Gost susreta: Damir Uzunović

Dino Pobrić i Damir Uzunović: na tribini

Damire, na početku jedno trik pitanje:

Ja ti čitam imena pisaca, a ti probaš reći, na prvu, šta to povezuje ove ljude:

Miljenko Jergović, Nedžad Ibrišimović, Mirko Kovač, Drago Jančar, Zdenko Lešić, Marko Vešović, Abdulah Šarčević, Enes Karić, Ivan Lovrenović, Milorad Popović, Ferida Duraković, Semezdin Mehmedinović, Mile Stojić i Andrej Nikolaidis?

Evo ja ću ih sada povezati (smijeh).

    Pa većina su savremenici, i pitanje koje je neizbježno i nameće mi se godinama – gdje moja literatura stoji u odnosu na njihovu i obratno, u kojem smislu jesmo ili nismo dio zajedničkog književnog kruga ili jednog jezika. Žao mi je što neke od njih nisam slušao kao profesore književnosti jer nisam studirao književnost i ta je mogućnost bespovratno prošla, ali mogu mirne duše reći da su mi neki od njih književni uzori. Nalazio sam se s njima, ili se još uvijek nalazim, uz neobaveznu kafu, na nekim neobičnim mjestima, na mjestima gdje su se pisci družili i gdje sam dolazio drugačije radoznao, ulazeći u taj svijet, ne znajući, u stvari, da li ću mu ikada pripadati.

    Stvar je puno jednostavnija. Zato sam i rekao da je trik pitanje. Svi su sjedili, možda ne baš na toj stolici na kojoj ti sjediš, i svi su oni redom, bili gosti Susreta Zija Dizdarević. Svako od njih je, kako i ti primjećuješ, ostavio veliki trag iza sebe svojim djelom. Reklo bi se, kolokvijalno, niko od njih nije „bez-veze“. To bi značilo da ni ti nisi „bez-veze“. Ovdje si. U dobrom si društvu.

    Pa, eto, izgleda da sam dobro rekao na početku: ja ću im biti veza.

    Hajde da počnemo ovako. Ovaj ruksak, što je i sada pored mene, nosim sa sobom iz dva razloga. Jedan je što moram imati vodu sa sobom, a drugi je, što imam stalni problem sa nedostatkom vremena, uvijek su mi tu neki nepročitani rukopisi, knjige, studentski radovi itd. koje moram pročitati. Jedna od destinacija, s obzirom na to da mi je u komšiluku kafana „Bristol“, gdje čitam kada to ne radim kući. Mirno je i tiho. Tako jedne prilike sjedim sam za stolom, izvadim svoju knjigu, pogledam oko sebe stolove, za jednim od njih, tik pored mene, sjede tri ozbiljna čovjeka, muškarci srednjih godina. Po obrisima razgovara koji dolaze od njih, shvatim da su pravnici. Raspravljaju o nekom ozbiljnom predmetu.

Okrenem se prema prozoru, tako da cijeloj kafani okrenem leđa, sugerišući samom sebi da me ništa ne zanima osim knjige, i počnem da čitam. Čitam i nakon pet-šest minuta „ulazim“ u tekst, i tada nema više ništa i nikoga osim svijeta fikcije. Tekst koji čitam je vrlo duhovit. Nije to jedan iskaz, koji bi zahtijevao poluosmijeh čitatelja, nego čitam već tri-četiri stranice zaredom, drži mi pažnju i neprestano se smijem, tako da su mi se vjerovatno ramena tresla. U jednom trenutku moje čitanje i moj smijeh prekida smijeh za susjednim stolom. Okrenem se, i vidim da su njih trojica prestali sa svojom raspravom, gledaju u mene i smiješe se. Jedan od njih mi se obrati: „Gospodine, molim vas, šta to čitate?“ Kažem da čitam Damira Uzunovića, roman Ja sam.

„Gdje ja to mogu nabaviti“, pita?

Kažem da se knjige može naći u Buybooku.

„Idem ja odmah kupiti. Ako mi se žena bude upola smijala k'o vi, biće dobro“.

(smijeh i aplauz).

    Spasili smo jedan brak...

    Damire, jako mi je drago da si ovde, da si gost Zijinih Susreta.

    Tvoj identitet je zanimljivo satkan iz nekoliko različitih diskursa.

   Ono što je vidljivo da počiva na tri stuba o kojim bi mi danas trebali nešto da kažemo.

   Ti si suvlasnik i urednik izdavačke kuće Buybook, ti si osnivač i pokretač danas jedne od najvažnijih književnih manifestacija, a to je Bookstan.

I najzad, nakon poezije i knjiga priča, već si sa svojim prvim objavljenim romanom „pokupio“ nekoliko važnih nagrada u državi i regionu.

    Hajdemo o prvom identitetu, o izdavaštvu i knjižari. Kako je nastao Buybook? I kako se održao dok su tolike velike izdavačke kuće propadale? Koja je to ideja koja je tebe i tvoje saradnike nosila, pa onda i omogućila da Buybook funkcionira na ovaj način ovdje, ali i u regiji ?

    Ne znam koliko imamo vremena... Vidio sam maloprije, na prethodnoj sesiji, da se poštuje i produžetak, da nakon predviđenog termina, na temu na koju su izlagali  - o pjesništvu Maka Dizdara, učesnici razgovora dobijaju produžetak.

I želim da kažem da je bilo neočekivano vidjeti da ljudi iz publike ne odlaze.

Pokušat ću sada dati odgovor na tvoje pitanje koje, kao iz raketnih bacača, ide na tri strane. Pomenuo si prvo vrlo smiješan roman, zatim si spomenuo Buybook i Bookstan. Sad da se koncentriram i počinjem odgovarati.

    Pričamo o Buybooku.

    Vrlo interesantno. Ja sam, ulazeći u književnost prvo ulazio u knjižare, je l', knjižare koje su mi bile strašno važne u Sarajevu. Jedna od njih je bila Nolitova knjižara u Hrasnom, odmah iza mosta na Dolac Malti. Poslije je knjižara postala mesara, sada je tu pekara zvana „Manja“, često slomljenih izloga jer njen vlasnik poručuje kako će da pobije sve one koji su ostali živi – misli na rat i Srebrenicu; čuj, praviš i prodaješ hljeb, a prijetiš ubistvima. Tu je radio jedan neobičan knjižar; nosio je uvijek bordo mantil, imao je jareću, gustu crnu bradu i zvao se Žara. Kada ulazite u tu knjižaru bilo je kao da ulazite u njegovu kuću, mislim da je radio i prvu i drugu smjenu, čisto iz entuzijazma i nevjerovatno je da je pokazivao neskrivenu radost prema svakome ko uđe u knjižaru. Već je tad, unutar ozbiljne i velike jugoslovenske produkcije, izvlačio knjige koje nisu stajale u izlozima, a bile su iznimno važne i čak super jeftine – to je u stvari bio njegov izbor i radovao se ako to primijetite. Te su knjige stajale na jednom rezervnom stolu, negdje sa strane i znao sam, svakih par dana, kada dođem u knjižaru, da će me dočekati neka nova hrpa zbog koje ću se neplanirano zadržati u knjižari, također i u neobaveznom razgovoru sa Žarom koji je za mene predstavljao neku vrstu avanture kroz riječ i misao. Malo ispod te knjižare, prema Željinom stadionu, kao neka neprimjerena konkurencija Nolitovoj knjižari, bila je knjižara pjesnika Rajka Đurice, sada se više ne sjećam kako se zvala, gdje su znale da zalutaju dobre knjige sa tako mizernim cijenama da se Đurica na kasi za glavu hvatao kada je shvatio da mi je desetke knjiga prodao po strahovito niskim cijenama. 

    Nešto me je vuklo knjigama, nisam ih imao kod kuće u broju u kojem bi ih primijetio, tada nisam znao da me u stvari vuče želja za pisanjem knjiga. Htio sam da ih sve donesem kući, na jedno mjestu, da sve te knjige vrše pritisak na mene, da imaju energiju, više zračenje koje će me jednog dana odvesti na put bez povratka a to je književnost – čitana i pisana. To je nekakav moj prvi susret sa ozbiljnim knjigama i mjestom gdje se one prodaju - knjižarom, trenutak kada sam poželio da ih jednog dana imam toliko da mogu da otvorim knjižaru, samo za sebe ako treba, tako mi se činilo - da sam biram knjige koje niko ne vidi na policama i da ih nudim onima kojima su takve knjige važne.

    Šta je važno ovdje uočiti? Nakon rata imaš jedan potpuno novi početak u kojem vidiš da su svi izgubljeni, poput tebe. Jednostavno čekaš da se desi neka sudbinska stvar, jer najbrže rastu i popravljaju se srušeni gradovi. Hiljadu devetsto i devedeset šesta je godina. U ratu su obje knjižare, a koje sam ovdje pomenuo, brzo nestale – knjige se ne jedu. Poslije poptisanog primirja koje je postao naš Ustav i koje traje i dan danas sa osjećajem da se može okončati svaki čas, dugo smo čekali da u Sarajevu nešto počne. I desila se jedna neobična situacija, već sam imao objavljenu zbirku poezije „Mađioničar“ (1994.), a prije nje, moram i to reći, jedna moja knjiga je u izlogu dočekala rat 1992. godine, prva knjiga poezije, izašla u uredništvu Marka Vešovića „Brod sa talismanom“. Bukvalno je došla u izloge, a da je Sarajevo već bilo pod opsadom, pa više i ne znam da li je izašla i da li je se iko sjeća.

