Okrugli sto: O životu i djelu Hadžema Hajdarevića

Hadžem Hajdarević, 1956. – 2023.

Enes KARIĆ

BILJEŠKA UZ RECENZIJU ZA ʼIVERJEʼ

Pogovor post mortem

    Pred proljeće 2022., Hadžem Hajdarević mi je predložio da pregledam i dočitam nepročitano iz njegovog djela ʼIverjeʼ (ili književnog zbornika “bilježaka o smrti, bilježaka o životu”). Prihvatio sam ovaj nagovor dugogodišnjeg i dragog prijatelja kojeg poznajem punih pedeset godina.

    Već nakon dva mjeseca, 17. maja 2022., poslao sam mu moj pogovor, neku vrstu recenzije pod naslovom ʼKnjiga o ljudima koje je zagrlila vječnostʼ. Hadžem Hajdarević obradovao se mojim stranicama, pročitao ih je, rekao je da ne želi da se išta mijenja. I još mi je spomenuo da je zamolio Mehmedaliju Hadžića da i on, sa svoje strane, napiše jedan, na tradiciji islama osnovan tekst, o smrti, njezinim svrhama, značenjima i smislu.

    Sve u svemu, Hadžem je želio da ta dva teksta budu neka vrsta preporuke izlasku i objavljivanju njegove voluminozne knjige ʼIverjeʼ, od koje je većina poglavlja objavljena u Preporodu, islamskim informativnim novinama, tokom nekoliko potonjih godina.

Vrijeme je prolazilo, minulo je ljeto 2022., potom i jesen. U dva ili tri navrata pitao sam Hadžema Hajdarevića – šta je sa ʼIverjimaʼ? Ima li nade da se objave? Rekao mi je da želi još pogledati rukopis, kratko, ovlašno, a razgovarao je i sa izdavačima. Iste ili slične odgovore dobijao sam od Hadžema Hajdarevića i onda kad sam ga za objavljivanje ʼIverjaʼ pitao kasnije, a posljednji put u proljeće 2023. Uz ovo rečeno mogu samo dodati to da znam da do izdavača nije stajalo, nekoliko ih je bilo voljno objaviti ʼIverjaʼ.

Dana 4. decembra 2023., naš dragi pjesnik i književnik Hadžem Hajdarević preselio je na Onaj svijet, Ahiret. Bilo je to iznenada. Gotovo sve do tog suđenog dana razmjenjivao je poruke sa prijateljima i bližnjima.

    U velikoj tuzi, i sa sjetom koja nije manja od tuge, objavljujem ovaj svoj pogovor Hajdarevićevim ʼIverjimaʼ, sve u neizmijenjenom obliku i doslovno predajem stranicama Preporoda na kojima je Hadžem Hajdarević ostavio jedan od najsnažnijih tragova svoga pera, pjesni duše i inspiracije srca. U očekivanju da će se njegova ʼIverjaʼ uskoro objaviti, upućujem molbu dragome Bogu:

    Neka je rahmet duši Hadžema Hajdarevića!

SLOVO O NEOBJAVLJENOM RUKOPISU

Knjiga o ljudima koje je zagrlila vječnost

    Hajdarevićeva “Iverja” se ne mogu svesti na nekrologij. “Iverja“ to nisu zato što autor ove svoje dvije perspektive (“bilješke o smrti, bilješke o životu”) najizravnije gleda kao na jednu živu sveobuhvatnu cjelinu, a nipošto kao na mehaničku zdvojenost datu na način nekog stroja. Ta živa cjelina smrti i života - kako vješto poručuje autor Hajdarević - uvijek nam se pomalja iz svoja dva aspekta i unutar ove tri međuse nalične dihotomije: 1) Ti si smrtan zato što si životan! 2) Ti si sada zato što bio si ništa nekada! 3) Ti se nisi zaputio (zaputila) nigdje, zato što već jesi bio (bila) negdje!

I.

    Kad je prije nekih osam godina Hadžem Hajdarević, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih književnika i pjesnika, počeo pisati serijal svojih kratkih sjećanja, ili, pak, “bilježaka o smrti, bilježaka o životu”, kojima je dao naslov “Iverje”, mnogi su zaimali još jedan iznimno lijep razlog da redovnije prate “Preporod”, petnaestodnevne islamske informativne novine.

    Ovaj što ispisuje ove retke često je nad tekstovima i stranicama, povezanim u “Iverja“ Hadžema Hajdarevića, tonuo u tišine i šutio. Potom bi gledao onu lijepu, ali i strašnu, riječ “iverja”, koja je na stranicama “Preporoda”, što je vrijeme više odmicalo, dobijala svoju prepoznatljivu nadnaslovnu ulogu i jasan oblik jednog pamtljivog i vjerovatno u muci izabranog imena za izvanredno dobro ispisan niz književnih kolumni.

    Rekosmo “iverje” ili “iverja“ je jedna lijepa a strašna riječ, u ovoj knjizi to sada kao da je postala vlastita Hajdarevićeva riječ, samo njegova. Kao da se ona takvom pomalja sada i izvan ove njegove knjige. Kao da je ta riječ sa piscem Hajdarevićem ostvarila jednu duhovnu intimu višeg reda, metasimbiozu kojoj je on namijenio zadaću da razjašnjava tajnu življenja i umiranja kroz sudbinu iverja i kroz sakupljanje iverja. Kad to kažemo vjerovatno imamo pravo, jer ima riječi kojima autori i pisci podare ono njihovo “pravo” ili “dublje” značenje, zamaknu u onaj njihov ne samo etimologijski korijen, onu zametnu klicu koja nije vidljiva na površini te riječi. Sve ovo velimo stoga jer Hadžem Hajdarević u “Iverjima” piše o ljudima, o njihovim životima i smrtima, ali na način prelaženja tih u sebe isprepletenih života i smrti u iverja vremena što ih nepojamno vijaju snažni vihori vječnosti.

    Sreća je da na zemlji još uvijek pripadamo onim naraštajima i ljudima koji su imali priliku vidjeti i upamtiti šumu ili šume, gorja i planine. I zaći u one njihove netaknutosti i samosti, rekli bismo, stupiti u njihovu vječnost i one neizrecive tajne življenja u njoj. Tamo su nas dočekivale hiljade i hiljade stabala, hiljade i hiljade trajanja, ali tamo smo, podno onih mnogih uspravljenosti ponosnog drveća vidjeli i nailazili na vjetrovima i olujama meteorološkog vremena oborene i umorene živote hrastova, jela, omorika..., sve to na mjestima gdje jedna priroda šalje drugu prirodu u mnoge smrti iz kojih će iznići novi životi. Onkraj tog poslušnog predavanja drveća i stabala svojoj smrti i tajni svoga smrtnog snivanja, sve to u neodgonetljivom počivanju na majci zemlji, eto tu, tik svojih stopa, vidjeli smo mnoštvo iverja i sa sjetom slušali njihova šuštanja, šumove, jadanja, ječanja.

    Pisac Hajdarević ima u vidu da je iverje tu, blizu svoga umorenog debla. K tome, i samo iverje je mrtvo. Kao da svojim mrtvilom ispraća svoje oboreno stablo i deblo koje sve više odlazi u onu čovjeku nikad dokraja pojamnu smrt. A do te nikad dokraja pojamne smrti svako stvorenje ima svoj put. Baš kao što i ovih stotinu Hajdarevićevih ljudskih likova u knjizi “Iverje“ imaju svoje zasebne smrti i svoje zasebne živote.

II.

    Izvanjski gledana i listana, Hajdarevićeva knjiga “Iverje” ima pet međuse spletenih ili od samog autora izatkanih planova, ona govori o 

a) ljudima iz njegova rodnog Kruševa (Sutjeska, Foča), potom kazuje

b) o najbližoj postojbini, rodbini, ognjištu i kući, nakon toga očište ovog djela pomjera se na kratka pripovijedanja

c) o ljudima i kolegama iz Gazi Husrevbegove medrese, iz doba autorova opasivanja u mladost kad se život otvara u punini, ali ga mi, nažalost, uzimamo i primamo u dionicama. Jednako tako tu su i “iverja” 

d) o velikom nizu znamenitih ličnosti iz bosanskohercegovačke nauke, znanja, umjetnosti i kulture, te napokon “iverja“ 

e) o ljudima koji su svojim životom i smrću oslovili autora Hajdarevića, i koji su, slijedom nekog važnog razloga, stupili u pasaže i na listove “Iverja“, i zakoračili medju korice ove knjige, u mnoge dionice Hajdarevićevih pogleda unatrag.

    Pratimo li, pak, “doksografsku armaturu“ ove knjige, sve od 2014. godine nastajalo je ovo djelo Hadžema Hajdarevića o poimenice spomenutim ljudima, muškarcima i ženama, od najbliže rodbine (majka Hamida, otac Agan, kćerka Selma…) do ljudi čiji su se životni putevi sreli sa Hajdarevićevim ne u nekim nepovezanim slučajevima, već je vijest o njihovoj smrti doprla do autora kao važna zato što ga je nekada njihov život nesvakidašnje oslovio.

    Ta 2014. godina uznemirila je mnoge prijatelje porodice Hajdarević, a posebno je ranila roditeljska srca majke Amre i oca Hadžema. Naime, tada je u mjesecu januaru otišla njihova draga Selma, u cvatu svoje mladosti. Vidi se to tako gorko iz “Iverja”, vidi se to gorko i izvan “Iverja”. Trebalo je prikupiti itekako velike snage i u “Iverju“ ispisati nekoliko stranica o dragom evladu, o miloj kćerci Selmi. Kao da je autor Hajdarević bio primoran da, silom sudbine, sada kao “sakupljač iverja“, bude stavljen na kušnju da među korice ove svoje knjige sjetnoga naslova upiše, opiše i ispripovijeda svoj ovozemni rastanak sa kćerkom Selmom.

III.

    Ali Hajdarevićeva “Iverja” nisu nekrologij, ova knjiga nije nikakav registar o njemu znanim živim ljudima koji su ga se, na neki način, ticali, koji su umrli pa se sada, eto, bilježi to posljednje što se o njima može kazati na način životnog rezimea i opraštanja koji se po nekom usudu diktiraju piščevu peru. 

    Naprotiv, ova važna Hajdarevićeva knjiga sabire se u snažnim svjedočenjima o životima ljudi koji su svojom pojavom (srodstvom, porodičnom toplinom, rodbinstvom, druženjem, duhovnim sponama, knjževnošću, naukovnošću, životnim susretima) zadužili pisca Hajdarevića, neki manje a neki do krajnjih mogućih granica.

I sada ih pisac spominje u onoj prevažnoj simbiozi njihova života i smrti, ali ih spominje kao “sakupljač iverja“. Trajali su ti ljudi nekada, kao živa uspravljena stabla, a sada autor ide kroz vrijeme i sjeća se njihovih pre/ostataka koji se, ne bez duboke tuge, mogu nazvati “iverjem“. Pri ovome ne treba zaboraviti jednu važnu činjenicu, naime, podnaslov ovog Hajdarevićevog djela prvo je spomenuo smrt /“bilješke o smrti, bilješke o životu”/, što može značiti i to da je autoru Hajdareviću smrt ljudi o kojima piše raskrila njihove živote. Smrt ovih ljudi pokrenula je autora Hajdarevića, pa on, sada, piše o njihovim životima, sakuplja “iverja“ njihovih života!

    K tome, moralo je na posljetku biti da je ovo djelo samo od sebe preraslo u knjigu o minulim vremenima. Ovo djelo, “Iverja“, na svoje stranice uključuje i samog autora koji nije nigdje umakao, koji je i sam, strašnim žrvnjem prolaznosti, duboko porinut u sveopću mijenu, koji i sam postaje prošli, koji i sam sve više davni. 

Kao da je autor Hajdarević, svojim “bilješkama o smrti, bilješkama o životu”, imao u vidu da 76. sura Kur’ana ima dva imena, al-Insan (Čovjek) i ad-Dahr (Vrijeme). Baš ta poruka autora “Iverja” je neposredna kao srčana žila kucavica, oštra kao sječivo, gorka kao pelin: Gotovo niko i ništa u Univerzumu ne postaje iverje vremena u mjeri u kojoj tim iverjem posebne vrste postaje čovjek i čovječanstvo.

    Pa ipak, još jednom ponavljamo, Hajdarevićeva “Iverja” se ne mogu svesti na nekrologij. “Iverja“ to nisu zato što autor ove svoje dvije perspektive (“bilješke o smrti, bilješke o životu”) najizravnije gleda kao na jednu živu sveobuhvatnu cjelinu, a nipošto kao na mehaničku zdvojenost datu na način nekog stroja. Ta živa cjelina smrti i života - kako vješto poručuje autor Hajdarević - uvijek nam se pomalja iz svoja dva aspekta i unutar ove tri međuse nalične dihotomije: 1) Ti si smrtan zato što si životan! 2) Ti si sada zato što bio si ništa nekada! 3) Ti se nisi zaputio (zaputila) nigdje, zato što već jesi bio (bila) negdje!

    Ova snažna drevna sufijska poruka, kazana kao trijada, odzvanja iz skrivenih planova ovog opominjuće ispisanog Hajdarevićeva djela: Zato što nam se čini da smrt jeste kraj, zato što nam se pričinjava da ona ne dolazi kao kontinuiranje života, slijedi, prema Hajdareviću, baš to da niko ne treba, usljed tog ljudskog pričina o smrti, samoj smrti činiti nepravdu i proglašavati je nečim što je oprečno životu!

   Hajdarević ni u svojoj mudronosnoj poeziji, u svome pjesništvu višeg reda (kao što su, na primjer, njegove rubaije), nije pristalica takvog tumačenja fenomena smrti i života, on nije protagonista oštre dihotomije koja razdvaja, raspolućuje, osakaćuje onu zadivnu spojenost smrti i života na onim višim stupnjevima koje omogućava sam Bog Svojom vječnošću i Svojom svemoćnošću, kao i Svojim nadilaženjem granica Smrti i Života.

    Naime, ako se na tragu ove knjige poentira, onda treba reći: Hadžem Hajdarević sufijski mudro poručuje da iverja padaju ili kraj svoga stabla koje je još živo, ili kraj svoga debla koje je, jednako tako kao i njegovo iverje, porinuto u smrtno trajanje i u duboku i beskrajno zauvječnu prolaznost koja neće nikada stići do svoga kraja.

IV.

    Hajdarevićeva “Iverja” imaju i jednu snažnu doksografsku stranu ili strane. Ta strana ili strane sabiru se baš u onome šta to mi (na onoj pukoj kognitivnoj ravni!) saznajemo iz ove knjige. Ova Hajdarevićeva knjiga je najizravnije i knjiga o mnogim ljudima Bosne i Hercegovine u drugoj polovini dvadesetog i u prve tri decenije dvadeset i prvog stoljeća.

    Ova knjiga je o njima na način da ona kazuje o njihovim životnim i smrtnim podacima, ona je o ljudima (seljaci, radnici, težaci, hodže, alimi, pjesnici, profesori, orijentalisti, književnici, historičari, domari, bibliotekari, drugovi iz Gazi Husrevbegove medrese, potom sa univerziteta…). Nećemo ovdje prekomjerno spominjati njihova imena, ne treba sada ove otišle ljude poimenice iznova buditi iz Hajdarevićevih “Iverja” kao iz (ili ispod) nekih davnih stećaka, ipak očuvanih u svojoj cjelini. Ali samo treba reći da Hajdarević (slijedeći podnaslov svoje knjige “bilješke o smrti, bilješke o životu”) sufijski mudro poručuje da naše življenje saodređuje naše umiranje, stablo se nastavlja u iverju, iverje se nastavlja u zemlji, zemlja se nastavlja u plavetnilima neba, nebo u prostranstvima unaokolo... Tako se jedan od rezimea ove Hajdarevićeve knjige može iskazati i na ovaj način: Bilo svemira odzvanja i u otkucajima ljudskih srdaca, iako tim srcima prijeti “sudbina iverja“.

    Kad Hajdarević piše o svome kolegi Agušu iz Medrese, koji je umro od srčanog udara i kojem se obavlja dženaza u Travniku, te stranice autor piše da sebi i drugima posvijesti pitanje da li je od našeg života, ili naše smrti, doista sve naše?! Ili nam je oboje posuđeno, a mi zaboravili na Posuditelja?! Pa Posuditelj, za Svoj primjer da On ima i da On jeste, uzeo učenika Aguša i u razredu ostavio njegovo mjesto prazno, e da svi drugi mladići gledaju u tu prazninu i u otišlog Aguša.

    Kad Hajdarević piše o dobrom čovjeku Musi Musovu, kojeg je sudbina davno dovela iz Makedonije da bude noćni portir, kurir i domar u Medresi, i kad opisuje životni mir kojim je Musa Musov živio, i tako zemljom išao i ispod zvijezda hodio, autor nas podsjeća kako se često nađe i uoči da ljudi, za koje bismo možda nepravedno rekli da su “obični”, znaju pomiriti smrt i život na začudan način, na način koji se dokraja nikada ne može objasniti.

    U svojim iverjima, u onim skalinama gdje piše o Mehmedu Mujezinoviću i Muhamedu Hadžijahiću, Hajdarevića pratimo kao autora koji nesebično ukazuje na autoritete čija djela su itekako snažno saodređivala njegova vlastita intelektualna stasanja.

    Hajdarević se divi Mujezinovićevim odgonetanjima bosanskohercegovačkih “grobljanskih” i “mezaristanskih” književnosti, s jedne, i Hadžijahićevim naučničkim odgonetanjima povijesnih slojeva Bosne i Hercegovine, s druge strane. Tek prividno ova dva velikana, Mujezinović i Hadžijahić, bavila su se prošlošću. A zapravo, i jedan i drugi, stajali su na vremenima koja nisu prošla, već su obojicu uzdizala u bosanskohercegovačku budućnost.

    Itekako su dojmljiva, bliska i moćna Hajdarevićeva svjedočenja o nekim njegovim profesorima čiji je profesorski autoritet njihovom smrću prelazio u autoritet koji je sam po sebi bio neizrecivo odgajateljski, majčinski, očinski i - roditeljski.

V.

    Nepravedno je ova “Iverja” čitati bez njihove “osnove i potke”, a ta “osnova i potka” zove se smrt i preseljenje na ahiret Selme Hajdarević. Doista, često sam se, čitajući “Iverja”, prisjećao jedne strašne scene iz mnogih emisija o opkoljenom Sarajevu. U jednoj je govorio jedan čovjek, čije je zanimanje u bolnici – u doba kad su sudbinom Sarajeva harali okrutni opkolitelji toga grada – bilo da upisuje imena u jednu knjigu ubijenih, surovo poginulih ili granatama i snajperima prijeko umrlih i umorenih ljudi. Taj čovjek je bio jedan “pisar smrti“. Tako je jednom tom čovjeku osvanuo dan kad su dovezli njegova granatom ubijenog sina, pričao je kako je u “onu knjigu” upisao i ime rođenog djeteta. Rekao je da je to najteži trenutak ili momenat njegova života.

    Hajdarevićeva očinska vezanost za živu i, potom, umrlu kćerku Selmu, jeste i svjetlost i sjena Hajdarevićevih “Iverja“. Baš u toj egzoteričkoj svjetlosti, baš u toj ezoteričkoj sjeni, mi proosjećamo svekoliko značenje koje Hajdarević sugerira riječju “iverje“ kad je ispisuje kao nadnaslov svakog poglavlja ponaosob dok ih je objavljivao u listu Preporod. Dobro je da se čitatelji “Iverja“ nad tim zamisle. I da za to prethodno priberu snage.

    Na kraju ove prigodne bilješke prisjećamo se podsticajnog djela “Sakupljač svjetova“ Ilije Trojanowa. Hadžem Hajdarević je ovim svojim izvrsnim djelom pokazao da je on “sakupljač iverja“. Dok kazuje i pripovijeda o smrtima i životima jedne stotine ljudi, autor Hajdarević ne dopušta da vihori vječnosti otpušu iverja vremenitosti.

A u čemu bi se drugome dobra književnost iskazivala ako ne baš u tome?!

(...)

Mile Stojić, Alija Pirić, Enes Karić i Edin Pobrić govore o Hadžemu Hajdareviću

Mile Stojić

PJESNIK VODE

Kucaj srca, ritam kiše

    I površnom poznavaocu poezije Hadžema Hajdarevića past će u oči činjenica da su svi naslovi njegovih knjiga u znaku vode, vodenog puta i vodenoga žiga. Ti naslovi glase: Seobe obala (1981.), Koje Nuhove lađe (1987.), Žive vode(1990.), Pjesme ponornice (1995.), Četvera ušća(1995.), Peto ušće (1997.), Sutrašnje putovanje brodom (2000.), Na sonetnim otocima (2004.), Gdje voda izvire (2010.), Sutjeska (2012.), Kiša rujanka ušiva rasute nerve (2020). Voda se u Hajdarevićevoj poetici određuje kao aqua currens, empedoklovsko počelo, kao praiskonska tekućina u kojoj se rodio život, kao putovanje od izvora prema ušću, ali i kao heraklitska rijeka, prolaznost, u koju ne možemo na istome mjestu zagaziti dva puta. On često ponavlja jednu formu, vode, naročito omiljenu liričarima: kišu.

