Literarni rad: SJEĆAM SE TOG ZANIMLJIVOG DOGAĐAJA

SJEĆAM SE TOG ZANIMLJIVOG DOGAĐAJA

    „Anastasija, jesi l' živa djevojko?“ pucketala je prstima Marija, gospođa reda i discipline ovog cirkusa ispred Anastasijinog lica. Mlada djevojka je umorno otvorila oči, pogledavši u mršavu ženu koja se crvenila od ljutnje. „Prije sam mogla trpjeti tvoje zabušavanje, ali ove sedmice ne! Znaš i sama da nastupamo za kralja i njegovu porodicu.“

    „Da, da, čula sam za to, a koji to kralj bješe? Nisam baš najbolja sa imenima.“

    „Ne budali i diži se.“ Dobivši udarac lepeze po glavi Anastasija je konačno ustala istežući se i zakoračivši ka drugim igračima. Stvarno joj se nije dalo da dan provede ponavljajući iste rečenice, iste pokrete i gledajući iste ljude. Ali postoji i ta ćar u svemu tome, cirkus i njihova igra ostaju isti čak i godinama, ali mjesta i ljude koje vide su uvijek različiti, što na kraju vrijedi svog ovog napora. Anastasija griješi, nije ovo dosadno, a posebno ne za nju. Mislim biti glavni lik na pozornici definitivno ima svoje posebne čari. Što naravno joj daje za pravo da i zabušava kad joj se da jer čak i gospođa Marija zna da ne bi mogli bez nje. Nakon dana vježbe i apsolutnog zabušavanja Anastasija je odlučila da se iskrade tokom noći i prošeta. U normalnim okolnostima ovo bi zvučalo skroz bezazleno. Međutim, oni kao cirkuska grupa su se trenutno nalazili u kraljevskoj palači. Prvi put su bili tretirani kao cijenjeni i poštovani gosti, mada svi treba da znamo gdje pripadamo, zar ne? Odgovor za ovu mladu djevojku je bio ne jer je ona upravo bila u bašti, ne mareći za to da su ovo kasni sati noći i da je ovo jako loša ideja. Bašta je bila prelijepa, puna bijelih ruža, fino ošišane trave i grmova kao i fontane u kojoj se voda bistrila pod mjesečinom. Dok je očima upijala svaku sitnicu i perfektnu stranu kraljeve bašte čula je duboke muške glasove. Stražari! Pomislila je i brzo potrčala do najbližeg žbunja da se sakrije! Nažalost, na Anastasijinu nesreću ili sreću, nije bila jedina koja se krila iza žbunja. Umalo je vrisnula od straha vidjevši momka plave kose pored sebe da on nije brzo reagovao stavivši svoju ruku na njena usta da ih čuvari ne bi čuli. Prestravljena nije znala da li bi u ovom trenutku bilo pametnije da privuče pažnju stražarima i bude uhvaćena ili da ne vrišti i bude na milosti ovog stranca. Nije prošlo par sekundi a glasovi su iščeznuli daljinom, što ju je u isto vrijeme i smirila i prestrašilo. Momak plave kose i smeđih očiju konačno je spusti ruku i tiho ali sa autoritetom upitao. „Ko si ti, šta radiš ovdje?“ „Mogla bih isto to tebe pitati“ rekla je odmičući se od njega. „Ti mene da pitaš?“, nasmijao se. „Mora da nisi odavde.“ „Molim? Mislim da se to tebe ni tiče. Uostalom, koji se čudak u ovo doba šunja po bašti, i to crtajući?!“, reče Anastasija vidjevši olovku i papir sa crtežom. U trenutku kada je Anastasija spomenula crtež, momak se zacrveni i brzo zaklopi svesku sa crtežom leptira. Anastasija se nasmiješi na njegovu reakciju i upita: „Zar te je to sramota?“ „Mislim da se to tebe ne tiče“, ismijavao ju je. „Ismijavaš me?“. „Ah nikada, vaše visočanstvo“, namrštila se. „Mislim da je vrijeme da idem“. „Kako god vi želite“, podrugljivo se nakloni. „Mada, ako smijem da znam vaše ime, bila bi mi ogromna čast.