    Vratit ćemo se na knjige…

    I da nastavim: Goran Samardžić i ja početkom 1996. odlazimo u Ameriku, odlazimo odmah po završetku rata na stipendiju, uz jedno pozivno pismo Fondacije Lion Feuchtwanger, idemo u stvari u Los Angeles, u jednu vilu koja se zove Aurora; inače Lion Feuchtwanger je poznati pisac istorijskih romana, Nijemac, Jevrej; u burci, prerušen u ženu pobjegao je u Marsej pred Hitlerom a zatim se prebacio preko okeana. Lion je oko Los Angelesa tražio neki dobar plac i uskoro je izgradio vilu Auroru, gdje je prihvatao i ugoštavao važne pisce, od kojih su većina bili također u bijegu od nacista; mogli smo vidjeti u evidencijama i po fotorafijama u velikom salonu vile da su tu čitali i bili Thomas Mann, Heinrich Mann, Bertolt Brecht, Ludvig Marcuse, Charlie Chaplin, itd. Interesantno je da smo mi to pozivno pismo za stipendiju u Americi, u toj vili, dobili kao dva demobilisana pisca srednje generacije. Ili mlađe-srednje generacije. Goran je tada imao tri knjige poezije, imao je knjigu priča „Sikamora“, a ja sam se u to vrijeme pojavio sa knjigom priča „Kesten“. Od svih kandidata u Društvu pisaca i PEN-u, izabrani smo nas dvojica jer su neki već bili na stipendijama, a tražilo se posjedovanje vozačke dozvole i znanje engleskog jezika čime se kandidatska baza drastično smanjuje. Sjećam se da smo vizu za Ameriku dobili u Zagrebu, imali smo jasan osjećaj da se više nećemo vraćati. U pripremama našeg odlaska, svako malo, iz poštanskih kabina sa zagrebačkog autobusnog kolodvora, zvali smo kancelariju fondacije u Los Angelesu smještenu u vili Aurora, tamo se javljala telefonska sekretarica, ushićeno smo razgovarali sa njom, čudeći se zašto nam ne odgovara na naša brojna pitanja...

    Ono što se desilo u međuvremenu, dok smo mi bili u L. A. na toj stipendiji... Postojao je jedan „board“, jedan žiri Fondacije Soros u Sarajevu koji su sačinjavali, većinom autori koje si ti maloprije pominjao - Zlatko Topčić, Ferida Duraković, Marko Vešović, Enver Kazaz, Vojka Đikić itd. Oni su u dobrim namjerama skontali da postoji jedna mogućnost da Soros fondacija raspiše konkurs, da se namjesti dvojici demobilisanih mladih pisaca da dobiju neku vrstu finansijske pomoći za otvaranje samoodržive knjižare. Dakle, bili smo u Americi, osjetili smo da je taj poziv iz Sarajeva neka vrsta navlake, da nas žele navući da odustanemo od te Amerike i vratimo se u našu malu baru i da opet, svi zajedno, budemo ljudi koji pate i govore: jednog dana će biti bolje.

    I uspjelo im je, uspjelo. Mi smo čak, u međuvremenu, dobili neke nagrade za priče koje smo objavili. Večernji list nam je dao nagradu, meni prvu za priču „Doruša“, Goranu drugu, mislim za priču „Mačka“. Tako da je i to bila neka vrsta navlake - kao majke su vam u vašem odsustvu došle na dodjelu nagrade, sramota, a vi ste tamo... naše majke primaju plakete, primaju koverte... pogotovo je Kazaz prednjačio da nas treba vratiti. I to je bila ideja. I mi smo se stvarno nakon tri mjeseca vratili, javili se na taj konkurs Soros fondacije i prošli. Prošli kao dva autora kojima će fondacija pomoći da otvore knjižaru. To je bila 1996. godina, mi smo se vratili negdje u maju, imali smo šest mjeseci da do kraja godine realiziramo tu donaciju. Koja nije bila neka posebna donacija, u svakom slučaju nedovoljna da sa njom počne sa radom jedna ozbiljna knjižara. Sve u svemu, to je bila knjižara koju su otvorila dva pisca, a ne dva trgovca pa je po nekom rezonu baš zbog toga trebala i da uspije.

    I jedna zanimljiva situacija - tad još nisam bio u braku, ali me je punac, to je bilo 1997. godine, upitao: čime se bavim ?

Rekao sam mu: Onim od čega ne živim. Smatrao sam, kako i danas smatram, da je to književnost. Od književnosti se ne živi, ona se živi.

Još uvijek nisam promijenio mišljenje.

I još uvijek, dakle, puncu nije jasno šta sam ja tada njemu odgovorio. Ali, evo, ti si spomenuo jednu važnu nagradu u Hrvatskoj, najviše odjekne nagrada „Fritz“ - Miroslav Krleža... kada sam je dobio za roman „Ja sam“, za godinu 2021. on je shvatio da se ja zaista bavim nekim važnim poslom.

    Da završimo priču o Buybooku. Jednom si mi rekao da si „ispunjivač želja“. U tom ispunjavanju prema drugom ipak postoje različiti autori sa svojim različitim senzibilitetima, sa različitim vrijednostima onoga što ti predaju kao rukopis. Teško je svima udovoljiti, ali to i nije zadatak izdavačke kuće.

Na šta si ponosan kao urednik, suvlasnik Buybooka? Koji su to naslovi, izdanja Buybooka koje bi izdvojio ?

    Izdavaštvo je više bila Goranova ideja nego moja. Njegova ideja da počnemo objavljivati knjige kakve mi volimo, prva naša objavljena knjiga u izdavačkoj kući Buybook je bila „Japanska vatra“, autora Andonisa Surunisa, zatim Isaiah Berlin i njegovi čuveni eseji o fašizmu; nismo uspjeli prodati ni 50 komada.

    Razočarani, razmišljali smo da se ne trebamo baviti tim, jer ako ljudi neće da kupuju ono što mi volimo, ne trebamo to ni objavljivati, to košta i firma će lako otići u stečaj. Međutim, svaka investicija iza koje stojiš svim svojim bićem se ipak isplati, to je nešto kao vjerovanje bez obzira što i dan danas odlazim na posao sa mišlju da će ljudi možda već sutra prestati da kupuju knjige. Ne zaboravimo, knjiga je izum i ne može propasti, kao što ne može propasti ni točak, ni topla voda.

    Sljedeći neki trenutak, a koji je važan da Buybookovo izdavaštvo počne stajati na svoje noge jeste trenutak kada Orhan Pamuk u svojstvu predsjedavajućeg žirija filmskog festivala u Cannesu određuje Buybook kao svog ekskluzivnog izdavača za Bosnu i Hercegovinu, u igri su čak bili i izdavači iz Srbije koji su se za tu priliku brzinski registrirali kao domicilni bh. izdavači, znajući da niko ne pokriva prava Orhana Pamuka u BiH - bosanska su prava bila slobodna.

Dakle i takvu smo konkurenciju imali, tri izdavačke kuće iz Srbije su se otimale za izdavačka prava Orhana Pamuka, i to za bosanski jezik, što je danas apsurdno jer znamo da aktualna srpska politika ne priznaje bosanski jezik . Pamuk je odbio sve kandidature, javio se i rekao – biram Buybook.

    I to je bio jedan trenutak ponosa za nas, trenutak kad smo krenuli snažno, jer smo ušli u taj svijet velikih izdavača i onda smo vidjeli kakav smo džumbus napravili na regionalnoj sceni, da je čak izdavač iz Hrvatske – Vuković & Runjić koji je imao prava za Pamuka u Hrvatskoj, protestirao zbog našeg izdanja i da oni u BiH trpe velike gubitke.

Dakle, oni su smatrali Bosnu, kao što i danas smatraju, kolonijom koja je pravno neriješena i u kojoj je svaki krivolov dozvoljen i poželjan.

    Našom pojavom mi smo to blokirali i postali izdavač koji ima pravo za teritoriju i za jezik i da svako izdanje koje se nelegalno pojavi na našem tržištu, imamo pravo da ga prijavimo agenciji. A što smo uradili kasnije kada se pojavio „Da Vincijev kod“ Dan Browna, zatim njegov roman „Izgubljeni simbol“... što su bili jaki udari od strane VBZ - Hrvatska, jer su također smatrali da gube jednu veliku teritoriju. A naravno, ni dan-danas nije prestala agresija od strane srbijanskih i crnogorskih izdavača koji, bez obzira da li postoje ista izdanja koja smo objavili mi i oni, to njih ne smeta. Oni svojim kanalima prodaju daleko više svojih izdanja nego što to mogu bosanski izdavači, naravno ne plaćaju porez niti druge dažbine – El Dorado. I to je jedna pozicija koja je vrlo nefer i nije se promijenila sve ove godine, bez obzira na to što smo mi rasli.

