Literarni rad: Radost Povratka

RADOST POVRATKA

    Pamtim hladno, kišno novembarsko jutro sa svakim detaljem i bojom koja ga je oslikala. Kako godine prolaze, sve češće se pitam da li sam, možda, od tolike čežnje iscrtala te slike u svojoj glavi ili su ipak bile stvarne. Međutim, ubrzo sebe zaustavim u takvom razmišljanju, jer sam spremna prihvatiti i najveću iluziju, samo da izdržim taj novembarski prizor u svom sjećanju. Mnogo je bolno, i svako prisjećanje sa sobom donosi hladan osjećaj koji prostruji kroz moje tijelo i nametne težak teret u grudima koji me guši i steže, ali opet ga ne dam. Neka ga, neka stanuje tu, ako je to cijena koju m oram platiti, kako bih sačuvala sjećanje na svoj odlazak iz voljenog grada i opraštanja s najmilijim.

    Tek je šest mjeseci prošlo otkako sam završila srednju školu, ali su pripreme za odlazak već uveliko trajale. Što bi naši Bosanci i Hercegovci rekli „ganjali smo papire“ iz dana u dan i činilo se da tome nema kraja. Svaki put kada bismo došli na šalter, nedostajao je novi potpis ili je još jedan domenat bilo potrebna dostaviti, tako da su mama i babo zamalo dobili nervni slom. Ipak, sve se, nekako, završilo, možda čak i brže nego što sam očekivala i došao je dan polaska. Odluka o mom odlasku nije bila iznenadna, jer i ja, baš kao i mnoge moje kolege, fizioterapeuti, znali smo kakva nam se sudbina piše. Koliko gad bilo teško otići, u našem rodnom gradu nismo se nadali svijetloj budućnosti. Otišli su već mnogi prije mene i preživjeli su, pa mogi i ja. Kažu da nedostaje rodni kraj, ali tamo negdje ima hljeba i bolje zarade. Tog hladnog novembarskog jutra, pomirila sam se sa sudbinom. Govorila sam sebi da sam imala vremena da se psihički pripremim i da ne plačem. Trebam biti jaka zboh sebe i svoje porodice. Međutim, suze su same tekle i jecaj je odjeknuo autobuskom stanicom dok sam grlila svoje roditelje. Babo me čvrsto stagnuo, kao da mi poručuje: „Jaka si ti, sine!“, iako nije niti jednu riječ izgovorio. Majka je plakala, ali tješila sam je govoreći da ću ih ubrzo posjetiti. Čim „stanem na noge“, moći ću kupiti avionsku kartu i neće dugo čekati da se ponovo vidimo.

    I tako sam otišla iz svoga grada i svoje zemlje, u tuđinu, da tragam za svjetlijom stazom. Međutim, prvi dani su itekako bili tmurni. Moje srce nije moglo da prihvati da sam kolimetrima daleko, pa me uhvatio strah što na ulicama ne čujem svoj maternji jezik. Nemam kome da se požalim, nemam s kim kahvu da popijem. Sve je bilo puno sjaja i uređenosti, ali srce se cijepalo. Dani su prolazili kao godine, pomislila sam da nikada neće nestati taj težak osjećaj u grudima, taj strah od nepoznatog i čežnja za voljenima. Noćima bih se prisjećala ulica svog gradića, pokušavajući zapamtiti svaki detalj, svaku boju i zvuk. Prisjećala sam se mjesta na kojima sam se igrala kao dijete i svih starih komšija koji su mi dijelili slatkiše, baš kao i svakog stabla u parku, a naročito puta do škole. Pokušavala sam se prisjetiti stare pekare u centru grada i ugodnih mirisa koji su se širili po čitav dan, kao i starog kioska na kojem sam kupovala kroasan. Slika za slikom se redala u mojoj glavi i uloge su se miješale, a zgrade dobivale noge, drveće zemlja gutala, nebo mijenjalo boje i zvukovi postajali nečujni, a moj strah je bivao sve veći. Nisam željela zaboraviti odakle dolazim. Vrijeme je prolazilo, neprimjetno su se neke stvari promijenile. Možda su umor i moj pokušaj da idem ukorak s vremenom učinili svoje, ali manje su noći bile ispunjene prizorima iz prošlosti. Počela sam primjećivati da i ova daleka zemlja ima prirodu i da je u redu izaći i stvarati nove uspomene. Obećala sam sebi da ima dovoljno mjesta za sve i da ništa neće biti potisnuto u zaborav. Nakon četiri mjeseca, uslijedila je moja prva posjeta rodnom kraju. Osjećanja su bila pomiješana. Strah, sreća, uzbuđenost i stres, sve je stalo u isti koš. Povratak je bio predivan. Osjećala sam se prihvaćeno, kao da sam slagalica koja se uklopila u svoje mjesto. Tako je bilo dobro znati da tu pripadaš, da si tu rođen i odrastao, i da sve što jesi, nastalo je u malim ulicama moga grada, među mojim ljudima, poznatim licima koja mi miluju oči. Bio mi je poznat taj osjećaj i mnogo draži nego ikad prije. Da nije bilo odlaska i tog oduzetog dijela moje duše, sigurno ne bih svoj rodni grad smatrala ovoliko svojim, svakom kapljicom krvi koja protiče kroz moje vene. Posjeta je bilo još mnogo. Mislila sam sa svakim narednim putem će postati lakše, ali lagala sam samu sebe. Svaki naredni put je imao svoju težinu, svoje značenje i lekcije koje sam pakovala zajedno s odjećom u koferima.

    Četiri su godine prošle otkako živim daleko od rodnog grada. Ponekad se osjećam kao rijeka s dvije obale. Živim život na dvije strane. Sadašnjost je tu gdje je svjetlije, gdje se izgrađuje bolji život, bolja karijera. Međutim, dobro pamtim gdje je moja prošlost, a ovo srce se nada i boljoj budućnosti. Tamo gdje su trave zelenije i noge bose, gdje ti od kahve kao malom poraste rep. Tamo gdje se „hoda po doktorima“ i gdje te može „ubiti promaha“. Gdje se „goni auto“ i kćerka zove sine. Gdje se ne smije progutati žvaka, jer će se zalijepiti za cirjeva. Tamo gdje sastojke mjeriš od oka. Gdje moraš ići u pkolu, da ne bi kopao kanale. Tamo gdje te pitaju gdje si, a stojiš ispred njih. Tamo gdje miriše ispečena kahva i skuhan hljeb, gdje rahatluk osjetiš u zraku. Eh, baš tu čelim da jednog dana moja sadašnjost bude svjetlija. Da moja porodica raste i da više ne gledamo roditelje kako ispraćaju djecu s koferima i torbama na daleki put. Da u mom malom kraju sviću vedrije zore, a ne tmurna novembarska jutra. Da sokacima trče dječica i da niko ne mora dalje, niti tamo preko, daleko, gdje je, kažu, bolje. Jer, gdje god da odem, u srcu nosim svoj grad.