Kiša rujanka, rujanska, septembarska kiša, ona što ju je u svoju pjesmu utkao genijalni narodni pjevač: “U potoku sitna kiša sipila, na djevojci bijela, tanka košulja…” Ta tiha erotska fuga, međutim, u Hajdarevićevoj pjesmi prelazi u “sve jače zujanje u glavi”, u nesnosnu buku i grmljavinu, koja je upisana u živce, razorene olujama i nevremenom: “sva pitanja postajahu slijepa i svi mogući odgovori gluhi – kao kad kiša rujanka ušiva rasute nerve s ravnodušnim nebom”.

 Ta rasutost bića, okovana prostornim i historijskim paklom, glavna je tema Hajdarevićevih pjesničkih knjiga, poezije koja ipak otvara vrata nade, odnosno tračak smisla u košmarima našeg zemaljskog trajanja. Pjesnik je “tragač za istinama”, a njegova pjesma nije ništa drugo nego čuđenje i pitanje “u kojem su pravcu potekli odmetnuti izvori sa Zelengore?” Tragajući za tim izgubljenim smjerom zelengorskih voda, pjesnik otkriva oaze čiste muzike i neopisive ljepote.

    Hajdegerovsko pitanje: čemu pjesnici u oskudnu vremenu? leprša oko radnih stolova bosanskih pjesnika, poput kakve zloguke ptice, jer naše vrijeme obiluje svim oblicima oskudnosti. Jer, veli pjesnik, “Tužno je ono čega ima, još tužnije jest ono čega nema, a mi ga uporno oblikujemo od žudnji i uzaludnosti.“ Pa, ipak iscjeljenje tih “rasutih živaca” on pronalazi u vrelima prirode, u zavičajnim oazama, u vožnji automobilom prema jugu, prema moru, gdje nas “talasi nježno izguruju vani, kao odlutalu i nevaljalu djecu s kopna.”

    Ali nije samo tematska određenost uvjetovala grupiranje ovih pjesama, njih povezuju i unutrašnji ritmovi, sekvence koje u cjelini obrazuju svojevrsnu poetsku “dramaturgiju”, koja posjeduje svoje tihe i svoje gromoglasne dionice. No, što je zajedničko svim ovim pjesmama jest jedna melankolična melodija, koja odzvanja ponovo nakon svakog čitanja. S druge strane, Hadžem Hajdarević je izuzetno angažiran pjesnik, ako pod angažmanom podrazumijevamo znakove vremena i prostora o kojima na neki način “svjedoče” i u kojima nastaju lirski tekstovi. Knjiga Kiša rujanka ušiva rasute nerve u tom smislu skuplja krhotine jednog nasilno razorenog kozmosa, rišući u svakoj toj krhotini cjelinu, kao što arheolog na osnovi jednog pronađenog fragmenta rekonstruira oblik antičke vaze.

    Da. Hajdarević je Schliemann jednog potopljenog svijeta, svijeta čija se morfologija urušila, izgorjela u plamenu pred njegovim raširenim i začuđenim zjenicama. U toj novonastaloj pustinji, koja bi se paundovski mogla odrediti kao provincia deserta, pjesnik hoda po razvalinama, tražeći krhotine nekadašnjeg spokojnog života, ali isto tako razloge sveopćeg pustošenja i zla. U ciklusu Groblja koja uporno pužu za nama pjesnik, očajavajući nad užasima rata, piše i ovakve stihove: “Jednom će nam naši dželati / Od Topole pa do Ravne gore / Velikodušno oprostiti / Što su nas ovoliko ubijali.” U pjesmi Putovati prema Fočipjesnik se u mislima vraća u porušeni zavičaj, jukstaponirajući slike iz mikrokozmosa prirode sa slikama nevinog djetinjstva i prizorima pustošenja u ratovima iz devedesetih. Ime istočnobosanskog gradića Foče, u okolici kojeg je pjesnik rođen, postalo je simbolom genocida nad bosanskim muslimanima, a pjesnik se vraća u taj svoj zavičajni predio stihovima: “Putovati bez nametnutih osjećaja da su laži / snažnije od neuzvrhnutih grobalja / koja uporno pužu za nama…”.

    Gotovo sve Hajdarevićeve novije pjesme u znaku su te potrage, potrage za spoznajom zašto su toliki zločini učinjeni nad jednim krotkim svijetom, čija stišana muzika odzvanja u pjesnikovim košmarima i snovima. Bosanska ratna lirika prepuna je slika doživljenog užasa koje se otjelotvoruju u uglavnom u jadikovkama, a završavaju u slici općeg beznađa i nihilizma. Kod Hajdarevića je drugi slučaj, on traga za uzrocima potonuća, ne gubeći nikad nadu u jedan bolji svijet, makar u priviđenjima i snovima: “Razumio sam je tek kad je naprasno umrla / I kad sam jedno jutro kroz guste pahulje / ugledao sebe i nju nasmijane / Na srebrnim dječjim sankama.” Te slike, posvećene smrti djeteta, zapretane duboku u sjećanju, sad zrače kristalnom jasnoćom i vraćaju nas u doba nevinosti, kad smo vjerovali da je život uska staza obasjana srebrom jutara, rumenilom praskozorja, plavetnilom dana.

    U prepisku, koju je najznačajniji moderni njemački filozof, Martin Heidegger vodio sa svojom prijateljicom Hannom Arendt povremeno je ubacivao kratke pjesme. Iako po vokaciji nije bio pjesnik, potrebu pisanja stihova pravdao je uvjerenjem da se ljubav može iskazati jedino u pjesmama. Isto tako, Hajdarević je pjesnik ljubavi. Kroz sve njegove knjige provlači se ta ljubavna kantilena, ali nikad u slatkasto-ružičastom, niti u vulgarno-erotskome kodu: “Napiši za mene jednu pjesmu, tako je rekla / Oblikuj je da se riječi slažu kao / Spleteni prsti u dvjema našim šakama”. Svjestan da se punina ljubavi teško može izraziti riječima, nastavlja: “Pišem, rekoh, splićući prste s njezinima / al nikad to neće postati pjesma kao naše / šake uvezane u radost što smo se sreli.” Ne podsjećaju li nas ovi stihovi na Pavlovu poslanicu Korinćanima, gdje se čovjek bez ljubavi uspoređuje sa šupljim zvonom.

    Objavljujući stihove gotovo četerdeset godina, Hajdarević je uvijek bio naslonjen na živo vrelo vlastite nacionalne tradicije, ali ona mu nije bila cilj – na bošnjačku on je dograđivao evropsku modernu duhovnost, pokazujući da su te dvije stvari komplementarne, da pismo nastalo na vrelima islamske tradicije u Bosni može biti snažan temelj za gradnju u obzoru modernog europskog pjesništva. Naslanja se ova lirika na postamente muslimanske narodne lirike, Ćatića i Skendera Kulenovića, ali i na ritmove i teme Ujevića, Benna, Miłosza i brojnih drugih. Ova poezija, i kad obuhvaća elemente i teme iz našeg skučenog obzora, uvijek traga za novim i višim, u znaku one davičovske apoftegme – za kap nepoznatog dati sve poznato.

    Iako u ranijim knjigama povremeno sklon nekoj vrsti jezičnog baroka i pokadšto artificijelnog rimovanja, Hajdarević u novijim knjigama nastupa kao vrhunski majstor jezičnog zanata. Njegove rečenice se slažu i teku kao i njegove rijeke, koje nas vuku prema njihovim, kako bi to pjesnik rekao, “četverim ušćima”. Octavio Paz u svom znamenitom eseju “Luk i lira” tvrdi da ritam pjesme mora slijediti smjene plime i oseke, kucaj srca i ritam kiše. Ti ritmovi snažno pulsiraju u Hajdarevićevoj rečenici, kroz njegov rafinirani jezik, donoseći nam glazbu nepatvorene poezije. Kucaj srca, ritam kiše.

Hommage Hajdareviću – kroz institucije i prijateljstva

Alija PIRIĆ

PROSTORI SJEĆANJA U POEZIJI HADŽEMA HAJDAREVIĆA

Biljeg zavičaja i nostalgije

    Onaj ko ne pristane na veliku avanturu mašte i imaginacije, iznad emocionalnog i racionalnog, ko ne pristane da otputuje u oniričku sliku djetinjstva i zavičajnog humusa, biće na gubitku ako ne krene na dugo i romantično putovanje sa poezijom Hadžema Hajdarevića. Hajdarević je vlastitim primjerom pokazao, kako izvori i snaga poezije znače pronalazak eliksira vječne mladosti i mladosti duha, radi čega sam ga u jednom tekstu nazvao vječitim dječakom naše poezije.

    Univerzalna misao, koju reinterpretira Gaston Bašlar, nas podučava: „U carstvu apsolutne mašte čovek je vrlo kasno mlad. Treba izgubiti zemaljski raj da bi se on doživeo u stvarnosti njegovih slika, u apsolutnoj sublimaciji koja transcendira svaku strast“ (Gaston Baschlard, Poetika prostora, Beograd, 1969.) Ovako o poeziji piše sedamdesetogodišnji francuski profesor matematike, koji je apsolutno racionalno, cjeloživotno, matematičko iskustvo, u predvečerje života, zamijenio sa apsolutnom maštom i imaginacijom, vjerujući kako je jedino tako moguće zahvatiti život u svoj njegovoj kompleksnosti, i kako je jedino tako moguće postići vječnu mladost bića. „Poezija nas ne ispunjava toliko nostalgijom za mladošću, što bi bilo vulgarno, koliko nostalgijom za izrazima mladosti“ (Bašlar, 1969, 63.), piše ovaj francuski esejist i podsjeća kako upravo poezija nudi slike kakve je trebalo da zamišljamo u „prvobitnom elanu“ svoje mladosti. Čovjekovo prokletstvo, jedno od brojnih, je u tome što vrlo kasno, u predvečerje svoga života, započinje ozbiljno doživljavati slike, kada im pronađe izvor i korjene fiksirane i pohranjene negdje u pamćenju.

    Drugo veliko i sudbinsko prokletstvo modernog čovjeka je njegova bezzavičajnost, njegov drugi izgon iz sigurnog skrovišta, iz rajskog zagrljaja, pa moderni pustolov danas luta svijetom, bez kuće i kućišta.

„U kasne sate sve češće se pitam

šta me je toliko mirnim

držalo u očevoj kući.

Šporet „fijaker“. Hor hrastovih

duša. Pustećija okačena

na zidu i tespih. Pleteni jastuci

duž sobe. Mahrame u ćošku.

Ćilim. Šilte i očev pogled

kao glogova šuma gust.“ 

(H. Hajdarević, Četvera ušća, Očeva kuća, Ljiljan, Sarajevo, 1994.)

    Kuća je naš prvi kut u svijetu u koji smo, ne svojom voljom, bačeni u svijet u kome nam valja živjeti i sanjati. Svi se slažu kako je kuća naš cijeli kosmos, ako pristanemo na maštu i sanjarenje, koja nas uvijek i bez izuzetka uzbuđuje, ne samo na poetskom,sanjarskom platnu, nego na plastičnom estetiziranju jedne nezaboravne slike, koja je bez sumnjeopečatila za vječnost naše biće. Kuća štiti sanjara, štiti našeg pjesnika i pruža mu potreban mir za sanjarenje, kuća mu dozvoljava da mirno sanja. Zašto je potrebno sanjati? Sanjarenje, pored iskustva i misli, što smo već spominjali, čini čovjeka kompleksnijim i snažno naglašava čovjekovu dimenziju dubine. Pokazuje se karakter bića,koje ne pristaje na opisivanje, samo na deskriptivnu crtu, te zrcalineuništivost slika nekadašnjeg doma, koji se ponovo doživljava kroz sanjarenje. Kada se pjesniku, i svakome ko pristane na sanjarenje, vrate uspomene na očevu kuću on, zajedno s nama „odlazi u zemlju Nepokretnog djetinjstva, nepokretnog kao što je nepokretan Praiskon, i doživljavamo fiksacije sreće.“ (Bašlar, 1969, 32)

Vraćanje očevoj kući

    Zašto se vraćati očevoj kući? Općenito shvaćeno, čovjek bi bez kuće bio posve razbijeno i rasuto biće pa je otuda kuća spajajući princip i jedna od najvećih sila integracije za naša sjećanja i naše snove. Čovjek se iz majčine utrobe i kosmički osmišljene zaštićenosti, rođenjem seli u jednu novu sigurnost kada biva položen „u kolevku kuće“,pa je stoga u pjesničkim sanjarenjima kuća uvijek kolijevka, gnijezdo iz koga nam valja poletjeti u život. Dakle, na samom začetku u samoj životnoj klici i pupoljku, kada je biće najosjetljivije na mrzla, proljetna jutra, život počinje dobro, kao dobro bivstvo kako kaže filozof, onda kada je ljudsko biće zaštićeno, zašuškano i utopljenoskrovištem kuće i ljubavlju majke i oca. Neprijateljstvo i surovost svijeta i života dolazi mnogo kasnije, kada budemo izbačeni u svijet. Otuda potreba za „vraćanjem“ oniričkim snovima o putevima poznatim i dragim jer su sigurni i spoznati. „Znakovito je da prostor igra glavnu ulogu u kolektivnoj i kulturnoj mnemotehnici i kulturi sjećanja“ ,piše Jan Assman, i dodaje „Umijeće pamćenja operira sa imaginarnim prostorima, kultura sjećanja sa označavanjem u prirodnim prostorima. Čak i upravo cijeli krajolici mogu poslužiti kao medij kulturnog pamćenja. Oni se ne akcentiraju znakovima (spomenicima), nego se u cjelini uzdižu u rang znaka, odnosno bivaju semiotizirani.“ (Jan Assman, Kultura pamćenja, Zenica, 2005, str. 70). Ovdje dolazimo do lokalizacije sjećanja, koju ovdje čitamo kao stvar kolektivnog sjećanja, ali analizom toposa sjećanja, u poeziji Hadžema Hajdarevića, dolazimo skoro do istog otkrića. Naime, mi često vjerujemo da sebe poznajemo u vremenu, dok ustvari poznajemo samo niz fiksacija u stabilnim periodima bića. Zato je u pravu Bašlar kada kaže kako „ prostor u hiljadama alveola čuva komprimirano vreme. Prostor tome služi“ (Bašlar, 1969, 35).

    U niz svojih pjesama Hajdarević se sjećenjemreferira upravo na prostor (kuća, Sutjeska, Zelengora, zavičaj), ali zadržimo se zasada na kući. U ovim pjesmama, prostor znači sve, jer vrijeme ne podstiče sjećanje pa mi samo u prostoru i pomoću prostora nalazimo „fosile trajanja“, konkretizovane dugim boravcima i dugim izbivanjima iz prostora.

    Kako bi sebe doveo u oniričku poziciju, u poetiku sanjarenja, gdje će mirovati u svojoj prošlosti, u svome djetinjstvu, Hajdarević se pita „šta me je toliko mirnim držalo u očevoj kući“, pa pomoću pjesničkih slika nudi odgovore, koji će potvrditi onu malopređašnju našu tvrdnju, kako je sanjarenje povratak u dubinu, u introspekciju vlastitog bića, a ne nostalgija za mladošću i zavičajem, mada se ni takvo čitanje ne smije isključiti. U tim „odgovorima“ položena je suština i slika pjesnikova identiteta, složena prema očekivanom sistemu slika, koje tvore cijelu identitarnu mapu pjesničkog bića. Predmeti u očevoj kući, viđeni pjesničkim sanjarenjem, bivaju semiotizirani i dignuti u rang medija kulturnog pamćenja. Pa krenimo redom u otključavanju ovog identitarnog rebusa, koji određuje pjesnikovo biće; šporet „fijaker“simbolizira ruralni/seljački, socijalni status očeve kuće; hor hrastovih duša(drva koja gore), isto tako; pustećija okačena na zidu i tespih, metafora je porodičnog, islamskog svjetonazora; pleteni jastuci, mahrame i ćilim predstavljaju materinstvo kuće, očeva kuća ima majku, a ona se oslikava u predmetima, koji znače utilitarnu vrijednost kuće ali, što je najvažnije, ti predmeti su estetska nadgradnja kuće, njezina ljepota i toplina; i konačno; šilte i očev pogled kao glogova šuma gust, čita se kao patrocentrični model života, u kome se očeva strogost uspoređuje efektno sa gustom glogovom šumom. Kako glog posjeduje ambivalentno svojstvo; ljekovito ali i opasno jer posjeduje trn, koji zna ubosti, onda je jasno kako se metafora strogog oca uklapa u rečenu mapu upravo na savršenoj ravni. Dakle, vidite kako se sada rodna kuća ukazuje, ne kao obično stambeno zdanje, ona postaje zdanje snova koji sada imaju svoj stan i svoje utočište. Ona sada zadobijaprostor galerije u kojoj je upravo upriličena identitarna izložba slika, koje nam nudi naša sanjana, onirička kuća, a one, te pjesničke slike sjećanja,pričaju priču dugog trajanja o pjesnikovom identitetu. Eto ta divna spoznaja o pjesniku daje i kući obilježje nezaboravne, kondenzovane intimnosti u čijem centru obitava očeva kuća, kao fokus iz koga će poteći to sjeme života.

Živo djetinjstvo

    Dakle, na nivou sanjarenja, a ne na osnovu činjenica, djetinjstvo ostaje u nama živo i evo poetski inspirativno, što pokazuje druga strofa pjesme Očeva kuća, u kojoj dominira majka, kao zaštitnica i savjetnica. Zapravo ovdje se otkriva, i nedvojbeno čita, ono spominjanomaterinstvo kuće, o kome pjeva Česlav Miloš: „Kažem Majko moja. A na tebe mislim, o Kućo!/ Kućo lepih tajanstvenih leta mog detinjstva.“ (Č. Miloš, Melanholija, istakao G.Bašlar, 1969, 76). Kod Hajdarevića, pak slika majke u kući i kuće u majci, nije data kao slika nostalgije i žala za mladošću, kao kod Miloša, nego je ona tu da izrazi pjesnikovu traumu, prvo zbog ranog gubitka majke/zaštite i na drugoj strani pjesnik, paradoksalno na našu kuću apsolutnog skrovišta, gradi sliku kuće kao privremenog boravišta.

„Od majke su ostale

kretnje, nepotrošeni lijekovi, svud

saksije blagih riječi. Ležao bih

potrbuške u grmlju njenih priča

i slutio da sutra mi valja

tražiti drugdje ljubav

i kruh.“ (Očeva kuća)

    Slušajući majku, pjesnik se smiruje u sanjarenju i meditaciji majčinih priča unutar mirnog bića kuće, ali odmah nam postaje jasno kako je i kuća nestalno sklonište u našoj stvarnosti, u našoj zbilji, i kako je ona apsolutno sklonište samo u našim sanjarenjima. Ležeći potrbuške, bezbrižno, pjesnik se vraća izvorima oniričke kuće i apsolutnom pribježištu samo u snovima, onda kada je svijet gledao kao prijatnost i dobar početak, ali isto tako, u zrelim godinama, kada pjesnik posjeduje svijest o neprijateljstvu svijeta, on čini isto, vraća se tom povjerenju kuće i svijeta koje je duboko urezano u njegov san. Taj čin vraćanja, a čovjek je tu u prednosti nad svim živim bićima jer posjeduje snove, pa se može vraćati kad god pristane na sanjarenje, može se čitati kao povratak u sigurnost kuće, ali isto tako i kao vid otpora spram negostoljubivog i surovog života svakodnevice. Pjesnik sanja da se vraća kući, preskače godine i teške periode života, i pomoću sna se bori protiv odsutnosti i izbivanja iz rodne kuće.

    A gdje je tu čitalac? Šta on ima od pjesnikova sanjarenja? Kako će se ostvariti onaj željeni i neophodni kôdautor-djelo-čitalac, jer bez čitaoca sve bi ovo bio uzaludan posao. Prema mišljenju Minkovskog „tek u trenutku kad oči čitaoca napuste knjigu, evokacija moje sobe može da postane onirički prag za nekog drugog.“ Prema tome, jasno razabiremo, da kada pjeva pjesnik o svojoj kući, „duša čitaoca“ odjekuje i doživljava onaj odjek koji „vraća biću energiju začetka“. Pjesnik nam je odškrinuo vrata, i ne samo to, dao nam je ključ za sva ostala zatvorena vrata našeg sanjarenja. Hajdarevićevunatražni pogled i povratak, tražeći sebe nekadašnjeg, dio po dio, kao dragocjenost koju smo bili izgubili, posreduje i nutka čitaoca da „čita“ svoju sobu i da ponovo vidi svoju rodnu kuću. Čitalac se prisjeća uspomene na svog oca, svoju majku, svoju baku, zaštitnike i bića koja dominiraju u njegovoj kući, ili ništa od toga, jer sanja predmete, budžake, događaje svejedno, ali počinje sanjariti. Drugim riječima kazano, svaki bi pažljivi čitalac, koji pristane slijediti vlasite snove, morao otkriti svoje zarasle a drage puteljke djetinjstva, sve kutke i budžake svojih krajolika, sve virove i tihade svoje mladosti, sve geografske karte svojih izgubljenih polja.