    Ono na što sam posebno ponosan jeste nekoliko knjiga koje sam uredio; knjiga Damira Ovčine „Kad sam bio hodža“. Ona je bila sasvim drugačija u svom originalnom obliku. Ono što nedostaje na relaciji autor-urednik jeste povjerenje, jeste ono kad kažeš nešto iskreno, da ta iskrenost ne proizvede osjećanje zavisti, uvrede, da se ne shvati kao neka vrsta pametovanja, već da autor obrati pažnju bez nužne sujete tačno na ona mjesta na koje je urednik poentirao. Ovaj primjer rada: urednik-autor smatram veoma uspjelim.

    Sjećam se kada je ta knjiga prvi put promovisana. Dobio sam je od tebe na čitanje u rukopisu pet dana prije početka Bookstana. Čim je izašla iz štampe, dva-tri dana poslije, bili smo na promociji.

   Tako je.

 A šta je Bookstan ?

    Prije nego ti odgovorim da pomenem i Vuka Rodića koji je 2022. godine dobio nagradu „Andrićevi dani“, je li. Interesantno, da sam i ja tu bio u konkurenciji.

Pazi sad, kao pisac i kao urednik. I bila je još jedna pjesnikinja - Travančić.

Dakle, jedna knjiga je moja, a drugu sam uredio. Bilo mi je super drago da se tu, sa Rodićevom knjigom, pokazala važnost relacije autor-urednik.

Na stranu što je ta nagrada Vuku jako važna kao podrška onome što radi, i, naravno, finansijski. I baš sam bio nekako sretan, kao da sam ja dobio nagradu. Ta knjiga je posebna, to je roman o njegovoj majci i njemu, u stvari to je roman o pokušaju da napiše roman. I on u jednom trenutku čak kaže: „dokle više da papire stalno nosam (papiri otkucani pisaćom mašinom), a ti mi ih vraćaš, dokle više. Kažem mu da može završiti kad god je njemu k...u ćejf i , tu moju repliku u knjizi on i napiše (smijeh). A takav je roman, nema kraja, on piše o tome kako će napisati roman. I drago mi je da je žiri tu knjigu nagradio.

    Ono što si me sad pitao za Bookstan...

    Pa to je bila jedna logična kruna našeg uspješnog rada u izdavaštvu. Dragocjeno iskustvo stvaranja prijateljstva među onima koji se bave „izoliranom praksom koja nastaje u samoći tvoje sobe“, kako književnost naziva Hanif Kureishii, a koja tako silno želi da dokuči drugoga, je li !?

    I kad shvatiš da postoji jako puno takvih „praksi“, puno autora koji na sličan način proživljavaju svoje pisanje, svoje djelovanje u literaturi, onda ti to društvo, nekako, postane još draže. Počneš onda da ih zoveš, počneš da ih srećeš, da razgovaraš s njima i razmjenjuješ tekstove preko telefona, e-maila, dijeliš knjige s njima, saznaješ i unosiš se, širiš simpatiju na sve strane.

    Za prvo izdanje Bookstana shvatili smo da u Sarajevo na druženje i promociju njihovih djela moramo pozvati velike svjetske pisce. I tu nam je, u tom prvom, nultom izdanju, jako pomogao jedan od naših najvećih i svjetskih pisaca - Aleksandar Hemon. Prvi Bookstan je u stvari jubilarno, nulto izdanje za 20. godinu postojanja Buybooka kao izdavačke kuće. Htjeli smo da nekako nagradimo nas i naše čitaoce. I onda smo rekli: Saša (Hemon), zadatak ti je da pozoveš nekoliko svojih prijatelja, da ih ugostiš u Sarajevu, u svojstvu njihovog domaćina, a našeg suosnivača. Ti izaberi koji su to pisci. Mi ćemo im čak i prevesti i objaviti knjige, da se ne osjećaju loše. Baš je tako i bilo. On je pozvao Rabih Alameddina, Druza iz Libana, pozvao je Ravi Edga, Kopta iz Libana, Monu Eltahawy, Egipćanku, Kamilu Shamsi iz Pakistana, Johna Freemana, pisca i urednika iz New Yorka koji je također suosnivač Bookstana – svjetsko ime, prevažna karika za postojanje ovog festivala.

    I to je bio, možda, i najljepši, najbolji, najuzbudljiviji Bookstan kojeg smo napravili.

    Ti si, Edine, u prvom izdanju, bio od posebne važnosti. Sjećaš se, pokrenuli smo za tu priliku Radionicu za mlade književne kritičare i ti si tu bio mentor. Ideja je da se u dogovoru sa mentorom angažiraju gosti festivala u svojstvu predavača na zadatu temu, a da je ta tema bitna mladim književnim kritičarima, kako bi u tih nekoliko dana radionice naučili važne postulate pisanja o knjigama i komentiranje tekstova; zatim uslijede nagrade za najuspjelije radove. Mislim da bar 15 mladih književnih kritičara od tog prvog izdanja Bookstana do danas, rade svoj posao. Malo ko to zna. Ali ako postoji neko posebno dostignuće, ako ništa nismo napravili, jesmo osposobili te mlade ljude da stvaraju kritičko mišljenje, i da se ne libe argumentirano iznijeti afirmativne i negativne recenzije književnih dijela i sličnih tekstova.

    Sjećam se i prvog Bookstana, i radionice koju smo tada uspostavili. Pozvali ste me na razgovor Amila Ramović i ti. Da, i iz naših dogovora krenula je Radionica mladih kritičara.

Da pričamo o tvojoj poeziji.

    Čitao sam dvije zbirke tvoje poezije: Mađioničar, koja je objavljena 1995. i Ljudi i ptice, objavljena 2005. godine. To su potpuno dvije različite knjige. Teži zadatak si imao u Mađioničaru, trebalo je izbjeći „patetiku“ i „goli patriotizam“, provalije u koju najčešće upadaju loši pisci. Imao sam osjećaj da je cijela zbirka „propjevala“ samo ispod jedne kupole, a tvoj lirski subjekt dolje, ispod nje, traži, „njuši“ ostatke svakodnevnog života. Kupola je rat, a svakodnevica je potraga za ljubavi. To što si ti uradio u toj zbirci je poetika svjedočenja ili historija odozdo. Imao sam osjećaj da želiš ne da dopreš do ljudi (to radi religija, politika, ideologija) nego da dopreš do čovjeka (to radi dobra književnost).

    Koliko je bilo teško pisati poeziju u ratu i odmah nakon njega, a ne biti patetičan ?

    Hvala ti na tom pitanju i skretanju na knjige, na poeziju. Ja sam poeziju, pišući prozu, neću reći ostavio po strani, ali sam je malo zapostavio, iako se nisam razišao s njom. Kao što Kundera kaže: „Izišao sam iz poezije kao iz vjere, kao iz religije“. Nisam napravio tako brutalnu stvar. Ali mogu reći da sam u pričama i prozi, kada im prijeti da će rečenice ostati bez duše, koristio rješenja iz poezije, pogotovo kad je trebalo spojiti emocije i preciznost; dakle više kao alat a manje kao književni rod, što je po meni legitimno, pogotovo ako se ne spremate da odvalite neku snažnu knjigu pjesama. Naime pisanje pjesama traži jedno posebno, rekao bih izvan ljudsko, izvan obično stanje: poezija piše poeziju, a rijetki su trenutci kada se čovjek osjeća poezijom.

    Kako si me već upoznao o čemu ćemo mi danas razgovarati, ja sam malo prelistao neke stvari koje su mi važne i onda sam se sjetio nekih slika i to kako su neke pjesme nastajale. Na primjer „Smjena straže“ iz knjige „Mađioničar“.

    Naime, Goran Simić je imao brata koji je umro u ratu, a zajedno su živjeli u Blekinom potoku, na liniji razdvajanja, to je malo gore prema Nahorevu, prema nekadašnjem Filmskom centru – mislim da se zove Sutjeska. I tu je negdje bila Šarića kuća – tako smo mi borci zvali taj ratni položaj; bio je potok i tačno preko puta potoka kuća Simićevih. I jednu noć mi smo s ove strane, taj Goranov brat se zvao mislim Stojan, ne znam tačno... i on kaže: „Znaš“ i pokaza prstom, „ja sam prije tamo živio... ostale su mi u kući neke ploče (gramofonske) i ja sada moram otići po njih; ostaviću pušku ovdje da nešto ne pomisliš i preći preko potoka“.

    Kažem mu: „Jesi li lud, kako ću te tamo pustiti, znaš i sam da je sa nama na straži i Albanac, on te neće pustiti, ja to moram sakriti...“ A on kaže: „Ja nisam na straži nikada prije bio ovako blizu, ja sam sad ovdje i moram ući u svoju kuću, ja moram uzeti svoje ploče“. I to je bio momenat kad sam ja na straži shvatio šta je rat, šta znači biti bez kuće, biti bez svojih stvari, biti s one strane, biti s ove strane...

    I... onaj strah - šta ako on sada tamo ostane, navuče četnike, sad će tačno znati naša mjesta... Ali ja sam mu vjerovao i pustio sam ga tamo da pređe bez naoružanja.

