Promocija: Zija Dizdarević

Naida Mujkić

DJELO ZIJE DIZDAREVIĆA 75 GODINA POSLIJE

Prošlost (...) uopće i postaje tek time što se odnosimo spram nje

                                                                                                               Jan Assman

(Povodom 80-te godišnice likvidacije Zije Dizdarevića u logoru Jasenovac Print desing iz Prijedora i izdavačka kuća Besjeda iz Banjaluke objavili su zbirku priča ovog pisca pod naslovom JAH, ŠTA ĆEŠ. To je bio povod da se ponovo progovori o neprolaznoj vrijednosti priča koje su obilježile bosansku kasabu (Fonicu) i javnosti predstavi prvo izdanje novopokrenute edicije Biblioteka jug.)  

...

    U godini u kojoj se navršilo sedamdeset pet godina od prve posthumno objavljene zbirke priča Zije Dizdarevića nije lako pisati o njegovom djelu, jer se radi, prije svega, o prozi njegovog mladalaštva. Iza njega je ostalo trideset pripovjedaka i dvije recenzije, no to je bilo sasvim dovoljno da se Zija Dizdarević ucrta u književnu mapu savremene bosanskohercegovačke književnosti. Iako je nažalost doživio samo 26 godina Zija Dizdarević je kao nijedan pisac unutar bosanskohercegovačke književnosti portretirao poziciju žene majke u patrijarhalnoj kulturi, kao nijedan pisac progovorio je o patološkoj dosadi što se rađa u provinciji, i prema mnogim teoretičarima i književnim kritičarima, kao nijedan pisac u jednoj rečenici je sažeo svu bol nekadašnje Bosne „Bole me ograde, i zastori, i zidovi…“, a čini se i sadašnje. Posthumno su u Jugoslaviji izdane četiri njegove knjige: „Pripovijetke“ (1948), „Prosanjane jeseni“ (1959), „Sabrana djela“ (1968) i „Blago u duvaru“ (1983), dok je i u BiH nakon rata devedesetih izašlo nekoliko izdanja. U knjizi Enesa Čengića „S Krležom iz dana u dan“ zapisane su i ove riječi: „Zijo Dizdarević, Hasan Kikić, Skender Kulenović – tri svakako najznačajnija muslimanska pisca predratnog perioda – tri krležijanca. Ziju maljem umlatile ustaše, Hasana dotukli i umlatili četnici, a Skendera ubilo njegovo vlastito srce“.

Naida Mujkić govori o Ziji Dizdareviću

    Knjige Zije Dizdarevića nalaze se su u školskim i narodnim bibliotekama, u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica; nalaze se na skoro svim web platformama za prodaju i promoviranje knjiga, i starija i novija izdanja, pojedinačna i sabrana, u različitim formatima; po njegovoj priči snimljen je televizijski film Inat u režiji Faruka Sokolovića; SMŠ u Fojnici nosi naziv po njegovu imenu; u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH održana je izložba „Jedan dan u mojoj kasabi“, uz doktorske disertacije, diplomske kao i seminarske radove studenata. Podaci o prijevodima njegovih priča na strane jezike nisu poznati.

    Kako za svog kratkog života Zija Dizdarević nije objavio knjigu pripovjedaka, tako ga je zaobišla predratna kritika, no da je bio talentovan pisac neosporno potvrđuju 22 objavljene pripovijetke u beogradskoj Politici od 1937. do 1941. godine.

    O djelu Zije Dizdarevića objavljeno je mnogo tekstova, kako književnokritičkih tako i osvrta na njegov život i književni rad. O djelu Zije Dizdarevića pisali su: Branko Ćopić, Midhat Begić, Josip Lešić, Risto Trifković, Muhsin Rizvić, Edin Pobrić, Enver Kazaz, Iso Kalač i mnogi drugi. Većina ovih tekstova objavljena je u književnim časopisima, godišnjacima, zbornicima sa naučnih konferencija i na odgovarajućim stranicama na internetu. No, čini se da je mnogo više tekstova objavljeno do devedesetih godina, nego što je to u proteklih deset godina. Podaci o sveobuhvatnoj knjizi radova o djelu Zije Dizdarevića nisu poznati.

    Zija Dizdarević je pisac kojega se po vremenu stvaranja, ali i prema poetičkim odlikama njegovih tekstova, ubraja u ono što historija i nauka o književnosti nazivaju književnošću međuratnog perioda. U njegovom djelu prožimaju se elementi naturalizma, ekspresionizma i modernizma uz elemente socijalno angažirane književnosti i neke elemente tradicionalne priče.

    Kritičari ističu da tematsku okosnicu djela Zije Dizdarevića čine teme provincijskog života, bodlerovski shvaćenog «kasblijskog splina» (u kojem su ljudi podijeljeni na one koji vladaju i one kojima se vlada) koji je tako upečatljiv kod njega; austrougarske okupacije uz eksploataciju; teme porodičnog života unutar patrijarhalne zajednice i djetinjstvo obilježeno siromaštvom i alijeniziranošću.