Kuća kao prvobitno sklonište

    Da se još jednom vratimo stihu, Od majke su ostale/ kretnje,nepotrošeni lijekovi, svud/ saksije blagih riječi, koji sugeriše drugačije čitanje kuće kao apsolutnog staništa. Djetinjstvo nije uvijek draga i prijatna uspomena, kuća nije uvijek toplo i prijatno sklonište, ali u pjesnikovom sanjarenju ona postaje upravo takva, ona se transformira unepokretni arhiv dragosti i ljubavi, unatoč ranom odlasku majke iz kuće i iz pjesnikova života. Prostor kuće čuva komprimirano sjećanje koje se najbolje čuva pomoću imena stvari i bića, koja su živjela u rodnoj kući, a oni se opet evociraju pomoću pjesničke meditacije. Osnova Hajdarevićeve meditacije sadržana je u krajnjoj jednostavnosti seljačke, rodne kuće, u njezinoj primitivnosti. „Treba doći do prvobitnosti skloništa i otkriti sanjane situacije izvan doživljenih“, misli Bašlar, jer jednostavnost sama po sebi moćan je izvor onirizma. Pjesnik sugerira, na taj način, da je mirniji i sigurniji u očevoj kući, u rodnom domu, negoli u gradskoj ulici ili stanu u kojima boravimo privremeno. Tako rodna kuća postaje tvrđava hrabrosti za pjesnika koji je u njoj živio strah, ali i učio kako prevladati strah, iako je, što je paradoksalno, seljačka kuća usamljena u prostoru a gradske se naslanjaju jedna na drugu. Njegova kuća, u njegovoj oniričkoj optici viđena, je pjesnikovo gnijezdo u svijetu, u kojoj će pjesnik živjeti sa prirodnim, urođenim povjerenjem, ako zaista u svojim sanjarenjima osjeća sigurnost iskonskog skloništa. Pjesnik je u rodnoj kući preživio sve drame svemira, sve oluje i sva vedra jutra, pa se takvo iskustvo koristi kao kredit u novim životnim bitkama. Otuda se rodna kuća, iako je i Hajdarević označava kao nestalno sklonište (da sutra mi valja/tražiti drugdje ljubav/ i kruh), u pjesničkoj imaginaciji u oniričkoj percepciji pjesnikovoj, označava kao nepresušan izvor, kao logističkoskladište svih čovjekovih potreba, kao u legendi o mitskom, helenskom junaku Anteju, čiji je izvor snage bila vezanost za zemlju, odnosno svoju majku, a kada bi se digao u zrak bivao je slab i ranjiv kao i drugi ljudi. Ipak, kada sanjari o rodnoj kući, Hajdarević u najvećoj dubini sna proživljava prvobitnu toplinu i prvobitnu majčinsku zaštitu od svakog neprijateljstva i svakog licemjerstva.

    U pjesmi Zrelije doba, (Četvera ušća, str. 98) Hajdarević otvara još barem dva fenomena, dva antropološki intonirana problema čovjekovog sanjarenja. Čovjekovo prokletstvo ili sreća počinje u mladosti kada sanja zrele godine i grčevito nastoji da se odmakne od mladosti, najljepšeg životnog doba, na način da bude stariji u bukvalnom smislu riječi. Čovjek hoće, bradom i ozbiljenjem lica, da zadobije poštovanje i autoritet društvene grupe u kojoj djeluje, da ga okolina shvati ozbiljno, da svojim postupcima sa godinama da legitimitet i potrebnu interakciju. Na drugoj strani, kada zađe u godine i ostari, nastoji da pobjegne, onirički, sanjarenjem, u predjele mladosti u sjećanje na sebe nekadašnjeg. Međutim, kod Hajdarevića nije to vraćanje mladosti kao takvoj, biti ponovo dječakom, nije to, prije je to pjesnička potreba da sanjarenjem prizove izraze svoje mladosti, prisjećajući se prostora, stvari, biljaka, ljudi sa kojima je interferirao kao mlad, onda kad je miran ležao potrbuške u grmlju majčinih priča. Dakle, nije to žalovanje za snagom i tijelom mladosti, nego duhom mladosti, ali ono što je zajedničko oboma periodima čovjekovog života, je konstantna potreba ljudskog bića; biti negdje drugdje, mladići u budućnosti, a starci u prošlosti. Drugim riječima uvijek sanjati sebe drugačijeg i bježati od sebe ovakvog u sadašnjosti i projicirati sebe u kontraprezentskoj poziciji. Evo potvrde ovoj mojoj tvrdnji:

„Te rane godine što pupahu

u ružnim zasjencima

opahnume nenadno katkad

već zaboravljenim mijenama:

u svilenim strujanjima uhitim

vrtuljak dragog daha, međ zubima

zasopćekvas kupinjeg soka, uz kičmu

srsi i propnji davnoga žara. (Zrelije doba, 98.)

    Pjesnik u svilenim, unutrašnjim strujanjima, metafizički prepoznaje vrtuljak dragoga daha,što god da to značilo, zatim ukus u ustima kvasakupinjeg soka, i ono što legitimira žal za izrazima mladosti; uz kičmu srsi i propnji davnoga žara.I tek tada, „u časimatijem“, kada nas je pjesnik umirio u kontemplaciji u sanjarenju, kada smo pristali na sanjarenje dolazi obrat, pridolazi bolno buđenje i stihovima:

„ ...Svaka je stvar tad drukčije

Budna i svaka ježnije navlači bodlje.“(Zrelije doba, 98.)

    Ovaj paradoks u pjesmi upućuje na njenu modernost, i opominje kako nije svako sanjarenje prijatnost i relaksacija duha. Nije li to Hajdarevićeva dječačka trauma zbog gubitka majke, jer tu autobiografsku činjenicu ne smijemo prenebregnuti, kako svaka stvar ježnije navlači bodlje. Ovdje, ovom atributu, stilemuježnije moramo dati prostor, moramo prekinuti interpretaciju pjesme sa kritičko-teorijskog stajališta, i posvetiti se, često isticanom, jezičkom senzibilitetu Hadžema Hajdarevića, pjesniku sladokuscu riječi i jezika, kako ga često nazivaju kritičari. Dakle, čime ta riječ zaslužuje našu pažnju izvan uobičajenog toka interpretacije? Najprije, ježnije je neologizam, a morfološki konstruisan od imenice jež i derivacionog nastavka nije,značiježnije. Nikada prije nisam čuo ovu riječ, a uzalud ćete je tražiti u rječnicima našeg jezika. Autorstvo novokovanici pripada pjesniku a ona, ta nova riječ, mu je zatrebala u jednom trenutku, i kao što majstor zidar kreše novi kamen da ugradi u zid, isto to radi pjesnik sa rječju, kreše novi oblik, novu formu. Nekada je to igra riječima koja je svrha samoj sebi, nekada obogaćenje jezika novim leksemom, nekada je to uspješan pothvat nekada nije, a šta je od svega toga ova riječ prizvala. Stilem, neologizam ježnijesnažnom asocijativnom vezom, koju manje više svi posjedujemo, priziva atribut nježnije, koji umalo znači isto kao ježnije(samo jedan glas čini diferencu), ipak razlika je ogromna, nepremostiva. Ježevebodlje u neologizmu znače alegorijsku bol, zbiljnu ili duševnu svejedno, a prizvana riječ nježnije snažno sugerira toplinu i prijatnost. Upotrijebljene obje u drugom stepenu komparacije, dovode ih stilistički u blizak, interferirajućiodnos, bez obzira na njihovo antitetičko značenje, istovremeno sugerirajući čitaocu kako je razlika, između ugodnosti i neugodnosti, nepojamno mala, kako se ta dva nespojiva napitka svakodnevno miješaju u našoj životnoj čaši. Stilistički kazano, ovdje se radi ohomofonima, poželjnim u poeziji budući da oni ostvaruju eufonično ustrojstvo pjesme i što je važnije oni ostvaruju intencionalne veze među riječima. Jezički homofoni se mogu definisati kao „glasovno jednaki oblici etimološki različitih riječi“. Dakle, jednaki glasovi upućuju na jednakost i željenu i nužnu povezanost sadržaja. Zbog toga Hajdarević se njima koristi i ističe njihovu materijalnost u pjesničkoj organizaciji, tako da ih stavlja u neposrednu blizinu. U takvom položaju naporednosti, oni nedvojbeno upućuju, zapravo pjesnik nas upućuje, na neku vrstu međusobne povezanosti i ovisnosti koju mi trebamo naročito „učitati“. Ovaj primjer homofona u Hajdarevićevoj pjesmi pokazuje jedan od osnovnih principa poetske funkcije, kako ju je definirao Jakobson:“nadograđivanje jednakosti/sličnosti na blizinu: jednaki se oblici nalaze u neposrednoj blizini i između njih se nužno uspostavlja veza. Njihova materijalno/glasovna jednakost upućuje na jednakost njihovih sadržaja; a pjesnički se sadržaj -kompleksan i slojevit- postiže napetošću koja se stvara jednakim oblicima koji sjedinjuju različite sadržaje.“ (vidi Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zagreb, 1999, str. 60

    Višak riječi je smrtni neprijatelj lirskoj pjesmi a višeznačnost, ovdje majstorski dostignuta, čini poeziju vrijednijom i poželjnijom. Ova mala lingvističko-stilska vivisekcija ima, između ostalog, potaknuti u kom bi pravcu mogla ići temeljitija i podrobnija jezička istraživanja u bogatom rudniku Hajdarevićeve poezije, u leksičkom i stilističkom smislu.

Zov uspomena

    Drugi antropološki fenomen, koji se nudi čitaocu u Hajdarevićevoj poeziji, prepoznaje se kao njegovo prokletstvo kao čovjekovo stalno nastojanje da bude negdje Drugdje. Čovjek vrlo kasno, u sumrak i predvečerje života i pod snažnim dojmom imaginacije, doživljava svoju mladost, zapravo evocira sebe nekadašnjeg u oniričkim slikama, koje ne moraju biti nužno tačne i istinite. Pjesnik je uvjeren kako najprije treba izgubiti mladost, najljepše doba naših života, da bi čovjek u njoj zaista živio. Odkuda to čeznutljivo i nostalgično unatražno vraćanje vlastitim tragom, zašto i čemu; je li to izraz čovjekove slabosti i zalutalosti u savremenom svijetu, ili je možda to potreba da se napravi potpuni krug, do starosti i natrag, ili je možda neka metafizička čovjekova potreba da se vrati na Početak, čedno i nevino kao na svakom početku, pa da iznova iskreno i čisto započne život. Da li je to nezadovoljstvo onim što je čovjek učinio pa će sada, iznova, uraditi bolje, ili neće uraditi ono što je uradio a nije trebao, možda želi biti ono što nije a trebao je, možda ne želi ništa od svega nego ga progoni i muči neminovni kraj njegova puta, pa ga za trenutak treba prevariti i dobiti na vremenu. Ako je to izraz čovjekove slabosti i klonuća na dosuđenom mu putu, pa se unatražno traži u sanjarenju, čovjek iznevjerava njegovo temeljno poslanje na zemlji, koje mu imperativno zadaje stalno kretanje naprijed, u nove nepoznanice, u otkrivanje i traženje novih puteva i staza. Čovjekovo poslanje mu nalaže da traži nepoznate staze da se suoči sa olujama i novim izazovima, da okrene svoje lice vremenu, koje pridolazi i traži nove žrtve, a ne da mu okrene leđa i napusti bojišnicu, vraćajući se poznatim drumovima i stvarima koje su nam drage, a drage su jer su spoznate. Treba zatvoriti uši voskom i oči velom da bi se koliko toliko odoljelo zavodljivom zovu uspomena, očaravajućoj pjesmi djetinjskih Sirena i naoštriti sve svoje strijele i sve svoje mačeve za napredujuću budućnost, u neizvjesnost i avanturu. Zato mudri Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche) kaže kako „treba sahraniti iluzije, pokopati zasvagda bezazlenost i zavodljivu prijatnost poznatog, oduprijeti se milozvučnom zovu uspomena! Treba se suočiti sa oporom javom životnih vrtloga i okrenuti svoje lice prema onome što nadolazi! No, prije nego se odvažimo na taj tegoban i spasonosan čin, odnesimo vječno zeleni vijenac života na grobove svoje mladosti, jer tamo gdje su grobovi, tamo je i radost novog rađanja.“ Tako kažu filozofi, no teorija filozofskih razglabanja o našem biću i čovjekova zbilja ne idu, često, ruku pod ruku. Čovjek je nježno i krhko biće, suhi list na vjetru, da bi izdržao sve mijene i sve Scile i Haribde, da bi ostao dosljedan tom zamišljenom poslanju u slici odapete strijele koja stalno ide naprijed, svome ušću. Nikada nećemo moći odgovoriti na dilemu, čemu se naša duša više raduje, odlasku u nepoznato i tajanstveno ili povratku u poznato i drago. Naši snovi su poput vode i vjetra, ne priznaju granice ni pravce, kapilarno se probijaju tamo gdje ih nikada ne bismo očekivali. Ipak, čudno je da čovjek u predvečerje svoga puta teče od ušća prema izvoru. Mak Dizdar u pjesmi uzvikuje kako svom izvoru da se vratim, jer nije pitanje hoće li se vratiti, nego kako. Isto tako je Hadžem Hajdarević odnio „vječno zeleni vijenac života na grobove svoje mladosti“ i doživio radost „novog rađanja njegove“ vlastite mladosti.

Detalj sa okruglog stola u Turskom kulturnom centru u Fojnici

Edin POBRIĆ

Hadžem Hajdarević: Gdje si ti ovih godina

Metaleptični transfer vremena i tragovi u prostoru

Hajdarevićev roman kao slika porodične hronike (otac/majka, bivša supruga Nina, kćerka Mirna i prijateljica/ljubav Sanja) a sinteza poetičkog i psihološkog romana (ispisana na procjepima i šavovima rata, i interpretativnoj moći njegovih posljedica), u kojem se čovjekov život sastoji od mnoštva trenutaka koji su po svom intenzitetu nesamjerljivi, u sjajnoj strukturalnoj igri sa vremensko-prostornim dimenzijama, realistička je slika savremene BiH, koja se u svom iščašenju ogleda kroz svijet korupcije, lažnih identiteta i sumnjivih biografija. Pogled na pojavnu stvarnost Bosne ovdje je vidljiva iz velikog broja njenih slojeva, jer se Hajdarević ovdje bavi dekonstrukcijom a ne rekonstrukcijom bliže povijesti BiH. Tematizira se: droga, rat, brak, patriotizam, lažno svjedočenje, korupcija, zločin i moral.

1.

Za ljubav se kaže da je to onaj fenomen ljudskog postojanja čiju svrsishodnost ne treba dokazivati, ona je naprosto aksiom dobrine života. Ipak, pita se jedan od junaka Dostojevskog u romanu Braća Karamazovi, da li je moguće voljeti istinski drugo biće kada je to drugo biće tako prolazno, ništavno u svom trajanju, nepostojano u svom bitku!? Ako postoji sumnja, onda nije čudno što je čovjek oduvijek bio toliko zaljubljen u dirljivost i očiglednost trenutka sadašnjosti. No, on-trenutak sada, kako se to dobro zna, posve izmiče, „bježi“ i pretvara se u neku prošlost koja više nije, a na isti način se, i u isto vrijeme, zna da ni budućnost još uvijek nije. To je valjda najočiglednija tuga života, njegova ponajbolja prevara. Ipak, taj trenutak, iako se ne može mijenjati u vremenu jer bi to bio onda neki drugi trenutak (kao da mijenjamo jedno mjesto s drugim mjestom), može, ipak, da se putem različitih dojmova (okus, miris, dodir, sluh ili vid), razvlači na niz događaja. Tada trenutak, kao građa vremena, može da predstavlja čitav jedan mali univerzum u kome je skriveno neko naše ja,potpuno, izgleda, različito od onoga koje jeste u svijetu pojavnih oblika. S tim univerzumom trenutka počinje i priča u romanu Hadžema Hajdarevića: Gdje si ti svih ovih godina.

Jedan sat nije samo jedan sat, on postaje posuda puna mirisa, zvukova, htijenja i podneblja. (Hajdarević 2021: 78)

2.

Roman u romanu, Hadžema Hajdarevića, treba posmatrati kao funkcionalne strukture, čijim oznakama i označenima vlada jedan složeni niz odnosa koji na izvaredan način demaskiraju svijet politike, ideologije, lažnog patriotizma i korupcije. Roman Gdje si ti ovih godina oneobičava i narušava konvencionalne znakove sistema, usmjerava pažnju na metrijalni proces jezika, i tako svaki put iznova, sa svakim novim poglavljem, svakom novom rečenicom unosi svježinu u načine našeg opažanja onoga što je ponuđeno i onoga što je skriveno kao neka vrsta podteksta.

Hajdarevićev roman kao slika porodične hronike (otac/majka, bivša supruga Nina, kćerka Mirna i prijateljica/ljubav Sanja) a sinteza poetičkog i psihološkog romana (ispisana na procjepima i šavovima rata, i interpretativnoj moći njegovih posljedica), u kojem se čovjekov život sastoji od mnoštva trenutaka koji su po svom intenzitetu nesamjerljivi, u sjajnoj strukturalnoj igri sa vremensko-prostornim dimenzijama, realistička je slika savremene BiH, koja se u svom iščašenju ogleda kroz svijet korupcije, lažnih identiteta i sumnjivih biografija. Pogled na pojavnu stvarnost Bosne ovdje je vidljiva iz velikog broja njenih slojeva, jer se Hajdarević ovdje bavi dekonstrukcijom a ne rekonstrukcijom bliže povijesti BiH. Tematizira se: droga, rat, brak, patriotizam, lažno svjedočenje, korupcija, zločin i moral.

U srcu ovog i ovakvog svijeta je bivši komandant Armije BiH, Ibrahim Barlov, koji od naslovnog junaka (Hajdarevića) traži da napiše roman o njemu na osnovu bilješki koje je on o sebi, u vidu dnevnika, vodio tokom rata 1992-1995. godine. Paraleno Hajdarević, uz mnoštvo događaja iz aktuelnog trenutka sadašnjosti, te ispričane prošlosti, pravi paralelnu biografiju komandanta koja je svojim događajima u suprotnosti sa onom prvom. Uz sve to prikazuje se svijet njegove porodice koja se ogleda u dihotomijama ove dvije biografije Barlova (neprijatelj u kući), te kroz sudar dva sistema, onoga prije i onoga poslije rata.Hajdarević u svom romanu „mjeri“ ono privatno iz pozicije javnog i ono javno iz pozicije privatnog. To je otprilike definicija skandala, ali skandala nema jer se jedna vijest nakon 24 časa zamjenjuje s drugom. Tu je još niz umetnutih epizoda, koje se oko primarne priče nadovezuju i interpretirajuje kao tekst ogledalo, od kojih je najvažnija priča o slikaru Amiru Žigi.

3.

Pisao[1] sam već o tome da u romanu U traganju za izgubljenim vremenomM. Proust piše kako drži do keltskog vjerovanja da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću i tako stvarno izgubljene za sve nas do onog dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se desi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta, koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, a čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Isto je tako, zaključuje Proust, sa našom prošlosti. Uzalud je trud kad je sviješću pokušamo dozvati u pamet, svi su napori naše inteligencije uzaludni.

Po ovome, naša sjećanja su zarobljena u nekim “drugim bićima”, nekom drugom našem ja, i nema nikakve sumnje da tamo mogu posve i ostati, zarobljeni i daleki od onogaja koje živi u sada. Na trenutke, slučajno, to daleko ja putem nekih impresija priziva ono ja u sada i počinje da živi sve do onog trenutka kad ga “opazi” naš racio. Tada ono ponovo nestaje, ostavljajući nam samo priču o njima – o sjećanju, koju bismo mogli nazvati pamćenje.

Po Proustu, dakle, intelektualno pamćenje, i obavještenja koja imamo o toj našoj prošlosti, ne sadržava, ustvari, ništa od te prošlosti. Samo afektivno pamćenje, odnosno, sjećanje proizvedeno putem nekog spoljnjeg podražaja,okusa kolača, mirisa drveća, slušanja muzike, posmatranje slike, fotografije itd., ili bilo koji drugi osjećaj, koji prizivajući taj isti osjećaj iz prošlosti, može oživjeti realno cijelu jednu sredinu.

Roman Hadžema Hajdarevića, Gdje si ti ovih godina, priča je o tome kako vrijeme ostavlja tragove u prostoru, odnosno, kao i kod Prousta,središnja tačka Hajdarevićeve priče je razlikovanje Vremena od samih dimenzija sadašnjosti, prošlosti i budućnosti[2], odnosno, na jednoj strani nalazi sjećanje i svijest, a na drugoj strani je Vrijeme (ali ništa vremenito nema u tom vremenu) koje mijenja to isto sjećanje, pa time i samu svijest čovjeka. Hajdarević prikazuje prostore u vremenu a vrijeme u prostoru, i sprečava razlikovanje subjekta od objekta, pa je svijest ovdje poput kameleona – mijenja svoje obličje – kao medalja sa dva lica ili mač sa dvije oštrice.

Tu večer su mi, poput iznenadnih bljeskova cijelih serija slika, odnekud izmigoljila sjećanja na novogodišnju proslavu dvije-tri godine pred sami rat... (Hajdarević 2021: 14)

Da bi se imaginacija oslobodila, njene se slike moraju odvojiti od memorije, intelektualnog pamćenja i vezati za naratorsku strast pričanja priče – afektivno sjećanje. Ovdje se prošlosti, kroz metaleptični transfer (od ulaska autora u svijet fikcije, do ulaska fikcije u pojavni svijet), daje obličje utvare, fantoma. Time joj je data mogućnost da se sačuva, da bude iznova živa jer je kao takva pogodna temporalnom premještanju i povjesnom transferu čije bliže određenje Hajdarević, skupa sa svojim naratorom, pokušava da pronađe.Metalepsom se Hajdarević služi da bi uspostavio odnos između dijegeze i metaleptične fikcije. Metalepsa je u osnovi jedna vrsta metonimije kojom se objašnjava ono što slijedi, kako bi se shvatilo ono što prethodi, ali i obrnuto. Hajdarevićev metaleptični transfer (Ivan Lovrenović je u svom Predgovoru za ovu knjigu to označio kao najveću zonu rizika u ovom romanu, a koja je uspješno prevladana) je u osnovi artikulisana razlika između klasičnog postupka ulaska autora u njegov roman-fikciju. Dakle, to je razlika između dva univerzuma, koja se ovdje s vremena na vrijeme poništava, lika i pripovjedača, odnosno prisutnost pripovjedača u vlastitom stvorenom svijetu.