“ Anastasija se okrenu skoro sva crvena od bijesa i sramote, kako je nepristojan? „Ne uzimaj ovo za zlo mala, ali mislim da sam barem zaslužio da znam tvoje ime nakon moje usluge.“ „Usluge, kažeš?“ „Naravno, da nisam bio tu, odala bi sama sebe stražarima, a kako bi to objasnila kralju?“ „Ne znam ni zašto si mi pomogao, vjerovatno nešto podlo spremaš?“ „Sa dužnim poštovanjem, ali nisam te naravi, previše posla znaš.“ Bez obzira na sve okolnosti i na njegovu čudnu narav, Anastasija je zatekla sebe kako se smije. To je izgleda ohrabrilo momka pa podigavši jednu obrvu upitao: „I kako se zoveš?“ „Anastasija“, odgovorila je kratko ali ne i bez makar malog ali primjetnog osmijeha. „A tvoje ime?“ upita ga, a on se samo nasmiješi i ubra bijela ruže. „Saznat ćeš uskoro“, dao joj je ružu i tako otišao. Nestao je u mračnu noć. U šoku od svega što se desilo, Anastasiji nije trebalo dugo da shvati da treba da se vrati i odspava ono malo noći što je ostalo. „Gdje si ti bila?!“ Ljutito ju je čekala Marija ispred njihovih soba. „Znaš šta ne želim ni da znam više, odmah u krevet!“ Anastasija je brzo skrila ružu, a još brže pobjegla u sobu od bijesne Marije. Nije znala šta da radi sa ovim što se desilo, pa pobogu ovo se moglo završit jako loše. Bila je samo te sreće što nije. Ostavivši ružu na sto, legla je u krevet i odletjela mislima daleko, dalje odavde. Naredni dan prošao je u žurbi i spremanju za nastup. Svi su bili posebno nervozni, ali i posebno uzbuđeni. Nije svaki dan da se nastupa za kralja. „Požuri djevojko, uskoro stiže kralj i trebamo odati počast na pozornici!“ Anastasija je brzo završila spremanje i zajedno sa ostalima našla se na pozornici kako iščekuju kralja. Uzbuđeno šaptanje njenih prijatelja i igrača odzvanjalo je prostorijom, sve dok se nisu otvorila vrata. Ušli su kralj i kraljica, a zajedno i sa njima princ... Nije mogla vjerovati očima. Pomislila je da je pogriješila, ali ne. Tu je stajao momak od sinoć. Željela je samu sebe ošamariti, jer kako je moguće da nije shvatila? Spasio je od stražara, možeš mislit... Bila je samo te sreće pa je nije odao. Kao je samo bila nepristojna... a on nije ništa uradio. Možda čeka nastup pa da je osramoti? Pitanja su se vrtjela po Anastasijinoj glavi da čak nije ni primijetila njegov pogled namijenjen njoj. Niti kako je slabo izgledao, sve dok... „Dobrodošli, želimo da znate da su kralj i njegova porodica jako sretni što ste uspjeli ranije doći. To je sve najviše zbog našeg cijenjenog princa Filipa“ O čemu on to priča? Zašto bi princ toliko priželjkivao običan cirkus? Zatim čovjek nastavi: „Svi u kraljevstvu tugujemo za princem, i sa tim da će nas uskoro... Pa bolje ne pričati o tragedijama danas. Kralj vam se zahvaljuje, i možete započeti sa nastupom!“ Svi su se poklonili i napustili pozornicu kao bi nastup počeo, ali Anastasija je bila izvan svega... Princ umire? Pomislila je kako nije izgledao bolestan u bašti, ali onda se sjetila dodira njegove ruke i hladnoće kojom je zračio. „Požuri nastup kreće!