         Ovim temama Dizdarević prilazi naturalistički, ali i psihoanalitički, obogaćuje ih mitskim i folklornim elementima, gnomama i dosjetkama. Strukturalno su skoro sve njegove priče i pripovijetke kraćeg oblika. Prema Bernardu Croceu svaki je čovjekov doživljaj svijeta najpotpunije iskazan u jeziku, dok je svaki jezički iskaz u kojemu je izražen takav doživljaj prije svega estetski fenomen, budući da čim je u jeziku doveden do određenog izražaja, i unutrašnji doživljaj se istovremeno pretvara u ekspresiju koja ima estetsku vrijednost. Zija Dizdarević bio je čarobnjak jezika.

    No, ono što naročito izdvaja njegovo stvaralaštvo u međuratnoj književnosti jeste pristup fenomenima koji su i danas aktualni: dosadi i nasilju nad ženskim rodom. Prema tome, nije čudo sto su njegove dvije najpoznatije institucionalizirane (budući da su u nastavnim programima u školama i na srodnim fakultetima) pripovijetke U bosanskoj kasabi i Majka.

    Dizdarević je fenomenu dosade pristupio i kao unutrašnjem stanju bića, ali i kao osobini društvene zajednice, budući da čovjek učestvuje u socijalnim praksama prožetim dosadom. I upravo to će pripovjedač razmotriti u priopvijetci U bosanskoj kasabi gdje se slojevi dosade otkrivaju kao nedostatak smisla. Izvor dosade pripovjedač vidi u provincijskom životu u kojem vrijeme sporo prolazi, tu su također pasivnost, besposličarenje, ali i tjeskoba i melanholija koju ispoljavaju svi likovi, istovremeno proživljavajući osjećaj besciljnosti kao posljedično stanje.

    U pripovijeci Majka, između ostaloga, mi prepoznajemo kako je podjela prostora na javni i privatni, odnosno prisustvo u javnom prostoru i ostajanje u prostoru doma, jedna od osnovnih rodnih nejednakosti koja je nanijela, i koja još uvijek nanosi, najviše nepravde i nesreće ženskom rodu. Muški i ženski prostori, gdje je muški javni prostor, a ženski privatni – prostor doma, imaju ulogu društvenog i rodnog razgraničavanja, što je u ovoj pripovijetci na neponovljiv način prikazano. Prostor u Dizdarevićevom stvaranju ima važnu ulogu i u stvaranju identiteta pisca, i to preko prostora djetinjstva, planina i rodne kuće, pa preko prostora kasabe, obilježene dosadom i nedostatkom empatije, u kojoj pisac sazrijeva, do prostora dalekih svjetova koji su uglavnom predstavljeni kao iluzorni prostori, prostori nestajanja.  

    Iako se sve nabrojano kada je riječ o čuvanju djela i imena Zije Dizdarevića, čini velikim, ovaj pisac koji je vlastiti život položio na oltar slobode, još uvijek nije dobio adekvatna čitanja unutar bosanskohercegovačke književnosti, niti je na pitanja oko njegova zatočenja i smrti jasno odgovoreno. Za razliku od mnogih pisaca oko čije književne ostavštine se vodi rat nacionalne i etničke pripadnosti, djelo Zije Dizdarevića (za sada!) pripada svima. I to je sjajno, jer najbolje što se može dogoditi jednom određenom tekstu upravo je to da pripada svakome, da se „izgubi u gomili“.

    Tekst je nastao kao uvod u promociju sabranih pripovjedaka Zije Dizdarevića „Jah, šta ćeš“ na književno-kulturnoj manifestaciji „Dani Zije Dizdarevića“ 2023. godine.

Milan MILOŠEVIĆ, doktorant književnosti i urednik izdanja

(O)POMEN VELIKANA

ZIJA DIZDAREVIĆ: JAH, ŠTA ĆEŠ…

Izdavači: Print design (Prijedor) i Besjeda (Banja Luka)

Edicija: Biblioteka Jug, knjiga ‘0’

 Izlazak iz štampe jednotomnih sabranih priča Zije Dizdarevića nastalih u nešto više od od pet godina literarnog stvaranja (1935–1941) predstavlja dug prema piscu koji je ovjekovječio siromaštvo i nepravdu svoga vremena u rodnoj kasabi

    Početkom 2022. godine iz prijedorske štamparije Print design izašla je dugo očekivana nulta Knjiga novostvorene edicije Biblioteka Jug. U posljednji čas, reklo bi se. Godina na izmaku je bila godina obljetnica za pisca koji je svojim literarnim zanosom proslavio siromašne stanovnike srednjobosanskih kasaba, slikara „prastarog bosanskog ništa” – Zije Dizdarevića (1916–1942). U 2022. se navršilo 80 godina od njegove likvidacije u logoru Jasenovac, mit kaže da je taj „prljavi posao” odradio lično Maks Luburić. Samim tim, niko od članova uređivačkog odbora Biblioteke Jug nije našao bolji način da dâ pomen ovom vrsnom pripovjedaču od izdavanja njegovih jednotomnih sabranih djela.