U odnosu na vremensku osu i naratorsku perspektivu, Hajadarevićev roman, dakle, u mnogo čemu podsjeća na Proustov ciklus U potrazi za izgubljenim vremenom. S jedne strane cijeli roman je, kao i Proustov, ispresijecan različitim anahronijama, gdje vrijeme posmatramo, u odnosu na tačku pripovijedanja, iz njegovog sada koje sebi podvrgava i prošlost i budućnost, i memoriju i očekivanje. Vrijeme se ovdje ne konstruira kao puka hronologija, nego kao rekonstrukcija davno življenih suština. S druge strane, na isti način kako je jedno od centralnih pitanja naracije kod Prousta onaj odnos između ja s početka i ja s kraja romana, i kako se opaža istovremeno i ono neko koje spaja ta dva ja, na isti način kod Hajdarevića je tematiziran odnos pojavne stvarnosti i fikcije, i dihotomija onoga ja iz prošlosti i onoga ja koje percipira prošlost i bližu budućnost.

Preturao sam fotografije u haustoru, po inerciji, ni iz kakve znatiželje. Na prvoj fotografiji: ja točim piće i umorno se smiješim nekome do prozora... Damir, kano bludni saragoš iz Ćatićeve pjesme, drijema uza zid. Još čujem kako nemilosrdno hrče. Nasmijah se sjetivši se kako je Damir dobio nadimak Kašljo... (Hajdarević 2021: 63)

Dok sam čitao ovaj pasus kako Hajdarević, majstorski na osnovu albuma fotografija, priče iz prošlosti dovodi u aktuelnu zonu sadašnjosti, odzvanjaju riječi Tvrtka Kulenovića iz njegovog romana Čovjekova porodica: „Svijet se sužava, ostaju samo fotografije. Koga nema na fotografijama, on polako nestaje“. I samo poneko od njih, prustovski rečeno, trgne se iz ugla sjećanja i vrati se. S obzirom na temu, moglo bi se reći da je cijeli Hajdarevićev roman nasumice složen album fotografija. A to su oni zabilježeni trenuci koji reflektuju stvarnu stvarnost koja se nalazi iza privida. No, ako je fotografija otrgnuti trenutak vremena, ona je ujedno uvijek bila i simbol smrti. A smrt kod Hajdarevića „viri“ iza svakug ugla: od stradanja njegovog brata Hamze do cijele plejade poznanika i prijatelja koji su poginuli u ratu.

Sad, kada ponovo vidim ono Senkino lijepo lice i djevojčice i djevojke. Ubijena je, rekli su, u rano ljeto devedeset druge. Četnici su upali u selo, pokupili muškarce, među njima i njezina brata Senada, mlade žene i djevojke poveli su, u grupama, u logore, a ona se otela, potrčala drinskom jezeru, metak je Senku stigao tek što je do koljena zagazila u vodu. (Hajdarević 2021: 70)

4.

Bergson u svojoj knjizi Ogledoneposrednim činjenicamasvesti za vremenske trenutke koje brojimo i pri tome zbrajamo, kaže kako mi zapravo ne operišemo samim tim trenucima, nego njihovim tragovima koji su ostali u prostoru. Ta činjenica je posljedica naše stečene navike da brojimo u vremenu, a ne u prostoru, jer brojimo trenutke trajanja, a ne tačke prostora. Međutim, sve stvari se ne broje na isti način, jer „postoje dvije sasvim različite vrste množine“. Kada govorimo o materijalnim predmetima, podrazumijeva se mogućnost da se vide i da ih možemo doticati: možemo ih dodirnuti brojeći u prostoru. Kada je riječ o afektivnim stanjima naše svijesti, o osjetima koji nisu s reprezentativnog područja vida i opipa, i koji nisu dati u mjestu (nego se pojavljuju u prostoru), apriori će se pretpostaviti da ih možemo zbrojiti samo posredstvom nekog postupka simboličkog prikazivanja.

Pitanje koje proizilazi iz navedenog, a koje u najvećoj mjeri otvara poetiku Hajdarevićevog romana je: ima li „pravo“ trajanje i najmanje dodira sa prostorom? Pitanje je provokativno i neobično jer, zaista, ako brojimo trenutke (građu vremena) onda ih, naravno, brojimo u vremenu, a ne u prostoru – jedinice trajanja: 1,2,3,4 itd. Bergson na ovo pitanje odgovara na sljedeći način: „Ako je vrijeme sredina u kojoj se razgovjetno smjenjuju naša stanja svijesti, tako da ih možemo brojati, ako s druge strane, naš pojam broja dovodi do toga da se u prostoru raspršuje sve ono što se direktno broji, može se pretpostaviti da vrijeme, shvaćeno kao sredina u kojoj razlikujemo i u kojoj brojimo, nije drugo do prostor“. (Bergson 1978: 64) Bergsonov odgovor može značiti samo jedno: vrijeme se može adekvatno predstaviti prostorom samo ako je riječ o proteklom vremenu, ali ne ako je riječ o vremenu koje protiče. Tu vrstu sadašnjosti možemo nazvatiistovremenost.

Ako je mjesto fizička datost koja se može ucrtati u karte, a prostor doživljavamo našim osjetilima (vid, sluh, taktilno), onda je sasvim jasno kako je Bergson došao do toga da postoje dvije vrste prostora: množina materijalnih predmeta, koja neposredno obrazuje neki broj, i množina činjenica svijesti, koji ne bi mogli uzeti vid broja bez posredovanja neke simboličke predstave u kojoj se mjesta preobražavaju u prostore.

Preobražavanje mjesta u prostor osnova je poetike Hajdarevićevog romana. Sva ta sjećanja ostavljaju tragove u prostoru. To su preobražena mjesta u različitim vrstama prostora koji uvijek, shodno Hajdarevićevom jeziku, oslikavaju neku posebnu atmosferu. Događaji koji dolaze sa sjećanjem najčešće nisu la(h)ki i prijatni, jerotvaraju jako teške teme okupane ratom, ubijanjem, licemjerstvom, laži, ali je atmosfera u cijelom romanu, začudno, blaga. To dolazi od majstorske upotrebe jezika, znanja, autentičnosti, suptilnog humora i autorevog (blagog) pogleda na svijet. Jedno u kombinaciji sa drugim donosi poluosmijeh za čitateljski svijet. Uvijek je lijepo svjedočiti kada jedan istinski pjesnik „sklizne“ u prozu. Tada i proza poprimi nešto od onog pjesničkog usuda, gdje estetsko dolazi u prvi plan.Dakle jezik se ovdje ne vidi kao medij, ni izražavanja ni predstave. Postoje nejezičke stvari zvane značenja a zadatak jezika je da ih izrazi, postoje i nejezičke stvari zvane činjenice a zadatak jezika je da ih predstavi. Obje podjednako dobro funkcionišu u Hajdarevićevom romanu.

U kontekstu toga, osnovna tema ovog romana je potraga za vlastitim identitetom, za vlastitim ja, koje se ovdje skriva između junakovog posla i pisanja, roditelja i braka, kćerke i supruge, rata i mira, korupcije i zakona.Hajdarevićev raspršeni subjekt je onaj subjekt koji se čita kao ovisan od drugih riječi u rečenici, a raspršen je i između prošlosti i budućnosti, između onih više ja koje se smjenju na pozornici djelovanja glavnog junaka.

Fukoovski rečeno, naša doba je zapravo doba prostora a ne doba vremena. Prostori se ukazuju u obličju obrasca raspoređivanja. Hajdarevićev roman je struktuiran u procjepu kontrasta između javnog i privatnog prostora, porodičnog i društvenog, kulturnog i utilitarnog, prostora zabave i prostora rada, prostora rata i prostora mira. Njegov roman slika one prostore svakodnevnice uokvirene postratnim stanjem, stanjem rata i slikom socijalističke kulture življenja šezdesetih godina, u kojem njegovi likovi izlaze iz sebe. To su prostori na pragu, u dvorištu, u hodnjiku, predsoblju, kafani, na groblju, ratištu itd. To su prostori u kojima se događaju erozije Hajdarevićevih likova, njihovih života, njihovog vremena, njihove povijesti. Zbog toga su primarni prostori ovog romana heterotopije – prostori koji su, kako to kaže Foucault, obdareni neobičnim svojstvom da budu povezani sa svim ostalima, ali na takav način da ukidaju, obesnažuju ili pokreću skup odnosa koji sami oblikuju i koji se u njima ogledaju ili odražavaju.

To je još jedan razlog zbog čega je kod Hajdarevića toliko važna semiotika prostora koja se čita kroz preobražena mjesta, a koje opet pokreću naša osjetila putem, naprimjer, muzike, slike, pejzaža, fotografije, asocijacije riječi itd., bilo koja vrsta kontemplativnog čina, jer se od svakog mjesta, putem naših osjetila, mogu konstruisati drugi prostori ničim sputane „objektivnosti“ stvari. Tako je, naprimjer, album fotografija naprosto poništio uobičajni proces zapažnja kod glavnog junaka, i učinio da fotografije upravlja sviješću i kreira novi stvarni svijet po mjeri Hajdarevićevog junaka. Čulne senzacije omogućile su afektivno sjećanje, a intelekt i pamćenje su potisnuti u drugi plan. U takvoj svijesti vrijeme može postojati samo kao sapostojanje onih dimenzija koje zovemo sadašnjost, prošlost i budućnost, dakle istovremenost koja se ne može poistovjetiti sa konvencionalnim vremenom. Umjetnička djela, stvari u stanu, smijeh koji odzvanja ili bilo koji drugi podstrek služe, u ovom slučaju, kao neka vrsta vremenske crvotočine – crna rupa[3] – s kojom se prelazi iz jedne u drugu dimenziju stvarnosti: prelazi se iz objektivne pojavne stvarnosti u stvarnost koju proizvodi sama svijest junaka, prelazi se iz mjerljivog vremena koje je vezano za fizičke datosti mjesta u prostore čiste intenzivnosti i njegovog trajanja.

U majčinim očima, evo, opet vidim, trajnu upaljenu strepnju razapetu između mojih i očevih riječi [...] Fićo se – kao da bijaše jučer – uspuhao makadamom. Vozi otac. U bijeloj potkošulji, dlakavih ramena, s nedopijenom pivskom bocom blizu mjenjača... Pogled mu je povremeno istrčavao na unutrašnje ogledalo u autu, gledamo li nas dvojica kako se otac ponekad maša majčine noge, a ja bih, znajući za to, bacao pogled u daleka sela, netom uzorane poljane, pa nakostriješena brda, ili bih se pravio da spavam. (Hajdarević 2021: 59)

Utommijenjanjupravcavremena, trajanjesezaustavljasamoodsebe (rekaobihtamogdjetrebadasezaustavi) ituseostvarujepravoautentičnoiskustvo. Toiskustvoseostvarujesadauprošlosti, pravećinatajnačinsadašnjostodprošlogdogađaja. Hajdarevićsamoopisujedogađaj, jer u njemu nema ni radosti ni tuge. Osjećanje se, kao i događaj, pojavljuje u onom rastezljivom sada. Prošlost postaje sadašnjost kada protekli događaji dobiju “opnu” emocija kod pripovjedača.

5.

Shodno raspršenom identitetu kojeg prikazuje u svom romanu, Hajdarević nije vjerovao u postojanost čovjekovog ja(njegovu monolitnost i dovoljnost samom sebi), pa na taj način ni u međusobno poznavanje ljudi, čak i onih koji se međusobno vole. U tom smislu, kod Hajdarevića možemo razlikovati, u načelu, dva različita ja, od kojih je jedno, takoreći, izvanjska projekcija drugoga, njegova prostorna i socijalna reprezentacija. Stoga, slobodni čin bi, za Hajdarevića, bio onaj koji proizilazi iz ja kao čistog trajanja – simultanost vremena. No, velik dio ljudskih života odvija se na nivou površinskog ja(to su oni nivoi u romanu u kojima glavni junak ovisi od posla, braka, Barlova itd.), na nivou na kojem je Hajdarevićev junak prisiljen djelovati zbog onog drugog, pa bi trebao prepoznati da, u stvari, ne djelujeon sam, svojom voljom. To je jedan od razloga ljudske neslobode. To znači da svaki se život, između onog vanjskog i unutarnjeg ja, sastoji od smjenjivanja, umiranja i proizvodnje naših brojnih ja. Umiranje jednog našeg ja ne podrazumijeva završen čin, nego se nešto od tog ja prenosi u sljedeće, da bi na kraju, kao kada pripovjedač u dolazi do kraja svoje priče i leži u samrtničkoj postelji, sva ta brojna jasada su prisutna u njemu prožimajući se, i među sobom organizujući. Hajdarević, ustvari, svojim romanom daje prikaz raspadanja pojavne stvarnosti i monolitnosti ljudskog subjekta kakvog ga je predstavila kartezijanska misao, a time i svakog oblika hijerarhije i centra u svijetu. Svijet jeste podložan, ali podložan na takav način da odgovara za svoja djela samo jednom Demijurgu – Vremenu.

6.

Ako je pisanje proces, to znači da po prirodi stvari teži da nikada ne bude dovršeno (Hadžem je svoj roman nadopisivao od izdanja do izdanja), da se stalno obnavlja, popravlja i ponovo preispisuje jer, kako to napominje Kundera, „roman je ipak jedno od posljednjih uporišta gdje čovjek još može održati odnose sa životom u njegovoj cjelokupnosti. (Kundera 1986: 35) Na pitanje gdje je mjesto čovjeka u savremenoj Bosni i Hercegovni, ne može autentično odgovoriti ni nauka, ni historija, ni filozofija, ni teologija a posebno ne ideologija, jer sve te discipline objašnjavaju i upućuju. Hajdarevićev roman odgovor na to pitanje prikazuje stvarnost, na način kako to Kundera objašnjava.

Literatura:

·        Hajdraveić, Hadžem (2021): Gdje si ti ovih godina. Sarajevo: Dobra knjiga.

• Augustin, Aurelije (1991): Ispovijesti, prev. Stjepan Hosu, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

·        Kundera, Milan (1986): Umjetnost romana. Sarajevo: Svjetlost; „Veselin Masleša“.

• Foucault, Michel (2008): Drugi prostori; s francuskog preveo Mario Kopić. Odjek: revija za umjetnost, nauku i društvena pitanja. Godina LX, br.3. Sarajevo.
• Bergson, Henri (1978): Ogledoneposrednim činjenicamasvesti; prevodFeliksPašić. Beograd: NIP “Mladost”.
• Proust, Marcel (1997): U traganju za izgubljenim vremenom.(Odabrana djela); preveo Vinko Tecilazić. Zagreb: Zora – GZH.

Pobrić, Edin (2018): Roman i manirizmi moderne: znak i znanje. Sarajevo: Centar Samouprava.

SLOVO O PRIJATELJU

O životu i ljudskom tragu koji je ostavio tokom svog kratlog života djelujući u različitim institucijama, govorili su Hadžemovi bliski prijatelji: o medresanskim danima (Hilmo Neimarlija), radu u Udruženju pisaca BiH (Asmir Kujović), o odnosu pisca i izdavača (Izedin Šikalo, vlasnik Dobre knjige) i radu u Institutu za jezik (Alen Kaladžija). Ta su sjećanja osvetljavala Hadžemovu ljudsku dimenziju, širinu, jedan tihi i nekonfliktni karakter, strast prema poeziji, svakodnevnim druženjima i putovanjima. U Godišnjaku donosima tekst Alena Kaladžije.

...

SJEĆANJA I NOSTALGIJA

Pjesnik s očinjom suzom

    Nisam siguran kada sam prvi put čuo za njega. Bilo je to vjerovatno za vrijeme rata, kada se njegovo ime vezalo za još jednog u to vrijeme odabranog pjesnika Bosne s kojim je svojevremeno zajedno išao u istu srednju školu. A takvi ljudi, poput njega, postanu vremenom sastavni dio spoznaje svijeta, kao onda kada se pitate otkad znate za sebe i za svoje ja. I baš u danima kada sam po glavi presabirao trenutke svijesti znanja o njemu, pokušavajući pretresti davno zabačene foldere sjećanja te u fiokama pamćenja uhvatiti odbljeske uhvaćenog momentuma, moj dobri jaran donosi mi dvije fotografije iz medresanskog doba zagrebačke škvadre – na kojima, pored mojih školskih savremenika i nekih profesora – stoji i on.

Te fotografije sjećanja bile su gotovo potpuno iščiljele iz moga pamćenja, ali je zato papir sačuvao dokaz kao trajni podsjetnik minulog doba za vremena kada više ne bude ni sjećanja ni pamćenja. I onda je odjednom prošištala bujica slika iz prošlosti: znao sam – to je bio neki odsječak vremena kada sam saznao za njega i kada sam osjetio trenutak da sve to opet znam. Osjećam žal što on nije dočekao da vidi te slike, jer ih ni on, očito, nije bio svjestan, pošto se u jednom trenutku hoda na vremenskoj skali bivstvovanja, u holu Zagrebačke džamije, nakon neke javne tribine, obreo s druge strane starinskog fotoaparata s anonimnim učenicima i nekim profesorima neke ratne, najvjerovatnije 1995. godine.

    Kad sam ga mnogo godina kasnije ponovo gledao i slušao u nastupima medijskog prostora i kad sam malo bolje počeo razumijevati snagu njegove verbalne performanse, pomalo sam se čudio i pitao ima li još iko u ovom društvu da o poeziji priča u svečanostima organiziranih pjesničkih sjedeljki, derneka i maratona. A onda sam se, nakon desetogodišnjeg izbivanja iz svoga rodnog kraja zbog poslovnih obaveza u hercegovačkom podneblju, zaposlio tu gdje je i on radio. I znao je on ponekad doći u firmu, jer je u to vrijeme obavljao svetu dužnost zastupnika u Skupštini. A onda smo se napokon počeli redovno viđati na poslu. Pomalo stidljivo, i nenametljivo u pokušaju, volio sam mu biti u društvu, slušajući njegovu životnu filozofiju, pomalo se diveći i istovremeno ponekad ustuknuvši pred nekim njegovim stavovima. Znao sam potajno da bih volio biti makar njegov jaran, ali nisam to želio nasilu, isforsirano, nametljivo. Svojim pristupom i odnosom on je bio taj ko je zapravo odškrinuo vrata našeg prijateljstva, koje se počelo intenzivirati nakon realizacije nekih takozvanih projekata koji su uključivali naše djelovanje u bh. iseljeništvu, nakon čega je uslijedio dugi put različitih, dugih i neizvjesnih putovanja. Iz tog iskustva potpuno sam se uvjerio u to da ljude najbolje i najneposrednije možemo upoznati na putovanju, ma koliko ono trajalo, a naročito ako je bilo makar duže od jednog dana. Iz toga relativno kratkog i istovremeno intenzivnog ahbapstva saznao sam mnogo ličnih i u dubokim zakucima uma pohranjenih ličnih iskustava i tajni koje je sobom nosio, uvijek pun snage duha i beskrajno potencijalnog i beskompromisno utemeljenog stava koji nikad nije bio odraz neke vrste kompleksa od kojih nerijetko boluju ljudi njegova društvenog kalibra. Jednom sam od nekoga čuo, nakon što je doživio teško iskušenje, da se u njegovim očima uvijek mogla vidjeti nekakva zamagljena suza, ali samo onda kada bi se posmatrač bolje zagledao u zjenicu očinjega vida, iako su njegovo lice, njegovo ponašanje, njegova staloženost odražavali stanje besprijekorno mirnog i stabilno uravnoteženog čovjeka. Odraz takvoga njegova duševnog stanja našao je svoje mjesto u sonetu Moj mrak: „Ne znam u kom trenu, u gluhežno doba, / koraci odjeknu, parket zapucketa... / Moji mili mrtvi ustaju iz groba, / i nadnose lica iznad mog kreveta? / A čim sunce grane, mrak opet zastane / ispod kože, bivam krletka njegova... / Sve trenutke znane u te krhke dane / dijelim sa mrtvim kroz rešeta snova. / U mrak često suza svjetlosnica kane, / kao kapca kiše s roditeljskog krova.“

Povezanost sa zavičajem

    A on je bio to što je bio: nije se hvalisao, nije se isticao niti prsio, iako je znao u prilikama kada se u nekom društvu govorilo o starosti, kazati da je deset godina mlađi od samog sebe. Beskrajno zanimljivo znao je držati pažnju, nesvjesno robeći sagovornika u mrežama svoje priče iz koje se, sve i da je htio, sabesjednik nije želio iskobeljati.

    Jednoć je tako, kada se razgovaralo o problemu hrkanju kod muškaraca, uvjerljivo elaborirao neku svoju hipotezu da je hrkanje koje je dominantno prisutno kod muških nesvjesno stanje duha kojim maskulin, još od pećinskih dana, obilježava svoju teritoriju i šalje signal uljezima i nepozvanim da je on gospodar u navedenom prostoru i da je ženka njegova.