“ Viknu Marija, a Anastasija požuri na pozornicu. Nastupali su, a ona je pokušala da plesom i glumom zaboravi na sve za princa i da ovo učini najboljim nastupom njegova života. Izgleda da im je to uspjelo jer su na kraju svi bili oduševljeni. A glumci su čak pozvani i na ples večeras. Dok su se svi zabavljali na balu, Anastasija je odlučila ponovo prošetati baštom u nadi da će naći princa. Nažalost princa nije bilo. Tužno je slegnula ramenima, ali samo što se okrenula da napusti baštu zaustavio ju je isti hladni dodir na njenoj ruci. „Pretpostavljam da nisi bez razloga ovdje?“ Filip se nasmiješio. „Zašto mi nisi rekao da si princ? Nisi rekao ni da si bolestan?... Mislim jako mi je žao za moje ponašanje od sinoć“, naklonila se u znak poštovanja. „Baš zato i nisam rekao“, princ prevrnu očima. „Sada ćeš biti dosadna kada znaš ko sam“ „Dosadna?!“, skoro je viknula. „Izvinite, izletjelo mi je.“ Nije znala šta da radi. Ovo je ipak bio princ, ali to je njega izgleda još više nasmijalo. „Izgleda da ti moj status ipak ne znači puno, mislim već vičeš na mene“ „Stvarno mi je žao. Mislim da bih trebala da se vratim sa ostalima.“ „Ostani.“ „Molim?“ „Ostani.“ Na balu je svakako dosadno. Možemo sjesti kraj fontane, neće nas niko ometati“ Sjeli su kraj fontane, a Anastasija nije mogla a da ne pita: „Ti si bolestan? I to mnogo više nego što su rekli, zar ne?“ Blijedo ju je pogledao i samo klimnuo glavom. „Nemam mnogo, zato želim da provedem ovo malo bez kajanja. Nije ni to lahko kada te svi tretiraju kao krhkog. Kao da si već otišao, davno zaboravljen. Zato ti nisam rekao ko sam. Bilo je mnogo zabavnije pretvarati se da sam čudni umjetnik u čudnoj bašti, u čudnoj situaciji, i čak sa još čudnijom djevojkom.“ Nasmijala se na to. „Ako želiš nije meni problem da zaboravim ko si. Kako se ono zoveš bješe?“ Ova šala je probila okove i u trenutku su se samo smijali. Sa bala se čula muzika kao i zadnji ples za ovu noć koju su proveli pričanjem. Većinom o životu, a i o Anastasijinim nestašlucima koji ipak nekad dovode do iznenađujućih mjesta i ljudi. „Pretpostavljam da čak i ludi umjetnik bi pitao damu za zadnji ples. Pa ako smijem?“ Ustao je i pružio joj ruku, a ona je sa osmijehom prihvatila. Pažljivo je stavio svoju ruku na njen struk, a ona svoju na njegovo rame. „Smiri se, sada nisam princ, samo Filip.“ Anastasiju su Filipove riječi ohrabrile i konačno je mogla da ga pogleda u oči. Nije ju gledao kao stranca, već kao nekoga koga je izgubio i igrom slučaja ponovo našao. Polahko su uhvatili ritam uživajući u ovom jednom plesu, jednoj noći i jednom trenutku gdje je sve imalo smisla... Cirkus je krenuo jako rano na dugo putovanje. Bila je to njegova dužnost. Bez obzira koliko zavolio jedno mjesto, cirkus ide dalje i usrećuje druge ljude. Žalila je Anastasija što neće više vidjeti princa, ali se nadala da će da proživi ostatak svog života onako kako je zaželio. Već su prešli dosta puta, kada joj je Marija prišla sa pismom u ruci. Ovaj put gospođa cirkusa nije vikala, niti grdila Anastasiju već joj je samo pružila pismo i otišla. Pismo je uzbudilo Anastasiju i brzo je otvorila da vidi od koga je i šta to u njemu piše. Nije svaki dan da dobiješ pismo kao cirkuski igrač. Međutim, otvorivši kovertu, nije našla pismo već jedan crtež. Bio je to crtež nje u bašti punoj bijelih ruža i bijelih leptirova. Na zadnjoj strani crteža su se nalazile riječi ispisane s pažnjom: „Nemoj me zaboraviti. Nadam se da ćeš me upamtiti onako kao što si onu noć. Od srca hvala ti, tvoj Filip.“