    Zvučno a dijalekatski obojeno Jah, šta ćeš... izabrano je za naslov jedinog cjelovitog izdanja (pričici Halucinacija i proznom fragment Iz zapisa bolesnog čovjeka, objavljenima još u njegovim srednjoškolskim danima, ovo je prva publikacija nakon premijerne) ne slučajno, jer je to poštapalica po kojoj je Zija Dizdarević ostao poznat u književnosti bivše države, a koju je dodatno proslavio njegov prijatelj po peru Branko Ćopić. Posveta koju je potonji napisao o svom ranopreminulom drugu je amalgam akumuliranog zazora od budućnosti i izjalovljenih očekivanja (za neupućene, u pitanju je pismo Ziji na samom početku zbirke pripovijetki Bašta sljezove boje), i nešto je najsenzibilnije što naša književnost poznaje, ali se ona nije našla u ovom izdanju, baš zato što se očekivalo tako nešto od priređivača. Baš zato što se očekivalo imolepstvije u vidu predgovora ili pogovora, nismo se „udostojili” ni navedene da unesemo u naše nulto izdanje. Kad smo izlagali concept nove edicije sabesjednicima, svi su se oni pitali: zašto? Odgovor je bio sljedeći: prateće tekstove niko ne čita a ko nije prisiljen, a mi čitaoce (koji su ujedno i naši sponzori) ne želimo ni na šta da prisiljavamo. Zakonska akademska obaveza nalaže pisanje recenzije/ odobravanja za djela pisaca koji nisu dovoljno priznati zarad uvjeravanja u korisnost njihove objave, ali šta je obaveza kod objavljivanja onih koji su kvalitetom svojih djela već toliko godina iznad ljestvice „podnošljivosti”?

    Ipak, jednotomna sabrana proza bosanskohercegovačkog pripovjedača Zije Dizdarevića nije samo „goli” sadržaj, tu su izdašni rječnik manje poznatih riječi i izraza i precizna bilješka o piscu – samo ono najpotrebnije za pravilno shvatanje. Uređivačko tijelo edicije Biblioteka Jug, koja treba da osnaži skoro pa nepostojeće prijedorsko izdavaštvo, odlučila je da ovu knjigu numeriše sa brojem nula, kao prototipsko izdanje, jer će ono biti jedino tvrdoukoričeno, u skladu sa pomenutom obljetnicom. Već naredna izdanja biće dostupnija publikumu (zbog niske cijene), a po načinu priređivanja i odsutnosti paratekstova pariraće svjetskom trendu oskudnosti – začetom od strane sporadičnih i razmaženih čitalaca.

    Magiju svog rodnog kraja, koji se pred njegovim očima, „kvaren” civilizacijskim dobrima, mijenjao i nestajao, Zija Dizdarević je ovjekovječio u šturim rečenicama svog nevelikog pripovjedačkog opusa. Tiha kasaba i njeni stanovnici, sveukupna tegoba učmalosti i bijede navaljena na njihova pleća, dugi dani i nepodnošljivo duge noći „prosanjanih jeseni”, zauzimaju skoro svih dvije stotine strana, koje nam je ovaj pisac i revolucionar u nešto više od pet godina literarnog stvaranja (1935–1941) ostavio. Bolećiva priroda i svakodnevna borba za goli opstanak u Beogradu ga nisu omeli da piše punokrvne storije o socijalnim nepravdama i najsirotijem dijelu čaršije iz koje je netragom pobjegao, ali koja je u njemu imala svog najvjernijeg hroničara. Navikli na jasne priče, izgrađene pitoresknim pripovjedačkim jezikom i ritmom, čitaoci i književna kritika nikad se nisu razbacivali pohvalama za Dizdarevićeve skraćene modulacije rečenice opterećene skazom. Većina ih je prihvatala kao na crte za pripovijetku ili novelu, zanemarujući pravila za konstrukciju priča građenih u ekspresionističkom maniru.

Miloš Milošević govori o Ziji Dizdareviću

Zija Dizdarević

HALUCINACIJA

    Sedeo sam u parku i video te. Bila si skrivena u granju i lišću rascvetalih lipa i smejala se. Od tvog smeha drhtalo je lišće, nežno i harmonično. A taj treptaj svetle, sunčane prolećne prirode, odrazio se u meni i svuda oko mene. I sve je bilo tako jasno, vedro i osmehnuto. – Ti se kikotala ...

    Sva utonula u gusto granje nemirne vegetacije proleća, ti si me gledala. I ja sam video, da, video i osećao dva beskrajno plava oka, dva komadića neba ... simfoniju nebeskog plavetnila. – To je bila i ljubav i lepota i duša tvoja. Bila si ti ... Kikot ti se širio, rasplinjavao, nestajao u beskonačnosti prirode. A kao daleki odjek njegov, dopirala je do mene večna melodija prolećnog vetra, penušavog i neobuzdanog. 

