

-        Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980.

-        Izbor iz djela. Veselin Masleša. Sarajevo, 1982.