    Nekad kasnije saznao sam da je kao dijete bio siroče, odrastajući bez majke. Mogao sam se uvjeriti da je takvo stanje njegova obilježenog duha bilo sjajno urešeno, među brojnim, i pjesmom Očeva kuća iz kasnijeg stvaralačkog doba: „Od majke su ostale kretnje / nepotrošeni lijekovi, / svud saksije blagih riječi. / Ležao bih potrbuške / u grmlju njenih priča / i slutio da sutra mi valja / tražiti drugdje / ljubavi kruh“. Otuda je, sve se čini, njegova iskonska povezanost sa zavičajem bila prespojena preko djetinjstva, u kojem se inače gradi temelj životne svrsihodnosti.

    Kad je kasnije, pošto ga je otac doveo i upisao u čuvenu Gazijinu Medresu, bio prvi put na ramazanskoj praksi u funkciji softe predvodio jedan džemat, i kad je, sitan, stao pred nekog džematskog kabadahiju, od njega je mogao čuti surovo pošprdne riječi: „Zar ono da nam klanja?“ Tada mu se desio i prvi verbalni okršaj s kabadahijom, koji ga je s podozrenjem pitao zašto džemat nije klanjao sunsunete između suneta i farza, kada je dao hitar i vispren odgovor: „Pošto sam ja bio i mujezin i imam, onda se ne moraju klanjati sunsuneti“, maestralno pokopavši sve pokušaje diskreditacije mladog i sićušnog softe. Tako je mnogo godina kasnije, nošen stresom kiraeta iz medresanskih dana, od jednog hodže u dijaspori čuo kako ga najavljuje kao jednog od naših najvažnijih pjesnika i intelektualaca, napominjući da će pred džematom proučiti ašere, nakon čega je odvažnom i nepromišljenom hodži učtivo i poluglasno kazao: „Boga ti, jesi li ti normalan?“

    Jedne mu se prilike tako neki naš čovjek, mudrov u pokušaju, pomalo pripovijedao o tome kako je u životu važno da čovjek, koliko može, stiže Božije farzove – da klanja, posti, da bude dobročinitelj... No, u takvom besprizornom stanju oduška duši, priznade pred sobom i pred njim, stisnuv snažno pesnicu od čega mu poskakaše vene na šaci, pa se izjada, a veličina njegove pobožnosti samo se tako i mogla shvatiti, pa odvažno konstatova: „Znaš, ja rijetko klanjam i nisam redovan namaščija. Ali, kad ga klanjam, baš ga klanjam!“

     Načitan, obrazovan i uvijek rado viđen među ljudima, volio je pričati i prepričati dobre anegdote, smiješne situacije, svoje lične dogodovštine od kojih neke zasigurno spadaju u antologijske primjere bosanskog humora. Takva jedna priča bila je istinit događaj o jednom pobožnjaku, koji u životu nikad nije psovao. U to doba, u vrijeme jugoslavenskog socijalizma, taj pobožnjak s djecom je vrhao žito. Usred posla dolazi poštar s pošiljkom u kojoj ga poziva na hitno javljanje u lokalnu zajednicu, tačnije u općinu. Pobožnjak se odmah spremi, a kobilu što je vrhla i djecu ostavi da završe posao. Kad je odmaknuo od sela, jedna ga je misao stalno opsjedala: „Kud ne rekoh djeci da kobili, pošto obavi posao, ne daju vode, jer ako popije, postat će sipljiva i onda ništa od nje, a onako dobra i vrijedna životinja?!“ Nešto kasnije čovjek se vrati i ustanovi da je posao obavljen, da je žito pospremljeno, da je guvno pometeno. Potrča iza kuće i nađe najstarijeg sina.

    – Je li kobila sve obavila kako treba?

    – Jeste, vala, babo, sve je obavljeno kako treba?

    – A jeste li joj dali vode kad je završila?

    – Jesmo vala, babo, baš se lijepo napila, haman dvije velike kante je popila!

    – E sad je morete j...!

    Jedan od njegovih pronicljivih poetskih odgovora na tzv. poetska krmaukanja za Bosnom i bosanskim jezikom u dijaspori dogodio se jedne godine u Njemačkoj, kada je na licu mjesta, iziritiran onim što je čuo kroz tanke stihove bolećive poezije, sastavio jednu poemu ironičnog i antipatetičnog sadržaja pošto se u programu naslušao plača i kuknjave za bosanskim jezikom u tuđini, na kojem ophrvani poeta pjeva kako i sada sanja na bosanskom na dalekom Zapadu, čeznutljivo tugujući za rodnim krajem. Da bi situaciju začinio, tokom programa poslao je pjesmu svojim bliskim prijateljima koji bi se, samo da su smjeli, zakocehnuli od smijeha, ne mogavši na javnom mjestu pustiti smijeh koji ih je gonio na suze, pa su tako oplakali od smijeha a ne od tuge zbog daljine s Bosnom. U prvoj strofi pjesme Pričao mi bosanski ratni vojni invalid tako veli: „Svi se drže, svi se hvastaju za svoj / bosanski jezik toliko da mi se povraća / Od prevelike, hinjene ljubavi prema njemu...“, koju na kraju potpisuje podatkom: (Iz haotične zaostavštine Nepoznatog Pjesnika).

Pjesma pošalica

    Jedne prilike, onako kako je on to znao i mogao, s nogu mi je poslao pjesmu pošalicu pretočenu u epskom desetercu, koji je on još kao dijete savladao kao „Aganov mali“, dok je za vrijeme dugih ramazanskih noći seoskom džematu u jugoistočnoj Bosni, na padinama Zelengore, iz pjesmarica čitao o junaštvima braće Hrnjica, Đerzeleza, Mustaj-bega i drugih:

„Sretna Nova, mili pobratime

i kolega – ponosim se time...

Da je sreće po hiljadu puta,

da je sretna svaka ti minuta,

da se njive 'šenicama zlate,

da dušmani, u očaju, pate,

da ti konji svi krilati budu,

da ne kloneš ni u kakvu čudu,

da buzdovan pogađa u metu

i kad mašiš osamdeset petu,

da je hair murećef i kalem,

svaki tekst ti da imadne alem,

da je zdravlja, berićeta, svega

od Vogošće do mora sinjega,

da je sibjan u svom rahatluku,

ne imao ni muku ni bruku,

da je zdravlje kao u mladića,

im'o svega, i ića i pića,

i nafaka da bude sve bolja

- zlatila se ispisana polja...

Poselami sve tuđinske zemlje,

Bog im dao dobra a ne Kremlje

Sačuvaj se šejtanskih azaba,

i svih lažnih čaršijskih ahbaba!

Godina je svaka mnogo teža

ako nema ličnih ravnoteža...

Da si sretno vazda, pobratime,

halali mi ove brze rime!“

Sjećanje prijatelja: Asmir Kujović (Udruženje pisca BiH), Hilmo Neimarljija(FIN), Alen Kaladžija (Institut za jezik), Izedin Šikalo (Dobra knjiga). Moderator Edin Pobrić

Edin POBRIĆ

Hadžem Hajdarević: Gdje si ti ovih godina

Metaleptični transfer vremena i tragovi u prostoru

Hajdarevićev roman kao slika porodične hronike (otac/majka, bivša supruga Nina, kćerka Mirna i prijateljica/ljubav Sanja) a sinteza poetičkog i psihološkog romana (ispisana na procjepima i šavovima rata, i interpretativnoj moći njegovih posljedica), u kojem se čovjekov život sastoji od mnoštva trenutaka koji su po svom intenzitetu nesamjerljivi, u sjajnoj strukturalnoj igri sa vremensko-prostornim dimenzijama, realistička je slika savremene BiH, koja se u svom iščašenju ogleda kroz svijet korupcije, lažnih identiteta i sumnjivih biografija. Pogled na pojavnu stvarnost Bosne ovdje je vidljiva iz velikog broja njenih slojeva, jer se Hajdarević ovdje bavi dekonstrukcijom a ne rekonstrukcijom bliže povijesti BiH. Tematizira se: droga, rat, brak, patriotizam, lažno svjedočenje, korupcija, zločin i moral.

1.

Za ljubav se kaže da je to onaj fenomen ljudskog postojanja čiju svrsishodnost ne treba dokazivati, ona je naprosto aksiom dobrine života. Ipak, pita se jedan od junaka Dostojevskog u romanu Braća Karamazovi, da li je moguće voljeti istinski drugo biće kada je to drugo biće tako prolazno, ništavno u svom trajanju, nepostojano u svom bitku!? Ako postoji sumnja, onda nije čudno što je čovjek oduvijek bio toliko zaljubljen u dirljivost i očiglednost trenutka sadašnjosti. No, on-trenutak sada, kako se to dobro zna, posve izmiče, „bježi“ i pretvara se u neku prošlost koja više nije, a na isti način se, i u isto vrijeme, zna da ni budućnost još uvijek nije. To je valjda najočiglednija tuga života, njegova ponajbolja prevara. Ipak, taj trenutak, iako se ne može mijenjati u vremenu jer bi to bio onda neki drugi trenutak (kao da mijenjamo jedno mjesto s drugim mjestom), može, ipak, da se putem različitih dojmova (okus, miris, dodir, sluh ili vid), razvlači na niz događaja. Tada trenutak, kao građa vremena, može da predstavlja čitav jedan mali univerzum u kome je skriveno neko naše ja,potpuno, izgleda, različito od onoga koje jeste u svijetu pojavnih oblika. S tim univerzumom trenutka počinje i priča u romanu Hadžema Hajdarevića: Gdje si ti svih ovih godina.

Jedan sat nije samo jedan sat, on postaje posuda puna mirisa, zvukova, htijenja i podneblja. (Hajdarević 2021: 78)

2.

Roman u romanu, Hadžema Hajdarevića, treba posmatrati kao funkcionalne strukture, čijim oznakama i označenima vlada jedan složeni niz odnosa koji na izvaredan način demaskiraju svijet politike, ideologije, lažnog patriotizma i korupcije. Roman Gdje si ti ovih godina oneobičava i narušava konvencionalne znakove sistema, usmjerava pažnju na metrijalni proces jezika, i tako svaki put iznova, sa svakim novim poglavljem, svakom novom rečenicom unosi svježinu u načine našeg opažanja onoga što je ponuđeno i onoga što je skriveno kao neka vrsta podteksta.

Hajdarevićev roman kao slika porodične hronike (otac/majka, bivša supruga Nina, kćerka Mirna i prijateljica/ljubav Sanja) a sinteza poetičkog i psihološkog romana (ispisana na procjepima i šavovima rata, i interpretativnoj moći njegovih posljedica), u kojem se čovjekov život sastoji od mnoštva trenutaka koji su po svom intenzitetu nesamjerljivi, u sjajnoj strukturalnoj igri sa vremensko-prostornim dimenzijama, realistička je slika savremene BiH, koja se u svom iščašenju ogleda kroz svijet korupcije, lažnih identiteta i sumnjivih biografija. Pogled na pojavnu stvarnost Bosne ovdje je vidljiva iz velikog broja njenih slojeva, jer se Hajdarević ovdje bavi dekonstrukcijom a ne rekonstrukcijom bliže povijesti BiH. Tematizira se: droga, rat, brak, patriotizam, lažno svjedočenje, korupcija, zločin i moral.

U srcu ovog i ovakvog svijeta je bivši komandant Armije BiH, Ibrahim Barlov, koji od naslovnog junaka (Hajdarevića) traži da napiše roman o njemu na osnovu bilješki koje je on o sebi, u vidu dnevnika, vodio tokom rata 1992-1995. godine. Paraleno Hajdarević, uz mnoštvo događaja iz aktuelnog trenutka sadašnjosti, te ispričane prošlosti, pravi paralelnu biografiju komandanta koja je svojim događajima u suprotnosti sa onom prvom. Uz sve to prikazuje se svijet njegove porodice koja se ogleda u dihotomijama ove dvije biografije Barlova (neprijatelj u kući), te kroz sudar dva sistema, onoga prije i onoga poslije rata.Hajdarević u svom romanu „mjeri“ ono privatno iz pozicije javnog i ono javno iz pozicije privatnog. To je otprilike definicija skandala, ali skandala nema jer se jedna vijest nakon 24 časa zamjenjuje s drugom. Tu je još niz umetnutih epizoda, koje se oko primarne priče nadovezuju i interpretirajuje kao tekst ogledalo, od kojih je najvažnija priča o slikaru Amiru Žigi.

3.

Pisao[4] sam već o tome da u romanu U traganju za izgubljenim vremenomM. Proust piše kako drži do keltskog vjerovanja da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću i tako stvarno izgubljene za sve nas do onog dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se desi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta, koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, a čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Isto je tako, zaključuje Proust, sa našom prošlosti. Uzalud je trud kad je sviješću pokušamo dozvati u pamet, svi su napori naše inteligencije uzaludni.

Po ovome, naša sjećanja su zarobljena u nekim “drugim bićima”, nekom drugom našem ja, i nema nikakve sumnje da tamo mogu posve i ostati, zarobljeni i daleki od onogaja koje živi u sada. Na trenutke, slučajno, to daleko ja putem nekih impresija priziva ono ja u sada i počinje da živi sve do onog trenutka kad ga “opazi” naš racio. Tada ono ponovo nestaje, ostavljajući nam samo priču o njima – o sjećanju, koju bismo mogli nazvati pamćenje.

Po Proustu, dakle, intelektualno pamćenje, i obavještenja koja imamo o toj našoj prošlosti, ne sadržava, ustvari, ništa od te prošlosti. Samo afektivno pamćenje, odnosno, sjećanje proizvedeno putem nekog spoljnjeg podražaja,okusa kolača, mirisa drveća, slušanja muzike, posmatranje slike, fotografije itd., ili bilo koji drugi osjećaj, koji prizivajući taj isti osjećaj iz prošlosti, može oživjeti realno cijelu jednu sredinu.

Roman Hadžema Hajdarevića, Gdje si ti ovih godina, priča je o tome kako vrijeme ostavlja tragove u prostoru, odnosno, kao i kod Prousta,središnja tačka Hajdarevićeve priče je razlikovanje Vremena od samih dimenzija sadašnjosti, prošlosti i budućnosti[5], odnosno, na jednoj strani nalazi sjećanje i svijest, a na drugoj strani je Vrijeme (ali ništa vremenito nema u tom vremenu) koje mijenja to isto sjećanje, pa time i samu svijest čovjeka. Hajdarević prikazuje prostore u vremenu a vrijeme u prostoru, i sprečava razlikovanje subjekta od objekta, pa je svijest ovdje poput kameleona – mijenja svoje obličje – kao medalja sa dva lica ili mač sa dvije oštrice.

Tu večer su mi, poput iznenadnih bljeskova cijelih serija slika, odnekud izmigoljila sjećanja na novogodišnju proslavu dvije-tri godine pred sami rat... (Hajdarević 2021: 14)

Da bi se imaginacija oslobodila, njene se slike moraju odvojiti od memorije, intelektualnog pamćenja i vezati za naratorsku strast pričanja priče – afektivno sjećanje. Ovdje se prošlosti, kroz metaleptični transfer (od ulaska autora u svijet fikcije, do ulaska fikcije u pojavni svijet), daje obličje utvare, fantoma. Time joj je data mogućnost da se sačuva, da bude iznova živa jer je kao takva pogodna temporalnom premještanju i povjesnom transferu čije bliže određenje Hajdarević, skupa sa svojim naratorom, pokušava da pronađe.Metalepsom se Hajdarević služi da bi uspostavio odnos između dijegeze i metaleptične fikcije. Metalepsa je u osnovi jedna vrsta metonimije kojom se objašnjava ono što slijedi, kako bi se shvatilo ono što prethodi, ali i obrnuto. Hajdarevićev metaleptični transfer (Ivan Lovrenović je u svom Predgovoru za ovu knjigu to označio kao najveću zonu rizika u ovom romanu, a koja je uspješno prevladana) je u osnovi artikulisana razlika između klasičnog postupka ulaska autora u njegov roman-fikciju. Dakle, to je razlika između dva univerzuma, koja se ovdje s vremena na vrijeme poništava, lika i pripovjedača, odnosno prisutnost pripovjedača u vlastitom stvorenom svijetu.

U odnosu na vremensku osu i naratorsku perspektivu, Hajadarevićev roman, dakle, u mnogo čemu podsjeća na Proustov ciklus U potrazi za izgubljenim vremenom. S jedne strane cijeli roman je, kao i Proustov, ispresijecan različitim anahronijama, gdje vrijeme posmatramo, u odnosu na tačku pripovijedanja, iz njegovog sada koje sebi podvrgava i prošlost i budućnost, i memoriju i očekivanje. Vrijeme se ovdje ne konstruira kao puka hronologija, nego kao rekonstrukcija davno življenih suština. S druge strane, na isti način kako je jedno od centralnih pitanja naracije kod Prousta onaj odnos između ja s početka i ja s kraja romana, i kako se opaža istovremeno i ono neko koje spaja ta dva ja, na isti način kod Hajdarevića je tematiziran odnos pojavne stvarnosti i fikcije, i dihotomija onoga ja iz prošlosti i onoga ja koje percipira prošlost i bližu budućnost.

Preturao sam fotografije u haustoru, po inerciji, ni iz kakve znatiželje. Na prvoj fotografiji: ja točim piće i umorno se smiješim nekome do prozora... Damir, kano bludni saragoš iz Ćatićeve pjesme, drijema uza zid. Još čujem kako nemilosrdno hrče. Nasmijah se sjetivši se kako je Damir dobio nadimak Kašljo... (Hajdarević 2021: 63)

Dok sam čitao ovaj pasus kako Hajdarević, majstorski na osnovu albuma fotografija, priče iz prošlosti dovodi u aktuelnu zonu sadašnjosti, odzvanjaju riječi Tvrtka Kulenovića iz njegovog romana Čovjekova porodica: „Svijet se sužava, ostaju samo fotografije. Koga nema na fotografijama, on polako nestaje“. I samo poneko od njih, prustovski rečeno, trgne se iz ugla sjećanja i vrati se. S obzirom na temu, moglo bi se reći da je cijeli Hajdarevićev roman nasumice složen album fotografija. A to su oni zabilježeni trenuci koji reflektuju stvarnu stvarnost koja se nalazi iza privida. No, ako je fotografija otrgnuti trenutak vremena, ona je ujedno uvijek bila i simbol smrti. A smrt kod Hajdarevića „viri“ iza svakug ugla: od stradanja njegovog brata Hamze do cijele plejade poznanika i prijatelja koji su poginuli u ratu.

Sad, kada ponovo vidim ono Senkino lijepo lice i djevojčice i djevojke. Ubijena je, rekli su, u rano ljeto devedeset druge. Četnici su upali u selo, pokupili muškarce, među njima i njezina brata Senada, mlade žene i djevojke poveli su, u grupama, u logore, a ona se otela, potrčala drinskom jezeru, metak je Senku stigao tek što je do koljena zagazila u vodu. (Hajdarević 2021: 70)

4.

Bergson u svojoj knjizi Ogledoneposrednim činjenicamasvesti za vremenske trenutke koje brojimo i pri tome zbrajamo, kaže kako mi zapravo ne operišemo samim tim trenucima, nego njihovim tragovima koji su ostali u prostoru. Ta činjenica je posljedica naše stečene navike da brojimo u vremenu, a ne u prostoru, jer brojimo trenutke trajanja, a ne tačke prostora. Međutim, sve stvari se ne broje na isti način, jer „postoje dvije sasvim različite vrste množine“. Kada govorimo o materijalnim predmetima, podrazumijeva se mogućnost da se vide i da ih možemo doticati: možemo ih dodirnuti brojeći u prostoru. Kada je riječ o afektivnim stanjima naše svijesti, o osjetima koji nisu s reprezentativnog područja vida i opipa, i koji nisu dati u mjestu (nego se pojavljuju u prostoru), apriori će se pretpostaviti da ih možemo zbrojiti samo posredstvom nekog postupka simboličkog prikazivanja.

Pitanje koje proizilazi iz navedenog, a koje u najvećoj mjeri otvara poetiku Hajdarevićevog romana je: ima li „pravo“ trajanje i najmanje dodira sa prostorom? Pitanje je provokativno i neobično jer, zaista, ako brojimo trenutke (građu vremena) onda ih, naravno, brojimo u vremenu, a ne u prostoru – jedinice trajanja: 1,2,3,4 itd. Bergson na ovo pitanje odgovara na sljedeći način: „Ako je vrijeme sredina u kojoj se razgovjetno smjenjuju naša stanja svijesti, tako da ih možemo brojati, ako s druge strane, naš pojam broja dovodi do toga da se u prostoru raspršuje sve ono što se direktno broji, može se pretpostaviti da vrijeme, shvaćeno kao sredina u kojoj razlikujemo i u kojoj brojimo, nije drugo do prostor“. (Bergson 1978: 64) Bergsonov odgovor može značiti samo jedno: vrijeme se može adekvatno predstaviti prostorom samo ako je riječ o proteklom vremenu, ali ne ako je riječ o vremenu koje protiče. Tu vrstu sadašnjosti možemo nazvatiistovremenost.

Ako je mjesto fizička datost koja se može ucrtati u karte, a prostor doživljavamo našim osjetilima (vid, sluh, taktilno), onda je sasvim jasno kako je Bergson došao do toga da postoje dvije vrste prostora: množina materijalnih predmeta, koja neposredno obrazuje neki broj, i množina činjenica svijesti, koji ne bi mogli uzeti vid broja bez posredovanja neke simboličke predstave u kojoj se mjesta preobražavaju u prostore.