    ... Video sam te, u predvečerje, nepomičnu i mirnu kao statuu. Privučen tvojim nevidljivim pogledom – prišao sam ti ... Pobegla si, i ostavila iza sebe samo svoju senku...

    ... A kikot, zvučan i dalek, dopirao je do mene.

    Sada te čekam. Znam da ćeš doći, kroz prozor, zajedno sa valom svežega vazduha, i dodirnućeš me. Nežan i neosetan biće taj dodir, nežan kao plavilo očiju tvojih, nejasan i neosetan kao daleka, neodređena čežnja. I ja ću biti srećan, duboko srećan, jer ću doživeti tebe. – A onda – tebe će nestati, onako isto nečujno i neodređeno, kako si i došla. Ostaće samo miris svežine i uzdah jedne neispunjene želje ...

    Da, doći ćeš. Ja to znam i čekam te. Eto, sada će mi to doneti mesečevi zraci ... Doletećeš ... Ali! Zašto meseca najedanput nestaje? Šta je to? Gde si? Ta dođi, dođi! ... Oh ... dođi! ...

    U mračnoj neodređenosti oblika i kontura, u teškoj i zagušljivoj noći, u paklenoj tišini jedne sobe, krevet je kriknuo (možda to i nije bio krevet?!) U nabrekloj i grčevito stegnutoj ruci, koja se, opružena, belasala na njemu, nazirao se, bedan i stegnut komad papira (možda pismo ili nešto drugo?) ...

    Mrak i – Smrt ...

(Z. Dizdarević, Jah, šta ćeš... , Besjeda, Banja Luka, 2022., str. 187-188)

IZ ZAPISA BOLESNOG ČOVEKA

    Groznica! 39 i šest desetina Celsija!

    Zašto to doktor glupo pilji u moje lice, i puls mi meri? Pa to bolničarka što stalno trči tamo-amo i donosi uvek nove bočice s lekovima.

    Na krevetu, pored mene, jedan bolesnik idiotski bulji u strop. Doktor je svršio s pulsom, zapisao cifru 119, šapnuo nešto bolničarki, a zatim, zajedno s njom izašao.

    I tako smo sada tu, u sobi druge klase, sa železnim zastorima na prozoru i sivim, nepristupačnim zidovima, ostali ja i bolesnik broj 2. On još uvijek netremice bulji u strop nad sobom ... Zašto on, zapravo gleda gore? I šta može da vidi on na jednom sivom stropu, kojega su muhe zaprljale i na kojemu nema ništa?! Savršeno ništa! I kako je, na kraju, sve to nesnosno! Ta soba kao kutija, sa sivim i hladnim zidiovima i taj  čovek što neprestano, večito bulji ... Užasno!

    Jedna muha zazuji tromo i padne na sijalicu.

    Praznina! Soba sa četiri odurna, mrska zida, steže me. Iz česme odmereno kapa voda, kap po kap: Tak ... tak ... I te kapi zarivaju mi se polagano, sistemski i okrutno u dušu i rove je. Produbljuju svirepo! A ja sam tako nemoćan i u glavi mi je sve mutno, teško, olovno ...

    Sunčani zraci, teški i lenji, probijaju se kroz rešetkasti, železni zastor na prozoru i prave fantastične geometrijske likove na podu. Letnje popodne. Teška, zagušljiva tišina; ja lepo osećam i jasno čujem kako mi srce brzo, naglo i nestrpljivo udara i šalje valove krvi u glavu. A tu, u glavi nešto šumi, valja se, prevrće i nosi ... Haos! ...

    Tak ... tak... nastavlja česma svoju nemilosrdnu pesmu. A vreme, isto tako, sporo i odmereno, kap po kap, protiče, cedeći se sa prozora, sa stropa, iz svakog ugla tesne kutije koja se zove soba broj 5. I, mili tako, vreme, mili pored mene, nevidljivo i nečujno, kao i prašljivi sunčevi zraci na podu. Tak ... tak ...

    Broj 2 se okrenuo, a krevet mu je zastenjao, mučno i tužno, kao pod nesnosnim teretom. Glasom neodređenim i bezbojnim, kao da dolazi sa drugog sveta, broj 2 je primetio:

    „Trebalo bi izmeriti temperaturu. Vreme je već.“

    Potvrdio sam i odmah stavio toplomer pod pazuho. I opet su minuti proticali, sporo i leno.

    Uđe bolničarka. Njena haljina zašušti, u onoj sivoj tišini, kao krila slepog miša u predvečerje. Broj 2 joj

(Nastavit će se)

(Z. Dizdarević, Jah, šta ćeš... , Besjeda, Banja Luka, 2022., str. 189-190)

TEKSTOVI UZ LELU, DJEVOJKU S MODRIM OČIMA

(Ova proza je nađena poslije oslobođenja u zaostavštini umorenog urednika

Pregleda dr. Jovana Kršića, koji je, vjerovatno, nije mogao objaviti zbog cenzure)

