Literarni rad: Sanjam zavičaj

Sanjam zavičaj

    „Bit će ti bolje tamo, ne sekiraj!“ – govorili bi mi drugi, dok sam se i sam uvjeravao u tu laž. Bio je vakat da i kofer kupim. Znao sam da poslije odlaska započenjem novi list. Znao sam da poslije odlaska ostavljam sve iza sebe. Ostavljam svoju mahalu i avliju u kojoj sam odrastao.

    Ali možda je tako i bolje. Ne mogu se više patiti ovdje. Ne ide ni tako. Čuo bih poneku priču koju bi Meho u kagani pričao o njegovom sinu Asimu: „Spasio se, tamo ima sve, čak i ne brine kako će platiti struju.“ Laknulo bi mi poslije ovih riječi. Meho je čovjek srednjih godina koji uživa u sjedenju u kafani i zapriča svakog čovjeka koji bi se našao u njegovoj blizini. Imao je nešto malo penzije, a propio se poslije smrti njegove žene. Čim bi Meho popio koju više, na samu spomen Asima, briznuo bi u plač. Znao sam da imam sreću što sam sam, što ne moram da brinem o djeci i ženi u ovom trenutku. Poslije duge noći u Alijinoj kafani, zaputio sam se ujutro po kofer. Zamolio sam babu da mi pozajmi pedeset maraka za kofer, vratit ću mu čim dobijem prvu platu u Njemačkoj. Hodajući do prodavnice, razmišljao sam o tome kako sam kao dijete mislio da ću poslije fakulteta raditi kao doktor u obližnjoj ambulanti i vraćati se kući sretan jer će me dočekati Esma. Esma je moja prva ljubav, trebali smo se uzeti, ali su je njeni poslali u Njemačku prije godinu dana. Dolazi iz imućne porodice, za razliku od mene i zato su nam se životni potevi uvijek razilazili. U početku smo se čuli svaki dan, ali to je trajalo kratko jer su joj roditelji branili svaki kontakt sa mnom. „Edo, Edo, dođi na po jednu.“ – derao se Meho iz kafane. Kao je bivalo toplije vrijeme, sjedio je napolju zajedno sa Alijom. Priđoh im, a Meho naiskap popi rakiju i poče pričati: „Ljudi u Visokom su skroz drugačiji od Kiseljačana. Možete vi pričati šta hoćete, ali Kiseljak je ljepši. Vidi ovu prirodu i ove ljude. Svi su nasmijani, druželjubivi. A u Visoko kad dođeš, svi mrko gledaju i ...“, prekide sa Smajo, stočar iz Visokog. „Šta pričaš ti, Meho? Imate li vi piramide?“ – a njega pak nadglasa Fojničanin. Nisam mogao slušati tu prepirku, pa sam nastavio put do prodavnice i kupio kofer. Nijemi trebao veliki, svakako nemam puno stvari, pa mi je ostalo deset maraka viška. Kupih sebi kifle i sirne namaze, da ih mogu kasnije spakovati jer putujem sutra ujutro. Kao bijaše subota, narod se uzletao k'o muha bez glave. Svi su negdje žurili, svako je vodio svoju brigu. Shvatih da je svanuo dan koji sam nestrpljivo čekao. Otvorio sam prozor da se izrači soba, a po vremenu se dalo pretpostaviti da će biti fin dan. Spremio sam se, ispred vrata je bilo par komšija koji su me htjeli ispratiti. Meho me zagrli, a oči mu nasuziše, „Podsjećaš me na mog Asima. I njega sam ovako ispratio. Sine, ako ga sretneš, reci mu da ga je babo puno poželio.“ – u tom trenutku poče i majka plakati. Pozdravio sam se sa svima, čuo sam pljusak prosute vode za mnom. Uvijek sam se pitao zašto i otkud tradicija prosipanja vode za nekim. Voda ostaje tu, ja odlazim. Zar neće ona biti sretnija jer ostaje na svom? Nisam imao ni snage ni hrabrosti da se okrenem i pogledam ih još jednom. Autobus je brzo došao, a unatra sam sjeo na sami kraj i bacio se u razmišljanje. Tako sam i zaspao. Sanjao sam svoju Bosnu i Kiseljak. Sanjao sam sretan život. Probudio sam se, a bilo je još par sati do dolaska. Vrijeme sam ubijao razmišljajući. Nisam ni to volio, jer su mi samo crne misli prolazile kroz glavu. Kad sam stigao, nikoga nije bilo da me dočeka. Došao sam u stan. Skroman, dovoljan za samački život. Sve je novo i netaknuto. Namještaj je moderan, dominiraju nijanse bijele i sive. Sve je kao iz sna, ali nešto fali. Obuze me osjećaj tuge i straha. Narednih par dana sve je bilo isto, išao sam do posla i nazad. Za druge sam bio nasmijan i pristupačan, a među četiri zida sam bio pravi ja. Jastuk bih natopio za pola sata i šutio kao zaliven sve vrijeme. Bila je oštra zimska noć. Mojim mislima odtvanjali su vriska i smijeh djece, škripanje sanki i voz dok ide po šinama. Obukao sam se i htio prošetati gradom. Božićni praznici su kucali na vrata. Frankfurt je okićen raznim svjetiljkama, a tu i tamo se čuje poneki vatromet koji zasija na nebu u raznim bojama. U Kiseljaku to nije ovako. Naš komšija Stipo bi stavio malu jelku u ćošak dnevnog boravka, a na balkon bi okačio svjetiljke. Djecu to oduševi, a on ih rado pusti u kuću da se čude njegovoj božićnoj postavi. Dok sam hodao, dobio sam grudvu u glavu. Djeca su se skamenila, uperivši prste jedan u drugog skidajući krivnju sa sebe. To me podsjetilo na ljeto 2012. Aziz i ja bismo pozvonili starom Našidu na vrata i bježali kud bi nas noge nosile. Iza leđa su se dale čuti Našidove psovke i kletve. Ako bi uspio ugrabiti kamenja, bacio bi ga na nas. Rijetko bi nas pogodilo jer je on već oslabio, ali njemui bi bilo drago što bi nam uzvratio. Lijepa stara vremena. Tad nisam ni m islio o budućnosti, a vidi me sad. U tuđini, sam. Svaki dan bi isto prolazio, samo što sam se sad naviknuo. Naviknuo sam se na novi smijeh, na nove ljude, na život bez brige o novcu i o tome da li ću imati šta sutra za doručak. Ali tuga je tu. Šta znam, valjda se nekih navika čovjek ne može riješiti. Čuo sam da je Meho preselio. Ne mogu mu ni na dženazu otići. Šta ti je život, sad te ima, sad nema. On je uvijek govorio kako treba trbuhom za kruhom, a nikad nije htio dalje od Alijine kafane i naše mahale. „Kako da idem kad nešto drži me?“ – govorio bi uvijek.

    Tek kad sam otišao od kuće, shvatio sam koliko je sve moje tamo. Tijelom sam ovdje, a dušom i srcem zauvijek u malom gradu, skoro pustom i zaboravljenom, poznatom po kiseljačiću i mirisu kiseljačkih pogačica.