Preobražavanje mjesta u prostor osnova je poetike Hajdarevićevog romana. Sva ta sjećanja ostavljaju tragove u prostoru. To su preobražena mjesta u različitim vrstama prostora koji uvijek, shodno Hajdarevićevom jeziku, oslikavaju neku posebnu atmosferu. Događaji koji dolaze sa sjećanjem najčešće nisu la(h)ki i prijatni, jerotvaraju jako teške teme okupane ratom, ubijanjem, licemjerstvom, laži, ali je atmosfera u cijelom romanu, začudno, blaga. To dolazi od majstorske upotrebe jezika, znanja, autentičnosti, suptilnog humora i autorevog (blagog) pogleda na svijet. Jedno u kombinaciji sa drugim donosi poluosmijeh za čitateljski svijet. Uvijek je lijepo svjedočiti kada jedan istinski pjesnik „sklizne“ u prozu. Tada i proza poprimi nešto od onog pjesničkog usuda, gdje estetsko dolazi u prvi plan.Dakle jezik se ovdje ne vidi kao medij, ni izražavanja ni predstave. Postoje nejezičke stvari zvane značenja a zadatak jezika je da ih izrazi, postoje i nejezičke stvari zvane činjenice a zadatak jezika je da ih predstavi. Obje podjednako dobro funkcionišu u Hajdarevićevom romanu.

U kontekstu toga, osnovna tema ovog romana je potraga za vlastitim identitetom, za vlastitim ja, koje se ovdje skriva između junakovog posla i pisanja, roditelja i braka, kćerke i supruge, rata i mira, korupcije i zakona.Hajdarevićev raspršeni subjekt je onaj subjekt koji se čita kao ovisan od drugih riječi u rečenici, a raspršen je i između prošlosti i budućnosti, između onih više ja koje se smjenju na pozornici djelovanja glavnog junaka.

Fukoovski rečeno, naša doba je zapravo doba prostora a ne doba vremena. Prostori se ukazuju u obličju obrasca raspoređivanja. Hajdarevićev roman je struktuiran u procjepu kontrasta između javnog i privatnog prostora, porodičnog i društvenog, kulturnog i utilitarnog, prostora zabave i prostora rada, prostora rata i prostora mira. Njegov roman slika one prostore svakodnevnice uokvirene postratnim stanjem, stanjem rata i slikom socijalističke kulture življenja šezdesetih godina, u kojem njegovi likovi izlaze iz sebe. To su prostori na pragu, u dvorištu, u hodnjiku, predsoblju, kafani, na groblju, ratištu itd. To su prostori u kojima se događaju erozije Hajdarevićevih likova, njihovih života, njihovog vremena, njihove povijesti. Zbog toga su primarni prostori ovog romana heterotopije – prostori koji su, kako to kaže Foucault, obdareni neobičnim svojstvom da budu povezani sa svim ostalima, ali na takav način da ukidaju, obesnažuju ili pokreću skup odnosa koji sami oblikuju i koji se u njima ogledaju ili odražavaju.

To je još jedan razlog zbog čega je kod Hajdarevića toliko važna semiotika prostora koja se čita kroz preobražena mjesta, a koje opet pokreću naša osjetila putem, naprimjer, muzike, slike, pejzaža, fotografije, asocijacije riječi itd., bilo koja vrsta kontemplativnog čina, jer se od svakog mjesta, putem naših osjetila, mogu konstruisati drugi prostori ničim sputane „objektivnosti“ stvari. Tako je, naprimjer, album fotografija naprosto poništio uobičajni proces zapažnja kod glavnog junaka, i učinio da fotografije upravlja sviješću i kreira novi stvarni svijet po mjeri Hajdarevićevog junaka. Čulne senzacije omogućile su afektivno sjećanje, a intelekt i pamćenje su potisnuti u drugi plan. U takvoj svijesti vrijeme može postojati samo kao sapostojanje onih dimenzija koje zovemo sadašnjost, prošlost i budućnost, dakle istovremenost koja se ne može poistovjetiti sa konvencionalnim vremenom. Umjetnička djela, stvari u stanu, smijeh koji odzvanja ili bilo koji drugi podstrek služe, u ovom slučaju, kao neka vrsta vremenske crvotočine – crna rupa[6] – s kojom se prelazi iz jedne u drugu dimenziju stvarnosti: prelazi se iz objektivne pojavne stvarnosti u stvarnost koju proizvodi sama svijest junaka, prelazi se iz mjerljivog vremena koje je vezano za fizičke datosti mjesta u prostore čiste intenzivnosti i njegovog trajanja.

U majčinim očima, evo, opet vidim, trajnu upaljenu strepnju razapetu između mojih i očevih riječi [...] Fićo se – kao da bijaše jučer – uspuhao makadamom. Vozi otac. U bijeloj potkošulji, dlakavih ramena, s nedopijenom pivskom bocom blizu mjenjača... Pogled mu je povremeno istrčavao na unutrašnje ogledalo u autu, gledamo li nas dvojica kako se otac ponekad maša majčine noge, a ja bih, znajući za to, bacao pogled u daleka sela, netom uzorane poljane, pa nakostriješena brda, ili bih se pravio da spavam. (Hajdarević 2021: 59)

Utommijenjanjupravcavremena, trajanjesezaustavljasamoodsebe (rekaobihtamogdjetrebadasezaustavi) ituseostvarujepravoautentičnoiskustvo. Toiskustvoseostvarujesadauprošlosti, pravećinatajnačinsadašnjostodprošlogdogađaja. Hajdarevićsamoopisujedogađaj, jer u njemu nema ni radosti ni tuge. Osjećanje se, kao i događaj, pojavljuje u onom rastezljivom sada. Prošlost postaje sadašnjost kada protekli događaji dobiju “opnu” emocija kod pripovjedača.

5.

Shodno raspršenom identitetu kojeg prikazuje u svom romanu, Hajdarević nije vjerovao u postojanost čovjekovog ja(njegovu monolitnost i dovoljnost samom sebi), pa na taj način ni u međusobno poznavanje ljudi, čak i onih koji se međusobno vole. U tom smislu, kod Hajdarevića možemo razlikovati, u načelu, dva različita ja, od kojih je jedno, takoreći, izvanjska projekcija drugoga, njegova prostorna i socijalna reprezentacija. Stoga, slobodni čin bi, za Hajdarevića, bio onaj koji proizilazi iz ja kao čistog trajanja – simultanost vremena. No, velik dio ljudskih života odvija se na nivou površinskog ja(to su oni nivoi u romanu u kojima glavni junak ovisi od posla, braka, Barlova itd.), na nivou na kojem je Hajdarevićev junak prisiljen djelovati zbog onog drugog, pa bi trebao prepoznati da, u stvari, ne djelujeon sam, svojom voljom. To je jedan od razloga ljudske neslobode. To znači da svaki se život, između onog vanjskog i unutarnjeg ja, sastoji od smjenjivanja, umiranja i proizvodnje naših brojnih ja. Umiranje jednog našeg ja ne podrazumijeva završen čin, nego se nešto od tog ja prenosi u sljedeće, da bi na kraju, kao kada pripovjedač u dolazi do kraja svoje priče i leži u samrtničkoj postelji, sva ta brojna jasada su prisutna u njemu prožimajući se, i među sobom organizujući. Hajdarević, ustvari, svojim romanom daje prikaz raspadanja pojavne stvarnosti i monolitnosti ljudskog subjekta kakvog ga je predstavila kartezijanska misao, a time i svakog oblika hijerarhije i centra u svijetu. Svijet jeste podložan, ali podložan na takav način da odgovara za svoja djela samo jednom Demijurgu – Vremenu.

6.

Ako je pisanje proces, to znači da po prirodi stvari teži da nikada ne bude dovršeno (Hadžem je svoj roman nadopisivao od izdanja do izdanja), da se stalno obnavlja, popravlja i ponovo preispisuje jer, kako to napominje Kundera, „roman je ipak jedno od posljednjih uporišta gdje čovjek još može održati odnose sa životom u njegovoj cjelokupnosti. (Kundera 1986: 35) Na pitanje gdje je mjesto čovjeka u savremenoj Bosni i Hercegovni, ne može autentično odgovoriti ni nauka, ni historija, ni filozofija, ni teologija a posebno ne ideologija, jer sve te discipline objašnjavaju i upućuju. Hajdarevićev roman odgovor na to pitanje prikazuje stvarnost, na način kako to Kundera objašnjava.

Literatura:

·        Hajdraveić, Hadžem (2021): Gdje si ti ovih godina. Sarajevo: Dobra knjiga.

• Augustin, Aurelije (1991): Ispovijesti, prev. Stjepan Hosu, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

·        Kundera, Milan (1986): Umjetnost romana. Sarajevo: Svjetlost; „Veselin Masleša“.

• Foucault, Michel (2008): Drugi prostori; s francuskog preveo Mario Kopić. Odjek: revija za umjetnost, nauku i društvena pitanja. Godina LX, br.3. Sarajevo.
• Bergson, Henri (1978): Ogledoneposrednim činjenicamasvesti; prevodFeliksPašić. Beograd: NIP “Mladost”.
• Proust, Marcel (1997): U traganju za izgubljenim vremenom.(Odabrana djela); preveo Vinko Tecilazić. Zagreb: Zora – GZH.
• Pobrić, Edin (2018): Roman i manirizmi moderne: znak i znanje. Sarajevo: Centar Samouprava.

Hadžem HAJDAREVIĆ: PRIPOVJETKA

Klinika za plastičnu hirurgiju

    Ne znam koliko sam spavao. Možda tri sata, možda deset puta toliko, ali činilo mi se da sam spavao toliko dugo da sam posumnjao i u vlastito buđenje.

    Sanjao sam šumu. Šuma uopće nije imala neko svoje prepoznatljivo godišnje doba. Nije postojalo ni doba dana. Skoro bih se mogao zakleti da je cijeli pejzaž bio sastavljen od brižno izdizajnirana plastična tijesta. Na skoro svim deblima bila je obješena fotografija ili, pak, urezana slika jednoga te istog lica. Ispod svake slike bilo je upisano samo jedno ime: MIRALEM. Latinična, ili, gdjegdje, ćirilična slova bila su neujednačena. Ponegdje, čak, pomiješana. Očito su ih ispisivale različite ruke. Ime je nekoliko puta ispisano i arebicom. Na drvetu koje je po kori i listovima podsjećalo na hrast lice je imalo naočali, obješene brkove, ljubičastu rolku, kao na međunarodnim potjernicama za krijumčarima oružja i droge, na pojedinim deblima lice je imalo samo bradu, ili je glava bila ćelava, neka su lica imale debele obraze i otromboljene podvaljke, neka su bila suviše mršava, koščata, ali uvijek je na fotografijama bio jedan te isti izraz, upravljen direktno u onoga koji gleda. Uvijek je, međutim, ispod slike stajao potpis: MIRALEM.

    Posvuda uokolo zujale su muhe. Kao sumahnute, crne fleke u zraku. U granama su brujali masni rojevi. Jedan roj položen na bukovu panju podsjetio me na rasuta olovna slova. Miralem je davnih dana umro, derao se neko iza ljubičasta brijega. Opet je živ, živ da življi ne može biti, odzvanjao je odjek i prerastao u melodiju koja me podsjećala na nešto šti mi neko hoće da zauvijek otme, a zapravo mi isto to nehotice vraća ... Istom mi se učinilo da, zapravo, nije bilo ni glasa, ni odjeka, nego mi se sve to skupa pričinilo. Poslije nije bilo drveća. Na palstičnoplavom horizontu visio je ogromni transparent s Miralemovim likom. I potpisom. Muhe, u gustim rojevima, jednako su zujale unaokolo. Bezuspješno sam mlatarao rukama. Muhe su ulazile u nos, uši, pod očne kapke, zavlačile se pod odjeću. Sad mi dolazi svijesti da sam se tokom noći i jutra budio više puta, ali da sam se svaki put nanovo zaplitao u beskrajnu zastavu Miralemovog lika.

    U garsonijeri je bilo suviše mračno. Vjerovatno i vani. Čula se kiša. Poneko auto. Odsutni glasovi. Ravnomjernost kiše nije se ticala ni vremena, ni prostora; padala je suviše jednostavno i suviše tačno. Ni mušica se u sobi nije čula. Ruka je bila prekratka da bi se razmaknule store ili upalilo svjetlo. Findžani se od sinoć nisu mogli sami oprati. Gospođa Poturak, brižna i dobra spremačica ovih sobičaka u samačkom hotelu, dolazi tek poslije podne. Imat će šta, najmanje dva-tri sata, raspremati po sobi. Prvo će upaliti radioaparat, strpljivo potražiti Radio-Hayat ili koju drugu radiostanicu na kojoj puštaju folkmuziku, potom će pričati o svome mužu pijancu, o djeci koja ne slušaju ni nju ni njega, o komšinici sa trećega kata na Alipašinu Polju koja joj istresa mrve i drugo smeće na balkon, pitat će me za zdravlje, kako se osjećam nakon izlaska iz bolnice, što se, majka mu stara, ne ženim, mogla bi mi ona naći neku svoju rodicu, a onda će se objema šakama uhvatiti za stomak od smijeha čim se prisjeti jedne zgode sa svojim mužem. Prepričavala ju je svki put s istim oduševljenjem. Vremenom sam pristao da tu priču slušam kao da je uvijek prvi put čujem. Muž joj je, pričala je, bio bolesno ljubomoran. Da bi otkrio ko joj dolazi nakon njegova odlaska na općinski biro rada ili u kafanu, običavao je u posudicu za kahvu ubaciti muhu. A kad, pri povratku, ne bi zatekao svoga krilatog taoca, dugo bi je islijeđivao ko je to bio kod nje i kojem je to komšiji ona, dok njega nema, kuhala kahvu. Dugo joj je trebalo da otkrije otkuda to on uvijek zna da je ona sa nekim ispijala kahvu. Trajalo je to nekoliko mjeseci. Onda je ona počela stavljati dvije muhe u istu posudu za kahvu. Da si ga vidio kad su iz posude izletjele dvije muhe, umalo mu oči nisu izbile, da si ga samo, moj sine, vidio, prvo je posumnjao da je to on učinio, vrtio je glavom, dizao glavu u plafon, a ja bih ga tad gledala izdaleka, šutila ko da me Bog ni dao nije, i sve hoću da prsnem od smijeha, a ne smijem ... Smijala bi se do časa kad bi se smijeh naglo stvrdnuo u grč. Tad bi se cijelim tjestavim tijelom okrenula prema zidu i panično počela tražiti paučinu u ćoškovima. Gospođi Poturak neću moći platiti usluge za slijedeći mjesec. Morat ću sam čistiti garsonijeru.

    Ko bi, međutim, mogao biti Miralem?

    Na medicini je bio jedan plavoglavi truntavac od Višegrada s imenom Miralem i prezimenom koje je bilo vezano za neko voće, možda i povrće, ali taj se već na drugoj godini prebacio na studij psihologije na Filozofskom fakultetu. Zaludu mi bilo do sutra prelistavati lica sa medicine i kasnijih specijalističkih studija za plastičnu hirurgiju. Ni jedno to lice nije bilo slično Miralemovu licu. Psihijatar mi ne bi pomogao. Od njegovih pitanja, grafikona, banalne statistike samo bi me dodatno boljela glava. Davno sam prestao i njemi, i sebi, i svima drugima objašnjavati zašto sam, nakon završene medicine, odustao od specijalističkih studija. Pokajao sam se isti dan kad sam se prvi put javno povjerio prijateljma kako mi se ljudsko tijelo počelo gaditi. Ali moja bolest prošla je za samo jedan semestar. Kriza dođe ponekad. Psihijatar mi više otežava negoli što poboljšava duševno stanje, pa i ne znam zašto sam uporan da svaki put odlazim njemu. Ne znam, doduše, ni uslijed čega sam uvijek na pitanje zašto sam otišao u frizere pa tako šokirao i roditelje, i rodbinu, i komšije, i ono malo prijatelja koje sam u međuvremenu stekao, govorio da se nisam nimalo pokajao. Jednom sam se prijatelju iz susjedstva povjerio da ponekad navečer, kad se vratim iz frizerskog salona, pišem kratke priče, ili samo bilješke za neke buduće priče, pišem o onome što mi se događa na poslu, šta sve ljudi tamo pričaju i ne pričaju, pišem o onome što sanjam, a on me je samo mutno pogledao i mahnuo rukom govoreći: Znao sam! Nisam ga pitao šta je on to, za ime Boga, znao. Očito, ništa...

    Neko je zvonio. Na vratima se pojavio poštar. Cijelu minutu pratio sam ga kroz špijunku dok je čačkao nos, a onda obrisao svoje duge prste o dovratak. Suhonjav, blijedoplav, izbrijan kao da je netom skočio s brijačke stolice, i on je imao Miralemov lik. Ništa nije govorio. Kao da je bio gluhonijem? Neki tamo Miralem, ili je to bio upravo on, samo obučen, evo, u poštarsku uniformu, slao mi je pisma iz Stuttgarta, Bugojna, Ljubljane, Moskve, Istanbula, a u plavoj koverti stajao je sudski poziv na kojemu stoji kako me za neke moje teške riječi na njegov račun tuži niko drugi nego Miralem Sokolović. Nijemi poštar pokazao mi je rukom gdje treba da se potpišem nakon preuzimanja dopisa. Nas sudu bi se valjalo pojaviti 18. jula. Tek za tri mjeseca. Dobro je što sam saznao za Miralemovo prezime. Koliko je sati, pitao sam. Nije odgovorio, samo je pružio lijevu ruku, ali tamo gdje je trebalo da bude sat nije bilo ništa. Šta mi je drugo ostalo nego da se nasmijem. Užasno sam umoran, jedva stojim na nogama, morat ću malo da drjemnem, zavika glasno poštar hramajući niza stepenice, govorio je i sebi i meni istodobno, pa umalo ne sjurih za njim prema donjim katovima, da mu kažem da barem obriše za sobom ono što je maločas ostavio na dovratku.

    Sat kasnije, taksist me vozio prema centru grada. Lijevalo je kao iz kabla. Kraj volana je pisalo: Miralem Sokolović, Brijestovska 33, Sarajevo. Gdje je Brijestovska ulica, pitao sam taksistu. Zar niste rekli da idete prema centru grada, odgovorio je on. Znam dobro šta sam rekao, u pravu ste, idem prema centru grada, pitam za Brijestovsku onako, samo onako. Ne pitam ni ja vas, gospodine, gdje stanujete, gdje radite, kolika vam je plata, jeste li oženjeni, koliko imate djece, curi li vam u kupatilu, curi li vam u gaćama, žulja li vas zubna proteza, koji broj gaća nosi komšinica, šta pijete u tri pred zoru protiv nesanice, ljutio se taksist pritiščući gas da proleti kroz žuto svjetlo na semaforu i moje je bilo da zašutim sve do časa kad bude trebalo plaćati račun. Iznenadila me brzina kojom je sve to nabrajao. Nevjerovatno! Niz rošavo čelo počeo je curiti znoj i načas sam pomislio da sjedim s bolesnim čovjekom. Ipak, ne bih do centra grada, tamo ću kasnije, možete li okrenuti auto, morao bih svratiti na kliniku, znate gdje je Plastična hirurgija? Taksist je okrenuo auto skoro u mjestu, prešao na drugu stranu i više nismo progovorili do časa kad je preturao po džepovima ima li vratiti kusur.

    Na kapiji je stajao debeli čovjek u čistom plavo-bijelom mantilu. Na prsnam džepu pisalo je M. Sokolović. Vi ste Miralem, upitah ga. A vi, očito niste, nasmijao se toliko da su u protezi bljesnule žice. Prošao sam šutke. Nemate kud tamo, zagalamio je gospodin u mantilu, nemate kome tamo, posjete su tek u subotu, i to od četrnaest sati, molim vas, gospodine, vratite se. Trebam samo do kabineta šefa Klinike, molio sam. Svi su na sastanku, vjerujte, a ako vas pustim, onda sam ja izgorio, molim vas, gospodine, hoćete li se vratiti ili da zovem policiju. Vjerujem vam, odmahnuo sam rukom i otišao.

    Ali, za nepuni sat provukao sam se do Klinike za plastičnu hirurgiju. U hodnicima svi su se mimoilazili, i šutjeli. Govori li ovdje iko išta, govorite li bosanski, potrčao sam za jednom medicinskom sestrom. Vi ćete me naučiti, brecnula se preka ramena sestra i meni se učini da i ona ima nešta od Miralemova lika. Samo što sam pomislio da bi trebalo da je pristignem, već su za njom kloparala jedna pa druga vrata. Tek sam tad na zidovima primijetio nekoliko obješenih portreta. Bijahu isti kao i oni u snu. Samo bez potpisa. Zalud sam tražio olovku u džepu da ispod slika napišem MIRALEM.

    U povratku sam htio nadmeno proći pored čovjeka u plavo.bijelom mantilu na prijavnici. On me, međutim, uhvati za ramena, mahnu glavom drugima koji su stajali podalje od njega i već su me čvrsto držali četverica muškaraca. Jedan je bio zarastao u dugu kosu i bradu, drugi je bio ćelav i uredan, ostale nisam vidio, ali bih se zakleo da su svi imali Miralemovo lice. Samo, u različitim varijantama. Pustite me, kamo me vodite, derao sam se iz sveg glasa, mnogo više da sebe osokolim negoli da njih odobrovoljim.