    Sve ovo skupa ne da se izraziti. Rastrgan sam između bezbroj pitanja i odgovora, između jasnih spoznaja i osjećanja o nemoći da se nešto učini između jakih, iskonskih želja i neostvarenja, nešto što bi trebalo početi, neku ručku povući da se osjeti zaokret, trzaj, brže, a eto – sve stoji mrtvo. Ustajalost. Krećem se vječno istim ulicama. Iste fizionomije. Dođeš u jedan grad, otkriješ u njemu svoju liniju, povlačiš je iz dana u dan ujednačenim koracima, ponavljaš u beskraj iste utiske između tačaka: stan, glavna ulica, park, menza, glavna ulica, fakultet, opet stan i uviđaš jednoga dana da si se zaključao, sabio u tu jednu liniju i da više ništa ne vidiš. Nikakvog odnosa prema stvarima koje susrećeš na putu, sve je umrtvljeno mnogobrojnim gledanjima i ukočeno miruje, a ti osjećaš negdje sred sebe, u sebi pokret, tempo, htio bi da se baciš u prostore i da se daš nečemu ... glupost, neodređena fantaziranja koja sve redom rezultiraju u bjekstvu. Odraz je to današnje civilizacije. Sputanost na svim linijama, pritisak društvene noge za vratom, onaj nesnosni žandarm, težak i glupo kao mašina svjestan svoje moći, što mi na ćošku svaki put prepriječi prolaz, prezanje od svog vlastitog govora na ulici u ovoj podmukloj epohi uhodarenja, i denuncijacija, pa ogavne brige za žderanje i rkanje i tovljenje mozga što se sve zajedno zove egzistencija, pa ljudi sa hiljadu puta poznatim i gotovim frazama na vrhu jezika i sa ušablonjenim mišljenjem o svemu i ljudi cinici i razbojnici i ubice ... drugovi po zatvorima vješani su za palce od ruku i probijani ekserima ispod nokata a cenzure ne daju ni urliknuti nad svim tim i zabranjeno je izraziti to sve i kriknuti u prostor da je ludilo doseglo najgluplju tačku i da od čovjeka nije ništa ostalo ... ništa se od svega tog krvavog kolopleta u meni ne da konsekventno ni adekvatno izraziti a vri, raznosi se i trzam se i sazrijeva u meni osjećanje nemoći pred svim tim, intenzivna potreba za bjekstvom, za beskrajnim melanholičnim putevima sa tračnicama što nestaju, za životom bez odgovornosti i vezanosti i dužnosti, za jurenjem nasumce u nono ili ... pobjeći, pobjeći! I od ovog nevjerovanja u sebe, u snagu, u vlastitu reakciju na sve, nevjerovanje u izraz ovoga i izlaz iz svega, pobjeći od neutaženog egoizma i od vlastite inferiornosti!

    Sazrijeva hladno, na ovom bjesomučnom crenju u meni, misao o samoubistvu, ne kao tragična nego neumoljivo logična, nužna i mirna. Kao mermer. A osjećam je kao neminovan nastavak bezbrojnih misli prije mene, kao jednu liniju koja se provukla kroz bezimene legija ljudi udaljenih i nepoznatih pa ih nerazdvojno povezala jednim jedinim odlučnim aktom. I banalno je a tako mi je svejedno i već mi je dosta i sve je do nemogućnosti banalno.

    Nasuprot svakodnevnostima, nasuprot životu koji se jadno odvijao između vječitog straha pred hapšenjem, gladi, jurnjave ulicama, bezbroja sitnih obaveza, između uvijek istih lica i istih briga, nikad nepromišljenih problema i bezbroj malaksavanja, kompromisa i neuspjeha, nasuprot životu tako protegnutom preko sivih novembarskih tračnica ulice kralja Milana, između fakulteta i menze, pojavila se u njemu intenzivna želja za dalekim sjevernjačkim modrinama, za apsolutnim mirom nepoznatih fjordova u tamno maglenom bezljudju ledenih horizonata.

    Imao sam prijatelja koji je jednog šumnog novembra hodao kroz park, kroz lišće, bio je sam a vjetar oko njega topao i snažan i mirisi prezrele jeseni ispunili su toga čovjeka u novembarskoj mlakoj noći. I tada, poslije vjetra i lišća što je šuštalo kao prelistavanje knjige, moj prijatelj je došao u svoju sobu, upalio svjetlo i prerezao sebi grkljan nad jednom razbijenom tintarnicom. Eto, novembar je bio a mene niko ne može uvjeriti da se taj čovjek nije ubio zbog jednog našeg razgovora. Njegovo pismo mi to potvrđuje i dok ja pišem o toj krvavoj jeseni, ovo pismo grči se od protesta i silnog napona, bačeno pod sliku Jesen na pariškoj ulici što ju je na platnu zaustavio moj umrli drug.

    Od onih dana ostalo mu je samo sjećanje na dekadentno modar refleks Lelinih očiju. Jedanput pod uličnom svjetiljkom kad je bila noć, vlažan mart unaokolo, on se zagledao u taj duboki odsjaj plavetnila ispod trepavica i više ga nije zaboravio.

    Otkrila mu se i objasnila u jednom momentu vrlo jednostavna istina: da je žena frigidna. Noć u Zahidovom stanu.