On se zadržao možda 45 minuta, vidio sam da on pali tamo neku svijeću, nešto gleda, traži, prevrće, ona svijeća gubi svjetlost pa se vraća, hodaju sjenke, a onda je konačno izašao i ponovo prebjegao preko potoka iz te kuće, ali sada na našu stranu. I ja sam onda napisao tu pjesmu „Smjena straže“. Sve su ove pjesme ovdje... pogotovo „Svici“ nastale na tim borbenim položajima oko grada, ne znam da li ću je ovdje čitati, ali trenutak kad nosim ranjenog čovjeka u šljiviku na Slatini je zaista prethodilo toj pjesmi, sve se desilo onako kako je zapisano u njoj.

    Ja sad tu, na tom borbenom položaju živim. Vratio sam se, kao neka vrsta konačnog zatvaranja PTSP-a, dođeš na neko oštećeno mjesto i onda se sve to zatvori pa si manje oštećen ili se oštećenje ne vidi. Ja sad živim na „prvoj liniji“, gdje u ratu nije bilo ništa osim naših bunkera i par kuća koje su bile čitave i gdje smo spavali, tu smo imali vojnu pripremu prije odlaska u bunkere ispred naših linija. Sve to ispod Poljina, ispod Kromolja, tu su bile ledine i samo gore dvije kuće „dvije blizanke“, kako smo ih zvali i koje su bile strahovito agresivne i zle. Ubile su jako mnogo ljudi snajperom u šljiviku na Betaniji, jer naš svijet, naši vojnici... zaborave se, padne magla, odu dole, beru šljive, jabuke ili sijeku drva da bi nosili kući da se griju, ne osjete, magla se digne, pogađaju ih kao statične mete.

    Tu je jako puno ljudi poginulo. Moja knjiga kratkih priča „Kesten“ u potpunosti donosi tu atmosferu rata i neprestanog gubitka.

    Da nam pročitaš jednu pjesmu !?

    Hoću. Posvećena je Darku Vuliću koji je bukvalno iz bunkera prebjegao tamo na „drugu stranu“ i onda se kasnije javio iz Francuske, živi u Švicarskoj, i dalje radi svoje radove i, na neki način, srami se što je to učinio zato jer je prosto dobar čovjek, ali spašavao je živu glavu.

DARKU VULIĆU – „Svici“

Lijepi su svici

Od sebe u noći putokaz daju,

na mjestu ne stoje.

Putuju kao mjesec gledan iz voza

na primjer, za Provansu.

Kažu da ne znaju otkud mjesec

u njihovom zadku kad je

mjesec Eno!, nad ruinom,

i mi ga gledamo dok se skriva

u ćoškove, kao u nekoj igri.

I šta još kažu da ne znaju ?

Kažu da je pogođen čovjek

na nosilima naglo otežao? -

Pa to je duša iz njeg' izašla!

Ako je izašla, zašto nije sad lakši,

Već je teži?

Ah, duša, pa ona čini

da čovjek za života pomalo

lebdi put neba.

A šta s njom zatim bude ?

Eno, gledaj svice, ko svece

Gledaj im svjetlost u zatku.

Lijepi su svici. I noć je lijepa

dok onaj voz iz usporedbe

putuje negdje za Provansu.

I znaš... nekako...

sve je više tih lijepih svitaca.

/aplauz/

    Na trenutak ću ostaviti Ljude i ptice, koja je sasvim drugačija zbirka pjesama. Ti se u njoj šetaš kao građanin svijeta, ti si svjetski putnik, baviš se fenomenima života i kulture.

    Vratiću se sada na zbirku priča Kesten. Ova knjiga je naprosto sjajna. U njoj se nalaze dvije priče koje su me ponajbolje vratile u atmosferu od 1992. do 1995. godine. To su priče pod nazivima Put šljive i Blago suncu. Ponovo je to antiratno pismo u koje je sve nekako stalo (kako to samo jezik zna da uradi): preživljavanje, egoizam, solidarnost, nada, smijeh, tuga, život od danas do sutra, šverc, patnja, mala zadovoljstva, ranjavanja i smrt.

    U jednom intervjuu pitali su Umberta Eca, čemu književnost, koja je njena funkcija? U teorija književnosti, a to Eco jako dobro zna, mogu se nabrojati osam njenih funkcija. Ipak, njegov odgovor je bio da je njemu književnost pomogla da nauči kako se to umire.

    E sada, svaka tvoja knjiga koju sam čitao, pa čak i zbirka Ljudi i ptice, bavi se fenomenom smrti, naravno na različite načine. Ja danas nisam siguran da bilo koji od fenomena osim fenomena smrti pripadaju pridjevu prirodno. (Osim, naravno, ako smrt nije nasilna.) Sve je stvar kulture.

    Veliki Franz Kafka u svojoj knjizi Dnevnici piše rečenicu koja otprilike zvuči ovako: „Pisati kako bi se moglo umrijeti – umrijeti kako bi se moglo pisati“.

Kako to, na koji način pisac treba da umre da bi živio svojim tekstovima?

Ili, možda ovako, sve je povezano jedno sa drugim: Jesi li ti u svojim tekstovima ili su tvoji tekstovi u tebi?

    U meni su, ali sam ih se na neki način istovremeno i oslobodio, dao sam im kreaciju koja prevazilazili puki proces sjećanja, kreirao sam s njima novu stvarnost gdje im je puno bolje nego da su ostala samo sjećanja. To je kao da nanovo živiš, ubiješ se u prošlosti da bi nanovo zaživio, tako nekako.

    Pozicija mog pripovijedanja je iz prvog lica. Čini mi se da na taj način mogu više da kažem nego da pišem iz perspektive sveznajućeg pripovjedača ili u trećem licu. Za sve što na taj način ispripovijedam, saopštim, nužno je da se uspostavi odnos povjerenja između autora i čitaoca, još je teže postići to između pripovjedača i čitaoca jer pripovjedač, naučili smo to, ne mora da bude u isto vrijeme i autor. U stvari najdraže mi je kada sam u tekstovima koje pišem i ja jedan od likova i tada imam osjećaj da moje pisanje ima duplu autentičnost. Samim tim ja sam i u tekstu, što također sugerira tvoje pitanje.

    Kod čitanja teksta pisanog u prvom licu čitaoci imaju osjećaj da sve što se dešava u romanu, dešava tom autoru. A ja to objašnjavam na način, kako kaže Sartr, „kao podmuklo dejstvo biografije“, kao način da dokument i pečat stoje tamo dole negdje, a ti pišeš po paus papiru. Znači, sve vrijeme odozdo progledava taj dokument, progledava taj pečat, te činjenice, ta biografija... A ti gore radiš po nekoj drugoj površini. Ona je neki sfumato i radiš je i stvaraš. Praviš razliku između stvarnog i stvorenog, nešto ubiješ da bi nešto bilo živo, nešto kao princip žrtve, jer nema pisanja bez neke žrtve, najčešće vlastite, samoća u kojoj čovjek provede dane, godine pišući je također vrsta žrtve, neobične za neka drugačija zanimanja; i ne znam koliko sam se ovim tipom ubistva približio očekivanom odgovoru na tvoje pitanje, ili kako kaže Hugo Pratt u jednom od svojih intervjua : „ja bolje odgovaram kada nema pitanja. (smijeh)

    Za primjer ću uzeti dva pisca, jedan je izričito pisao kao i ti, u prvom licu jednine, a drugi se najčešće „skrivao“ u trećem licu. Prvi je Tvrtko Kulenović, a drugi je Dževad Karahasan. Međutim paradoksalno, na svakoj stranici Karahasanovih romana, ja sam osjetio Dževada Karahasana. S druge strane, niti u jednom romanu Tvrtka Kulenovića njegovog naratora nisam mogao izjednačiti sa njegovim piscem.

    I u tom smjeru ide moje pitanje posuđeno od Kafke: mora li pisac izvršiti neku vrstu samoubistva da bi počela da se razvija jedna ontologija, jedan tek nastali svijet koji do tada nigdje drugdje nije postojao i koji, pazi sad: ne pati od ega svoga autora? Selimović je govorio da „svoju njušku“ nigdje u svojim romanima nije pokazivao. To je naučio od Dostojevskog.

    U tvom romanu Ja sam postoji samo glas pripovjedača. Takav ton je imao u svojim romanima Marquez, posebno u romanu Sto godina samoće. Sve što kaže, čitatelj je tu da mu vjeruje – magija realizma.

    Kad se čita tvoj roman, efekat je vrlo sličan: galerija likova, spletovi velikih i malih događaja koji se samo smjenjuju, kratka povijest savremene BiH, prvo lice jednine, slobodni neupravni govor, a opet, ja nigdje nisam „vidio“ Damira Uzunovića. Samo sam se družio sa njegovim pripovjedačem.

Kako si to uspio ?

    Da, to si mi u jednom razgovoru rekao i razmišljao sam o tome.

    I onda sam pročitao, u svjetlu dodjele nagrada Društva pisaca, kada si kao predsjednik žirija napisao, a kasnije to razradio u jedan ozbiljan prikaz i kritiku romana. Ono što mi se jako svidjelo i što si odlično poentirao je to što si prepoznao i nazvao „magijom univerzuma simpatije i magija simpatije“.