    U hodniku sam ponovo sreo istu medicinsku sestru. Govorite li, ili slušate li bosanski, gospodine, smijala se. Doista je imala Miralemov lik u ženskoj varijanti.

    Već sam ležao na kolicima. Na vratima je blještavozlatnim slovima pisalo: SALA ZA OPERACIJE – Hitni slučajevi. Kao da je poviše slova, kao neka vrsta zaštitnog znaka, bila ugravirana muha? Iznad glave me brižnim smiješkom osokoljavao doktor koji je također ima Miralemov lik. Ukorak je išla ista ona medicinska sestra. Nježno sam je stegao za ruku kao nekoga u čiju sam dobrotu i povjerljivost beskonačno povjerovao. Osjetio sam bolnougodan ubod injekcije u rame. Nisam se više budio.

    Sada u snu ponekad zateknem sječivo pa, sce dok ne smrkne, krčim svoj put kroz nepreglednu plastičnu prašumu. Odustao sam od i najmanje želje da ikada više izađem iz zarobljeništva ovoga sve podnošljivijeg sna.

(H.Hajdarević, Klinika za plastičnu hirurgiju, Dobra knjiga Sarajevo, 2011, str. 46-53)

PJESME

         PUTOVATI PREMA FOČI

Putovati prema Foči, putovati na tenku

od plutovine, naoružan šmajserom

od sjajnog papira sa časova likovnog

u osnovnoj školi na Popovu Mostu, putovati

u autobusu s onima koji odavno na nišanu

drže radoznale naše glave i živote, putovati

u po bijela dana, kad sve je u punom pokretu

a ono što se ugleda postaje kristalno jasno,

bubice polažu jaja ispod lanjskog javorova

lišća, duboko u virovima Sutjeske pastrmka

majka mriješćenju se sprema, putovati

s pouzdanijom vjerom u večernje mirise

i odlutale sjenke, kad bubre prve bubuljice

na licima zbunjenih djevojčica iz djetinjstva

Putovati bez prtljaga, bez povratne karte,

svaki čovjek u zavičaju preko noći prerasta

u napušteno ostrvo koje zaboravlja svoje

obale, riječi truse više kao sjećanja negoli

kao odsudne besjede i poruke, putovati

sam i kad uokolo uzvrvi mnoštvo glasova

i lica, putovati bez sirote čežnje za onim

što nikad ni postojalo nije, dok mlad mjesec

visi izgubljen iznad nakostriješenih borovih

grana, putovati odlučno kao što se putovalo

u vremenima kad je svako putovanje imalo

nepredvidiv anđeoski smisao, a dan koji zamiče

nastavljao svijetliti u prvom dolazećem snu

Putovati bez nametnutih osjećaja da su laži

snažnije od neuzvrhnutih grobalja koja uporno

pužu za nama, putovati bez pamćenja da je

posljednja autobuska stanica jednako daleko

i jednako blizu od mjesta odakle se krenulo

prema Foči, sve što je suviše lično nekome

postane utjeha, nekome zauvijek izdaja,

putovati bez ikojih knjiga iz povijesti,

tog nemilosnog streljačkog stroja, putovati

zapečaćena srca a širom ozvorenih očiju,

putovati kao da se putuje k vodama koje

odustaju teći prema Drini, kao da se vraćamo

davno podloženim vatrama, samo ih

ne stigosmo upaliti u Bogom dani čas

Putovati i ne zastati ni u trenutku

kad se u grlo sjuri teški dželatov nož

a nestrpljiva krv razlije poput tinte

po školskoj klupi, iscrtanoj davnim

i svim budućim putima prema Foči

(H.Hajdarević, Kiša rujanka ušiva rasute nerve, Dobra knjiga Sarajevo, 2018, str. 50-51)

Za govornicom Susreta

         Sa starcima iz naših sela

Mogući pogled s Oštre glave

Naša sela su još jedino vidljiva

u gdjekojoj priči, na fotografijama su

odavno ublijedjela i uflekana

nepovezanim iskustvima i sjećanjima

od kojih historiju hvata panika

a preživjele starh od ponavljanja

Bosonogi dječaci sad su zimogrizni

neurotični starci koji igraju šah

po zabitim metropolama svijeta

Ti starci svaku većer lijepe osmrtnice

o svoja uzdrhtala srca, i kao da ih pribadaju

na razbježala stabla po otetim zavičajima,

bez imalo straha da će, jednom, vlastitim

rukama okačiti o svoje prezima i ime

Zato sve češće sjedim na klupi u parku

i osluškujem prokrijumčarene priče

o bajkovitim svjetovima i čednim selima

u kojima je preostalo dovoljno mjesta

za naše nakupljene tuge i veselosti

Kao što će uvijek za nas biti dovoljno

mjesta pod zemljom nad kojom palimo

male vatre od preostalih suharaka

godina i života, i gasimo nikad dopuštene

cigarete o mlade bosanske nadgrobnike

11. septembar 2017.

(H.Hajdarević, Kiša rujanka ušiva rasute nerve, Dobra knjiga Sarajevo, 2018, str. 98-99)

Kućni jukebox

Muzika koju ti slušaš

Nije što i muzika koju ja

U istim ovim trenucima čujem

Tebi tonovi donose konjske galope

Ti vidiš nepregledne vesele ravnice

Kojima se razastiru cvjetne poljane

Što ih brižno i lično nasijava Bog

Tvoja mlada krv je predana radosti

I zahvali umjetniku koji je komponirao

Svilenonježne blagoslovene zvuke

A ja sve vrijeme ukočeno sjedim

Za pisaćim stolom i, vrteći šoljicu

Ohlađene kafe, pitam se kakve to

Unakove pripitomljenim kućnim đavlima

Šalju tvoje napućene usne i koga

Toliko strastveno grle tvoje labuđe

Ruke ispružene prema meni

9. januar 2017.

(H.Hajdarević, Kiša rujanka ušiva rasute nerve, Dobra knjiga Sarajevo, 2018, str. 116)

Hadžem Hajdarević

14. PRIJIN ZET VEHABIJA

    Moj amidžić je, gotovo četiri mjeseca, izvan sebe, reče mi u subotnjoj šetnji Bošnjak. Načisto se izludjeti. Zbog čega, šza je bilo, poznajem li ja tog tvog rođaka, upitah. Ne poznaješ, reče Bošnjak, samo sam ti ga jednom spomenuo, taj moj rođak stariji je koju godinu od nas dvojice. Upao je, nastavi pričati, u nesnosan porodični haos, pa ne zna kako povezati ono što mu je ostalo od života i zdravlja sa onim što je uspio zadržati u svome pamćenju ... Je li obolio, razveo se od žene, prijete li mu žiranti, ili ga namjeravaju ubiti oni kojima je on posudio novac? Nije, reče Bošnjak. S nekim vrlo opasnim tipom ili tajkunskim lobijem je na ratnoj nozi, dodao sam ... Ništa od toga što si rekao, niii-š-šta, zamahnuo je glavom Bošnjak. Nasmijao se. Čak bi se moglo reći, buraz, da je sve u redu, svi su mu u porodici zdravi i živi, trebalo bi da je u redu, a nije, vjeruj, ništa kod moga amidžića nije u redu!

    Malo je zastao pa zamrmljao sebi u bradu: Kako takvo nešto može biti u redu?

    I onda je Bošnjak otvorio prču o svome rođaku čiji je stariji sin uletio u vehabijsku zajednicu. Oženio se prije četiri mjeseca pa, prema bosanskom običaju, doveo suprugu u stan svojih roditelja. Amidžić Bošnjakov ima još dvoje djece, mlađega sina i još mlađu, dvanaestogodišnju kćer. Stan je dvosoban, jedva šezdeset kvadrata. A to je kao da svakog dana nekoga nosiš na leđima --- Ne bi to njegovu rođaku smetalo, snalazio se on i u tješnjim životnim uvjetima, samo kad ne bi svaki dan bio izlagan poniženju. O kakvom poniženju govoriš, upitah. Pa, da ti kažem, moj rođak ne smije vidjeti svoju rođenu snahu ni pod cijenu da gčava odleti s ramena ...

    Eee, druđkane, tako je to kod vehabosa, rekoh. Znam i ja da je tako, reče Bošnjak, ali moj amidžić nema nikakvih uslova da njima dvoma osigura poseban stan. Kako da redovno izmiruje kiriju za mladence ako boračkom penzijom jedva prekrpi 1. i 31. u mjesecu, snalazi se a da ni sam ne zna kako. Pa radi li mu sin negdje, je li završio kakvu školu, upitah. Ne radi, reče, jedva je izgurao autoelektričarski zanat. Teško da ga iko primi na psao s karakteristikama koje je stekao u policijskim tefterima. A rođaku jedino nije jasno otkud njegovu sinu i snahi novac da svaki dan ponešto kupe, jer ni snaha ništa ne zarađuje. Ne razumijem, rekoh. Neka i ti ponekad priznaš da nešto ne razumiješ, nasmija se Bošnjak.

    Najteže je izjutra u amidžićevu stanu: šestero čeljadi, jedan WC i svima je paklena hića. Sin mladoženja uvijek ujutro skoči prvi i prodežura blizu toaleta kao se svekar i djever ne bi usudili pogledati u snahino lice. (K'o da će joj ko zguliti nevjestinsku pozlatu s obraza ako ju se vidi, pomislih.) Mlađi sin zato, čim otvori oči, izlijeće iz kreveta kod svojih drugova u susjednim zgradama. Često i ne dolazi roditeljima na spavanje. Rođak je čuo da, s drugovima sa studija, piše i komponuje rep-pjesme protiv brada, kako kaže, nalik brezovim metlama, i ruga se vehabijskim podvrnutim nogavicama.

Bježi, bježi, vjeverice,

eto brade k'o metlice,

domogni se ti šumice,

jer bi mogli, vjeverice,

podrezat' ti nogavice ...

Bježi, bježi, vjeverice,

umakni pro Majevice!

------------------------------

    Rođaka brine da se braća zbog svega toga ne omrznu. I da ne zarate.

    Svekar i babo u svome stanu, taj moj amidžić, reče Bošnjak, uglavnom proboravi u WC-u dok mladenci po istilahu doručkuju u kuhinji, knjige za čitanje krije među ručnicima, ili ispod kade. Ni u školi, žali se i šali na svoj račun, nije toliko čitao koliko u posljednje vrjeme čita na klozetskoj šolji. Boji se da ne nadoknadi svu propuštenu školsku lektiru. Predloži mu, rekoh, da počne voditi svoj dnevnik čitanja ... Reći ću mu, reče Bošnjak, i reći ću da je to šala, inače je postao jako uvredljiv. Otac-svekar i brat-djever mogu objedovati u kuhinji ili boraviti u dnevnom boravku, ne bi li ugrabili pogledati koju emisiju na televizijskom ekranu, pogotovo u vrijeme prijenosa fudbalskih utakmice, tek kad se mlada i mladoženja povuku u svoj sobičak, ili izađu gdje vani. Pa i kad su njih dvoje u svome mladenačkom sobičku, rođak i njegov mlađi sin okrenuti su leđima naprema vrata s obzirom da nevjesta uvijek može izići i uputiti se prema toaletu.

    A supruga rođakova, kako ona sve podnosi taj kućni režim, upitah. Ona je, odmahnu rukama, bila primorana da nakon pedesete stavi mahramu na glavu. Muž ju je odvraćao, što će ti, ženska glavo, govorio je, drugo je kad se moliš Bogu, kao idež u džamiju, ili ako je kakva žalost, ali morala se pokriti zbog sina. Ne natura mahramu na glavu kad zna da su sin i snaha faleko od stana ... Čim njih dvoje išetaju vani, priznaju, svi odahnu. Odahnu i zidovi, govorio je Bošnjaku taj njegov rođak. Odahne i zrak u sobama, pa lakše ulazi u pluća ... Prvo se otvore prozori, da ishlape ćabenski mirisi made in China. Rođak i supruga brže-bolje zapale cigaretu. Iako su pušili jedino u studentskim danima. Oboje su se opet propušili. Dogodi se da ugrabe ugostiti rodbinu ili prijatelje, koji su, doduše, sve rjeđi. Tad mogu mirno popiti kahvu, odslušati vijesti na televiziji, iznapričati se o običnim zemaljskim stvarima, požaliti se i našaliti, dok sve vrijeme njhova dvanaestogodišnja kćerka dežura na prozoru kad će iz šetnje ili druženja po vehabijskim sjedeljkama pojaviti se rođakov stariji sin i snaha. Uhvati ih mučnina kad ih poneko od rodbine ili prijatelja počne savjetovati kako da se ponašaju u određenim situacijama i kakav stav da zauzmu.

    Ali, rođak zato, zasmija se Bošnjak, hvali svoju priju. Sinovljevu punicu, upitah onako. Naravno, reče, hvali punicu od svoga sina, hvali svoju priju na sva usta, i kaže mi jednom moj rođek: to je, rođače, draga, gospodstvena, svjetska žena. I za gledati je i za naispričati se s njome. Rano je ostala udovica. Muž joj pognuo u odbrani Sarajeva. Na Žuči. Kćerki Mirni je tada bilo tek ćetiri mjeseca. Lijepa je, i obrazli ta njegova prija. Da hoće, mogla bi se udati za mlađega od sebe i deset godina. Tako kaže moj rođak, reče Bošnjak. Kćerka Mirna se, u punoljetstvu, preimenovala u Merjem. I mater je tjerala da neislamsko ime Sabina promijeni u Saliha, ili u Sabiha. Prija je odgovorila da će promijeniti ime koje joj je nadjenula njezina mati jedino kad joj i kćerki naraste brada koliko i zetu, do pojasa ... Inače je prija, zaklima glavom Bošnjak, profesorica njemačkog jezika. Ima desetak godina do penzije. Na bosanski jezik je prevela nekoliko klasika njemačke književnosti za sarajevsku izgavačku luću Izo-Šika-Glosa. Jesi li šta čitao od toga, upitah. Nisam, buraz, reče Bošnjak, ne čitam ti ja baš previše, ali jesam od rođaka čuo da je prevodila na naš jezik važna njemačka književna djela. Ispričamo se jai prija, istaknuo je više puta taj moj amidžić, kao da se znamo odmalehna, reče Bošnjak, kao da smo najrođenija svojrta od Adema pejgambera pa sve do danas.

    Prija je sa svojom kćerkom jedinicom često u zacadi jer ne podnosi mahramu na glavi i neće da se uda za obudovjelog amidžu zetovog prijatelja. Ona će mene, balavica, udavati, govori mom amidžiću ta njegova prija, a da mi je nilo do braka i do jurcanja nakon pogobije muža, učinila bih to odmah iza rata, kad sam još mogla, i bez krila, poletjeti iznad kreveta, i rađati... Pa zašto mladenci ne idu kod snahine mame, kod te prije, rekoh, ako joj je Merjem, kao kažeš, jedino dijete? Ne pada to priji na pamet, rekao mi je rođak, neće ni da čuje za to. Kćer joj se udala, nije joj se kćer oženila. A ako kčerkici postane loše s mužem, uvijek ona može doći svojoj mami Sabini, pa i s djetetom ostane li u blagoslovnom stanju. Tako je rekla i mome rođaku amidžiću kad je ovaj, izokola, ono znaš, po seljački, ponudio svoju pomoć ukoliko bi mu sin i snaha odlučili živjeti u zakedničkom domaćinstvu s prijom.

    Ali, nije to sve, reče Bošnjak.

(H.Hajdarević, Kozija ćuprija, Dobra knjiga Sarajevo, 2016, str. 150-155)

Hadžem Hajdarević, Dino Pobrić i Nevres Jemendžić na press konfereciji

             Ljubav

1.

Ljubav, k'o i Svemir, ne ima granica,

jedino što voli biti mučenica

kada god oćuti da joj atributi

mimo njenih želja mijenjaju lica.

2.

Medžnun je bez Lejle stablo na osami

što čami bez lišća i cvatja, u tami

koja plaši grane i brani da svane

zora, kad će Lejla sunce da izmami.

3.

Zaljubljeni ima samo jedan pravac

kojemu, zanesen, ustremljuje pramac

svog plovila prema požarištu trema

koje čine da ni sam ne bude samac.

4.

Ljubav može cvasti jedino kad ima

čvrst korijen kojim svim osjetilima

daruje što duša poželi da kuša,

uzimljući dare što ih vraća plima.

5.

Zaljubljeni, kažu, jesu zaluđeni

koji osjećaju da im ludi treni

otvaraju staze kojim, sretni, slaze

suštini Života u Božjoj areni

6.

Ljubav traži vječnost, ali i trenutak

u kojem sva čula, zbijena u kutak,

žude osjećanja pod koja se sklanja

blagoslov što biva k Vječnosti naputak.

7.

Tamo gdje je ljubav, sumnja korijenje

ispotiha spusti, pa se potom penje

uz bregove srca, gdje bi da izvrca

đavlju medovinu za lažno sirenje.

8.

Ljubav su i čini, ne samo osjeti,

koji upućuju koliko voljeti

ono za čim čula dugo su čeznula

prije no su sebe privoljela sjeti.

9.

Ko god ljubi, ne zna u pravcima kojim

blude misli ... Zašto, na putima svojim,

kada god se sretnu, u trenu poletnu,

prešute: „Dok ljubim,dotle i postojim!?“

10.

Pa sve što je iko o ljubavi rek'o

u pravu je bio! Ipak, ima neko

skrito objašenjenje, kao proviđenje

koje osjet neće vodat' poprijeko?

11.

Ljubav ne umire, već zamre, u nadi

da opet će jednom moći da se sladi

plodovima što će biti ono voće

koje zrije prije no ga se usadi.

12.

Kad oćuti sebe u ljubavnom žaru,

smrtnik, kao paun, po carskom bazaru

šetka, okreće se, uređuje rese

po sebi, u hitnji k Božijem daru ...

13.

Ako ljubav jeste dar Božiji, zašto

osjećanja često teretimo maštom

kojom se uzmrsi sve što kane prsi

podariti svrsi ljubavnoj pod plaštom?

14.

U ljubavi sve je kretnji potčinjeno,

bilo da se zdravo, ili, čak, ranjeno!

Jer čim bi šta stalo, tlo bi uzdrhtalo

u strepnji šta ćuti veličanstvo njeno.

15.

Jedino je ljubav kadra da razlike

pretvara u čedne živopisne slike

- i suprotnosti se sklone u kulise

kad izbjeći valja zlobne upitnike!

16.

Ljubav voli da se ukriva pod maske

kako bi pred svima naglasila časke

u kojim se želi ponudit' u zrelim

oblicima za sve društvene opaske.

17.

Kad ljubav uskipi k'o u samovaru

voda za čaj, valja otići travaru

onom čije trave i dan i noć slave

istinu da Bog je sve stvar'o u paru!

18.

Ima Lejli koje nikad neće sresti

svog Medžnuna pa će tjelesne dražesti

rasipati svugdje kud duša zabludje

na prostranoj, bučnoj dunjalučkoj cesti.

19.

Ljubav voli čini, riječi su priča

kojima se bujna žudnja razveliča,

al' sve brzo splasne ne krenu li strasne

potvrde da priča ima svog vodiča.

20.

U ljubavi, ništa nije nemoguće

kad volju i snagu vezuje čeznuće

snažnije od svega duž društvenih stega,

koje i na kopnu žele potonuće.

21.

Zaljubljenost je glad kojoj ljubav biva

trpeza božanska, k'o san darežljiva,

do trenutka u kom, đavoljom odlukom,

hrana ne postane samoj sebi kriva.

22.

Ljubav je bez mašte k'o more bez vode

- mašta i što nije vezuje u zgode;

praznost ispunjva da i sni su java

kad isplovi srce pučinom slobode.

23.

Pjesnici kad slave ljubav, osjećaju

da bivaju tako mnogo bliži Raju –

u njemu će moći, u muškoj nadmoći,

dotaći zviježđa u vrhunskom sjaju ...

24.

Cvjetovi su poput glasnika ljubavi –

miris, koji luta, čeznućem se javi

svakome ko čeka prostranstva daleka

gdje će njemu cvijet zamirisat' pravi.

25.

Ko god prašta ipak pati kriomice?

U dnu srca, skrite ptice rugalice

kljunom draže živce: je l' trebalo krivce

javno prokazati istinom u lice?

26.

Zaljubljeni često u javnosti slave

intimne podvige; priče hvalisave

postaju opore kad preglasno zbora

kakvi su im doma ključevi i brave ...

27.

Nije jasno zašto svaku ljubomoru

tretira k'o kugu u ljubavnom dvoru;

ravnodušnosti su prve na popisu

bolesti, jer ljubav je tad na umoru.

28.

Ljubav rado voli da se poigrava

s onim kojima je ovozemna slava

preča od njih samih, izlaže ih drami

prolaznosti, sve dok ne omudra glava.

29.

Pitali mudraca šta je ljubav, aon

reče da je ljubav srcu svom faraon:

tjera ga da zida više piramida,

mada mnoge puknu kao zračni balon.

30.

Svaka naša nježnost cv'jet košta života,

nikog da zažali: zar nije grjehota

ubiti ga da bi, u nježnosti slabi,

uzvisili sebe vrh mirisnih kota?

31.

Najviše je onih koji bi citate

ljubavne u svoje naravi da svrate;

šalju ih posvuda kud žudnja ih luda

upravlja na nove nježne adresate.

32.

Kad je Venera iz mora iskočila

je l' s Pjesnikom prije il' Slikarom bila?

Čije ruke više sebe ishvališe

da ih izgrliše anđeoska krila?

33.