    Završiti sa meditacijom o sjevernjačkim horizontima, sanjarenju povodom plavih ledenih daljina. Ledeni i frigidan sjaj njenih očiju.

    Moji drugovi se čude što se u posljednje vrijeme povlačim. „Zima mi je.“

Brat Raif Dizdarević polaže cvijeće na bistu Zije Dizdarevića

*

    Završiti: želja za bježanjem a znam sigurno da neću nigdje pobjeći ni ubiti se niti ništa.

    Novembar me je uvijek, ne znam zašto, uzbuđivao. Sjajni crni refleksi na ulicama, poneka dama u crnini, čovjek ukočen kao statua nasred pločnika, rani sumrak, raskvašen zvuk usamljenih koraka što izaziva osjećanje izgubljenosti – eto zbog čega sam svakog novembra tužan. A zatim, u novembru se (kao po nekom prokletstvu) uvijek desi nešto što podsjeća na robovanje. Sada se sjećam galija i galijota i metalnih površina mora u jesen kada su nekada samo novembrom plovile lađe pune kletvi i uzapćene slobode ...

    Novembar! Juče je izbezumljeno vrišteći protrčalo ulicom jedno dijete a policijski agent za suzbijanje prosjačenja vodio mu je sestru od sedam godina i malog četrigodišnjeg brata. Pred mojim prozorom pukli su oni užasni novembarski šamari.

    Sjećam se sad onog sa raširenim očima. Slučaj toliko banalan da ni ja ne bih vjerovao da se je nekome drugome dogodio. Ne znam kako to, tek ja sam nosio komad hljeba u ruci. Valjda na povratku iz menze (Sarajevo je, što se toga tiče, divan grad: u njemu možete, ako imate, čak i u ruci hljeb da nosite). Ulica je preda mnom tonula u vlastitu samoću. Odnekle, najedared, sasvim blizu, nađe se čovjek sa raširenim očima. Ogromne bijele oči u jesenjem maglenom predvečerju. Te oči – osjetih u posljednji čas – bile su uprte u moju ruku sa hljebom, a sa prozora trospratnice čuo se zvižduk u taj mah. I dok za trenutak zastadoh, fasciniran širokim pogledom, osjetim divlji stisak hladnih prstiju. Uzbuđeno dišući, u poluludom nekom stanju, čovjek mi ote hljeb i pobježe. Iz ogrebanog palca procurila me je krv.

    Sitnica, velim vam. Jednom u jesen naišao je ulicom čovjek i postao izbezumljen kad je ugledao komad hljeba u mojoj ruci. Drugi put, u automat-bifeu, zastao sam pred jednim seljakom što je ukočen, malo naprijed pognut a sa isturenom glavom zurio u gomilu koja je jela. I eto, taj okečeni stav seljaka što iz svojih rita posmatra automatsko žderanje grada, usjekao mi se duboko u pamćenje kao i čovjek sa raširenim očima, a ne znam zašto. Sitnice, čini mi se, a ne mogu da im se otmem. I govore te sitnice. Otkako sam upoznao govor sitnica, često ćutim. Toliko su rječite. Prođite, eto, ispred Oficirskog doma pa tamo na lijevom uglu stanite pred onog starog Rusa. Ukočeno sjedi on, bijela ruka i duga brada, miran je apsolutno i beskrajno a ispod vjeđa je tama i nikako ne mogu da pogodim je li taj čovjek slijep ili uvijek samo u jednu tačku gleda. Sjedi taj prastari Rus na svome tronošcu, ruka mu je savijena u laktu i podignuta a preko pruženog dlana prevjesilo se pet-šest sveza za cipele. Sve nepomično. Plaze sjenke preko dlana, a pertle vise kao jedini životni smisao čovjekov. Stajao sam satima tu i on nije prodao nijednu. Pa ipak, ta bijedna svojina nevjerovatnom snagom (meni uopšte neshvatljiva) prikriva starca danima za jedno isto mjesto i ja sam vidio kad mu se niz golu lubanju slijeva krupan znaj a sunce je đavolski peklo, on je sjedio i držao svoje šnjire. Pogledajte tog čovjeka jer iza njega, čini mi se, otkrivaju se čitavi svjetovi.

    Postao sam nervozan. Muče me zastori na prozorima. Imam osjećanje kao da se zastorima hoće da skrije neki zločin. Građanin ne voli da mu se zaviri u njegov interijer, da tuđi pogled ne bi otkrio krv ili krađu u toj svojini. Čak ni svjetlo ne smije da uđe u prostore gdje polutama i mir jedino mogu sačuvati kriminal! Oh, ove zavjese! Strgnuću ih, nerviraju me. Zavjese i brave. Otkriva mi se čitav svijet kao beskonačan niz brava, pomno zaključanih, u stroj poredanih i svaka od njih stražari na ulazu u uske i zagušljive prostore ličnoga moga, tvoga, svoga. Ljubomorno su podvojeni ljudi zidovima i kad se u noći nađem na ulici i kad izgubljeno odjekuje asfalt poda mnom, vidim zidove, svuda samo zidove i brave postavljene između čovjeka i čovjeka. Odigravaju se između tih zidova drame i gluposti, svinjerije; i suze postoje iza tih zidova a sve je prekriveno zavjesom i dobro zaključano, da život iz tih pljesnivih soba ne bi prevrio i odbjegao.