    Uočio si tu moju, da kažem, najvažniju odrednicu o svemu što pišem. Ti si u jednom trenutku rekao „diskontinuitet malih priča na okupu drži magija simpatije prema kojoj svaka stvar upućuje na drugu stvar, svaki znak razgovara sa drugim znakom, pa je moguće da se miješaju žanrovi, priče, likovi,ideje, govor...

    Ono što je kritičar, koji me predstavio dole u Tivtu, i prepoznao jako dobro, na jednom mjestu u romanu „Ja sam“ piše... jedan pasus se završava sa konstatacijom da su nam „nedostajali i oni koje nismo voljeli“.

    Dakle, to je ono što ja želim da nekako se ovdje vidi šta je učinjeno. Jednom kad je svijet stvoren, kako god da je stvoren i ko god da ga je stvorio, postoje rješenja i za njegov završetak, na primjer kroz svete knjige. Kur'an tu meni daje, možda, najinteresantniju interpretaciju, odnosno viziju budućnosti da će na sudnjem danu svi koji su živjeli ikada na svijetu ustati i saslušati sud. I sad pogledajte situaciju: svi koji su ikada živjeli na Zemlji biće u mogućnosti da se ponovo vide. E to je ono što želim nekako uhvatiti. Uhvatiti to da ni jedna smrt, da ni jedan život ne treba biti gubitak. On mora negdje biti zabilježen, mora da postoji neki dokaz o tom životu da je postojao, da postoji sjećanje na te ljude, kroz pisanje o tim ljudima, kroz pisanje o načinu pisanja knjige o sebi, na način kako me drugi ne vide, o drugima kakvi misle da nisu i o onima o kojima nisam pisao, a prepoznali su se u tekstu. To je jedna vrsta držanja stvari na okupu, onako kako si ti napisao. Ta „simpatija magije, magija simpatije“.

    Dakle, ne podnosim ni jedan gubitak. Ne podnosim da nestaju ljudi, ne podnosim... baš kao što je Kiš u svojoj „Enciklopediji mrtvih“ tražio evidenciju svake smrti. Ili Borges u „Babilonskoj kuli“. Znači, to je potreba da sve što je ikad postojalo nastavi živjeti, da ostane neki trag, ili ostane postojati i u promjeni.

    Glupo bi bilo da je drugačije. Glupo je da je nečija smrt i nečiji gubitak važniji od nekog drugog, manje poznatog, iz nekog, ne znam, neotkrivenog plemena... Svaki život je biografija, svaki život je po nečemu važan i interesantan. Mislim da sam to želio da ostvarim kroz ovo što si me pitao o smrti. Da iskreiram jednu stvarnost u kojoj će ti ljudi o kojima sam pisao, a u ovom romanu ima oko 500 likova, na neki način uvijek da traju.

    S druge strane smrti nalazi se eros. To je ona kreativna energija privlačenja. On nema ništa zajedničko sa pornografskim, koje je po definiciji samo sebi cilj. Erotika je, uz humor, najteži oblik pisanja. To je jedan od razloga što je „erotskog“ u ozbiljnoj književnosti sve manje ima. Treba znati prepoznati granicu. Ti to do sada jako uspješno radiš.

    Kako se uspijevaš održati na onoj granici, u odnosu na čitatelja, da od erosa ne sklizneš u pornografski dio, nego je kod tebe erotika motiv koji jako dobro funkcionira unutar strukture knjige (na primjer, karakterizacija likova i sl.)?

    Pa dobro. Možda tu ima malo i srama, a on je uvijek dobar začin, bez obzira što sam spreman da se izložim „do daske“, je li !? Ako ćete pisati, pogotovo iz prvog lica, onda nema teme koju treba sakriti. Smatrao sam, i sada to smatram, čitajući naše bh. autore, da su skrivali svoju privatnost, opterećujući njima, jer svaki je tekst i dijelom autobigrafski, druge svoje likove. Takve su teme posigurno humor i seks ili čak erotika, postoji podjednak manjak i jednih i drugih u našim bosanskohercegovačkim tekstovima. U ovakvim temama pisac je nešto kao vodilja čitaocu u njegovim iskustvima, naime pisci oslobađaju iskustva onih koji čitaju do časa kada čitaoci zapanjeni shvate da su im iskustva nezamislivo slična. I tačno je ono kako je govorila Marguerite Duras: „Sa piscem svi pišu“. Mislim da te teme, humor pogotovo, nama jako nedostaju, i znam mnoge pisce koji su bolje pričali svoje dogodovštine i priče u kafani, nego kad sjednu za pisaći stol. Nažalost, kod mnogih od njih bolji dio književnosti ostao je ispričan i nezapisan u kafanama, lošiji na papiru, takvi su pisci bili, da pomenem samo neke, Nenad Radanović, Hazim Akmadžić..., nevjerovatno komični i duhoviti u kafanama, čak i erotični ili puni erosa, ali toga u njihovim tekstovima nema; samo komična ozbiljnost.

    Prepoznao sam to kao neku vrstu defekta, neku vrstu mane u bh. književnosti sram od erosa, sram od nasmijavanja ili od golotinje. Eto to je jedna od stvari koja me privlačila da moja iskustva, neki moj sadržaj na tu temu, da ga nekako ogolim do kraja, ali da izostane svaki pornografski sadržaj za koji mi se čini, da je tamo gdje postoji, uvijek naručen ili dobro plaćen – jer osobina pornografskog sadržaja je da lako privuče publiku. Nad svakim činom opisivanja vođenja ljubavi zastanem i tražim način na koji ga do sada nikada prije nisam opisao, toliko je taj čin potentat, a i tada opisujete nečiji tuđi čin čiji se akter pita, pa kako si samo znao.

    I evo, za kraj. Vešović je u knjizi Almira Kaplana „Razgovori sa Markom“, otprilike rekao nešto što sam ja znao o njegovom životu, da on, u stvari, nije živio u pojavnom svijetu nego u svijetu fikcije, da je njegova veza s tim svijetom bila njegova Gordana. Ona je za njih radila i prizivala, tzv. ovozemaljske stvari.

Koliko je teško biti pisac, s obzirom da stalno moraš miješati svijet fikcije sa pojavnim svijetom, a kao simbioza se pojavljuje i onaj treći svijet, svijet kulture. Gdje si ti najčešće ? Jesi li u svijetu fikcije ili pak „čvrsto stojiš“ na vratima Buybooka koji te vraća, u onaj pojavni svijet, svijet koji simbolizira ipak materijalnu stranu tvog života.

    Koliko je teško biti pisac s obzirom na svu zavodljivost svijeta fikcije?

    Tek što sam objavio roman Ja sam imao sam jednu zabunu. Naime, intenzivno sam radio na završetku romana Ja sam, htio sam unutar njega ukomponirati tri različite knjige, tri registra, tri stila, i da sve dobije jedan zajednički naslov koji ih konstituira i koji je zaista pri kraju pisanja romana izašao kao duh iz boce. To je u stvari taj naslov Ja sam, koji je, ustvari, višeznačan. To jesam Ja i nisam Ja, a neko ko bude čitao knjigu vidjeće ko je taj „Ja sam“, da ne otkrivam. E sad, to je važno što si me pitao. Prvo moje predstavljanje romana bilo je na Bookstanu. Jedan od čitača knjige u rukopisu bio je Selvedin Avdić, drugi Goran Samardžić, treći Semezdin Mehmedinović. Jako je važno, pošto je to prijateljsko čitanje, da te pisci koje cijeniš u rukopisu čitaju iskreno i da naznače mjesta koja nisu dobro urađena. Ta prijateljska čitanja znaju biti presudna i jako nedostaju u našoj književnoj zajednici u kojoj ima previše sujete a malo dobrih tekstova, kao i u svim kulturama koje se objavljuju na malim jezicima.

    Ja sam to iskusio na najbolji mogući način. Kada sam razgovarao sa odličnim piscem Selvedinom Avdićem, koji je na Bookstanu predstavljao moj roman, mislio sam da svaki moj odgovor mora biti na nivou pisanog teksta. Kao da je sve što ću ja sada reći nastavak pisanja romana. E, to je ta zabuna. Kad sam izašao iz svijeta fikcije onda sam mislio da u njemu nepromijenjen ostajem.

    Kada je riječ o mom pisanju ili kreativnom radu u svim tim godina postojanja Buybooka i mog rada kao urednika u toj izdavačkoj kući, želim reći da nisam prestao pisati prozu, nisam objavljivao, ali nisam prestao pisati, tako da je pomenuti roman u tri knjige Ja sam nastajao 25 godina, tačno onoliko kolika je i starost Buybooka. Sa sigurnošću mogu reći da je to moje životno djelo. Šta god budem kasnije napisao, a pišem, komplimentirat će ovom romanu ili mu pljeskati; izveden je u jednoj arhitekturi za koju se nadam da neće pasti ni u narednih pedesetak godina, a ako bude propadala, iz njene izvedbe će zadnje nestati scene iskrenog humora, neočekivane sudbine i životi nepoznatih stanovnika i porodica jedne sarajevske četvrti poznate pod imenom Koreja.

