NIJAZ DIZDAREVIĆ "PARTIZANSKI DNEVNIK"

Partizanski dnevnik pronađen je u porodičnoj ostavštini Nijaza Dizdarevića i obuhvata razdoblje od decembra 1943. do sredine avgusta 1944.godine. Dnevnik bilježi brojnezanimljive događaje na terenu, kolebanje seljaka, refleksije Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a I stvaranje države, atmosferu učmalosti u istočnoj Bosni, put od Jajca, do Visa I Barija…

xxx

U organizaciji KKM Susreta Zija Dizdarević upriličena je promocija Partizanskog dnevnika, izdavač Udruženje za modernu istoriju, štampa Štamparija Fojnica 2025. Na prvom predstavljanju knjige promotori su bili prof. dr Husnija Kamberović I Delila Dizdarević, kćerka autora Dnevnika.

Moderator je bio Emir Habul.

Sveska u kojoj je vođen Dnevnik, pronašla je Nijazova kćerka Delila u porodičnoj zaostavštini koju je pokazala na promocijiu u Reumalu. To je mala žuta spiralno uvezana sveska čije su stranice ispisanim lijepim I čitkim rukopisom. Zanimljivo je, iako su dnevničke bilješke nastale u ratu, nije bilo precrtavanja niti ispravki. Delila je pokušala dati objašnjenje zašto Dnevnik nije objavljen za života njenog oca. Pravog odgovora nema, ali ona misli da je u pitanju skrupulozan odnos njenog oca prema pisanoj riječi. Podsjetila je,kako se Nijaz godinama dvoumio da li će objaviti Albanski devnikj er je bio jako strog prema sebi I držao najviše kriterije. Predpostavlja, da se tako odnosio I prema Partizanskom dnevniku. Postoji predpostavka da je Nijaz I ranije vodio dnevnik. Takvo svječanstvo bi bilo dragocjeno jer bi vjerovatno sadržavalo epizode o tome kako je preživio četnički puč na Romaniji u jesen 1941.i svjedočenje o krizi ustanka tokom 1941 I 1942. godine u istočnoj Bosni.

Nijaz je bio poliglota I imao je prirodni dar za jezike. Već je u sedmom razredu Medrese dobro savladao Turski I Arapski. Kada je na Rankovićevu upadicu negativno odgovorio da su Turski I Albanski slični, Ranković mu je rekao: ‘Sad je gotovo, snađi se!’. Za tri mjeseca naučio je Italijanski a vrlo brzo preko Italijanskog I Albanski. Sticajem prilika bio je prevodilac jugoslovenkim vojnim delegacijama koje su dolazile u Albaniju.

Delila je ispričala jedan i zanimljiv detalj. Na političkim sastancima koji su znali biti burni, Nijaz je komentare često pisao na Francuskom, Arapskom ili čak Arebici kako drugi,kako radoznalci ne bi mogli čitati njegove bilješke.

Knjiga Partizanski dnevnik (ovaj naslov je odredio urednik, a autor je rukopis kratko naslovio Dnevnik) objavljena je u Fojnici krajem prošle godine, u godini kada se obilježavao jubilej 80 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. To je vrijeme pokušaja revizije bliže povjesti I antifašizma, ali I okolnosti da NOB I partizanski pokret našao na društvenoj margini. Da li je Partizanski dnevnik zakasnio I kakav je njegov društveno-politički značaj, bilo je pitanje upućeno priređivaću, profesoru Kamberoviću. Predhodno u izneseni neki podaci koji ilustriraju emancipatorski karakter NOB-a. U Kraljevini Jugoslaviji Bosna I Hercegovine je izgubila administrativnu cjelovitost, a bila je privredno I kulturno zaostao prostor. Knjiga Kako je živionarod svjedoči o dvotrećinskoj nepismenosti stanovništva (samo 2,8 % muslimanki Cazinske krajine je bilo pismeno), potrošnja mesa bila je 1 kilogram po glavi stanovnika, zdravstvene, kulturne I stambene prilike bile su katastrofalne. Iz Rata je BiH izašla poharana sa 20 potpuno razrušenih gradova, uništenom i onako skromnom industrijom I infrastrukturom. Prema Enciklopediji Jugoslavije, separat za BiH (1983.) cijela Bosna I Hercegovina 1946.imala je svega 220 ljekara.