Voli, ali pusti da i drugi voli

baš ono što tvoji osjeti oholi

žele samo za se! Nek i drugi krase

radosti ljubavi kojim blažiš boli!

34.

Koliko je ljubav zatvor a koliko

postaje sloboda ako se duh svik'o

na osjećaj da je voljenje sa Rajem

povezano, pa to ne daje se nikom?

35.

Duša koja voli ohrabruje nadu

da će u ljubavi steći nadoknadu

za ono što nije ostvarila prije ...

I nostalgije će prestat' da je kradu!

36.

Iskrena se ljubav trsi patetike,

ne podnosi, ni tren, ružičaste slike,

jer u njima sve je u ružne klišeje

zbijeno i nema u čari razlike.

37.

Ljubav se ne veže za godišnja doba;

svaki dan je radost, svih čula seoba

k novim voljenjima u kojima zima

i ljeto su isti – od beše do groba ...

38.

Voljeti, to znači prihvatiti sve što

Bog stvara? Dok čovjek izbjegava vješto

obzire što šire trejnije nemire

kada god oćuti sudbinskije nešto.

39.

Koliko je vjera u ljubav i vjera

u Tvorca što ljubav iz najviših sfera

spustio je tlima sretnim stvorenjima,

samo što uz svaku treba višnja mjera?

40.

Kad bi me pitali, šta je ljubav za me,

rekao bih: Rubac u boji ciklame?

Ili, pogled u kom dotičemo rukom

suštu Božju svjetlost u srčici tame?

(H.Hajdarević, Arabeske od vode, Dobra knjiga Sarajevo, 2019, str. 41-60)

Kao predsjednik Programskog savjeta pozdravlja goste

ODLOMAK IZ ROMANA

XVI. Tatina kći mirna

    Ustanovio sam da je roditeljima najbolje ići četvrtkom. Petkom ili subotom nije mi se išlo zbog roditeljske vikendne užurbanosti i moje neobjašnjive lijenosti u nedjelju. Što je najgore, otac bi me petkom pritiskao da idem na džumu, a ja, nakon svih razočarenja koja sam mu priredio, nisam imao snage odupirati se. Kad ostarim kao ti, tata, mislio sam, ići ću u džamiju, i slušat ću sve to tvoje hodže i hadžije, i sve njihove besjede i besjedice, nije da ja ne vjerujem u Boga, lakše je živjeti ako se vjeruje ... Sad me tjera na džumu, a dok je bio u partiji, krijući sam s vršnjacima išao na vjersku pouku. On to, kao, nije smio znati. Pomišljao sam reći: Čekam, tata, da Bog sretne mene, da se Bog i ja sprijateljimo, očito je da ja Boga ne umijem sresti. (Naručeni posao pisanja romana o ratnom zapovjedniku Ibrahimu Barlovu bio je uvjerljiv izgovor da radim šta hoću i kad hoću. Znao sam da moram pisati.)

    Mirna je čekala na vratima. U grudima me protresla struja. Nije se zatrkala u mene kao ranije, nego je samo prišla, na vrhovima prstiju, i uhvatila se objema rukama za moju lijevu nogu. Milujući je po zlatastoj kosici, kleknuh do njezine visine, onda je visoko podignuh, do stropa.

    - Kako je tatina princeza?

    - Dobro sam, tata – treptala je krupnim nježnoplavim očima. – Dedo kaže da si ti moj babo i sa treba da te zovem: babo, babo, a ne tata, tata – izgovarala je kao da nizalicu iznenadnih a važnih nedoumica treba odmah povezati i riječiti.

    - Zovi me kako hoćeš,m ila moja! – šaptao sam u njezino uho pa govorio sve glasnije i glasnije: - Volim te, ti si i moja kćer, i tatina, i babina princeza, i volim te kako god me budeš zvala, i imenom me možeš zovnuti, hajde oprobaj: Halime, Halime ... – i okretao sam se, osjećajući se presretnim, sa kćerkom u naručju.

    Otac je već bio tu. U kapi francuzici i blaženog izraza lica, tek se podignuo sa pustećije. Ništa nije govorio. Samo je pružio desnu ruku. u lijevoj ruci je držao tespih i polušaputao neku od dova nakon klanjanja namaza? Iza njega je nestrpljivo čekala mama da me stisne u usplahireni, majčinski zagrljaj.

    U onome što su pričali otac i majka pokušavao sam razaznati gdje je Nina. Kad je Mirnu dovela do mojih roditelja, šta misli uraditi od svoga života? Činilo mi se glupim pitati oca i majku za Ninu, pogotovo je bilo besmisleno pitati kćer Mirnu gdje joj je mama. Mirna se ubrzo, u uglu sobe, zaigrala hrpom salvetica. Strpljivo ih je slagala uza zid, pored komode, u male geometrijske nizove. To joj je bilo malo, pa je brzo donijela i lego kocke.

    - Nisi mi sine, pričao čime si se bavio u Njemačkoj – reče otac sjedajući do mene.

    U izrazu lica vidjeh da moj boravak u izbjeglištvu želai okrenuti na šalu.

    - Bavio sam se čim sam mogao ... Onim što je bilo plaćeno ...

    - Nisi rekao da si čuvao cuke i mace, i njihove mezarluke ...Dobro sam se ismijao s Ibrahimom kad mi je to pričao,

    - Radio sam, tata, posao koji sam mogao raditi, bio sam čuvar groblja za kućne ljubimce, pa šta? Časnije je to od šverca i krađe humanitarne pomoći za Bosnu! Časnije od današnje zloupotrebe Šehidskog fonda!

    - Ama, na ljuti se, sine! Samo kažem. Ne znam što nam to nisi rekao. Nema posla koji je sramota raditi ako je pošten i častan – i otac je, pokušavajući da se ne nasmije, zamrznuo lice u grimasu koju nikad ranije niasm vidio na njemu.

    - Kad si posljednji put bio na mezaru rahmetli Hazima? – upitah.

    - A kad si ti bio? Ja tebe treba da pitam ... – začuđeno me, ali i ozareno, pogleda otac. – Bio sam prije dva dana. I krajem prošlog mjeseca. Mezar je uvijek živ koliko gad da je umrli u njemu. Uvijek se ima šta isplijeviti, urediti, popraviti, i proučiti, i prooo-u-či-ti, Halime... – zamahnuo je glavom prema meni. Kad si ti bio na bratovu mezaru?

    - Nisam, odavno ... Zato te pitam, sramota me što dugo nisam bio ... Otići ču sutra. Pitam te šta treba, treba li šta ... – zamucao sam, nemoćan da ocu ispričam šta mi je o grobljanskim radovima Ibrahima Barlova ispričao domtor Senad Tanović. – Ne bih te pitao da ne mislim ići ...

    - Otiđi, sine, otiđi – i, čim su u oca iz očiju frcnule suze, skočio je i pžurio prema kupatilu, da se umije i dođe sebi.

    Hvala Bogi pa mu, ovoga puta, ništa ne rekoh.

    Ali jesu svi drugi glasovi brujili u meni ... Ibrahim je prije dva dana bio kod mojih roditelja. Mogu misliti šta je Atif njemu prenio i na koji način priču o groblju kućnih ljubimaca Ibrahim predstavio ocu i majci. Očito mu je to bilo jako smiješno. I ocu je, koliko sam vidio, bilo smiješno. Sa Ibrahimom je, međutim, meni sve postajalo previše ozbiljno. Prekjučer, u tih pola sata, koliko je Ibrahim sjedio kod mojih, došla je Nina i dovela Mirnu. Zajedno su otišli. Ibrahim se ponudio Nini da je autom prebaci do aerodroma.

    - Kojim se to poslovima bavi ona? – upita i sebe i mene otac, nakon što se, umiven i smiren, vratio iz kupatila, pokazujući rukom prema Mirni da nipošto ne spominjemo Ninino ime i ne uznemirujemo dijete.

    - Ne znam, Raz ... – i umjesto odlučne riječi, koju je, vjerujem, otac očekivao, „razvest ćemo se“, pogledao sam u Mirnu i rekao: - Raspravit ćemo sve... do kraja.

    - Požuri sa tim,, sine, požuri ... – i odmahnuo je rukom pokazujući da, zbog Mirne, treba okrenuti priču na nešto sasvim drugo.

    - Zaboravih ti reći da je iz Švedske zvao Hajrudin, tvoj daidža Hajrudin. Dobro su. I djeca su dobro, samo, eto, koje Božije davanje, oboje gluhonijemo ...

    - Oboje ... – ponovio sam, ne znajući zašto.

    - Hajrudin me uputio da bi bilo dobro nabaviti kompjuter, uzdurisati internet, pa se, kaže, možemo vidjeti uživo i napričati, svakog dana, svake večeri.

     -Preko Skypea ... – ote mi se.

    - Preko čega? – začudi se otac.

    - Preko toga što rekoh ...

    - Ti to znaš? – unio mi se u lice.

    - Znam, kako ne bih znao!

    - Ništa ti ne znaš, moj sine Halime! Tebi se čini da ponešto znaš, ništa ti ne znaš .. – odmakao se otac malo dalje od mene kako bi ščepao moljca što je istom pao na džemper prebačen preko fotelje, a meni prvo što pade na um bilo je: hvala Bogu da je bolje negoli mi se činilo kao je spominjao rahmetli Hazima i njegov mezar na Barama, - Da išta znaš, sine Halime, davno bi nam takvo nešto predložio i nabavio ...

    - Nisam znao da ti to treba.

    - Dogovorio sam se s Ibrahimom ...

    - S Ibrahimom?

    - S Ibrahimom! – odbijao je nastavak razgovora otac. – On će to nama sve srediti.

    Istom sam potonuo u bunar iz kojeg jedva da je bilo izlaza.

    Pripalim li cigaretu, otac će, znam, ljutiota reagovati. Otkako je prestao pušiti i piti, odlučio je da ostatak života posveti borbi protiv duhana i alkohola. Niko više na cijelome svijetu ne smije ni piti ni pušiti! Izračunao je da se na Zemljinoj kogli popuši najmanje jedna milijarda kotija cigareta dnevno i, „nek je jedna kotija, najmanje, po jedna marka, to je milijardu maraka svaki dan u dim, u ništa, u bolest, u grijeh...“

    Majka bi najradije šutjela. Kohinja je bila prostor njezine apsolutne slobode i kreativnosti, ali ovih trenutaka otuda nisu dolazili nikakvi spasonosni mirisi. U jednom je trenutku prošla pored nas i iz ormara mršavim rukama izronila veliku čokoladu milka i dala je Mirni. To me podsjeti da sam u roditeljsku kuću ušao kao pijevac mahajućih krila. Bez ičega u rukama. Ispotiha me grickala glavobolja, i nesvjestica.

    Pošao sam reći da bih, najradije, kćerkicu poveo sa sobom, barem na nekolko dana, ali mi, u krajičku svijesti, prođe glavom da sam u velikom poslu oko naručene knjige. I one druge koju, u svoje ime, pišem tajno, neki unutarnji glas, opet, nagovarao me da ipak povedem Mirnu sa sobom. Zaboravit će gdje joj je do m bude li ovoliko dugo odsutna? Za njom će doći i Nina. Naći ćemo vremena za razgovor i vidjeti koliko je ostalo od našega braka i porodice. Znao sam, nema ljubavi, možda opet iskrsne ... Istom mi se sve učini besmislenim. Pa Nina ne živi sa mnom gotovo devet mjeseci! Ni ovoga trenutka ne znam gdje je.

    Još koji trenutak su otac i majka nešto pričali (najviše o komšiji Potogiji s vrha mahale, koji je, nakon moždanog udara, završio u bolnici i pao u komu), a ja ih, zbog sve jače glavobolje, nisam dokaraj čuo. Spominjali su i Ibrahima. Ja sam odbijao izgovoriti Ibahimovo ime u bojazni da ne vrisnem, ili povratim. Pripalit ću dvije cugarete čim se domognem ulice!

    Mirna mi je prišla s gomilom salvetica u obje ruke. Držala ih je tako da sam očeivao da će ih ili zgužvati ili poderati. Posmatrala me očima koje su ubrzano prerastale u Ninine oči. Nisam se usudio ustati i podignuti je u naručje, bojao sam se da se ne srušim nasred sobe. Mirna je odbacila salvete od sebe na jednu i na drugu stranu, zapljeskala ručicama kao da otresa preostali teret s dlanova i potrčala mi u zagrljaj. Utrčala je u mene kao da smo se tek toga trenutka sreli.

    - Tatu boli glava? – hvatala se prstićima oko moga vrata.

    - Tatu opet boli glava ... – milovao sam je po kosi.

(H.Hajdarević, Gdje si ti ovih godina, Dobra knjiga Sarajevo, 2021, str. 196-200)

Hadžem Hajdarević

Biografija

    Hadžem Hajdarević, pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist,urednik izdanja drugih autora, dugogodišnji predsjednik Organizacijskog odbora Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije i Programskog savjeta Književno-kulturne manifestacije Susreti Zija Dizdarević, uza sve i povremeni politički aktivist u bh društveno-političkom životu, rođen je 18. jula 1956. u Kruševu kod Foče. Školovao se na Popovu Mostu (osnovna škola) i Sarajevu (Gazi Husrev-begova medresa i, na Filozofskom fakultetu, studij južnoslavenskih jezika i književnosti). Tijekom i nakon studija radio je kao lektor u izdavačkoj djelatnsti tadašnjeg Starješinstva Islemske zajednice. Dugi niz godina bio je profesor bošnjačkog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresuii u SarajevuŽivio i radio u Sarajevu, uposlen je bio na Institutu za jezik.

    U književnosti je najprije ušao prozom. Priče su mu, od 1975. do 1980. godine, objavljivane u Preporodu, Našim danima, Životu, Licima, Odjeku i dr. u kasnijim je godinama uglavnom pisao i objavljivao poeziju. Pored poezije, pisao je i prozu, književnu kritiku, bavio se publicističkim radom. No, prije svega bio je pjesnik. Pjesme su mu prevođene na njemački, engleski, poljski, slovenački, francuski i turski jezik. Zastupljivan je u svim novijim antologijama bošnjačkog pjesništva i pjesništva Bosne i Hercegovine. Poznat je kao autor rječnika, pravopisnih priručnika i čitanki bošnjačkog jezika.

    Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, član PEN-cetra Bosne i Hercegovine, bio je član Matičnog odbora Bošnjačke zajednice kulture Preporod. Tijekom rata uređivao je Muslimanski glas (list je Savez novinara BiH proglasio listom godine u Bosni i Hergovini za 1992. godinu), a nakon združivanja ovog lista s Ljiljanom bio je odgovorni urednik Ljiljanovog izdanja u zemlji.

    Umro je u Sarajevu 4. decembra 2023. godine.

BIBLIOGRAFIJA

SEOBA OBALA, poezija („Svjetlost“, Sarajevo 1981.)

KOJE NUHOVE LAĐE, poezija („Veselin Masleša“, Sarajevo, 1987.)

ŽIVE VODE, poezija („Veselin Masleša“, Sarajevo, l990.)

BAJRAMSKE CIPELE, slikovnica za djecu ((„Sejtarija“, Sarajevo, 1991.; drugo izdanje 2011.)

PJESME PONORNICE, poezija, (Međunarodni centar za mir, PEN BiH, „Oko“ i drugi udruženi izdavači, Sarajevo, 1994.)

ČETVERA UŠĆA, izbor iz četiriju objavljenih pjesničkih zbirki („Ljiljan“ Sarajevo, 1994.)

PETO UŠĆE, poezija („Bosanska knjiga“, Sarajevo, 1997.)

NAUSIKAJINA KĆI, izbor pjesama o ljubavi („Damad“, Novi Pazar, 1999.)

PRIČE SA DOBRINJE, anegdotalna proza („Bemust“, Sarajevo, 1999.)

KLINIKA ZA PLASTIČNU HIRURGIJU, priče („Ljiljan“, Sarajevo, 2000.)

SUTRAŠNJE PUTOVANJE BRODOM („Bemust“ & „Ljiljan“, Sarajevo, 2000.)

UŠĆA, izabrane pjesme, edicija „Bošnjačka književnost u 100 knjiga“, VI kolo, (“Preporod“, Sarajevo, 2003.)

NA SONETNIM OTOCIMA („Vrijeme“, Zenica, 2004. drugo izdanje 2005.)

KLINIKO ZA PLASTIČNO KIRURGIJO (Klinika za plastičnu hirurgiju), priče, prijevod na slovenački jezik: Romana Podobnik (Založba „Goga“, Novo Mesto, 2005.)

KIŠNO DRUŠTVO, kolumne („Tugra“, Sarajevo, 2006.)

USTJE JEZIKA (Ušće jezika), poezija, izbor i prijevod na slovenački jezik, preveli Josip Osti & Boris A. Novak („Študentska založba“, Ljubljana, 2007.)

USPAVNA VODA, pjesnički izbor (Otvoreni kulturni forum Crne Gore – OKF, Cetinje – Podgorica, 2009.)

LAND, DAS ES NICHT GIBT (Zemlja koje nema), izbor i prijevod pjesama na njemački jezik: Astrid Philipsen i Cornelia Marks, dvojezično izdanje, na bosanskom i njemačkom jeziku („Leipziger Literaturverlag“, Leipzig, 2010.)

GDJE VODA IZVIRE, poezija („Dobra knjiga“, Sarajevo, 2010.)

ŽIVOT U AKVARIJU, kolumne („Dobra knjiga“, Sarajevo, 2011.)

SELMA, izbor i prijevod pjesama na poljski jezik, preveli Danuta Cirlić-Straszynska i Leszek Engelking („Agawa“, Varšava, 2012.)

SUTJESKA, poezija (VBZ, 2012.)

VISAGE DE L'EAU (Lice vode), izbor pjesama na francuskom jeziku, prevela Brankica Radić, dvojezično izdanje, na bosanskom i francuskom jeziku („Menar“, Sete, 2013.)

KOZIJA ĆUPRIJA, satira („Dobra knjiga“, Sarajevo, 2016.)

KIŠA RUJANKA UŠIVA RASUTE NERVE, poezija („Dobra knjiga“, Sarajevo, 2018.)

ARABESKE OD VODE, Rubaije („Dobra knjiga“, Sarajevo, 2019.)

GDJE SI TI OVIH GODINA, proza („Dobra knjiga“, Sarajevo 2021.)

Hadžem Hajdarević je nagrađivan za svoj književni rad:

-        Nagrada Trebinjskih večeri poezije, 1982.

-        Nagrada „Svjetlosti“, 1982.

-        Nagrada „Skender Kulenović“, 1996.

-        Nagrada „Planjax“ za najbolju knjigu pjesama, 2005.

-        Nagrada za književno djelo „Hasan Kaimija“, 2019.

[1] Vidjeti više o tome u: Roman i manirizmi moderne: znak i znanje; E. Pobrić

[2]Po Augustinu (XI knjiga Ispovijedi) mi mjerimo vrijeme dok prolazi kad ga mjerimo koliko opažamo. Zbog toga se pojam sadašnjosti može zamijeniti pojmom prolaženja, budućnost se poima kao očekivanje, a prošlost kao pamćenje. U tom smislu Augustin uvodi trostruku sadašnjost koja je proširena i dijalektizovana, odnosno, nalazi se u jednom kvazi prostoru, prostoru duše (pod)svijesti): sadašnjost u sadašnjosti (gledanje), sadašnjost u budućnosti (očekivanje) i sadašnjost u prošlosti (pamćenje). Ta trostruka sadašnjost je vrijeme koje se ne može poistovijetiti sa dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

[3]Crna rupa je najzad prostor u kome ništa nije ograničeno vremenom, kao u našoj pojavnoj stvarnosti (mi, ljudi nismo ograničeni prostorom nego „samo“ vremenom), ali jeste ograničeno prostorom. To je prostor koji je obrušen sam u sebe (horizont događaja) i kvalificiraju ga dvije činjenice: događaj iz kojeg se ne mogu vidjeti drugi događaji i ništavilo mjesta. Eventualni prolazak kroz taj prostor značio bi prelazak u neki drugi univerzum koji živi po pravilima drugih i drugačijih vremena.

[4] Vidjeti više o tome u: Roman i manirizmi moderne: znak i znanje; E. Pobrić

[5]Po Augustinu (XI knjiga Ispovijedi) mi mjerimo vrijeme dok prolazi kad ga mjerimo koliko opažamo. Zbog toga se pojam sadašnjosti može zamijeniti pojmom prolaženja, budućnost se poima kao očekivanje, a prošlost kao pamćenje. U tom smislu Augustin uvodi trostruku sadašnjost koja je proširena i dijalektizovana, odnosno, nalazi se u jednom kvazi prostoru, prostoru duše (pod)svijesti): sadašnjost u sadašnjosti (gledanje), sadašnjost u budućnosti (očekivanje) i sadašnjost u prošlosti (pamćenje). Ta trostruka sadašnjost je vrijeme koje se ne može poistovijetiti sa dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

[6]Crna rupa je najzad prostor u kome ništa nije ograničeno vremenom, kao u našoj pojavnoj stvarnosti (mi, ljudi nismo ograničeni prostorom nego „samo“ vremenom), ali jeste ograničeno prostorom. To je prostor koji je obrušen sam u sebe (horizont događaja) i kvalificiraju ga dvije činjenice: događaj iz kojeg se ne mogu vidjeti drugi događaji i ništavilo mjesta. Eventualni prolazak kroz taj prostor značio bi prelazak u neki drugi univerzum koji živi po pravilima drugih i drugačijih vremena.