    Kroz dugogodišnje pisanje sam i mnogo naučio, mijenjao se pod udarima važnih knjiga koje sam neprestano čitao. Otkrio sam neke nove zakonitosti u ponašanju sintakse, međusobna privlačenja i odbijanja riječi i rečenica, snagu interpunkcije, mnogo sam se zabavljao pišući godinama. Pri samom završavanju romana koji je bio furiozan i transičan, uočio sam da postoji nekoliko redova ili faza čitanja. Prvo je čitanje na kompjuteru na kojem pišeš, drugo na otprintanim A4 papirima, treće iz objavljene knjige i četvrto, posljednje čitanje, je naglas. Znamo to - ima puno situacija kada čitamo poeziju, u trenutku dok čitamo, mijenjamo pročitani stih ispred mikrofona jer to vaš glas kojim govorite naprosto zahtjeva.

    I to se desi, čitaš naglas. I to posljednje čitanje preporučujem svakome, ma koliko da je knjiga velika treba čitati naglas. Vladan Desnica je tako napisao sve svoje knjige. U jednoj sobi je ležao, a u drugoj njegova žena je čitala njegove rukopise. On bi samo izlijetao iz sobe i govorio šta bi trebalo promijeniti. Bio je veliki mag jezika. I šta se desi ? Audio centar, tamo u Zagrebu, za prvu melodičnu knjigu koja može da se sluša, izabere i snimi njegovu knjigu.

    To je sve jako važno. Tako da sam bio u toj zabuni. Šta sam sad ja, kad treba da se ponašam kao fiktivni lik, a kad kao stvarni, kakva je interpunkcija, hoću li mijenjati tonove, hoću li tražiti veze među pasusima... Pa sam vidio da to nije isto i ne treba biti isto kada pišeš i kada govoriš i da postoje jasni trenuci kad trebaš biti vrhunski, kad trebaš biti koncentriran, kad treba da sabereš ono što ti stoji u bilješkama i da na neki način položiš stvari u novu stvarnost. Stvarno i Stvoreno, njihove neprestane različnosti i izmjenjivost ono je što me je sve vrijeme zanimalo: kako od stvarnih činjenica napraviti stvorene, uvjeren da mašta služi da ono što ne postoji počne postojati.

    S obzirom na vrijeme koje brzo prolazi, a na štetu svega onoga što nisi rekao, da ipak ovdje završimo!?

    Može.

    Hvala Damire.

Damir Uzunović

Damir Uzunović: ODLOMAK

Zvjezdana

I

    Ta zemlja od stotinjak dunuma, po katastru nekadašnja begovina, pripadala je Nikoli Čečaru iz sela Vlahovići, on je nju uzduž i poprijeko više puta premjerio koracima dugim otprilike jedan metar, zbunjen što je broj koraka nekad veći, nekad manji i što se račun ne slaže; nevelik rastom, imao je priličan napor da zakorači taj metar – iz daljine izgleda kao da u troskocima preskače livade i veliki proplanak podno Jahorine zvani Velika Dvorišta. Prodao je zemlju vikendašima, zaradio dobre pare, kupio fiću, podigao temelje nove kuće preko puta male straćare u Vlahovićoj dolini, gdje je živio sa mnogobrojnom porodicom, ozidao kuću do pod krov, ali je sve pare propio ili su mu usput nestale u hotelu Bristol, tačnije u striptiz-baru Carmen, pa nikad nisu dočekali da iz straćare presele u novu kuću. Bio je sirotinja i ostao sirotinja, iako u jednom času nije tako izgledalo; kada sam sa ocem ušao u straćaru da potpišu neki papir o kupoprodaji zemlje, paketi kafe od jednog kilograma bili su svuda, na stolu, kauču, kredencu, na podu od utabane zemlje, nisam znao da Nikola na taj način pokazuje svoje bogatstvo; Niđo je na papir, ne mjestu predviđenom za potpis, nacrtao krst, linija uspravna, preko njih linija vodoravna, tako se potpisuju nepismeni hrišćani, otac je na desnoj strani stavio svoj dugački bankarski potpis koji je ličio na harf – lijep i gospodski, kako se to tada učinilo nesretnom Niđi.

    O tome da zemlja od jednog dunuma i tristo kvadrata neće biti zauvijek naša, iako je tako potpisano, iako sam tamo s roditeljima išao svakog vikenda, znao je nešto i Vaso Furtula; nosio je istu šubaru i zima i ljeti, na mjestu gdje je bila kokarda iz prošlog rata ostale su dvije rupice i krzno je na tom mjestu malo ulegnuto i tamnije; Vaso, dokoni čoban od sedamdesetak godina, dolazio je iz sela Vlahovići ugaženim putem kroz šumu, nekad sa stadom ovaca, nekad s kravama i volovima; imao je svega dva zuba u gornjoj vilici, dva žuta i tupa očnjaka, i brkove a la Hitler, među koje je gurao čašice rakije, nikad jednu, uvijek tri-četiri, svraćajući kod vikendaša i nazivajući im –Dobri dan, dobri ljudi, i otpozdravljajući – 'Vala na pitanju.

    Vaso je pijan govorio ono što trijezan misli, poznato je da to rakija čini od ljudi, ali ono što je mislio pa kasnije izgovarao nije nam se nimalo svidjelo; zvao nas je Turcima, na primjer – Mi Turke otjerali, a Turci opet došli, ili – Ovdje smo se ganjali, mi dole, oni gore, povuci, potegni,, i opet ćemo ako zatreba, evocirajući borbe protiv partizana; u sumrak on ustane, već prilično pijan, bunca, cota na jednu nogu, više se valja nego što hoda, ali se ne desi da mu šubara spadne i stado odluta ili da promaši selo Vlahoviće, udaljeno pet do šest kilometara kroz šumu, sjeveroistočno od Velikih Dvorišta, u koje se može stići i prateći drvene bandere električnog prijenosa.

    Kad god je dolazio na dvorišta, uvijek mu se pričinjavalo da tamo vidi nešto drugo; jednom je hodao okolo i tražio kliješta da izvadi jedan od dva zuba koji se upalio; otac je rekao da nema kombinirke, ima papagajke, Vaso je rekao – Daj papagajke!, jedva ih je zbog veličine glave tih kliješta ugurao u usta i izvadio krvav i već satruo zub; nagnuo je iz boce lozu – klo, klo, klo, ispio barem pola litra, i zatim, od neke velike slasti što je bol prošao, izmiješan s rakijskom vatrom u želucu, šireći ruke rekao – Vidim kako narod igra kola nasred Dvorišta.

    Nikola Čečar imao je sina Ognjena. Niđo ga je, kao i drugu svoju djecu, sa 40 dana gologuzog umakao u hladnu Bistricu, ko preživi očvrsnut će ko umre nije ni mogao da živi. Ognjen je preživio, ali ga ta inicijacija nije očvrsnula, bio je blijed, mršav, neuhranjen i bolovao je od epilepsije i dijabetesa. Padao je kao pokošen među svojim ovčijim stadom; samo odjednom padne, kao da se šali i počne da se trese i pjeni; sa zemlje ga podiže Mladen, čobančić iz Vlahovića, izvadi kocku šećera iz džepa, otvori mu usta, povuče i skloni modri jezik u stranu i sve zalije vodom iz vojne čuturice koju nosi za pojasom; Mladenu je rečeno da će kad poraste i završi malu osnovnu školu u Jasiku, dalje ići za školom, a ne za ovcama, pa se nije puno trudio da mu sve ovce budu na broju.

    Mali čobani iz Vlahovića – Ognjen, Mladen, Đorđina Zorica i Dragana, Milorad, Pavle, dolazili su na Dvorišta svaki vikend i brzo se sprijateljili. Đorđina Zorica, simpatija svih vlahovićkih čobana, zaljubila se u mene i sate smo provodili ležeći u nekim improvizovanim šatorima koje smo pravili od dasaka i najlona; ležimo na laktovima, grickamo slamku suhe trave u ustima, ugodan miris sijena miješa se s vonjom ovčije štale s đonova Zoricinih galoša; Zorica je mojoj majci nekoliko puta ukrala puter iz dvorišnog trapa i majka joj je rekla da se ne približava kući bliže od sto metara.

    Nekad je druženje s čobanima ličilo na pokušaj ubistva – ljubomorni je Milorad iz osvete nakon što smo izmijenili nekoliko udaraca u glavu, potegao odnekud pravu sjekiru, zamahnuo njom prema meni i kao fol promašio me; jedan od verzija događaja došla je poslije par dana iz sela, tamo se pričalo da smo se Zorica i ja „povatali“, a Rada, žena Bore Zlikovca, seosko spadalo, smijala se krezavo i pritom gurala i vadila srednji prst jedne ruke u stisnutu šaku druge ruke. Nisam znao šta je s tim Rada htjela da kaže, niti šta to guranje označava, ali se Zorica slatko smijala; nisam znao ni šta je ljubav, ali sam bio ubijeđen da postoji nešto što naše razlike, različito mirisanje naše kože, odjeće, način kako jedemo, živimo, smijemo se, govorimo, činjenicu da ja idem u školu, a ona ne ide, čini nepostojećim.