    Bole me brave i zastori i zidovi.

    Recite: Sve same sitnice i gluposti.

    Dobro, a onaj detektiv što prekjuče prođe ispred mog prozora goneći pred sobom četvoro cigančadi od pet do osam godina, udarajući ih i gurajući nogama negdje u zatvor. Iz onog plača i poslije u meni rodila se misao da bi tu svinju od čovjeka trebalo zadaviti, da bi mu trebalo skočiti zubima za vrat i kidati. Pa ništa. On je djecu otjerao a ja sam bio nemoćan da maknem dalje od pomisli, od nepotrebne, jalove pomisli.

    Čujte: bio sam gladan, i u tim časovima ja sam samo bolesno kontemplirao, šetajući parkom i misleći o svojim modrim uobraženjima ...

(Z. Dizdarević, Jah, šta ćeš... , Besjeda, Banja Luka, 2022., str. 169-173)

Zija Dizdarević

PROSANJANE JESENI

    Jeseni moga djetinjstva imale su zlatnu boju. Prospe mati iz desne ruke puno nekakvih svijetlih iskara, čitavo more, pa se one uhvate povrh drveća i dršću rumeno obasjane, mati me onda gladi lijevom rukom po kosi a ja rastem, dižem se od zemlje, letim a poda mnom i oko mene crveno zlatno more. Vičem, klikćem, hvatam iskričave grančice, mekane su i ja se onda budim držeći Emininu ruku svojom i gladeći je. Tamo iza prozora, prosule se rujne boje po kolaćušama, požegačama i bardaklijama, stabla dršću u oktobarskom suncu, boje tonu jedna u drugu, boje pjevaju i meni se čini da je sunce pozlatila vrh Huzbašinoh duda ...

    Danas, vidim, jeseni su sive i mučne – onda to nisam znao. Činilo mi se da se onim neuhvatljivim sunčevim zlatom daruju svatovi što su u te rane jeseni svake hefte jedan za drugim navirali. Djevojke iza demira sjede pa rade, savijaju se, tegle, čeznu, gore i mole mjesečinu da ih pošalje „u sreću“. U noćima sam slušao:

Mlad mjeseče – star putniče,

Šta si meni dara dono?

Zlatne ključe, zlatne sreće,

Zlatne ključe zlatne sreće,

Aman!

    Onda dođe jesen pa odvodi po jednu.

    „Udala se Hajrija.“

    „Ode i Nafija.“

    „Vasvu će noćas voditi.“

    „A more bit i Eminu ...“

    Danas se jeseni uvuku kradom, ko lopovi, zaobiđu kuće i djevojke i pobjegnu u magle a ništa ne donesu.

    Zlatne jeseni moga djetinjstva bile su pune drhtaja i snova i po tome ih se sjećam ...

    Miruju i spavaju sokaci, dućani, zidovi, a žive demiri i mušepci. Eminine oči plamte tamnim sjajem kad joj kazujem kako su momci na Dragačama bacali kamena s ramena pa Ismet i Ibrahim šapnuli meni da će te noći kucnuti u pendžer, neka bude budna.

    „Nikom drugom ne govori, jelde nećeš? Haj, evo ti forinta pa kupi sebi šećerku, hajde!“

    Ližem bonbon, a Emina raspliće kose, debele kurjuke, pali joj do koljena, crni i teški.

    „Tetka!“

    „Bau, bau-u!“

    Kao zastor su te naprijed oborene kose i lice se iza zastora ne vidi.

    „Nemoj me pripadat, pozno sam te.“

    „Bau, bau-u“ – približavam se polako ispruženih ruku.

    „N-e-emoj, kazaću te materi! N-e-e-e!“

    „Bau!“

    Toplo i brzo dišu te kose i kad me uhvati i stegne rukama u me bije vrućina, mirišljava i teška. Draškaju me te kose, klize po licu, škaklje, omotavaju se oko mene, ja plačem pa se smiješim, pa smijem, pa vrištim, a Emina me sapliće u crnu prosutu svilu, diže na rukama, i u tami osjećam joj samo oči.

    „Jesul' još šta poručili, kako je Ismet obučen, kazuj ...“

    „Pu-u-sti, neću ti rijet ništa!“ – trzam joj pramenje a ona se grči, tiho vrišti i drago joj. Po meni brzo prebiru uzbuđeni prsti.

    Na opranom džamu od pendžera dan se rasprsnuo u hiljade blještavih sunčanih kristala i kroz Eminine vlasi ja nazirem dugu. Treperi ta duga i čas je beznadno daleko, do bola udaljena, neuhvatljiva, čas blizu, na trepavicama. Po sredini prelomljena nekakvom tamnom linijom duga je kao prosjak Huso Pelengir sa slomljenom nogom, klonuo pred hanom, ili je kao kriška lubenice; sad mi opet liči na materinu čekmedžu, okovanu raznobojnim i sjajnim metalom a po sredini napuklu.