Godine poslijeratne obnove svjedoče o uzletu BiH na svim poljima.

Profesor Kamberović je rekao kako je značajno da se ovakve knjige, svjedočanstva objavljuju I današnja javnost podsjetiili a mladegeneracije uvjere kako se vodila teška borba za slobodu, za obnovu državnosti Bosne I Hercegovine, I jednu političku I kulturnu emencipaciju. Profesor je skrenuo pažnju na Dizdarevićeve bilješke o državnosti Bosne I Hercegovine. On piše o odlukama Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a 1944. I navodi: ‘Želim da zabilježim osnovnu stvar zasjedanja, a to je, da je BiH danas država iako je ta ideja federalne BiH nikla tek u ustanku I prema tome još nedovoljno popularna u masama. Srbi su htjeli da se priključe Srbiji, Hrvati Hrvatskoj, a muslimani čas ovima, čas onima, već prema tome kako je reakcija njihova htjela’.

Dizdarević svjedoči o razrušenim gradovima kroz koje je prolazio, o raspoleženju nacionalnih manjina oko Prnjavora (Poljaci kažu uklonite četnike, svi ćemo u partizane, Talijani kažu “nismo se priklonili ni Njemcima ni ustašama, nećemo ni partizanima”…), švercu, kolebanju seljaka koji bi I sa partizanima I sa četnicima, provincijskoj učmalosti u Bjeljinii, o atmosferi u zbjegovima nakon povlačenja iz Bjeljine (‘ Panika je, kako izgeda, neizlječiva, popratna bolest svakog povlačenja I zbjegovanja”). Kamberović skreće pažnju na pronicljivu procjenu autora početkom 1944. kako je važno izvojevati pobjedu u Srbiji koja je postala ‘centar u kome se okupila većina Jugoslovenske reakcije I grčevito je brani. (…). Bitka za Jugoslaviju I Balkan završiće se u Srbiji možda krvavije nego bitka ma gdje do sada’, bilježi Dizdarević 4.februara 1944.

Kamberović skreće pažnju na dijelove Dnevnika koji imaju literarnu vrijednost (Maskiransti, Crljena stijena I pogibija hrabrog mitraljesca Avde..). U Bjeljini početkom 1944. Zapaža mirnodopsku učmalost, zamorenost, svuda birokratizacija kao process traje … Eto već imamo tipove jugoslovenskih oficirčića-fičfiričića, već se izdiru po kancelarijama, a na drugoj strani…’.

Ovaj Dnevnik pisao je dvadesettrogodišnjak koji ostavio dragocjeno svjedočanstvo o borbi, životu I politici prije svega na terenu: Jajcu, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, Kotor Varoši, Bijeljini, Gradačcu, Bosanskoj Posavini, Prnjavoru…

eh

Biografija

Nijaz Dizdarević (Fojnica 1920.- Beograd 1989) predstavlja jednog od najznačajnijih I najobrazovanijih političara Bosne I Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata. Obavljao je niz značajnijnih državnih I partijskih funkcija. Nosilac je Partizanske spomenice 1941.,član naj užeg rukovdstva SKOJ-a BiH, u avgustu 1944. Odlazi na dužnost sekretara Vojne misije NOVJ pri Vrhovnom štabu NOV Albanije. Bio je prvi diplomata FNRJ u Turskoj, te ambasador u Iraku, Alžiru I Francuskoj. U poslijeratnoj BiH obavljao više funkcija u Skupštini I CK SKBiH, te član Predsjedništva BiH. Nakon Suecke krize 1956.u okviru mirovne misije UN predvodi jugoslovenski bataljon. Bavio se publicističkim i prevodilačkim radom. Autor je „Albanskog dnevnika”,sa arapskog je preveo roman „Dani” Tahe Huseina i „Putopis” Ibn Fadlana. Pisac je predgovora monografskog izdanja Svijet islama (Vuk Karadžić, Bg,1979.).

Govorio je Arapski, Turski, Francuski, Italijanski, Albanski. Služio se engleskim I još nekim jezicima.