    Zorica je stanovala u kamenoj kući iznad ceste, preko puta sela Vijenac, s najmanjim prozorima na svijetu, kao da su prozori puškarnice sa staklom. Iza njih je vječno sjedio otac Đorđo, s velikom glavom koja nije mogla stati u mali okvir, brojeći i posljednji vikendaški auto koji će do nedjelje uveče napustiti Velika Dvorišta; umirivalo ga je da tada na Dvorištima nema nikoga i da je taj proplanak opet njihovo plandište.

    Miloradova stara kuća je u dnu padine, ispod ceste, do nje se dolazi strmim kolskim putem pored štala i plastova sijena; otac je parkirao prinz kraj ceste ne želeći da do dole najaše na kakav kamen i podere pod novog auta. Miloradova majka Vukosava imala je jedno oko koje gleda u stranu i teško se bilo naviknuti da je gledate u ono koje gleda vas jer drugo, necentrirano oko zbunjuje; ona spremi mileram, zajednicu, litar mlijeka, jogurt, jaja i mi dođemo po to u nedjelju, kasno popodne, na povratku u grad. Vukosava je rekla mojoj majci, kad toliko volim ovce, da ostanem na konaku kod njih cijelu sedmicu – Milorad i ja ćemo se dužiti, voditi ovce na Dvorišta i kad moji opet naiđu u petak, neka me preuzmu.

    Rekao sam da hoću; sa sobom nisam imao nikakav rezervni veš, pidžamu, četkicu za zube; Miloradova majka je rekla da se ne brinem jer pidžamu i četkicu nemaju ni oni. Neki pas, zvali su ga Rundo, od rundavog krzna, čekao je čas da moji ustanu od stola i da iznebuha napadne moju sestru; dugim štapom preko leđa odvalio ga je Miloradov brat Vujadin i svezao za lanac od kućice; znao sam da su nevolje s tim psom tek počele; padao je mrak, vidio sam kako su se gore na cesti upalila duga svjetla prinza i otišla na zapad, prema gradskoj kotlini koja je u noći svijetlila iza brda.

    Nisam mogao pretpostaviti da će se pola sela uvratiti kod Vukosave da vidi otkud „malo Turče“ na konaku u Vlahovićima. Miloradova stara kuća u prizemlju nije imala pregrađene prostorije, to je jedan oveći prostor sa starim šporetom, kredencem, dugačkim stolom u centru, pod je utaban, od zemlje, mjestimično ulegnut i grbav, pokriven tu i tamo različitim komadima zelenog i sivog linoleuma; iz te prostorije vode strme i škripave, debele i drvene stepenice u gornju prostoriju s dvije sobe i dva kreveta; poljski WC je vani i ja sam odlučio da trpim do sutra, da pišam u šumi ili iza nekog grma kad niko ne gleda.

    Ljudi iz sela posjeli su po stolicama, ko nije mogao, sjeo je na prag, na klupicu od prozora ili se naslonio o zid od dasaka kroz koji je svirao vjetar. Kada je mlađa Miloradova sestra donijela lavor vruće vode da operem noge i spustila ga na zemlju, u kući od dvadesetak duše nastao je muk; bila je neviđena predstava u selu gledati gospodsko dijete kako pere noge. Ja sam noge kod kuće prao u kadi i nikad nisam prao samo noge, to je bio tek jedan dio mene koji dohvaćam sapunjavim rukama i guram kažiprst da svaljam i istjeram prljavštinu između prstiju kupajući se nedjeljom poslije podne. Nisam imao pidžamu i nisam se skinuo tu pred svima, u kući bez struje i žarulje moja koža je svijetlila kao bijela parafinka na Vukosavinom stolu, samo sam zavrnuo nogavice pantalona od nekog tankog štofa, skinuo cipele i čarape i ušao u lavor trpeći vrelu vodu. U mom shvatanju pranje je uvijek više bilo sapiranje nego sapunjanje, bilo je glupo da stojim u istoj, prljavoj vodi, trljam noge kabašem, da zatim samo izađem i posušim peškirom prvo jednu pa drugu nogu a da ih ne saperem nekom drugom, vanjskom, čistom vodom ili vodom iz bokala kad već nema druge vode. Miloradova mlađa sestra rekla je da sjednem na gazište od stepenica i da će mi ona oprati i posušiti noge. Razočarani seljani nisu očekivali takav obrat – njihova je Vlahovićka klečala na koljenima i „malom Turčetu“ prala noge.

    Vukosava je u gornjoj sobi, kroz čiji se razmaknuti drveni pod vide glave ukućana za stolom, raspremila stari krevet u kojem je spavao Milorad; iz nekog rezbarenog sanduka gdje je držala svadbeno ruho izvukla je perine i bijelu posteljinu, kada sam legao u to perje propao sam do dna kreveta; kao iz neke ogromne pjene virile su ruke, noge i glava. Do mene se svalio Milorad u gaćama, opijen posteljinom koja se iznosila samo za goste, mirisao je na ovcu, odmah je zaspao, a za mene je počela agonija.

    Gledao sam u plafon – škripi i čini se da po njemu neko hoda, u dvorištu beskonačno laje pas, u postelji ležim zakovan kao u snu u kojem ne možeš da se pomjeriš, a čelo ti se preznojava. Vokosava je osjetila da ne spavam, došla je iz susjedne sobe s petrolejkom u mrklom mraku. Ja sam potpuno zaboravio da joj jedno oko gleda u stranu, vrisnuo sam i prestravio se od prizora žene u bijeloj haljini, razvezane kose do pojasa. Rekla je da Rundo laje jer je vjerovatno namirisao vukove, da je tako svake noći i da neće prestati dok vukovi ne odu.

    Nešto je neprestano pretrčavalo po dvorištu, meketale su ovce u toru i mukale su krave kao da se tele, Rundin dugi lanac klizio je po žici; začuje se nagli trzaj i neko odapinjanje kada dođe do kraja, kao da Rundu to zadavi, on prestane, ali samo na trenutak, bjesomučno lajući jurne na drugu stranu, topotom, kao da je ispod njega šuplja zemlja. Vukosava je rekla da će uzeti pušku i sići u dvorište. Skinula je prijeteću dvocijevku sa zida iznad crno-bijele uramljene fotografije (ona i muž, glava do glave), preklopila je, nabila jednu crvenu patronu u cijev i odgegala se niz stepenice; iza nje je u sobi ostao miris petroleja. Pogledao sam kroz prozor, dvorište je bilo obasjano mjesečinom. Vujadin je pustio Rundu s lanca i njegov lavež već je prestajao gubeći se negdje u daljini prema rubu šume. Vukosava se više nije vratila na spavanje, kunjala je na stolici u prizemlju kao neki zaspali stražar s puškom, smatrajući da je velika sramota kad gost u njenoj kući ne može da zaspi.

    Nisam spavao, u meni se uzvrtjela pogrešna odluka da ostanem noćiti u Vlahovićima. Moji su bili daleko, nije bilo telefona. Kako i po kome im poručiti da želim kući i da naredne noći neću preživjeti, pipao sam po zidu od dasaka, tražio prekidač da upalim svjetlo i tako lakše dočekam jutro, ali sam se u teškom beznađu sjetio da u kući nema ni struje ni žarulje; Miloradovo lice, razvučeno u osmijeh, u snu, potpuno nesvjesno toga što se oko njega događa, svijetlilo je kao mjesec.

II

    Najvoljenija Miloradova ovca zvala se Zvjezdana. Nije bila ništa posebnija ovca od drugih ovaca, možda malo menja tupog pogleda, ali je Milorad smatrao da kad god je pogleda ona govori ili hoće nešto da mu kaže. Zvjezdana je predvodila stado i svojim meketanjem sazivala ovce na okup. Milorad ima 37 ovaca, naprijed ide Zvjezdana, ostale ovce iza nje, pas Rundo pretrčava u pozadini ili najednom naglo otrči naprijed, a Milorad, podignutim kažiprstom i palcem, kao da mu je ruka pištolj, svako malo broji jednu po jednu ovcu. Kad izbroji do 37, on se smiri i nešto zazvižduče.

    Dugo je trajalo naše spremanje da povedemo ovce na ispašu, na istok, preko sela Vijenac, pa šumom, presijecajući put Trebević – Pale, uz rijeku Bistricu, uzbrdo i desno od rezervoara kraticom na Dvorišta. Vukosava je u neku kesu spremila domaći hljeb, kuhana jaja, zajednicu, parizer izrezan na kocke i ja sam od njega podrigivao otkako me natjerala da za doručak popijem izmućeno, zašećereno jaje i pojedem nekoliko kockica te odvratne salame.

    Milorad je otvorio tor i zavikao – Zvjezdanaaaaa! Ona se probila među drugim ovcama i za njom se u napuštanju tora formiralo oveće stado, ubalegane, požutjele vune od ležanja. Rundo je malo oklijevao, vadio je da se nešto promijenilo, da Milorad neće sam s ovcama na Dvorišta – to sigurno ima veze s posjetom ljudi od jučer; bio je to Rundo, pas s predumišljajem.