    Duga se igra i nestaje. Zabavljen njom, ja sam se za čas smirio pa onda ponovo udarih.

    „Pu-u-usti me!“

    Bonbon mi ispade ili sam ga sam bacio. Počeh plakati bez suza.

    „Šta se kmeziš? Evo ti druga forinta pa hajde i ne iđi mi više na oči kad si taki.“

    Bilo je tako blago u krilu, sa glavom naslonjenom na gole mišice Eminine. Ne mičem se.

    „Iđi, kad ti kažem. Ne volim te.“

    Okrećem se ka prozoru. Duge nema više, biva mi teško.

    „Što me ćeraš? Neću tvoje forinte, eto!“

    „Biži od mene, iđi!“

    Opet se ne mičem. Sad će, sad, eto zaplakati. Jecam izistnski i sad već sa suzama, uvređeno jecam. Jecam što nema onih razasutiih kosa crnih kao zastor, jecam što me ničiji prsti ne škaklje, jecam jer ne bije više ona vrelina u me, oči se Eminine ugasile, plačem što nema duge. I sve jači otimaju se grčevi iz mene.

    „Šta ti je sad? Što ne iđeš?“

    „Jah-hah! Ti-i me go-oniš!“

    „Pa kad sam hoćeš da bježiš. Što si zanovijeto?“

    „Nisam, je-hah! Ti-i ...“

    Smije se. Posljednji talasi plača kovitlaju se u grudima i bježe oslobođeni. Polako, neprimjetno, uvlači se dublje u krilo. Tražim ruku što me je milovala.

    „Lopove, što si taki!“

    „Hoćul' ostati s tobom, da ne iđem danas u školu?“

    „A jok, ićeš vala, vidi ti njega, ufatio fursat!“

    „Tetka, volim te, puno, ovoliko, hoću uza te da budem, kaži materi da ti trebam, da ne iđem nikud, jel' de?“

    „Ama, hijanete ...“

    „Jel' de, pa neću nikom kazati ono, a poslušaću te, hoću, Alaha mi, što god mi kažeš, uvijek ću te slušati!“

    Licem gladim golu ruku i rame i grudi. U očima nada mnom pali se dragi, dobro znani tamni sjaj. Smiju se zategnuti obrazi dok mi govori:

    „Šejtane, ostani, igraćemo se.“

    Prstima rasplićem pletenice, golicam vrat. Soba vri suncem i životom.

(Z. Dizdarević, Jah, šta ćeš... , Besjeda, Banja Luka, 2022., str. 84-87)

Zija Dizdarević

BIOGRAFIJA

    Zija Dizdarević je rođen 18. februara 1916. godine u selu Vitini kod Ljubuškog. Po završetku Velikog rata, seli se sa porodicom u Fojnicu, kasabu koja će mu biti nadahnuće za sve pripovijetke koje je za života objavio.

    U Sarajevu se obreo 1926. godine i u njemu je za četiri godine završio Nižu šerijatsku gimnaziju. Školovanje nastavlja u sarajevskoj Učiteljskoj školi i ističe se u radu mnogih srednjoškolskih društava. Nakon završene Učiteljske škole, u nemogućnosti da se zaposli u struci, Dizdarević se izdržava radom na građevini i davanjem instrukcija. Pod optužbom da je učestvovao u organizovanju štrajkova bio je uhapšen početkom 1937. godine. Po puštanju iz zatvora odlazi u Beograd. Tu upisuje pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Iako načetog zdravlja, izdržava samog sebe tokom studiranja prihodima od sviranja na studentskim zabavama i u noćnim lokalima. Zija Dizdarević je brzo postao u Beogradu poznat ne samo kao vrstan violinista i pripovjedač, već i kao vješt agitator, diskutant i autor antirojalističkih pamfleta. Zbog takvog svog djelovanja bio je uhapšen i u Beogradu i ležao je u zloglasnoj Glavnjači.

    Njegova ilegalna aktivnost otkrivena je u rano proljeće 1942. godine, uoči samog prebacivanja u partizane. Nakon hapšenja i mučenja biva odveden u Jasenovac, gdje biva svirepo pogubljen.

Bibliografija:

-         Pripovijetke, Sarajevo, 1948.

-         Prosanjane jeseni, Sarajevo, 1959.

-        Sabrana djela, pripovijetke, Svjetlost, 1968.

-        Blago u duvaru, pripovijetke, Zadrugar, 1983.

-        Kasaba öyküleri, pripovijetke, Tan Pristine, 1987.

-        Prosanjane jeseni, pripovijetke, Svjetlost, 1991.

-        Prosanjane jeseni, pripovijetke, Sarajevo Publishing, 1997.

-        Jah šat ćeš ..., pripovijetke, Besjeda Banja Luka, 2022.

Zija Dizdarević