    Izbili smo na cestu, Milorad je uperio svoj pištolj od dva prsta i počeo da broji ovce kao da ih gađa, bilo ih je tačno 36, jedna manje jer je ovca po imenu Bjela ostala u štali da se ojanji. Ušli smo u neku prorijeđenu šumu, skratili dobar dio puta, izašli opet na cestu, ali je Milorad učinio kobnu grešku i skrenuo opet u šumu. Iako tam stranom nikada nije prošao, mislio je da je sada prava prilika da se pokaže preda mnom i otkrije jednu novu kraticu ili kraći put do Dvorišta.

    Rundo je pomahnitao, ni na jednom drvetu nije bilo nikakvih psećih mirisa jer tu se nije prolazilo. Zbunjen kuda da ide, trčao je izbezumljen i plašio stado u kojem su ovce već počele zaostajati jedna za drugom. Šuma je postajala sve starija, gnjilija, mekša pod stopalima, u procesu stogodišnjeg raspadanja oborenih stabala, prošupljenih i tapaciranim vlažnom mahovinom koja iz njih u smrtonosnom zagrljaju izvlači posljednju hranu; ovcama nije bilo lako da ih preskaču i hvataju korak s drugim ovcama. Bio je dan, još ne podne, ali smo u šumi došli do onog mjesta gdje se najviše smračilo, bilo je svejedno da li idemo desno ili lijevo ili se vraćamo nazad.

    Milorad je svako malo zvao Zvjezdanu; ona se ispočetka odazivala, ali više nije, ili možda jest, ali su meketale i druge ovce, sada već daleko od stada, raspršene u stoljetnoj šumi bez izlaza. Dodatno ih je u strahu od novog i drugačijeg, koji kod pasa dobije luđačke dimenzije, rastjerivao Rundo režeći na mene, što je bila neobjašnjiva novost u njegovom ponašanju prema meni, a i jasna poruka da me smatra najvećim krivcem otkud on i otkud ja u ovoj šumi. Milorad je sada već vrištao – Zvjezdanaaaa, Zvjezdanaaaaaaaa... padajući preko nevidljivih panjeva i granja; s nama je bilo svega desetak ovaca koje su smatrale da je u takvim slučajevima bolje ostati uz čovjeka, ostale su meketale negdje u daljini, i nije se moglo odmah poći na sve strane, onako kako je to Milorad u panici htio da napravi i vrati ih u stado.

    Znao sam šta je plakanje, znao sam tu i tamo zaplakati, sam ili s drugom djecom, ali to kako je plakao Milorad bilo je nadljudsko, više cviljenje i pištanje, konjska hrzanje, hroptanje. Plakao sam i ja, to je najmanje što sam mogao da uradim. Mojoj sinoćnjoj agoniji koja još nije prolazila jer će se, mislio sam, ponoviti i ovu noć, u krevetu kao grobu, pridružila se nova agonija – da smo zalutali i da smo izgubili ovce, pogotovo Zvjezdanu, bez koje se, kako sam to vidio, kod Milorada nisu mogle zamisliti nikakve druge ovce. Stao sam i ja da uplakan trčim, hvatam se za koru stabala, padam na koljena i izbezumljen vičem – Zvjezdana, Zvjezdana, Zvjezdanaaaa. Šumski eho dočekivao je moju i Miloradovu Zvjezdanu i puštao je snimljenu po nekoliko puta, ispresijecanu bjesomučnim ehom laveža suludog psa Runde.

    U toj šumi više nikoga nisam mogao stići, krenuo sam nazad, tražeći tragove kuda smo prošli, uspio sam nakon izvjesnog vremena, pola sata – sat, ne mogu znati jer u gustoj šumi ne postoji vrijeme, da pronađem ono mjesto gdje je Milorad odabrao pogrešan smjer. Sa te tačke kroz stoljetna stabla mogao se vidjeti komad asfaltne ceste, karoserija i krov automobila koji tuda rijetko prođu. I kako to biva, u jednom trenutku cestom je prošao zeleni prinz, auto moga oca. Poletio sam, dočekujući se rukama na stabla prema prinzu u kojem su, vjerovao sam, mogli da budu samo otac i majka. Majka je imala neki predosjećaj da sam u stalnoj agoniji, natjerala je oca da krenu, da me vide, ostave mi bar pidžamu i četkicu, i tako to, da majci srce bude puno i čežnja je mine. Stao sam, palo mi je na pamet da je to strčavanje beznadno i da će za koji minutu prinz doći na raskrsnicu, oštro skrenuti udesno i da će morati proći cestom iznad šume, stotinjak metara uzbrdo od ovog mjesta gdje se sada nalazim. Stao sam sada da trčim uzbrdo, kao da mi o tome ovisi život, padao sam, parao čelo i laktove o granje i grmlje, ovaj put u jasnoj perspektivi od prorijeđenih stabala, čak i komada neba u visini. Izletio sam iz šume taman pred njih i pao po cesti. Otac je zakočio, izletjela je majka i počela da me ljubi; to se nikad nije znalo, ili vas ljubi, ili vas tuče, ili radi sve odjednom – njen instinkt nije omašio.

    Rekao sam da smo se izgubili, da su se ovce razbježale i da je Milorad još negdje u šumi. Otac je rekao da seljaci znaju naći iz laziz svake šume i da Milorad sigurno već napasa ovce na Dvorištima.

    Tako je i bilo, Milorad je izgledao kao da se ništa nije desilo ili se možda već oprao u nekom potoku, čak se i Rundo pravio da me ne poznaje. S njima je bila i Zvjezdana, pasla je travu kao i svaki dan. Majka mi je vatom i alkoholom brisala rane s glave, ruku i koljena, nije ništa dodatno pitala, bilo joj je jasno da sam prošao tešku agoniju.

    Na povratku, uvratili smo kod Vukosave, jednim okom naciljanim u šumu, drugim u nas, začuđeno je gledala otkud mi i otkud ja s njima i gdje su ovce i Milorad. Rekao sam joj da je Milorad na Dvorištima, da smo se malo izgubili i da se ja vraćam sa svojima koji su slučajno naišli da me obiđu. Vukosavi je bilo krivo – Šta će reći selo!, prišla je Miloradova mlađa sestra, ona što mi je pred cijelim selom oprala noge, i upitala me da li mi je u kući nešto ostalo; nisam imao šta da ponesem iz te proklete kuće, nisam u nju ništa ni donio. U selu je kasnije pukla priča i došla do vikendaša na Dvorištima da me prepao pas, da sam se uplašio šume, da sam izgubio ovce, da sam plakao i pobjegao; i sve je to bilo tačno – Zorica više nije prilazila, za nju sam bio kao onaj majčin puter iz trapa.

***

    Moj vlahovićki debakl nije trebao pokvariti plan da uslijedi uzvratna i već dogovorena posjeta Milorada nama u naš stan u Drinskoj. Otac je dovezao Milorada u Drinsku i ovaj se začas snašao. Svaki dan išli smo u kino, u ćevabdžinice i slastičarnice na Čaršiji. Otprilike trećeg dana, on je nestao negdje na Koreji; zvali smo policiju, našli su ga par kilometara dalje, kod Plinare. Kazao je da je išao prugom da vidi dokle pruga može otići. Nakon nekoliko dana u gradu, Milorad se nije želio vratiti Vukosavi, Zvjezdani i staroj kući u Vlahovićima. Shvatio sam, naši pogledi na svijet drastično se razlikuju, stoje oprečni jedan drugom – on se kući nije vraćao, ja jesam.

    Ostao sam dužan reći i to da je mali Ognjen nakon jednog epileptičkog napada umro, ne od epilepsije nego od šećera, da je Nikola Čečar za njim umro od infaktra i da se prerano ostarjeli patuljak iz sela, koji je kupio njegovog fiću, pa zbog niskog rasta prije vožnje pod dupe podmetao samar, objesio u šumi kraj Malih Dvorišta, kako se pričalo najviše zbog toga što se osjećao nepopravljivo različitim od drugih.

(D. Uzunović, Ja sam, Buybook Sarajevo, 2022, str. 88-97)

Damir Uzunović

Biografija

Damir Uzunović

BIOGRAFIJA

    Damir Uzunović (1965, Sarajevo) pjesnik je, prozni pisac, urednik i izdavač. Objavio je tri knjige pjesama: Brod sa talismanom (1991), Mađioničar (1995) i Ljudi i ptice (2005), te knjigu priča Kesten (1996); audio izdanje Kesten – drugačije izdanje (2020).

    Djela su mu uvrštena u antologije bosanskohercegovačke proze Pod pritiskom (2008) i Rat i priče iz cijelog svijeta (2009) te u antologije poezije Ovdje živi Konan (1997) i Zašto tone Venecija (2012). Prevođen je na engleski, francuski, turski, makedonski i slovenski jezik. Voditelj je izdavačke i knjižarske kuće Buybook od 1996. godine, gdje radi kao urednik.

Bibliografija

Poezija

-        Brod sa talismanom, Veselin Masleša, 1992.

-        Mađioničar, Svjetlost, 1995.

Proza

-        Kesten, Dani, 1996.

-        Ja sam, Buybook, 2022.

Nagrade

-        Druga nagrada FOB BiH

-        Prva nagrada Večernjih novina

-        Druga nagrada NIP Ljiljan

-        Prva nagrada Društva pisaca BiH

-        Nagrada Fric